Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

srijeda, 16.11.2022.

Nekad i sad ....

Baš sam se neki dan pozabavila mišlju kako što sam starija sve manje trebam, sve manje i manje trošim na sebe.

Prošli su oni dani kad sam sate provodila po trgovačkim centrima divljački peglajući kartice na dvanaesti par cipela, osmu ljetnu torbu, hlače, majice, ine kozmetike, čuda, a tada mi je sve to „trebalo“.

Bože, kad samo pomislim koliko sam novaca bacila u ništa, koliko sam samo sati provodila u zagušljivim kabinama pred izvitoperenim ogledalima na kojima sam ponekad izgledala top sama sebi, a ponekad kao tenk.

A koliko bih se tek puta vratila kući u depri jer shoping nije završio onako kako sam planirala, jer nisam kupila upravo ono što mi je „trebalo“ od garderobe, depra radi toga što nisam stala u odabrane hlače jer upravo te hlače su bile ono što sam cijeli život čekala.

Sad kad se svega toga sjetim smijeh me hvata jer sada u ovoj fazi života, u ovim godinama sada sasvim mi je dovoljno svega nekoliko pari hlača, kvalitetne tenisice, tu i tamo neka majica, suknja, poneka torba – kad čitam ovaj popis izgleda puno, ali ustvari je vrlo malo koliko mi je nekad prije „trebalo“.

Zaista iskreno, sve manje trošim na sebe tj. na garderobu.

Rekla bih da me ti izvanjski faktori više ne čine uopće sretnom, ne uveseljavaju me, jednostavno mi ne znače skoro pa ništa.

Čak više hodajući po gradu više niti ne primjećujem tko je što obukao niti kako tko izgleda a još manje znam što se nosi i što je moda ove jeseni.

Zanimljivo mi je to kako se mijenjamo kroz život, kako rastemo, sazrijevamo, mijenjamo prioritete.

Od nekadašnje histerije kad krenu popusti, vraćajući se doma s beskonačno mnogo vrećica prepunih šarenih krpica sada me hvata histerija kad uopće moram ući u neki trgovački centar, jer mi smeta rasvjeta, jer mi fali zraka, jer mi idu na živce svi oni ljudi, žiža i žamor. Smiješno, zar ne?

Po svim gore navedenim parametrima izgleda da lagano postajem čangrizava dama srednjih godina...

Svoje dragocjeno vrijeme sada trošim na periode biti sama sa sobom, novac tu i tamo potrošim na neku dobru i mudru knjigu, bocu kvalitetnog vina i ono što mi sada beskonačno
ispunjava dušu i čini me beskonačno sretnom je dobro društvo kvalitetnih ljudi, zdrava zajebancija i jednostavnost.

Jednostavnost i fluidnost u svim segmentima i smjerovima života.


- 09:41 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 04.10.2022.

Male žene ...

Gledam ih svaki dan, slušam ih dok pričaju svoje šarene životne priče, same, rastavljene, sastavljene, samohrane, udovice, one u braku, one s djecom ili one bez djece – da, skoro sve do jedne, rekla bih – snažne žene.

Što to znači biti snažna žena, često razmišljam onako sama sa sobom.

Kao i uvijek u svakom tekstu, u svakom trenutku, u mom životu uvijek isključivo krećem uvijek sama od sebe, sama od svog života, sama od svoje priče, pa tako i sada.
Često puta kroz život nazivali su me izuzetno snažnom i jakom ženom.

Ženom sa gardom, iako ja sebe uopće tako ne doživljavam, dapače, niti želim da me okolina tako doživljava, ali ljudi uvijek imaju svoje mišljenje svidjelo se to nama ili ne, htjeli mi to ili ne, kao da netko nekog pita...

Baš sam neki dan razmišljala kako se to ustvari postaje snažna žena?
Kako sam kao ja postala odjednom snažna žena u očima okoline?

Snažna žena postati rekla bih je ustvari vrlo jednostavno, barem meni je taj put snažnosti bio jednostavan a počeo je u onom trenutku kad sam odlučila uzeti svoj život u svoje ruke i kad sam počela svoju životnu haljinu krojiti upravo sama i upravo onako kako ja želim bez da tražim odobravanje i klimanje glave od mojih najbližih pa do mojih najdaljih.
Put snažnosti nije bio uvijek lagan, nije bio uvijek jednostavan, bilo je tu padanja, krvavih koljena, zamjeranja, ignoriranja, mnogi ljudi su na tom putu otpali iz mog života i to nije bilo lako - ali je bilo nužno, vremenom sam shvatila da je osim što je bilo nužno bilo je i jedino ispravno.

Bez pojedinaca moj život je dobio neku neku sasvim novu nijansu, također, ušli su neki novi, neki svježi ljudi nanoseći nove boje na moju životnu paletu.
Put snažnosti je put osvještavanja sebe, konačno, trenutno i stvarno prihvaćajući ono što iskreno u dubini sebe voliš i želiš u svom životu, kao i ono što ne želiš bez fige u đepu, bez pardona.

Nije to ništa loše, nikad nije bilo loše zauzeti se za sebe, udovoljiti sebi, ugoditi si – što god tko mislio ili rekao, uostalom – koga briga za selo, ne znam, barem ja tako živim po sistemu „Psi laju – karavane prolaze“, pa kome pravo, kome krivo.

Put snažnosti je i put rezanja, najviše ljudi koji nas okružuju, onih nezdravih toksičnih odnosa za koje znamo da su upravo takvi – loši, ali ne možemo ih sasjeći pod itraljavim izgovorom "jer se znamo 20 godina".

Da, pa šta?

I trajne zube imaš godinama pa onda kad shvatiš da im nema više pomoći ni lijeka odeš kod zubara da zub izvadi, tako i s ljudima, ponekad je zdravo maknuti se, ljudski se zahvaliti i pozdraviti – ne znam, možda apsolutno griješim, ali tako živim i svakodnevno dolazim do uvida da mi je život vrlo ugodan, fluidan ne zato što sam ja neka extra super žena s nadnaravnim moćima nego zato što sam sama odlučila biti sretna, grabiti život, uživati u svakom trenutku, pokušati iz svake situacije izvući ono nešto dobro, maknuti sve ono loše i sve one loše iz svog života i na kraju, imala sam često jebena muda za podvući rezove....

Na posljetku, nisam jedina, ima nas jako puno, samo smo male, tihe, gotovo neprimjetne, uživamo i bavimo se svojim vlastitim životima grabeći svaki dan kao da je zadnji jer neizbježno, jedan će stvarno biti zadnji htjeli mi to ili ne...


- 10:16 - Komentari (40) - Isprintaj - #

utorak, 27.09.2022.

Ne čekam više nikog ...

Puno puta u životu sam nekog radi nečeg čekala.
Nekad bih dočekala, češće bih čekala uzalud.

Uvijek tako čekajući nekog radi nečeg sasvim banalog ili nečeg stvarno bitnog osvijestila sam da mi život ustvari prođe čekajući.

Čekajući da odem s nekim na more, čekajući društvo za odlazak na koncert, planinarenje.
Čekajući poziv za odlazak na trening, ma bilo što...

Kad se samo sada sjetim koliko sam toga propustila u životu jer sam nekog čekala, čisto onako da ne idem sama.

Kolike sam koncerte, predstave, izlaske i zalaske sunca, izlete, uživanje u prirodi propustila radi nekog drugog, sada, u ovom trenutku više se ne mogu niti sjetiti tko je bio u igri, dakle, osobe se ne sjećam, ali nosim i dalje u sebi emociju žaljenja za propuštenim trenutkom.

Prije podosta vremena sam odlučila da više nikog za ništa ne čekam.
Pitam jednom, ideš - ne ideš? Ok, kako želiš, ja idem. Ja želim ići.

I ne mogu vam opisati riječima taj osjećaj slobode, nesputanosti, taj osjećaj da nisi nikom ništa dužan, kao što nitko nije niti tebi išta dužan.
A opet s druge strane živiš život onako kako želiš, iskorištavaš svaki trenutak kako i gdje želiš bez puno objašnjavanja, bez puno riječi i bez ikakvog pravdanja...

Jedini problem je što si često sam, ukoliko se "biti sam" uopće može nazvati problemom, ne znam..
Često volim za sebe reći da sam apsolutni i potpuni vuk samotnjak, ako imam društvo - super, ako nemam društvo za neki izlet, plažu ili šta god - isto dobro, ponekad još i bolje da nitko ne ide sa mnom.
S godinama shvatiš da si sam sebi najbolje društvo i da te nitko ne poznaje bolje od samog sebe, ok, čak i sam sebe ponekad iznenadiš nekakvom bedastoćom, barem ja...

Uglavnom, rezime cijele priče, ne čekam više nikog za ništa, sve što mogu sama - odem i odradim sama, bez puno pitanja i pod pitanja.

Živeći tako slobodno i opušteno jednom shvatiš da je život ustvari prekrasan i da upravo kad iskorištavaš svaki životni trenutak na način koji i kako želiš bez puno očekivanja okoline ustvari shvatiš da živiš jedan sasvim ispunjen život - ne znam za vas ali ja svakako...


- 10:12 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 23.09.2022.

Nitko ne udara tako jako kao život...

Da, upravo tako, nitko ne udara tako jako kao život.

Da mi je nekad netko ispričao kako će moj život teći ja bih mu rekla da je lud, da je to nemoguće, nema šanse meni, ali...
Čim u rečenici postoji neki "ali" znaš da postoji neki zajeb.
Iza famoznog "ali" uvijek se krije nešto, najčešće ono nešto ne baš dobro...

Od svih udaraca u životu, kako onih verbalnih tako i onih fizičkih kad bi te mater u letu dohvatila, niti jedan me nije toliko bolio kao onaj udarac koji ti život smjesti.

Shvatila sam tek nedavno da kad te život udari ustvari vidiš koliko si jak, koliko možeš, shvatiš negdje u sebi da je ustvari čovjek najveća životinja koju je tako teško slomiti i da se upravo navikne na svakojake situacije, kao i magarac na batine.

Nekad pomislim u sebi da što te život više lomi toliko si jači, više si otporniji, sve se manje čudiš i nažalost puno toga ti postaje normalno - a nije normalno.

Jedan od mojih posljednjih udaraca koji mi je život onako kurvanjski i potiho servirao je smrt majke.

