Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Još jedna besana noć.

Još jedno buđenje u neke lude sitne sate dok je vani debela noć i dok još cijeli grad spava.
Još jedna noć s beskonačno puno tupih pitanja u mojoj glavi na koje nema odgovora i na koje odgovor nikad neću dobiti.
Još jedna noć iza mene prepuna nekih tmurnih slika, da, upravo samo ta jedna slika negdje u snu mi tiho prođe kroz glavu i probudi me, razbudi me, a onda krenu misli....

Teške misli, jedna za drugom i tako počinje tihi rat u mojoj glavi, vječita borba dobra i zla.

Slike me sustižu jedna za drugom i kose me. Misli krenu jedna za drugom i bezosjećano me lome, onda krenu i brige i tako u krug, iz noći u noć...
Rezime cijele noćne priče je još jedna neprospavana noć iza mene, još jedno ubijanje tupim nožem, još jedno besmisleno seciranje moje glave u sitne, najsitnije komadiće. Još jednom, opet nešto što ne znam niti kako se zove, što ne znam ni ima li više ikakvog smisla..

Do ne tako davno noć je bila moje najdraže doba dana. Noću bih uživala. Kad svi, kad grad krene spavati, kad sve oko mene utihne, onda dolazi moje vrijeme za mene. Moje vrijeme tišine, moje vrijeme mira, moje vrijeme za čitanje, pisanje i moje vrijeme koje bih posvetila apsolutno i u potpunosti samo i isključivo sebično sebi.
Obožavala sam to moje noćno vrijeme. Negdje sam pročitala jednom davno da je čovjek najproduktivniji baš u vrijeme svog rođenja, i da, u mom slučaju ta priča itekako drži vodu. Kao tipična škorpiončina obožavam jesen i zimu, obožavam noć, obožavam mrak i oblačno vrijeme. Suludo...

Da, i kao što sam do nedavno obožavala to moje vrijeme noći isti tako, upravo sada to vrijeme noći - mrzim.
Da, u ovom trenutku svog života noć je ono nešto što mrzim. Više se ne osjećam tako dobro kad mi dođe vrijeme da moram poći leći.

Dođe mi noću da lagnem, da se umirim i lagano zaspem. Dođe mi noću vrijeme kad se slomi to jadno i izmučeno fizičko tijelo koje treba odmora, koje treba barem malo sna kako bi skupilo snage za sutrašnji dan, da, i umirim se, i zaspem i onda odjednom, niodkuda i nepozvane salijeću me te neke tmurne slike, kao da samo čekaju tren kad ću zatvoriti oči. Prenu me iz sna, probude me, ubijaju me...I tako krenu, slika za slikom, kao neki loš životni slajd, onda znam da više nema spavanja.
Gotovo, što si spavala - spavala si.. I tako već noćima...

Proganjaju me te slike... Kurvinski i u zasjedi čekaju pogodan trenutak kad znaju da više nemam nikakvu kontrolu nad svojim umom. Čekaju trenutak kad znaju da je sada njihovo vrijeme da ožive u mojoj glavi i da mi nedaju mira...

Proganjaju me slike tvojih posljednjih bolničkih dana, bolničkog kreveta i one šifre na vratima koju sam dobila od nekog simpatičnog liječnika kako bih mogla biti s tobom u bilo koje vrijeme...
Proganjaju me slike kad sam ti držala bolničku šalicu u koju si pljuvao krv objašnjavajući mi da je to sve ok, i govoreći mi da je to sve radi prokletog suhog bolničkog zraka...I sada se pitam koga si tada tješio, mene ili sebe, vjerujem oboje... Tada sam zaista povjerovala, da, to je sve samo radi suhog bolničkog zraka...
Proganjaju me zvukovi tvog kašljanja, i dalje ih negdje noću čujem...
Proganja me tvoj zadnji noćni poziv iz bolnice u kojem samo želiš čuti jesam li doma i je li mi toplo...
Proganja me slika tvog praznog bolničkog kreveta u kojem te tog jutra nije bilo, iako sam i tada vjerovala da si otišao u WC i da ćeš sada odjednom odnekud izletiti i po tvom običaju zabeštimati mi nešto onako od srca...
Proganja me onaj osjećaj straha koji ti se tiho uvuče u kosti dok sam šćućureno sjedila ispred intezivne slažući svoju još jednom razjebanu glavu i skupljajući hrabrosti da uđem na odjel dok čitam na vratima... "Ukoliko želite pozvati svećenika, obratite se na taj i taj broj...". Fuck. Još jedna životna pljuska - na ovom se odjelu i umire, pomislih! Još jedan susret sa realnošću koju ne mogu, koju ne želim ni pod razno prihvatiti...
Proganjaju me slike tebe na aparatima, u peleni, bez kose, s maskom na licu i oni tvoji posljednji grčeviti stisci ruke kojim si mi dao do znanja da želiš da ostanem pored tebe barem još malo...
Proganjaju me riječi med. sestre kojima mi govori da ti skinem vericu i lančić jer te smeta. Da, to mi je trebao biti znak da je to kraj, ali ne, naivno sam vjerovala da ti stvarno smeta i da ćeš to opet jednom nositi..
Prokleto me proganja slika one hladne kapelice pune cvijeća, s lijesom u sredini i tebe u njemu i ono moje blesavo nevjerovanje da je to kraj, da to tamo ti ležiš, ne, ne i ne...
Mrzim tu sliku iz na duše. Ona mi najčešće dođe noću, kao da mi namjerno to radi samo da mi nakači na nos: da, prihvati više jednom tu stvarnost, to je tako, umro je, nema ga više....

Da, i onda te slike dođu i vrte se naizmjenično kao loš životni slajd, i samo me salijeću, jedna za drugom, pa me preskaču, igraju se sa mnom. Više se niti ne borim s njima, puštam im nek me mrcvare, jače su od mene, ali izblijediti će, izgubiti će već one jednom na svojoj snazi, nikad neće nestati, ali će oslabiti - to znam, treba vremena. Treba puno vremena.

Zauvijek će ostati te neke slike u mojoj glavi i onaj gorak okus u ustima.
Zauvijek će ostati ta neka moja pitanja i brige za tebe: Tko zna gdje si sada? Je li ti dobro? Jesi li sretan?

Zauvijek, jer to je tako....