Više mi nije problem nekom onako jednostavno posred lica reći: aj o.je.i malo, onako prgavo odbrusiti - ma jedi govna, postaviti pitanje tipa mene si našao zajebavati, fuck off mali jedan i sl.???
Nije to oduvijek bilo tako, ipak su roditelji i društvo u mom odrastanju u čovjeka učinili i svoje i nikad prije ne bih tako nešto izgovorila na glas jer uvijek bih se pitala kako se tada osjeća druga strana, uvijek bih se pitala šta će mi roditelji reći na takvo moje drsko i bezobrazno ponašanje i naravno, uvijek bih se pitala ono debilno famozno pitanje: a što će reći ljudi???
I onda kroz godine shvatiš da jednostavno ponekad moraš tj. trebaš izgovoriti takvu frazu ma koliko god ti se činilo da ne smiješ i da to nije lijepo.
Također, kroz godine života i odrastanja shvatiš da će ljudi uvijek nešto imati za reći, pa bio ti najbolji na svijetu - uvijek će imati nešto za naći što nije po njihovim parametrima dobrog odgoja ili njihovim životnim načelima, dakle, nema šanse da budeš dobar svima i za sve, nema, na kraju, ljudi nas gledaju na način na koji nas oni sami žele vidjeti, a to je već njihov problem, ne i moj. Kroz godine shvatiš da trebaš biti samo jebeno dobro opušten i ako ti dođe da nekog s dobrim razlogom stjeraš u onu stvar, onda to i onako pošteno i sočno napraviš, pa ako ništa drugo biti će tebi samom lakše. A i ljudi se prema tebi odnose upravo onako kako im dozvoliš, zar ne?
Ove moje sve češće izgovorene fraze, nisu to obične fraze koje nekom samo onako u trenutku bijesa naglas izgovoriš.
To su fraze koje po meni imaju dušu, fraze koje imaju svoju težinu, fraze koje ne izgovoriš onako usuput na dnevnoj bazi jer ti je takvo izražavanje nešto što je normalno i što se podrazumijeva. Ne, takvo izražavanje nije baš lijepo i nije baš damski, ali upravo iz tog razloga, kad nešto od ovog gore prevalim preko ustiju onda znam, a zna i onaj nasuprot mene da taj jedan izgovoreni "aj malo odjebi" ima svoju svrhu i svoju smisao, ima pozadinu, ima težinu i iza te izgovorene fraze ima točka na kraju rečenice, točka na kraju odnosa, točka na kraju nečega, čega god, nebitno, ali nekako bi se dalo naslutiti čija je zadnja i tko je postavio osnovna pravila igre, a time i nekako zadao zadnji udarac.
Ne znam do koga je, ne znam do čega je, ali sve mi je lakše izgovoriti sve ovo gore na glas i u lice.
Sve mi je lakše postaviti granice u odnosima, kako partnerskim, tako i prijateljskim i svim ostalim.
Čim se pojavi nešto u odnosu što mi ne odgovara baš previše, ako mi nanosi bol, nepravdu ili bilo kakvu lošu emociju - sve mi je lakše i lakše okrenuti se i otići, ma čak otići i bez pozdrava, bez objašnjenja, jer valjda s godinama shvatiš da neki ljudi čak nisu niti vrijedni pozdrava, a još su manje su vrijedni truda i gubljenja vremena na razna objašnjenja, zaista nisu.
Ljudi su često vrlo jednostavna bića, brzo ih provališ, ne treba im puno da otkriju svoja prava lica, samo treba sačekati da se pojavi situacija koja nije po njihovoj volji i kako su oni zamislili i eto - maske padnu samo tako, i onda stvarno skužiš da neki nisu vrijedni ni onog tvog: Bok... Shvatiš da je damski s osmjehom i crvenim ružem na usnama izgovoriti samo "ma fuck off" sasvim dovoljno, a ponekad je i to previše.
Nekako, sve više vidim kod sebe da granice tolerancije mičem sve više i više, ali ne u smislu da imam sve više tolerancije i razumijevanja za ove oko sebe, već baš suprotno, sve manje nalazim opravdanja za ljude koji me okružuju. Jednostavno kao da mi se više neda tražiti opravdanja za nečije ne javljanje, za nečije grube riječi ili postupke i to uvijek pod izgovorom jedne loše priče tipa, ma znaš, on ili ona imaju velikih problema, ne mazi ni nju/njega život baš previše, prošao je kroz životni pakao i sl. pizdarije...
I šta bi ja sad s tim informacijama trebala?
Radi nečijih krivih životnih poteza, radi loših životnih izbora, radi toga što netko ima gomilu problema koje ne rješava ne mjesecima već godinama, trebala bih imati razumijevanja, tolerancije ili opravdanja - da, svakako do jedne granice vrlo rado, ali nakon te granice jedino što mogu reći je: stvarno mi je žao, ali fuck off.
U zadnje vrijeme sve češće režem, sve češće odbrusim bez imalo grižnje savjesti, a često izgovorim one gore svima dobro poznate fraze i nekako mi uopće nije žao, uopće se ne osjećam loše radi toga i što je najvažnije uopće ne analiziram više jesam li trebala možda drugačije, možda dati još jednu šansu i još jednu priliku, jesam li mogla sve to upakirati u neki roza celofan i nekako ljepše izgovoriti, više ne.
I uopće ne znam do čega je?
Zapitam samu sebe ponekad zašto sam postala takva osoba upravo znajući da nekad prije nisam bila takva, već baš suprotno, uvijek bih i za svakog našla neko opravdanje njegova ne dobrog ponašanja prema meni, tolerirala bih nečije svakakve glupave postupke pod izgovorom "znaš, nije njemu lako zato je takav...", prelazila prema masu grubosti i ostalih životnih sranja, i uvijek i jedino samo na svoju štetu - ničiju tuđu, samo i isključivo svoju.
Ali valjda s godinama prelomi se nešto u čovjeku, valjda s godinama kad te ljudi i život dobro našamaraju dođeš u fazu kad otvrdneš, dođeš u ritam života kad se više ne daš nikom živom zajebavati i valjda jednom konačno shvatiš da ustvari jebeno i prokleto voliš sebe i upravo iz te silne ljubavi prema sebi vrlo jednostavno izgovoriš "ma fuck off" okreneš se na petama i odeš jer kao što sam rekla, taj famozni "fuck off" nije samo fraza, nije to samo obična mala riječ, to je velika i moćna riječ koja mijenja život, ako ničiji, onda bar moj s velikim, velikim i još jednom velikim olakšanjem...