Da mi je netko prije samo nekoliko godina rekao da ću u svega samo par godina ostati bez oba roditelja, da će oboje umrijeti s istom dijagnozom, da ću letati po istim odjelima gledajući iste liječnike i sestre stvarno bi mu iskreno rekla da je lud.
Jer ne možeš biti drugo nego lud za takvo što.

A da mi je itko rekao da će mi roditelji na isti dan u razmaku od samo 4 godine biti hospitalizirani, s istom dijagnozom, e to stvarno ne bi vjerovala li eto bilo je baš tako.

Isti datum, razlika svega par godina, ista bolest, jedino različiti gradovi.
Taj dan nikad valjda u životu zaboraviti neću.
Neću nikad niti zaboraviti mjesto gdje sam osvijestila te datume i povezala cijelu priču.
Nikada neću zaboraviti taj osjećaj samoće, bespomoćnosti i usamljenosti dok sam šetala savskim nasipom povezujući priču u svojoj glavi i pokušavala naći mogući "plan B" kako bi pokušala pomoći mami iako pomoći nije bilo.
Sve je bilo stvar dana, moguće mjeseca...
Nama koji vjerujemo u čuda jebeno je to prihvatiti jer uvijek se nadaš, kalkuliraš i uvijek nalaziš način da probaš još ovo ili ono, uvijek se trudiš naći "plan B".

Spoznaje nose sa sobom te neke teške i mučne emocije koje ne zaboravljaš, uvijek i zauvijek ih nosiš sa sobom, kao i ja taj savski nasip, sama, očajna u tuđem gradu, boreći se sama sa svojim demonima u glavi, suludo pokušavajući izvući nešto dobro iz cijele priče.
Šta ima dobro u priči da gledaš roditelja koji umire, koji je odustao od sebe, odustao od života a ti se na sve moguće načine ubijaš povratiti mu volju za životom jer ne možeš prihvatiti činjenicu da se netko jednostavno više ne želi boriti s bolešću?

Šta ima dobro?
Nema ništa, sve ostalo su gluposti koje ljudi pričaju.
Naravno, pametuju oni koji nisu nikad osjetili takvu situaciju na svojoj koži, jer upravo takvi "znaju najbolje" što se treba. Eh...

Još sam jednom shvatila da iako ga volim, iako obožavam ovaj svoj život, volim apsolutno svaki dan i uživam u njemu, ali stvarno je taj život ponekad podmuklo đubre koji ti ga tako fino smjesti da ni sam ne kužiš ni kako ni kada, ali znaš da ti je podmuklo smjestio...



- 10:59 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 20.09.2022.

Zadnji trzaji ljeta ...

Iako polako kalendarski gazimo u jesen ove godine to ljeto kao da se ne da.

Nekako mu se ne ide.

Obožavam jesen i sve ono što nam ona nosi.

Obožavam one beskrajno tmurne i kišne dane, šarenilo boja, ulice pune lišća, čitanje knjige pod dekicom i gledanje kako kapi padaju po prozoru, jednostavno jesen je moje godišnje doba.
U jesen se uvijek osjećam najbolje.
Uvijek u jesen imam osjećaj da kako u prirodi tako i u nama samima - otpada ono nešto staro, otpada ono loše, ono nešto nepotrebno, nezdravo i radi se mjesto za nešto novo, za neke nove uspjehe, nove pomake, promjene.

Međutim, kako sam rekla, ove godine kao da se ljeto ne da, tu je, dani su i dalje izuzetno sunčani, nije prevruće, dapače, taman je za biti vani i uživati.

Koristim posljednje kalendarske dane ljeta kako bih još uživala u moru i mogu reći da je more upravo sada baš onako kako treba biti, osvježavajuće.
Kad uđeš u more osjetiš da u sebi imaš krvi koja iste sekunde ulaskom u more provrije u tijelu, sve oživi i pokrene. Super osjećaj.

Prekrasno je, ali baš u pravom i punom smislu riječi prekrasno. Ova jesen osvježi i nahrani i dušu i tijelo, ne znam što više.

Prije neki dan otišla sam na plažu kako bih uronila u more još koji put prije nego bure rashlade more do kraja.

Dođem na plažu a na plaži moguće sve skupa deset ljudi.

Nema gužve, samo još pokoji turist na sasvim pristojnoj udaljenosti da nikom nikom ne smeta i da nitko nikog ne čuje.
Nema djece, vike, cike, graje (da se razumijemo, obožavam djecu, ali isto tako kako obožavam djecu tako još više volim i svoj mir i tišinu).

Zaplivala sam nekoliko puta u relativnom hladnom, ali još uvijek ugodnom moru, sjedila na plaži, gledala more, nešto malo čitala knjigu, ali najviše sam se bavila mišlju i sama u sebi valjda sto puta ponovila: Bože hvala ti na ovom prekrasnom trenutku, ovo nema cijenu, ovo nitko ne može nitko platiti .... hvala ti...



- 08:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 13.07.2022.

Svoje priče držim za sebe ....

Što sam starija, rekla bih, moguće i kao da sam pametnija.
Možda ne pametnija, ali svakako mudrija.

Što sam starija sve više držim svoje privatne stvari za sebe, ne dijelim ih kao nekad s prijateljicama po kavama i ne raspredam o njima satima, ponekad i danima.

Ljubomorno ih čuvam za sebe iz vrlo jednostavnih razloga a to je da se ljudi, pa čak nažalost i dugogodišnji prijatelji često ne žele ili ne znaju radovati tuđoj sreći, tuđem uspjehu, tuđem napretku.

Nekad prije kad sam znala podijeliti svoj neki uspjeh s nekim često bih imala osjećaj sabotaže, osjećaj ne podrške, osjećaj da u mojoj trenutnoj sreći i uspjehu treba naći bar nekoliko problema i razloga za sumnju, za neuspjeh jer jedino je tako ispravno. Kako drugačije ako ne drvlje i kamenje?

Upravo iz tih razloga naučila sam držati jezik za zubima, jer u konačnici, moj život - moji izbori - moja stvar.

Uopće se više ne želim dovoditi u situacije da druge hranim svojom "nesrećom".

A kad bi već odabrala ljude oko sebe nečim hraniti, onda bi moj prvi izbor bio moja sreća jer ljudi se često ne mogu nositi sa sretnim ljudima kojima za širu javnost ide sve od ruke, sve onako kako si žele.

Ljude često izjeda tuđa ona prava iskrena sreća i nekako što sam starija to sve više primjećujem, više to zapažam.

Ponekad mi znaju frendice predbaciti da više ne dijelim svoje privatne stvari i kako više ne pričam o svojim problemima.

Znam da ih ne dijelim, u biti, više niti ne želim.

I uvijek imam isti odgovor a to je da; jednostavno imam dovoljno godina, iskustva i mozga da i sama znam što u određenim životnim prilikama trebam učiniti i realno ne trebam niti me zanimaju tuđa razmišljanja o mojim životnim potezima.

Također, ako i ponekad nisam sigurna u sebe, niti koji mi je sljedeći korak u životu najbolji ili se nađem na životnoj raskrsnici, tada se konzultiram s nekim tko je bio u sličnoj situaciji. Razgovaram s nekim tko je prošao iskustveno ono što mene čeka, jer od odgovora tipa: ja bi ovako ili ja bi onako ili pak ja to nikad ne bih tako - to jednostavno kod mene ne prolazi, kad sagledam, svi oni oko mene koji su upravo tako govorili, baš su napravili onako kako su se nekad kleli, kako oni nikad ne bi tako, dakle, pametnom dosta!

I naravno, treći moj odgovor kad me pitaju zašto ne pričam o svojim problemima je onaj impozantan odgovor koji često naočigled zamrzne lica.
Odgovor kojim odmah sugovorniku na vrlo očit način često dignem živce u sekundi je:

- Ja nemam problema! Živim krasan život, lijepo mi je i uživam! Volim svaki svoj dan i uživam u njemu!

Nije mi cilj nikome dizati živac, niti ikog nervirati, ali jednostavno kao što kažem upravo tako i mislim, zaista živim krasan život.
Probleme ne doživljavam kao probleme već kao život, da, malo si gore, malo si dolje, drugačije ne može.
Da si stalno gore ne bi bilo dobro, kao ni da si stalno dolje - isto tako ne valja, jedno bez drugog ne ide.
Ali i biti gore i biti dolje je stvar osobnog izbora i kuta gledanja na život i događanja u njemu.

Upravo tako, tiho živim svaki dan na način koji meni odgovara, veselim se svakom trenutku pa čak i svakom životnom događaju jer kako se kaže, nije svako zlo za zlo, shvatimo to jednom kad vrijeme prođe.

I dalje držim svoje sreće za sebe jer kako sam negdje pročitala i prisvojila si to kao nešto moje: sreća voli tišinu...

I toga se držim i tako živim, polako, iz dana u dan...


- 10:44 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 05.07.2022.

Samoća je opasna...

"Samoća je opasna.
Stvara zavisnost.
Kad jednom shvatiš koliko mira ima u njoj, ne želiš imati posla s ljudima." - Carl Gustav Jung

Neki dan sam na jednoj društvenoj mreži u beskonačnom moru onih pametnih i manje pametnih citata naletila na ovaj i moram priznati da me na čas zaustavio i naveo da malo promislim o njemu.
Uopće mi nije dugo trebalo da shvatim da je stari uvaženi gospodin Carl stvarno bio jebeno u pravu napisavši ovo gore.

Samoća je zaista opasna i zaista stvara ovisnost jednom kad je onako pošteno okusiš i probaš.
Ne znam kako kod vas, ali kod mene je upravo tako kako je on napisao, baš tako, od riječi do riječi.

Ništa nema ljepše od samoće, ona nudi prekrasan osjećaj slobode i mira, ali onog pravog, unutarnjeg mira, kada si sam sa sobom.

Često imam te životne faze biti sama sa sobom jer sam stalno negdje, stalno sam s nekim i stalno nešto moram.
Sve to netko, nešto i moram izuzetno energetski iscrpi čovjeka i zato često biram upravo biti sama kako bih se opet konektirala sama sa sobom i napunila se novom pokretačkom energijom, novim idejama, ciljevima..

Nekako kao da sve više postajem svjesna kao da polako počinjem živjeti u zvjerinjaku i ljudi oko tebe, često nesvjesno i često iz ne loših namjera okolina te potrga, isiše te svojim problemima, pričama, nebitnim i suvišnim temama, glupostima, pretakanju iz šupljeg u prazno...

