Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Svijet je postao jedno poprilično ludo mjesto.

Ne znam, možda je prije bio takav, ali ja to nisam primjećivala.

Ljudi su postali nenormalni, doduše, možda smo uvijek i nosili u sebi tu dozu nenormalnosti koja je sada silom prilike istjerana iz nas.
Nenormalnost koja je izašla na vidjelo u svim mogućim oblicima, likovima i bojama.
Nenormalnost koja je, kao ono nešto divlje i godinama uspavano u nama, sada se probudilo, podivljalo i više se ne može kontrolirati.

Divlje zvijeri i demoni.

Koliko god se trudim sama sa sobom vjerovati i živjeti misao da je svijet jedno predivno i ružičasto mjesto s tragovima sivila i ponekog crnila, vidim da mi je sve teže i teže vjerovati u to moje šarenilo.
Ponekad lagano i nesvjesno kapituliram pred nevidljivim neprijateljem, primjećujem, osluškujem, čujem, ali usprkos svemu i dalje se borim i dalje se ne dam, prkosim vremenu, vijestima, brojkama, temama - prkosim imaginarnom nametnom neprijatelju. Prkosim divljoj zvijeri.

I kako mi ide?

Ide, neki dan bolje, neki dan gore. Jedan dan lakše, jedan dan teže, kao i u svakoj osobnoj borbi, jer i ovo sada je ustvari jedna osobna borba gdje te nevidljivi neprijatelj bombardira na sve strane i na sve moguće poznate i nepoznate načine, često izravno, često podmuklo, često ispod pasa, a ponekad te cipelari dok si na podu, pa ono, ajde, nek se zna tko je jači.

Situacija je sve samo ne dobra.

Neki dan sretnem jednu poznanicu koju nisam vidjela već godinama. Obradovala sam joj se baš onako iskreno i od srca.

- Hej, kako si? što ima kod tebe? - veselo je upitam.

- Bok ti. Jesi li se cijepila? - upita ona.

- Pitala sam te kako si TI, što ima kod tebe u životu, zanimaš me TI, ne aktualna tema od koje ne možeš pobjeći, ne cjepivo. TI, samo isključivo TI! - odgovorih onako poprilično drsko.

Nastalo je trenutno razočaranje i na mojoj i na njenoj faci, nije se to moglo sakriti.

Njeno glupo pitanje i moja poprilična i direktna drskost je učinila svoje u hipu.
Naš susret je bio iznimno kratak, oficijalan, razgovor je vrlo brzo završio, na obostrano zadovoljstvo.

Meni se uopće ne priča a niti se sluša o aktualnoj temi, dapače, bježim od nje kao vrag od tamjana, a dotična je kao i svi manje više, svjesno ili nesvjesno željela je drviti upravo po tome - drviti po divljoj zvjeri ne znajući da je upravo na taj način još više hrani i daje joj neku nevidljivu moć.

Vrlo brzo smo se pozdravile.

Nastavila sam dalje svojim putem noseći svoje misli sa sobom, pretačući ih po tisućiti put sama sa sobom u svojoj glavi pitajući se po ne znam koji put; zar stvarno više ne znamo ni o čemu drugom pričati osim o covidu, osim o cjepivima, osim o problemima, osim o besparici, osim o težini života?

Zar stvarno nam se život sveo na to da stalno kukamo, plačemo, žalimo se i u da u ono još malo svjetla što je ostalo u svijetu stalno svjesno tražimo i gazimo u mrkli mrak.

Zar stvarno?

Hodajući tako dalje sama sa sobom i svojim mislima, odlučila sam da ću nastaviti lupati bahato i tvrdoglavo po svom i neću ,i ne želim pričati, i ne želim slušati o covidu, pa šta god tko mislio o tome - iskreno, jebe mi se.

Odlučila sam da uopće više ne želim znati tko se i kada i ako se ili nije cijepio, iskreno, zaboli me dupe.

Odlučila sam, usprkos svemu, da se i dalje želim se smijati, veseliti ljudima oko sebe, iskreno i toplo ih zagrliti i pitati ih kako su, ali kako su - onako iskreno jer me stvarno zanima kako su oni kao ljudi, kao bića koji imaju svoje živote i imaju emocije.

U ova divlja i luda vremena gdje poprilična masa ljudi "divlja" i pušta ono divlje iz sebe na površinu, svjesno ili nesvjesno, odlučila sam i dalje tražiti i vjerovati u ono šareno, veselo, u ono nešto dobro, u ono nešto svjetlo u nama, svjetlo u svijetu, i mnogi će reći da zabijam glavu u pijesak i bježim od problema, i neka misle, i to je sasvim ok.
Možda ovim stavom stvarno to i radim, možda stvarno bježim od problema, možda stvarno zabijam glavu u pijesak i možda sam i velika kukavica i neka sam - tako mi je bolje, i ovako mi je lakše izdržati život u ova divlja i ranjiva vremena.

