Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Ne vjeruješ mi više?

Ne, ne vjerujem ti više. Ne moraš se niti truditi da ti vjerujem, jer kako vjerovati nekom tko ti je tisuću puta nešto obećao pa pregazio svoju riječ? Kako vjerovati nekom tko ti je barem sto puta u trenutku svog kajanja objasnio da se nešto neće ponoviti, a upravo to nešto na što se kleo se opet i ispočetka upravo dogodilo. Kako onda vjerovati?

Ne želim više vjerovati! Ma čak nije tu stvar ne željeti, nego jednostavno čovjek se nakon niza godina upornog vjerovanja, nakon niza godina opravdanja tuđih postupaka, nakon niza godina traženja onog nečeg dobrog u ljudima, čovjek se umori. Čak više nije stvar u tome da nekom ne želiš vjerovati, možda negdje u dubini sebe i želiš. Možda želiš naći i opet i još jedno opravdanje za neko životno sranje, ali ne možeš, umoran si od samog sebe, umoran si od onog pored sebe, umoran si od svijeta, umoran si od odnosa i tada trebaš samo onaj mir u sebi i oko sebe i trebaš samo ono – pusti me na miru! Umoran si od traženja onog nečeg da opet popušiš istu i loše složenu priču na koju si nasjela bar 100 puta do sada.

Ne želim vjerovati jer je to moj osobni izbor i želim da se poštuje. Da, upravo tako, izabrala sam ti ne vjerovati jer mi je postala tlaka vjerovati.

I stvarno s godinama i iskustvom postanu ti sve više smiješne riječi tipa: oprosti, neće se više ponoviti, promijenio/la sam se, nisam znao itd., itd.

Svi ti izgovori su mi postali toliko smiješni da kad čujem ikoju od gore navedenih riječi ja nemam šta drugo nego da se smijem, pogotovo na onu: promijenio/la sam se. Da, ljudi se s godinama i životnim iskustvom mijenjaju. Rijetki su oni koji se mijenjaju na bolje, svakako da ih ima još uvijek, ali čini mi se da su nekako u manjini. Više je ovih koji se s godinama i iskustvom mijenjaju na gore, nažalost.

Ima i onih koji stoje, kakvi su bili s 25, takvi su i sa 40 – rekla bih, niti brige, niti pameti, sve kao po nekoj lošoj životnoj špranci, izgubljeni u prostoru i vremenu i njima je dobro, i to je jedino važno. Ma nema veze, glavno da je njima dobro.

Imati povjerenja u nekog je divna stvar.

Povjerenje je nešto što se gradi godinama kroz odnos, kroz iskustvo, kroz život. Nažalost, povjerenje je koliko divno upravo isto toliko i jebeno prokleto krhko.
Nestane samo tako, u hipu. Bude mi to sve toliko tužno, gradiš neki odnos godinama, vjeruješ u sebe, vjeruješ u onog pored sebe, vjeruješ u odnos i samo jedna pizdarija bez osnove poljulja to nešto – povjerenje, načme se i s vremenom što se više načima to sve brže propada i nestaje kao da ga nikad nije niti bilo.

Jednom kad povjerenje nestane mislim da nema povratka? Jer, kako opet vjerovati? Neću reći nemoguće, ali svakako nije lako, teško je.
Često u tim životnim pričama padamo na riječi, ali ne želim više padati na riječi, daj mi djela, samo djela, pokaži mi, trudi se, bori se i napravi sve da mi daš razlog da ti opet vjerujem.

Dođe ti trenutka u životu kada na riječi više ne padaš, dapače, smiješne su ti. Dođe ti trenutka u život kad želiš samo djela, djela i djela, da ih osjetiš, da te prožmu od glave do pete jer samo tako ćeš opet možda nekom moći barem malo vjerovati. Kako drugačije?

Nekako su mi roditelji odgojem usadili u glavu da su svi ljudi načelno dobri u duši samo ih je život ponekad malo zajebao da su postali loši. I stvarno, vjerovala sam u tu priču i ima mi to nekakvog smisla, ali jednostavno više u to ne želim vjerovati.

Ne želim vjerovati da su baš svi toliko dobri i iskreno, boli me ona stvari što ih je život ispljuskao pa sada svoje frustracije liječe na mojim ili tuđim leđima – stvarno me zaboli ona stvar za to, isto kao što njih zaboli kad ti po stoti put pričaju istu laž mislieći da ćeš opet nasjesti na loše isceniranu priču.
Isto tako me boli ona stvar i za tebe što te život pošteno napljuskao pa prodaješ maglu i sebi, i meni tražeći po stoti put da ti vjerujem a ja to više ne mogu, ustvari – više ne želim.
Ispravna misao je upravo ta: da, više ti ne želim vjerovati, jer čemu?

Koliko puta smo vodili ovakve razgovore sa onim nasuprot nas, koliko puta smo vodile upravo ovakve monologe dok smo se skupljale same sa sobom u svom osobnom crnilu i beznađu kopajući po sebi one zadnje atome povjerenja želeći vjerovati da još uvijek želimo vjerovati onom pored nas prodavajući nam još jednu lošu priču?