Čak niti ne razmišljaju kako ćeš se ti osjećati kad te uvlače u neku svoju tešku životnu priču, jedino im je bitno da sebe oslobode pa makar i verbalno, apsolutno ne poštujući onog drugog i ne pitajući se li želi li taj pored tebe biti u tvojoj priči, samo se diskretno nametnu - kao slučajno, za priču, za rješavanje problema, za odlazak na kavu, za druženje na moru, za bilo što....Doslovce se ušuljaju, nepozvani...

Ali, kao što oni sebe pokušavaju diskretno nametnuti isto tako i ja bez imalo grižnje savjesti ogradim sebe i strastveno branim svoj sveti teritorij kraljice samoće, jasno i glasno naglašavajući da svako društvo u ovom času apsolutno mi nije dobro došlo i da jedino što želim sada je biti sama...

Često bude tupih pogleda, bude tu i očitih 100 upitnika iznad glave, pa čak sam neki dan doživjela pitanje jednog prijatelja:

Kako možeš ići sama na more?
Kako možeš sama šetati psa?
Kako sve nešto sama?

Na takva debilna pitanja uvijek odgovaram protupitanjem jer sam svjesna da je rasprava besmislena i da bi mogla biti nadasve iscrpljujuća:

Kako ti nikada ne možeš biti sam sa sobom?
Zašto za sve što radiš u životu tražiš potvrdu okoline i zašto ti je uvijek potreban netko oko tebe da ti radi društvo?
Zašto bježiš od samog sebe kad ne možeš biti nikad sam?

Naravno, upravo tada svaka diskusija završi i prije nego je i započela uz moj unutarnji diskretan smijeh.

Pričajući tako s njim po valjda tisućiti put sam još jednom zastala negdje u svojoj glavi prebirući po mislima koliko smo svi izvana isti a iznutra toliko prokleto različiti, ali nema veze, bez obzira na sve različitosti važno je da smo si dobro, da se volimo i da se upravo tako različite toleriramo i prihvaćamo...



- 12:51 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 21.06.2022.

Tko su nam prijatelji?

Život nam gotovo svakodnevno dodijeli situacije u kojima zastaneš, osvrneš se oko sebe i zapitaš se oko mnogo čega...

Upravo tako sam i ja prije neki dan svjedočila jednoj životnoj situaciji u kojoj sam se zapitala tko su nam ustvari prijatelji?

Kakvi prijatelji trebaju ili bi trebali biti?
Što mogu očekivati od njih?
Na kraju, kakav sam ja prijatelj?

Prijatelji su ljudi koji nas okružuju, ljudi koje znamo dugi niz godina, s nama su, tu i ovdje, ponekad sasvim neprimjetni ali svakako životno prisutni.
Ljudi s kojima smo proveli i provodimo mnoge lijepe ali i one manje lijepe trenutke u životu - da to su sve prijatelji.

Prijatelji su ljudi koji ti daju ruku kad toneš sam u nekim svojim osobnim ponorima, tražiš se i mučiš.

Ali nebitno, bio prijatelj ili samo neki obični poznanik u životu, ima to nešto prokleto u ljudima da se ljudi često ne znaju ili jednostavno ne žele veseliti tuđoj sreći.

Kad si u mukama i problemima, evo ih, kao lešinari, svi su tu, i oni koje želiš pored sebe i a još je više onih kojih ne želiš.
Svi si tu oko tebe, žele ti pomoći, prepuni su dobronamjernih savjeta koje čak nisi niti tražio, svi žele slušati o tvojoj boli i muci iako ti se o tome niti ne priča jer znaš i sam da ne možeš razumjeti tuđu bol dok sam na svojoj koži ne osjetiš tu istu bol...
Ali ne, ne daju se oni, baš su svi tu oko tebe i seciraju te lagano ne razmišljajući o tome da u boli i tuzi onog pored nas je dovoljno biti samo diskretno prisutan u tišini i bez puno riječi, tišina je upravo često najbolji lijek za mnoga teška stanja.

U nekim takvim situacijama znam se zapitati zašto su svi ti ljudi pored mene i obasipaju me savjetima koje nisam tražila, da li u tim teškim situacijama hrane sebe nečim meni nepoznatim?
Ili svojim prisustvom u tuđoj boli žele sebe uvjeriti kako su bolji ljudi?
Vjerojatno je oboje točno...

Međutim, neki dan konačno sam došla do jednog dugo sanjanog cilja i onako diskretno kroz priču dijelim tu sreću s prijateljima i iskreno - razočarah se....

U mojim trenucima euforije vrlo je bilo malo onih koji si mi iskreno stisli ruku i čestitali mi.
Vrlo je bilo malo onih koji su se iskreno radovali jer su znali moj trnovit put od točke A do točke B.
Vrlo je malo bilo onih koji su skupa sa mnom pustili suzu i zagrlili me jer znam da moja sreća je i njihova sreća.

Više je tu bilo "prijatelja" s onim nekim kiselim i lažnim osmjesima, više je bilo onih koji su u mojoj sreći i ostvarenom cilju našli pa barem 10 problema i prepreka kako i što dalje, jer život ne može niti ne smije biti jednostavan, ljudi ne smiju i ne mogu biti sretni u današnjem svijetu... Jadno, zar ne?

S jedne strane drago mi je da mi život podari upravo takve situacije jer onda prisilno stanem, promišljam, propitkujem kako sebe tako i svijet oko sebe, ljude, događaje...

Ovom situacijom sam od ionako malog broja prijatelja i ljudi oko sebe napravila još i manji broj.
Upravo ovom situacijom maske su pale, iako uvijek jednom u životu maske padnu, prije ili kasnije, svi jednom ostanemo goli pred nekim, izdamo se - sami sebe ogolimo, ukoliko ne živimo iskreno, prvenstveno iskreno sami prema sebi a onda i prema svima ostalima.

Često, pa tako i ovaj puta zapitala sam se što je to toliko prokleto i zločesto u čovjeku da se ne može iskreno radovati tuđoj sreći, uspjehu, bilo čemu lijepom?

Isto tako zapitala sam se jesu li svjesni ljudi koliko svojom negativom i vječitim traženjem lošeg u svemu ustvari truju samo i isključivo sebe?

Bez obzira na sve, shvatila sam da još uvijek ipak postoje oni kojima je topao i iskren zagrljaj i ona mala sićušna suza u oku nešto normalno, nema ih puno ali ih ima i to su oni male krijesnice u noći koje ti osvijetle put i naprave ono nešto toplo oko srca, to su ustvari prijatelj, ti mali ljudi radi kojih vrijedi živjeti a ovo drugo?
Ovo drugo je samo nešto za što sam vjerovala da su iskreni prijatelji, ali kako sam rekla, maske padnu i na kraju se uvijek sazna istina ma kakva god da bila..

Nema veze, tako je - kako je i sve je dobro....



- 12:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.06.2022.

Kutija života...

Odlučila sam podvući crtu.
Ponekad je nekim stvarima potrebno stati na kraj, ustvari nije potrebno već je nužno.
Ne mogu si više dozvoliti da mi se stvari vuku kao paučina kroz moj život.
Zaista su prijeko potrebni rezovi ili bar oni rezovi koje možeš napraviti.

Kupila sam kutiju.
Jednu šarenu poveću kutiju.

U tu kutiju odlučila sam staviti stvari mojih roditelja koji nažalost više nisu sa mnom.
Tata je otišao prije tek nekoliko godina, mama tek prije neki mjesec.
Oboje - ista bolest, ista dijagnoza, isti odjeli, isti liječnici, čak su na isti dan u razmaku od nekoliko godina hospitalizirani, uz isti ishod...

Tatin odlazak sam vukla sama sa sobom na svojim leđima godinama, mučila se, ne spavala, pitala se, plakala, krvarila iznutra, lomila se i opet ponovno skupljala, uvijek i ispočetka pitajući se jesam li mogla učiniti još nešto?

Mamin odlazak sam sasvim drugačije odradila, sama sa sobom znajući da sam za nju u posljednjih nekoliko mjeseci njena života dala svoj apsolutni i potpuni maksimum kako bih joj bila tu na pomoći, kao podrška, potpora i sve ono što sam trebala biti za nju u tim teškim i bolnim životnim trenucima u kojima je ona sama bila svjesna da umire i da joj spasa nema.

Strašno, zar ne?

Živiš a svjestan si da su ti dani odbrojani, svjestan si da ti spasa nema, svjestan si da ustvari umireš...

Tisuću sam puta u tih nekoliko mučnih mjeseci pokušavala biti u njenoj glavi pitajući se kakav to osjećaj mora biti kad znaš umireš, da možda za koji dan
više nećeš biti tu sa svojima već tko zna gdje i s tko zna kim?
Gledajući je u toj njenoj mučnoj borbi za svaki jebeni dan života kako je mirna, staložena, čudeći joj se koliko je pribrana i kako je sestru i mene posložila i pripremila za svoj pogreb sve do i najsitnijeg detalja...

Ne znam, uvijek sam govorila da dok ti je i samo jedan roditelj živ do tada si nečije dijete.
Kad ostaneš bez oba roditelja, onda više nisi ničije dijete.
Da, ja više nisam ničije dijete, nemam roditelja, nisu tu, nisu živi, nisu sa mnom.

Ovaj vikend odlučila sam pokušati presjeći možda neke zadnje niti vezane za njih dvoje.

Sve njihove bitne sitnice pospremila sam u tu šarenu kutiju na kojoj piše: mama i tata...

Tatine stare putovnice prepune viza, razne članske knjižice iz neke više nam nepostojeće države, štedne knjižice, mamine razne isječke iz novina koje je ona godinama rezuckala i čuvala kao uspomenu na nešto samo njoj vrlo bitno, razne crno bijele slike s njihova vjenčanja, tatine mažete, rodne listove, gomila sitnica koje su obilježile njihov život.

Sve sam uredno posložila u tu kutiju koja će mi biti uspomena na dvoje ljudi koji su mi podarili život i u mojih 40 i nešto sitno godina poskidali sve zvijezde s neba.

Sjedila sam i dugo piljila u tu kutiju prebirući misli po glavi o životu pitajući se; što ti je život ustvari?

Zar je život stvarno samo ona crtica između dvije godine?

Zar stvarno kad sve sabereš cijeli naš život stane u jednu kutiju?



- 10:01 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 24.05.2022.