A što je upravo sada jedino važno svakome od nas?

Mir.
Važan je osobni mir.
Važno je biti u miru sam sa samim sobom na bilo koji način, ali važan je mir i spokoj u duši.

Gledam ih gotovo svaki dan.

Gledam ih i čudim se, iako ne znam čemu se više čudim jer i ja sam jednom davno bila samo jedna sasvim obična mala žena koja je na trenutak sasvim nesvjesno ipak odustala od sebe. Doduše, nije to baš bio trenutak, bile su to godine. Da, godine su mi trebale da se probudim i da shvatim što sebi radim.

Ima nas, sve smo mi jednom nekad svjesno ili nesvjesno odustale od sebe.

Neke su se probudile iz te životne noćne more i vratile se k sebi, a neke su svjesno ili nesvjesno ostale same, izgubljene i jadne u loše izabranoj ulozi koja se zove – odustati od sebe.

Ima od toga koja godina, sjećam se onako nekako kao kroz maglu kako je to bilo strašno odustati od sebe.

Sada, iz ovog kuta života znam da je to bio jedan strašan period, ali tada, kada sam furala taj životni film i kad sam vjerodostojno i posvećeno zaigrala u toj roli, tada nisam znala da je to grozno, tada sam mislila da to upravo tako mora biti. Samo tako, bolno, iscrpljujuće, prazno i nikako drugačije, jer, uvjerili su me jednom davno da je to takav život, jer tako se živi, jer, u životu se moraš namučiti, jer u životu moraš trpjeti, jer u životu moraš patiti, jer u životu je jedino ispravno po tisuću puta izgubiti sebe zbog nekog, zbog nečeg – zbog partnera, zbog djece, zbog posla, zbog bilo čega....

Također, naučili su me jednom davno da u životu da su prvo najvažniji svi ostali, naučili su me da je u životu prvo najvažnije sve ostalo pa onda ti sam sebi i one mrvice koje ti ostanu nakon svega, koje ti ostanu nakon svih.

Iskreno, dugo mi je trebalo da shvatim da to ništa ne mora biti tako i dugo sam ja na dnevnoj bazi preskakala iz jedne vješto uigrane uloge u drugu, bez problema. Hop – hop, savršena majka, hop – odlična supruga puna ljubavi i podrške, ajmo dalje, hop – psiholog prema potrebi, hop – kuharica, spremačica, domaćica, čistačica, hop – majstor, hop u ulogu prijatelja...Nisam ja jedina, sve smo negdje takve... Ali jebote, iscpri čovjeka to skakanje, te uloge, iscpri to vječito davanje na sve strane...

Dugo mi je trebalo da se vratim sama sebi, dugo mi je trebalo da shvatim da sam najprije JA sama sebi a onda svi ostali, a onda sve ostalo i da ako tako postavim život da se ništa loše neće dogoditi, trebalo mi je da shvatim da nitko neće patiti, da nitko neće biti zakinut, na kraju - da nitko neće umrijeti – samo ću ja biti sretnija, ispunjenija, svoja.

Srećom, jedna sam od onih koje su došle do spoznaje da je važno u životu ne izgubiti sebe, a izgubiti sebe, odustati od sebe je danas vrlo jednostavno, gotovo se dogodi sasvim neprimjetno, u moru obaveza, briga, problema, niti ne skužiš da odjednom više ne znaš ni tko si, ni što si, ne znaš ni što želiš ili što ne želiš.

Shvatiš da samo nekako živiš, u biti, preživljavaš, isprazan, nezadovoljan, nesretan, od danas do sutra, od sutra do prekosutra, izbuljen lutaš bez cilja i vizije, bez sreće... I tako do jednog trenutka dok ne shvatiš da ovako ili ne želiš ili do trenutka dok ti ne dođe kraj.

I nekako nije mi žao mene i meni sličnih koji negdje nekada dodirnu svoje osobno dno, odu u svoje beskonačne ponore i prljavi mulj pa se jednom probude, progledaju, trgnu, odluče, vrate se iz tog odvratnog dna još jače i naprave bilo što samo kako bi promijenile sebe, samo kako bi promijenile svoj život, kako bi bile sretne i zadovoljne, kako bi same sebe stavile na prvo mjesto.

Bude mi žao onih koje cijeli svoj jedan jedini život koji imaju do vlastite iznemoglosti podrede i apsolutno posvete svima oko sebe kako bi im bile uvijek na usluzi i raspolaganju na stvaranju njihove sreće i zadovoljstva, a najmanje su tu sebi radi sebe, pritom uvjeravajući kako same sebe i sve one oko sebe kako su zaista iskreno i duboko sretne, zadovoljne i ispunjene, a svi znamo da nisu...

Jer, jednostavno – nisu ....