Koliko nas još ima...

Neki dan u nekom sasvim sivom ženskom društvu sjedim za stolom i promatram ga.

Fin, elegantan, otmjen, galantan - skoro muškarac po svim mojim parametrima.

Pravo osvježenje za u ovom sumornom i dosadnom ženskom društvu.

Nikad nisam voljela ženska društva baš previše, zamaraju me.
Kad bolje razmislim niti baš ni nemam neki ludi broj žena oko sebe, em su mi dosadne, em me smaraju svojim sasvim meni nebitnim temama te vječitom glumom nečega što nisu, nisu ni približno - a voljele bi biti to nešto.
Vrlo je mali broj žena u čijem se društvu osjećam ugodno i s kojima mogu razgovarati i ponašati se na način kako meni odgovara.
Muški mozak, muški pogled na svijet je puno jednostavniji, kod muškaraca kao da im je već rođenjem dana ta jedna mentalna lakoća postojanja i lepršavost u glavi koja meni izuzetno odgovara.

Sjedim i gledam ga tako, slušam svaku riječ, hm, vrlo rječit muškarac s pomno biranim riječima u vođenju dijaloga, što je meni osobito važno, to je ono nešto što prvo prijetim, kako se netko izražava, kako komunicira, kako slaže rečenice, kako bira riječi.

Ne moram reći da me je tip oduševio kako svojom pojavom, tako stilom, izražavanjem - ma svime, međutim, jedan detalj me posebno iznenadio i oduševio do kraja.

U jednom času trebali smo napisati si neku bilješku i dok je većina na brzaka otvarala mobitele kao bi unijela podatke u mobitel jer to se danas tako radi on je izvadio svoj notes i etui s naliv perom.

Pisao je bilješku u notes naliv perom!

Dakle, mojoj sreći nije bilo kraja. Tip me oduševio, kako bi se reklo, izuo me iz cipela jednim potezom, lansirao me u svemir.
Ukratko, tim jednim malim i sasvim nebitnim potezom čovjek pored mene nesvjesno mi je uljepšao dan.

Naveo me na razmišljanje da se zapitam koliko nas još na svijetu ima koji u vrijeme ove moderne tehnologije i dalje nosimo notes i pernicu u torbi i sve načrčkamo tamo?
Koliko nas još na svijetu ima koji sa zadovoljstvom pišemo grafitnom olovkom, šiljimo je i uživamo u tome?

Sigurna sam da je ovo gore napisano mnogima sasvim suludo i nema baš nikakvog smisla, i to je sasvim u redu. Svi smo različiti i kao takvi trebamo se međusobno poštivati.

Međutim, ima nas, možda još šačica ljudi na ovoj kugli zemaljskoj koji pokušavamo prkositi ovoj novoj i hladnoj, bezličnoj tehnologiji, nas par koji prkosimo surovom svijetu bez imalo duše i uživamo u pisanju naliv perom, nošenju notesa, čitanju papirnatih knjiga i uživamo u mirisu istih (iako je kako mnogi kažu kindle praktičniji - slažem se, jedino je praktičniji, sve ostalo je bez veze, komad plastike, hladan, siv i bez duše).

Nema nas puno, vjerojatno smo vrlo čudni i neobični okolini jer prkosimo vremenu i ne damo se navući na sve te novotarije modernog doba koje nam se svakodnevno i na svakom koraku nude. Iako mislim da si čak i pomalo i umišljam i moguće si dajem preveliku važnost jer su ljudi toliko nažalost zaokupljeni samim sobom i svojim problemima da često ne primjećuju niti onog bolesnog, jadnog i siromašnog pored sebe a kamoli da primijete tko još piše naliv perom iako ne shvaćaju da to su još te neke životne sitnice koje imaju i dušu i to je ono nešto što još treba pokušati održati živim, koliko toliko...


- 11:05 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 18.05.2022.

Spojiti se sa sobom ...

Službeno sam otvorila sezonu kupanja.

Ove godine nešto ranije nego prijašnjih.
Jednostavno tijelo i duša traže dodir sa suncem, dodir s morem, duša traži ležanje na plaži i mir a zašto joj onda to ne dati?

Svi oni koji žive na moru i pored mora točno znaju što pričam, točno znaju taj osjećaj kada se tijelo i duša sjedini s tim velikim plavetnilom.
Znaju taj osjećaj i znaju da to nešto nema cijenu, to nešto se ne može kupiti novcem, to se živi sada i ovdje.

Temperatura mora je aman taman, malo je resko - kako ja volim reći.
Resko znači da je more hladno ali ne toliko da se smrzneš, već ono, taman da kad uđeš da osjetiš kako ti krv putuje tijelom od vrha glave do nožnih prstiju - onako, baš kako treba.

Sada otići na more je najljepše, još uvijek je apsolutni mir i tišina.
Još uvijek nema toliko turista, ima ih taman dovoljno da nije gužva i galama.
Još uvijek nema cike i vriske djece i onih jadnih mama koje vuku sa sobom na plažu kompletnu dodatnu opremu od kantica, peraja, luftića pa na dalje, nema čega nema, kao na placi.

Sada je na plaži mir i spokoj, ali ne zadugo.
Uskoro kreće vreva i galama i sada ovo vrijeme treba iskoristiti za napuniti baterije, za nahraniti dušu.

Kažem prijateljici da sam bila na moru i da mi je bilo prekrasno, pričam joj kako sam uživala u miru i tišini, ali baš uživala, hranila sam se iznutra i upijala svaki trenutak.

Kaže mi ona: Adri, ostarila si ako toliko uživaš u miru..

- Jesam, ostarila sam i svi smo ostarili i svi ćemo jednom negdje i nekad ostariti ali tu svoju "starost" obožavam i uživam u njoj. - kažem joj.

Nekako sam svjesna da imam dovoljno godina i da živim život na način da ugodim sebi i živim onako kako meni odgovara pa ukoliko su to puste plaže bez ljudi i apsolutni mir onda ću si to i dati, bez obzira bila stara, čudna ili ne znam kakva...

Sjećam se kako sam prošle godine odlazila na more u 6 i pol ujutro samo kako bih ulovila malo mira i tišine kako bih uronila u sebe i pogledala svoje misli. Ta tišina je stvarno nešto što hrani dušu i tijelo a i vidim da se sve više ljudi oko mene okreće upravo tome, miru, tišini, prirodi...

Ne znam, valjda je došlo takvo vrijeme.
Mislim da smo se svi negdje nekako malo pogubili putujući po životnom putu..
Kad bolje razmislim, nije ni loše opet se okrenuti k sebi i osluškivati sebe, ako ništa drugo - samo da se opet spojimo sa sobom...



- 10:07 - Komentari (65) - Isprintaj - #

srijeda, 04.05.2022.

Sakupljači ili bacači?

Baš sam se danas bavila mišlju kako mi je možda upravo sada pravo vrijeme kako bih potražila stručnu pomoć i porazgovarala s nekim o svom problemu, s nekim tko mi možda može više pomoći nego što mogu ja sama sebi.

U našim glavama svi imamo svakakvih problema, briga, izazova.
Nema osobe na svijetu koja živi savršen i sretna život bez razmišljanja, samo analiza, propitkivanja i bez izazova.

Pored svih izazova koje nosim svakodnevno u svojoj glavi, sama sa sobom, rješavam ih sistematski i polako, razgovaram o njima, dijelim ih s drugim ljudima, educiram se, otvoreno i bez imalo srama razgovaram o njima pokušavajući naći rješenje na što lakši i ugodniji mogući način.

I ne sramim se, dapače, sva sam si važna kad moram riješiti sama sa sobom.

Jedan od mojih dugogodišnjih izazova koji mi zadaje sve više i sve veće muke je moje skupljanje raznoraznih stvari, vezivanje za njih... Jednom riječju - strašno!

Otac mi je umro prije nešto više od 4 god. i jedino što mogu reći da ja i dalje čuvam njegove opuške koje sam sasvim slučajno našla u garaži.

Debelo sam svjesna svog problema jer mi gotovo svakodnevno postaje sve veći i veći i sve me više guši kako u glavi tako me guši i u mom životnom prostoru.

Fino krenem čistiti svoj ormar, izvadim svu garderobu iz ormara jer skoro ništa od robe koju sam uredno naslagala ne nosim, jer, ili mi ne odgovara veličina, ili mi je de mode, ili sam promijenila đir - uglavnom, ne nosim!
I onda iznad svakog odjevnog predmeta gatam, što ću s njime, baciti, pokloniti, što?
Naravno, opet sve uredno vratim u ormar uvjeravajući samu sebe kako će mi možda ipak jednom zatrebati jer moda se vraća (tu ne razmišljam da ja ne vraćam kile koje sam naslagala) ili se tješim da nešto ne mogu dati/pokloniti jer sam baš taj komad skupa platila pa mi je šteta?!

Nije tu stvar samo odjeće.
Nailazim već godinama na problem odvajanja od djetetovih crteža, njegove odjeće, igračaka, tatinog alata, okrhnutih šalica i suvišnih servisa, kamenčića s ne znam kojih sve plaža i iz kojih godina... Maminog porculana iz Češke?! Wtf?

Ponekad se uhvatim u koštac sama sa sobom pa se ohrabrim i dam si priliku da se riješim suvišnih stvari ali to nije samo tako, nije jednostavno.
Bacanje, darivanje, rješavanje - to je proces, to je nešto što traje, odvajanje, razmišljanje, tuga i naravno na kraju dolazi famozno preispitivanje; jesam li učinila ispravno?

Oduvijek se divim prijateljicama koje svoj životni prostor tako lako rasterete bez imalo pitanja, stajanja, razmišljanja, bez imalo ičega....
Stvarno im se divim jer ja to ne znam, ja to ne mogu, mene to sve boli, sve mi je uspomena na nešto.
Jedino što znam da sam svjesna svog problema, da radim na njemu a rezultat će doći kad dođe...

Ne znam kako vi, ali meni u mojoj glavi sve te stvari "trebaju" a ustvari mi nikad niti ne zatrebaju, ma ni ne sjetim se da ih uopće imam, ali neka su one tu sa mnom...


- 09:37 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 26.04.2022.

60 dana ...

Sjedim držeći se za glavu, buljim u monitor i čudim se.

Od zadnjeg posta do danas prošlo je nešto više od 2 mjeseca, nešto više od 60 dana.

Pa kud prije?
Kako već toliko?
Kako je to vrijeme samo tako proletilo?
Gdje je nestalo?

Iako sam odavno sama sebi dala riječ da ću biti u disciplini pisanja opet sam prekršila svoju riječ po pitanju redovitosti pisanja po neki barem stoti puta.

Klasika...Moja klasika...

Nestala sam sama sa sobom i za svijet na nekih otprilike 60 i nešto više dana.
Većina bi pomislila ma što ti je 60 dana? Ništa!
O da, 60 dana je jako, jako puno, svašta se izdogađa čovjeku u tom velikom a ustvari malom periodu.

Što bi ja bila izuzetak?

Život me po ne znam koji puta nemilosrdno i bez imalo empatije izbacio iz mog životnog kolosijeka, pa me šutirao, igrao se sa mnom, bacao me gore - dolje...
Uh...
Nije bilo lako, ali hajde, prošlo je, iza mene je, gotovo je...
Sletila sam opet na zemlju, uzjahala neki svoj životni val i sada surfam dalje.
Nadam se na nekom sretnijem i veselijem valu od ovog prethodnog...

U ovih 60 i nešto više dana osvijestila sam kod sebe po ne znam koji puta više ono moje poznato da nikad nije kraj dok nije kraj, da nema predaje, da se svaka igra mora odigrati do kraja pa kako god završila.

Shvatila sam da smo svi prolazni na ovom svijetu i da trajemo dok trajemo, također, shvatila sam da rastanak tj. smrt voljene osobe ne mora nužno biti osobni emotivni krah i bol, može se doživjeti i kao spas, oslobođenje i mir.

U ovih 60 i kusur danas puno toga sam naučila o životu, o ljudima i najviše o sebi.

Dogodili su se tu neki novi pogledi, otvorili novi životni vidici, stavovi - svašta nešto na čemu sam neizmjerno zahvalna koliko mi je god bilo teško emotivno prolaziti kroz sve ono što je iza mene sada.

Ali, kako god, život mora ići dalje s nama ili bez nas, stoga - nema se tu što puno, idemo dalje do sljedećeg teksta..



- 09:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 11.02.2022.

Sretna žena ....

Moje vrijeme izolacije je završilo manje više uspješno, rekla bih, preživjela sam biti u kući, jedva nekako, ali jesam.

Bilo je tu ljute borbe same sa sobom i samo analize kako zdravog čovjeka zadržati kući u 4 zida, ali hajde, prošlo je i to i ne ponovilo se opet moram biti toliko dana zatočena u kući.

Vrijeme prisilnog boravka u kući posvetila sam se kako kući tako i sebi.
Meni ponekad lagani odmak od ljudi i svijeta dobro dođe za psihu ako ga se zna kvalitetno iskoristiti baveći se sa samim sobom i radeći ono što te čini sretnim.

Dogodilo se tu puno promišljanja kako o sebi tako i o svom životu, o donošenju izbora, donošenju nekih novih odluka, postavljanje novih ciljeva i planiranje neke nove životne priče, rekla bih, po ne znam koji put okrećem neku novu stranicu života.

Ali što ti je život?

Okretanje uvijek nekih novih i neispisanih stranica iz dana u dan, ispunjavajući ih raznim lijepim i manje lijepim trenucima koje ti život podari dok ne dođeš do kraja, dok ne dođeš do korica. To je za mene život - pisanje osobne životne knjige.

Puno sam se bavila razmišljanjem gdje sam sve kroz svoj poprilično osebujan i bogat život tražila sreću.

Tražila sam sreću u nekim novim cipelama, novom autu, novim prijateljima...
Tražila sam sreću u neprospavanim noćima u nekim zadimljenim prostorima s nekim pomalo obično neobičnim ljudima...
Tražila sam sreću često u promašenim partnerskim odnosima uvjeravajući sebe po ne znam koji put da je to ovaj puta baš to, i nikad to nije bilo to - i često
nisam bila tamo sretna.

Tražila sam sreću često tamo gdje je nije bilo, tražila sam sreću uglavnom u promašajima...

Kad samo pomislim koliko sam puta kucala na sasvim kriva vrata očekujući opet i ponovo neko čudo po valjda tisućiti puta i nadala se kako ću upravo sada biti sretna.

Šipak, nikad nisam bila sretna.

Nisam nikad iskreno i onako duboko u sebi bila sretna jer sam sreću uvijek tražila negdje vani, u nečem izvan mene, u nekom pored sebe...

Danas kad pogledam preko ramena u taj svoj neki davno prošli život iskreno bude mi ponekad i nekako žao same sebe koliko sam vremena i svog dragocjenog jedinog života potrošila na gluposti, ne traženja sreće, na kucanja na pogrešna vrata, na pogrešne ljude...Stvarno, žali bože vremena.

Ali onda jednom kao da se probudiš, kao da shvatiš, kao da se kockice u glavi same od sebe ničim izazvane konačno pravilno preslože, samo odjednom staneš i shvatiš da sreću jedino trebaš tražiti u sebi i naučiti biti sretan sa sobom.

Već odavno sam se probudila iz tog lošeg životnog polusna i shvatila sam da sam ja i moja i glava, te moj način gledanja na život i priče koje mi on svaki dan nosi, ustvari sreća ili nesreća.

Ja sam sama sebi najveća sreća i najveća nesreća.

Naučila sam naći sreću u sebi.
Naučila sam naći sreću sama sa sobom.
Naučila sam naći sreću i u svim onim manje lijepim pričama koje mi život svakodnevno servira.
Naučila sam biti sretna i smatram to jednim od mojih većih uspjeha u životu.

Često nije bilo lako, ali uspjela sam jer sam to željela.
Željela sam bez obzira na svijet oko mene biti sretna, ali ono duboko i iskreno sretna.
Uspjela sam i može se.

Kako?

Ne znam, svatko na svoj način i prema svojim metodama. Neki nekad, neki nikad.

I često ljudima oko sebe sve manje kažem sretan rođendan ili sretna Nova godina a sve češće im kažem; od srca ti želim da budeš sretan ili sretna...

Živjeti sretan, ispunjen i zadovoljan život je po meni apsolutni i potpuni životni jack pot jer niti jedne nove cipele, niti jedna nova skupa torba ne može nadomjestiti onaj osjećaj poletnosti, sreće i ispunjenosti iznutra.

Onaj osjećaj kad shvatiš da svojom srećom ne nosiš samo sebe već i sve oko sebe, i to je ono nešto što je za mene zapravo neprocjenjivo.

S ovih svojih 40 i nešto sitno godina ja stvarno bez obzira na to što me život često onako baš pošteno našamarao, iskreno mogu reći, da, ja sam stvarno duboko u sebi sretna i zadovoljna žena, ali baš jesam...

Negdje u sebi znam, šamarati će me život i dalje i često me neće štedjeti, ali kao i uvijek, moja je zadnja - a moja zadnja je da biram biti sretna pa šta bude...

- 11:54 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 02.02.2022.

Neki sivi dan ...

Jutros neko sivo jutro.

Danas će biti neki sivi dan.

Ako nešto obožavam onda obožavam te sive, tmurne dane, tada se najbolje osjećam sama sa sobom i u sebi.
Grad kad da prebaci u neku nižu brzinu.
Ljudi kao da s prebace u neku nižu brzinu.
U sivilu dana i ja sam u nekoj nižoj brizni koja mi beskonačno odgovara jer i tako živim nekoj ludoj vječitoj jurnjavi za ne znam čime i za ne znam kime.

Jutros je sve nekako lagano i sivo, tmurno. Miriše na kišu - veselim joj se.

Sjedim doma u pidžami, lagano ispijam jutarnju kavu, radim od kuće.
U miru sam sama sa sobom.

Postala sam dio statistike, postala sam još jedna brojka u broju zaraženih covidom koji neupitno divlja iz dana u dan.

Kako sam?

Dobro sam.

Dobro se osjećam, najgore je prošlo i fizički i psihički. Nadam se da je najgore prošlo.

Fizički - temperatura koja me smlatila do bola, kostobolja i opća slabost i nemoć.

Psihički - malo teža priča, obzirom da se u svojoj glavi suočavam sa činjenicom da sam kući u izolaciji odcijepljena od svijeta, od hodanja, od ljudi, ali ajde pomislim, nije svako zlo za zlo - ponekad zaista se treba odmaknuti od svih i biti sam sa sobom, suočiti se sa sobom i svojim mislima, stati, razmisliti, promisliti, postaviti nove cilje i donjeti neke nove životne odluke, što u živi i vrevi života i buke često ne stignem, sad je pravo vrijeme za to.
Potrebno je nekad ležati i odmarati.

Mir oko mene i mir u meni.

Iz svake situacije ma koliko god ona bila teška trudim se izvući ono nešo dobro, pa tako i sada - imam tu još nekolicinu nepročitanih knjiga, beskonačno puno misli koje moram srediti sama sa sobom, ima tu posla, neće biti dosadno.
A i dani provedeni u pidžami imaju posebne draži i daju jedan poseban štih životu, barem meni.

Ne fale mi ljudi, odmaram od njih.

Iako, uz današnje sve moguće komunikacije teško je biti bez ljudi oko sebe, dostupan si u svakom trenutku svima i svugdje, pomalo se učim selekciji, kada i kome sam dostupna, i koliko - malo teža škola.

Mislim si sama sa sobom, polako, uživaj u ovim trenucima mira i tišine, završiti će i ova izolacija za koji dan, za sada je iskoristi maksimalno koliko možeš za sebe, uskoro ćeš se vratiti u buku i vrevu i opet ćeš se rastrgati od obaveza i trčanja na sve strane, opet će ti 24 sata biti premalo da sve stigneš...

Sada u ovom prisilnom stajanju je neko tvoje malo vrijeme za tebe i uživaj u njemu, iskoristi ga za sve ono što inače uzmeš za sebe na kapaljku, tako je - kako je, svom srećom dobro je...



- 08:31 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.01.2022.

Generalka života ....

Baš neki dan razmišljam kako mi je vrijeme napraviti generalku stana.

Prvo i osnovno pobacati suvišne i nepotrebne stvari što već u startu nije mala stvar obzirom da sam "sakupljač" i da mi ama baš svaka stvar "treba", ako ne sada - trebat će mi kao jednom, i da mi baš svaka sitnica nešto znači i vrlo mi se teško odvojiti od svih tih stvarčica, malih ili malo većih.

Međutim, kako je stvar sakupljanja izmakla kontroli vrijeme je za bolne rezove i bacanje, a kad se završi bacanje onda ide čišćenje, što isto nije mali zahvat, ali svakako puno manje bolan od bacanja.

Svaki sakupljač će me u potpunosti razumijeti što želim reći, jer svi smo mi sakupljači tako različiti a ustvari smo svi prokleto isti - sve nam treba ili sve će nam jednom trebati - izgovor samo kako se ne bi odvojili od suvišnih i nepotrebnih stvari.
Ovaj kamen mi je uspomena na ovo, a ova vrećica uspomena na ono - užas, jednom rječju.
Ali baš užas.

Gomilne potrebnih stvari, zakrcan prostor.

Također, istovremeno sam došla do zaključka da kako treba napraviti čistku u stanu, možda bi bilo dobro napraviti i generalku ljudi u svom okruženju.
Generalku života, kako bi ja rekla, pa ajde zašto ne, moguće možda ipak malo manje bolniji proces od odvajanja od mojih "svetih nepotrebnih stvari".

Kad i koliko vremena provodimo samo u mislila čega sveg toksičnog, lošeg i nezdravog se trebamo riješiti u svom životu.

Rekla bih vrlo malo ili skoro pa ništa, polazim od sebe, toleriram svašta, jedem tuđa govna ne znam zašto, tražim opravdanja za tuđe loše loše i nezdravo ponašanje i svašta nešto.

Zašto to radim?
Iskreno, odgovor ne znam niti sama, vjerojatno iz nekog glupog razloga samo meni poznatog, iz razloga što vrlo često nađem neko loše opravdanje dotične osobe koja je zla prema meni, i onda naravno, kome radim loše?
Nikome osim samoj sebi osjećajući se loše, iscrpljeno, jadno, nikako.

Jel mi to treba? Jel to ikom treba?

Naravno da ne.

Nekako spontano od 1.1.2022. počela sam raditi i generalku života, dobro mi ide, poneki ljudi oko mene samo nestaju iz mog života jer ja tako želim.
U tim trenucima rezova čak nemam niti nekog velikog sentimenta jer znam se zapitati, jesu li dotični imali sentimenta prema meni dok su me svjesno povrijeđivali svojim lažima i svjesnim podmetanjima noge gledajući iskuljučivo samo sebe i svoje interese?

Nisu.

Prema tome, što onda?

Jednostavno.

Jedino što želim je da pored sebe imam zdrave ljude, iskrene, otvorene i želim njegovati zdrave odnose u kojima smo jedni drugima prijatelji, podrška i pomoć, i ima takvih ljudi, svijet ih je prepun, to nije bajka, to je stvarno tako.
Ali, kako se kaže, u svakom žitu ima kukolja, pa tako i u odnosima ima kukuolja kojih se želim riješiti, polako i sistematski, bez puno riječi i bez puno objašnjavanja jer neki oko mene više nisu zaslužili niti moje dobar dan niti ikakava objašnjenja a kamoli oprost.

Želim napraviti generalku svog života, maknuti sve ono loše, sve ono nezdravo, sve ono toksično kako bih napravila jedno ugodno i toplo mjesto za sve one divne ljude koji još uvijek u sebi imaju onu osobinu čovječnosti, ljubavi, ljudskosti i empatije, a ima ih, znam da ih ima, svjedočim tome skoro svaki dan.

Jer koliko god ovo vrijeme u kojem trenutno živimo je vrlo ludo, turbulentno i često vrlo nezdravo, isto to vrijeme krije neke divne trenutke s divnim ljudima, e to želim - divne trenutke, prepune smijeha i lakoće postojanja s lakim i zdravim ljudima - a ima ih, ponavljam, stvarno ih ima....



- 08:05 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 15.01.2022.

Kako odjednom?

Sjedili smo neku večer jedan pored drugog.

Bila je neka sasvim glupa i nezanimljiva priča u društvu iz koje sam se mogla isključiti samo tako jednostavno i lako.

Promatrajući tako sebe, pitajući se još jednom tko sam zaista u ovom trenutku, tko si zaista ti, kako se osjećam u sebi pored tebe, kako se osjećam s tobom opet u društvu, sjedeći pored tebe na svega nekoliko centimetara udaljenosti.

Kao i obično na veliko sam se bavila sobom, promatrajući se, preispitujući se valjda 1000 puta opet ispočetka kao da to nisam nikada napravila do sada, kao da mi je prvi put biti sama sa sobom pored tebe.

Prošlo je već neko duže vrijeme kad smo se oprostili jedan od drugog.
Prošlo je već neko duže vrijeme kako je svatko otišao svojim putem hvatajući neki novi život i nove životne prilike na najbolji mogući način kako tko zna i misli da je najbolje za sebe.

Međutim, u mojoj glavi prošlo je tek nešto malo vremena kako sam se na nekom podsvjesnom nivou pozdravila s tobom, oprostila od tebe.
Na nekom svom podsvjenom nivou sam ti sve oprostila opravdavajući te valjda po 1000 puta samoj sebi kako ti ustvari i nisi loš čovjek, jedino ne znaš drugačije, ne znaš bolje i kako je to sve ustvari u redu.

Na nekom podsvjenom nivou sam ti iskreno zaželjela da jedino što ti želim je da budeš sretan u životu jer, pravu i iskrenu sreću kako želim sebi isto tako želim i sebi, iako, tvoj i moj pojam sreće je nešto što je nebo i zemlja, nešto što ja apsolutno suprotno i dijametralno u našim glavama, u našim svjetovima, u našim svemirima.

Ali nekako tim svojim malim intimnim činom u sebi sam znala da je kraj, da sam do kraja ovaj puta završila s tobom na sve moguće načine i da povratka više nema i više ga nikad neće biti, barem ne s moje strane, jer nema smisla ljepiti nešto što je puklo jednom, pa još jednom pa opet ponovo.
Zaista nema.

Međutim, sjedeći tu večer tako pored tebe, pričajući s tobom osjetila sam neki mir i spokoj i zapitala sam se kako netko tko ti je bio sve, tvoj svijet i tvoj svemir, tvoja ljubav i tvoja sreća je odjednom postao netko tako dalek, netko tako bezličan, netko na koga ni niti malo ne trepneš kad si sada pored njega a prije si treperila na sam njegov pogled?

Kako?

Kako te emocije samo tako nestanu, kako to sve odjednom samo splasne i rasprši se?
Kako odjednom s nekim s kim si bio nekad tako blizak odjednom ti postane tako stran u tvom uživotu?

Zar je moguće da jednom kad smo si bili sve odjednom si postanemo ništa, kao da nikad nismo ništa imali, kao da nikad nismo ništa bili?



- 08:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 26.11.2021.

Mir u nama...

Svijet je postao jedno poprilično ludo mjesto.

Ne znam, možda je prije bio takav, ali ja to nisam primjećivala.

Ljudi su postali nenormalni, doduše, možda smo uvijek i nosili u sebi tu dozu nenormalnosti koja je sada silom prilike istjerana iz nas.
Nenormalnost koja je izašla na vidjelo u svim mogućim oblicima, likovima i bojama.
Nenormalnost koja je, kao ono nešto divlje i godinama uspavano u nama, sada se probudilo, podivljalo i više se ne može kontrolirati.

Divlje zvijeri i demoni.

Koliko god se trudim sama sa sobom vjerovati i živjeti misao da je svijet jedno predivno i ružičasto mjesto s tragovima sivila i ponekog crnila, vidim da mi je sve teže i teže vjerovati u to moje šarenilo.
Ponekad lagano i nesvjesno kapituliram pred nevidljivim neprijateljem, primjećujem, osluškujem, čujem, ali usprkos svemu i dalje se borim i dalje se ne dam, prkosim vremenu, vijestima, brojkama, temama - prkosim imaginarnom nametnom neprijatelju. Prkosim divljoj zvijeri.

I kako mi ide?

Ide, neki dan bolje, neki dan gore. Jedan dan lakše, jedan dan teže, kao i u svakoj osobnoj borbi, jer i ovo sada je ustvari jedna osobna borba gdje te nevidljivi neprijatelj bombardira na sve strane i na sve moguće poznate i nepoznate načine, često izravno, često podmuklo, često ispod pasa, a ponekad te cipelari dok si na podu, pa ono, ajde, nek se zna tko je jači.

Situacija je sve samo ne dobra.

Neki dan sretnem jednu poznanicu koju nisam vidjela već godinama. Obradovala sam joj se baš onako iskreno i od srca.

- Hej, kako si? što ima kod tebe? - veselo je upitam.

- Bok ti. Jesi li se cijepila? - upita ona.

- Pitala sam te kako si TI, što ima kod tebe u životu, zanimaš me TI, ne aktualna tema od koje ne možeš pobjeći, ne cjepivo. TI, samo isključivo TI! - odgovorih onako poprilično drsko.

Nastalo je trenutno razočaranje i na mojoj i na njenoj faci, nije se to moglo sakriti.

Njeno glupo pitanje i moja poprilična i direktna drskost je učinila svoje u hipu.
Naš susret je bio iznimno kratak, oficijalan, razgovor je vrlo brzo završio, na obostrano zadovoljstvo.

Meni se uopće ne priča a niti se sluša o aktualnoj temi, dapače, bježim od nje kao vrag od tamjana, a dotična je kao i svi manje više, svjesno ili nesvjesno željela je drviti upravo po tome - drviti po divljoj zvjeri ne znajući da je upravo na taj način još više hrani i daje joj neku nevidljivu moć.

Vrlo brzo smo se pozdravile.

Nastavila sam dalje svojim putem noseći svoje misli sa sobom, pretačući ih po tisućiti put sama sa sobom u svojoj glavi pitajući se po ne znam koji put; zar stvarno više ne znamo ni o čemu drugom pričati osim o covidu, osim o cjepivima, osim o problemima, osim o besparici, osim o težini života?

Zar stvarno nam se život sveo na to da stalno kukamo, plačemo, žalimo se i u da u ono još malo svjetla što je ostalo u svijetu stalno svjesno tražimo i gazimo u mrkli mrak.

Zar stvarno?

Hodajući tako dalje sama sa sobom i svojim mislima, odlučila sam da ću nastaviti lupati bahato i tvrdoglavo po svom i neću ,i ne želim pričati, i ne želim slušati o covidu, pa šta god tko mislio o tome - iskreno, jebe mi se.

Odlučila sam da uopće više ne želim znati tko se i kada i ako se ili nije cijepio, iskreno, zaboli me dupe.

Odlučila sam, usprkos svemu, da se i dalje želim se smijati, veseliti ljudima oko sebe, iskreno i toplo ih zagrliti i pitati ih kako su, ali kako su - onako iskreno jer me stvarno zanima kako su oni kao ljudi, kao bića koji imaju svoje živote i imaju emocije.

U ova divlja i luda vremena gdje poprilična masa ljudi "divlja" i pušta ono divlje iz sebe na površinu, svjesno ili nesvjesno, odlučila sam i dalje tražiti i vjerovati u ono šareno, veselo, u ono nešto dobro, u ono nešto svjetlo u nama, svjetlo u svijetu, i mnogi će reći da zabijam glavu u pijesak i bježim od problema, i neka misle, i to je sasvim ok.
Možda ovim stavom stvarno to i radim, možda stvarno bježim od problema, možda stvarno zabijam glavu u pijesak i možda sam i velika kukavica i neka sam - tako mi je bolje, i ovako mi je lakše izdržati život u ova divlja i ranjiva vremena.

A što je upravo sada jedino važno svakome od nas?

Mir.
Važan je osobni mir.
Važno je biti u miru sam sa samim sobom na bilo koji način, ali važan je mir i spokoj u duši.



- 12:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.11.2021.

Odustati od sebe ...

Gledam ih gotovo svaki dan.

Gledam ih i čudim se, iako ne znam čemu se više čudim jer i ja sam jednom davno bila samo jedna sasvim obična mala žena koja je na trenutak sasvim nesvjesno ipak odustala od sebe. Doduše, nije to baš bio trenutak, bile su to godine. Da, godine su mi trebale da se probudim i da shvatim što sebi radim.

Ima nas, sve smo mi jednom nekad svjesno ili nesvjesno odustale od sebe.

Neke su se probudile iz te životne noćne more i vratile se k sebi, a neke su svjesno ili nesvjesno ostale same, izgubljene i jadne u loše izabranoj ulozi koja se zove – odustati od sebe.

Ima od toga koja godina, sjećam se onako nekako kao kroz maglu kako je to bilo strašno odustati od sebe.

Sada, iz ovog kuta života znam da je to bio jedan strašan period, ali tada, kada sam furala taj životni film i kad sam vjerodostojno i posvećeno zaigrala u toj roli, tada nisam znala da je to grozno, tada sam mislila da to upravo tako mora biti. Samo tako, bolno, iscrpljujuće, prazno i nikako drugačije, jer, uvjerili su me jednom davno da je to takav život, jer tako se živi, jer, u životu se moraš namučiti, jer u životu moraš trpjeti, jer u životu moraš patiti, jer u životu je jedino ispravno po tisuću puta izgubiti sebe zbog nekog, zbog nečeg – zbog partnera, zbog djece, zbog posla, zbog bilo čega....

Također, naučili su me jednom davno da u životu da su prvo najvažniji svi ostali, naučili su me da je u životu prvo najvažnije sve ostalo pa onda ti sam sebi i one mrvice koje ti ostanu nakon svega, koje ti ostanu nakon svih.

Iskreno, dugo mi je trebalo da shvatim da to ništa ne mora biti tako i dugo sam ja na dnevnoj bazi preskakala iz jedne vješto uigrane uloge u drugu, bez problema. Hop – hop, savršena majka, hop – odlična supruga puna ljubavi i podrške, ajmo dalje, hop – psiholog prema potrebi, hop – kuharica, spremačica, domaćica, čistačica, hop – majstor, hop u ulogu prijatelja...Nisam ja jedina, sve smo negdje takve... Ali jebote, iscpri čovjeka to skakanje, te uloge, iscpri to vječito davanje na sve strane...

Dugo mi je trebalo da se vratim sama sebi, dugo mi je trebalo da shvatim da sam najprije JA sama sebi a onda svi ostali, a onda sve ostalo i da ako tako postavim život da se ništa loše neće dogoditi, trebalo mi je da shvatim da nitko neće patiti, da nitko neće biti zakinut, na kraju - da nitko neće umrijeti – samo ću ja biti sretnija, ispunjenija, svoja.

Srećom, jedna sam od onih koje su došle do spoznaje da je važno u životu ne izgubiti sebe, a izgubiti sebe, odustati od sebe je danas vrlo jednostavno, gotovo se dogodi sasvim neprimjetno, u moru obaveza, briga, problema, niti ne skužiš da odjednom više ne znaš ni tko si, ni što si, ne znaš ni što želiš ili što ne želiš.

Shvatiš da samo nekako živiš, u biti, preživljavaš, isprazan, nezadovoljan, nesretan, od danas do sutra, od sutra do prekosutra, izbuljen lutaš bez cilja i vizije, bez sreće... I tako do jednog trenutka dok ne shvatiš da ovako ili ne želiš ili do trenutka dok ti ne dođe kraj.

I nekako nije mi žao mene i meni sličnih koji negdje nekada dodirnu svoje osobno dno, odu u svoje beskonačne ponore i prljavi mulj pa se jednom probude, progledaju, trgnu, odluče, vrate se iz tog odvratnog dna još jače i naprave bilo što samo kako bi promijenile sebe, samo kako bi promijenile svoj život, kako bi bile sretne i zadovoljne, kako bi same sebe stavile na prvo mjesto.

Bude mi žao onih koje cijeli svoj jedan jedini život koji imaju do vlastite iznemoglosti podrede i apsolutno posvete svima oko sebe kako bi im bile uvijek na usluzi i raspolaganju na stvaranju njihove sreće i zadovoljstva, a najmanje su tu sebi radi sebe, pritom uvjeravajući kako same sebe i sve one oko sebe kako su zaista iskreno i duboko sretne, zadovoljne i ispunjene, a svi znamo da nisu...

Jer, jednostavno – nisu ....


- 12:27 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 26.10.2021.

Biti sam sa sobom...

U posljednje vrijeme sve češće volim biti sama.

Sve češće provodim vrijeme sama sa sobom.

Sama sa sobom, sama sa svojim mislima, sama u svom životu. Nisam usamljena, imam zavidan broj divnih i kvalitetnih ljudi oko sebe, samo volim biti sama.

Samoća mi uopće teško ne pada, dapače, često je obožavam u jednu ruku, na neki način. Iskreno joj se divim.

Kad je čovjek sam sa sobom uvijek tu ima posla, u toj beskonačno velikoj riznici nas samih nikad nije dosadno.

U samoći mi često super ideje padnu na pamet.
U samoći često dolazim do velikih spoznaja, kako o sebi tako i o svijetu oko sebe. Dolazim do spoznaja o životu.
U samoći spoznam gdje sam pogriješila, što stvarno želim, što mogu napraviti bolje kako bih bila bolji i kvalitetniji čovjek.
U samoći često punim samu sebe nekom novom i svježom energijom.

Često mi je teško naći vrijeme za biti sama sa sobom jer život te često ne pita što bi danas radila već te nemilice nagazi - imaš obaveze, imaš odgovornosti prema obitelji, poslu, svijetu općenito - svakom si kao nešto dužan, svatko nešto traži od tebe, očekuje se nešto od svakog od nas.

Ali upravo iz te vječite očekivanosti da si uvijek nekom nešto "dužan" i da uvijek za nekog nešto "moraš", isto tako očekujem od same sebe da moram dati sama sebi.
Dati si mira, dati si samoće, dati si prostora da se odmaknem od svega, da se odmaknem svaki dan od svih, ako ništa drugo onda bar na neko kratko vrijeme, samo da se maknem, skupim se i nastavim dalje onako kako mogu i onako kako najbolje znam.

Samoća ili biti sam sa sobom, je ono nešto što mene hrani, to je ono nešto što meni iskonski i očajnički treba, to je ono nešto što mi je prijeko potrebno i važnije čak i od prve jutarnje kave u kojoj uživam.

Biti sam sa sobom mi je spajanje same sebe u jednu cjelinu. Skupljanje sebe, jer život ne htjeli mi ili ne, život te kao nekako malo rastegne, kao da malo popucaš na momente.
Biti sam sa sobom je ono nešto moje što stvarno nema cijenu i nikada je neće niti imati, znam da mnogi ne vjeruju, ali to je u mom slučaju zaista tako.
Biti sam sa sobom je često pun pogodak jer često se znam uhvatiti kako sam ustvari sama sebi kako najbolji prijatelj isto tako i najveći neprijatelj.

Također, biti sam sa sobom je često i pravo umijeće postojanja, jedna hrabrost, jer ono vrijeme koje ne želimo ili ne možemo provoditi sami sa sobom i svojim mislima je čisto bježanje od samog sebe, a sami u sebi nosimo zaista one jako lijepe, ali isto tako i one manje lijepe spoznaje o sebi - a svi ih imamo i nekako najlakše ih je ignorirati i praviti se da nisu tu, praviti sa da smo divni, krasni i savršeni - a nismo, htjeli mi to priznati ili ne, ali tome je tako...

Tišina često nosi najveće odgovore, najveće spoznaje i istine, kako one lijepe tako i one manje lijepe, ali da, biti sam sa sobom u tišini je blagoslov ili prokletstvo, kako kome i kako kada...



- 09:54 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.10.2021.

Jesen ...

Naškurilo se nešto jutros nebo...

Miriše na jugo, s jugom dolazi i kiša...

Pomislim, konačno. Konačno će nam ona prava iskrena jesen zakucati na vrata, konačno dolazi.

Ako nešto volim onda volim jesen u svim onim njenim šarenim, veselim a često i tmurnim bojama.
Volim ono tmurno nebo, volim ono teško sivilo iznad glave, čak obožavam.
Nedostaje mi ona odurna i divlja južina.

Rekla bih da sam danas konačno došla na svoje.

Ovo bablje ljeto se produžilo i više nego što je trebalo, svaki dan sunce i blještavilo, čudno, ali tolika količina svjetlosti me ponekad zna deprimirati, strašno me umara, iscrpljuje.

Duša mi čezne za ono malo tmurnih i svih dana, čeznem za malo kiše, čeznem za južinom...
Ali eto, konačno sam dočekala i došla na svoje, iako kažu ne zadugo, malo tmurnih dana pa onda opet sunce, ok, preživjeti ću, pomislim.

Ako nešto volim onda volim jesen, uživam u njoj, uživam u svakom sivom oblaku, uživam u svakoj kapi kiše.
Jesen je period kad bih svaki dan bila stalno vani, bilo gdje uopće nije bitno, samo da nisam doma.
Strašno me čini sretnom i iskonski ispunjava to što se ljudi sve više povlače u svoje domove.

Uvijek jesen doživljavam kao period promjene, unutarnje metamorfoze, period gdje sve ono, kako u prirodi trulo otpada, tako negdje i u meni samoj - sve ono što ne valja odlazi, pada, ostaje iza mene...Veselim se tim promjenama, novim počecima, okrenutoj još jednoj novoj strani života koja za mene uvijek nekako počinje u jesenjem periodu.

Dobro došla jeseni, ove godine dugo sam te čekala, veselim ti se više nego ikada.

Jesenje vrijeme je vrijeme za neke nove odluke, nove početke i neku novu JA koja se uvijek budi u ovo tmurno jesenje vrijeme baš u trenutku kada se svijet polako sprema u mir i spokoj.



- 09:24 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 28.09.2021.

Ono što je tvoje doći će samo ...

Ne javljam se...Satima, danima, možda će proći i neki mjesec.

Znam da se negdje pitaš gdje sam, zašto nema te moje uvijek pomalo blesave poruke na tvom ekranu.

A možda se i ne pitaš, možda ti je svejedno, možda ti je moje ne javljanje ustvari samo jedno olakšanje i rješenje tvog problema koji kao i svaki puta do sada rješavam ja da ne moraš ti.

Jer ti upravo svaki svoj problem rješavaš bijegom, tako je tebi najlakše, ali ono što ti moram reći, kroz život, bijeg nije rješenje problema, bijeg je samo jedan običan kukavičluk.

Možda opet i ponovno čekaš po tebi dobro poznatoj špranci ponašanja da se ja prva javim pitajući te kako si, jel sve ok s tobom - zajeb, ovaj put se ne javljam prva.

Nema Boga da se javim prva pa da vidimo tko će duže izdržati u ovoj suludoj igri bez granica.
Netko će izgubiti, tako se igraju društvene igre, pobjednik je uvijek samo jedan.

Samo znaš, postoji zajeb, što se duže ne javljamo jedan drugom to se više odmičemo jedan od drugog. Moguće da je možda tako i najbolje i za mene, i za tebe, i za oboje - ponekad je odmaknuti se jedan od drugog najbolji lijek za obje bolesne strane.

Na kraju, ono što je tvoje doći će samo, pa tako nekako i nas dvoje, ako smo si suđeni, spojit će negdje život, ukrstiti će nam se putevi, poigrati će se sudbina s nama i ponovno nas zakovitlati samo sada na jedan posve drugačiji način, na način da ja postavljam pravila igre a ti ćeš ih, ili prihvatiti ili jednostavno mirno otići.

Da, upravo tako otići, bez puno riječi, a ja ću ti prilikom tvog odlaska još i pridržati vrata i dobro ih zatvoriti za tobom, čisto da znam i da budem sigurna da si ovaj put otišao i to baš za pravo, otišao bez nade i ikakve šanse za povratak jer ja više neću željeti taj povratak.

Nekako mi je malo dosta tih tvojih dolazaka i odlazaka, bez riječi, bez pozdrava, bez ičega - umori se čovjek od toga da stalno otvara i zatvara nekom vrata.

Uostalom, čemu više?

Nismo više djeca da ne znamo što želimo i životu, da ne znamo što želimo od života.

Ja točno znam u detalje što želim od života i na manje od toga ne pristajem iako nekad malo i popustim ali generalno u duši znam, i ne želim prihvatiti manje, i ne želim prihvatiti drugačije jer znam koliko vrijedim, znam koliko se dajem i znam koliko mogu...

Ti. Vidiš ti recimo, iako imaš već neku godinu, ti se još uvijek tražiš, još uvijek ne znaš što želiš, još uvijek nešto - to nitko ne zna što, ni ti sam ne znaš što je najbolje od svega...
Znaš i sam da ne možeš sa mnom a istovremeno ne možeš niti bez mene, i to oboje jako dobro znamo.

I tako, dok se ti tražiš u ovom suludom svijetu i prostranstvima svog osobnog svemira ili bolje rečeno nemira, ja sam odlučila maknuti ti se s puta i hvatati svoje zvijezde, neistražene puteve i nove ciljeve pa kako god da bilo, a biti će, nekako će biti, jer uvijek nekako na kraju bude...

S tobom, ili bez tebe, s nama ili bez nas, jbg, sori...



- 11:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 22.09.2021.

Gledajući samo ono loše...

Ako za nešto mogu reći da je kompleksno i zamršeno u ovom životu onda su to međuljudski odnosi.

Često kad se javi problem radi nekomunikacije, neiskrenosti, neotvorenosti, radi raznih strahova, kako izgovorenih tako i neizgovorenih riječi nastane kaos kako u našim glavama tako i u našim životima.

Nastanu zamjeranja, gledanja poprijeko, nastane mržnja, nevoljenje, nastane ona mučna tišina i često nastane i kraj odnosa, trpajući vremenom stvari jednu po jednu pod tepih.

I nakon svega toga što ostane?

Ostane grč, zamjeranje i bol, a sve samo radi neizgovorenih riječi, sve samo radi neizgovorene istine s obje strane, ma kakva god da je bila....

Kroz svoj život i kroz svoje odnose kako obiteljske, prijateljske, roditeljske, partnerske i ine često preispitujem samu sebe zapitkujući se gdje sam pogriješila, što sam naučila, jesam li mogla bolje, hoću li drugi puta znati postupiti bolje ili ću opet lupati po starom kvazi dobrom obrascu koji mi ništa novo donio nije?

Međutim, kroz godine postala sam nekako svjesna i toga da odnos čine dvoje ljudi i da nije baš sve uvijek do mene već i do onog nasuprot mene, jer medalja uvijek ima dvije strane.

Shvatiš kroz odrastanje, zrelost i danu životnu mudrost da jednostavno nekim ljudima koliko god se trudiš udovoljiti, koliko god se sam trudiš ispraviti, popraviti i učiniti sve ono što oni očekuju od tebe i koliko god se trudiš oko njih jednostavno im nikad nisi dovoljno dobar da bi zadovoljio njihove životne kriterije koje imaju spram tebe, nikad ali baš nikad.

I onda jednostavno staneš, prestaneš, umoriš se i naposljetku odustaneš jer ti konačno jednom dođe iz guzice u glavu (često to nije brz put) da nije do tebe već do njih, jer znaš da si učinio baš sve i da si dao svoj maksimum ma kakav on bio, ali si ga dao, imao si volje dati ga a oni i dalje u tebi vide se ono najgore.

Tada, kada odustaneš i odmakneš se od svega shvatiš da su to samo jedne male siromašne i nesretne duše kojima je čaša često, ako ne i uvijek na pola prazna i ne samo po pitanju tebe osobno već nažalost i u svim aspektima njihova života.

I onda ti ih ustvari nekako bude i žao na neki način, jer bez obzira koliko su te povrijedili i koliko si svjesan toga da gledaju ovaj predivan šareni svijet i one dobre i kvalitetne ljude oko sebe (a ima ih, uvijek ih ima) kroz svoje umrljane naočale.

Naposljetku svatko od nas gleda na život i ono što i tko nam se događa u njemu iz svoje osobne perspektive i kroz svoje naočale i svatko od nas bira hoćemo li u onom malom čovjeku pored nas vidjeti samo ono dobro ili pak samo ono loše...


- 23:53 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.09.2021.

Uvijek ostaješ sam sebi ...

Što sam starija to sam sve više mudrija i iskreno ne znam do čega je.

Ponekad se pitam jel ta mudrost dolazi od silnih pročitanih knjiga ili od raznoraznih svestranih prijatelja s kojima često raspravljam o životu i svemu onom što nam život servira uz čašu kvalitetnog crnog vina ili je pak sva ta mudrost proizašla iz samog i tihog promatranja toka života koji je na neki način, usudila bih se reći često i najbolji učitelj.

Ne znam, ali naučila sam, doduše, tek nedavno, ali ipak jesam da uvijek na kraju ostaješ sam sebi i da je najvažnije u životu biti dobro sam sa samim sobom, svaki čas, svaki dan, svaki trenutak - i onaj dobar i onaj manje dobar trenutak, i ono vrijeme kad si u društvu i ono vrijeme kad si sam sa samim sobom i svojim mislima.

Zašto?

Nekako gledajući retroaktivno svoj život od najranijeg djetinjstva pa dalje kroz svoje školovanje, kroz sazrijevanje pa nadalje i kroz samo odrastanje uvijek sam negdje svjesno ili nesvjesno tražila podršku, potvrdu, odobravanje. Za donošenje nekih svojih odluka ili poteza, često mi je trebao tuđi blagoslov, često sam se oslanjala na onog pored sebe, naravno, kroz moje odrastanje to su bile različite šarene kvalitetne i manje kvalitetne figure, nije niti bitno, ali bile su tu jer sam ja tako htjela.

Najprije oslanjanje na roditelje, pa kasnije na prijatelje, poznanike, dalje, kroz razne emotivne faze života oslanjanje na partnere, supruga, dijete, uvijek sam imala potrebu "kačiti" se na nekog izvana jer tada drugačije nisam znala osim tako misleći kako radim ispravno i kako se drugačije ne može.

Međutim, postala sam svjesna toga da jedino što je ispravno je naučiti biti dobro sam sa samim sobom.
Postala sam sjesna da je važno u životu znati naučiti osloniti se na sebe i vjerovati u sebe ne tražeći potvrde izvana jer sve potvrde ustvari imamo negdje duboko u sebi.

Postala sam svjesna toga da u ovom filmu koji se zove život isključivo samo i jedino ja igram glavnu ulogu a svi ostali su samo sporedni glumci, poneki čak, usudila bih se i reći, samo bitno nebitni statisti.

Roditelji, nonići, none, prijatelji, učitelji, poznanici, simpatije, ljubavni partneri, muževi, djeca, svi su oni prolazni glumci u životu, sad su tu, sutra ih više ne mora biti i najčešće ih i ne bude jer to je tako, jedni dođu, drugi odu, kao na kolodvoru, vječito je živo u životu.

S nekima od glumaca se posvađaš, neke prerasteš, neki prerastu tebe, neki se ožene pa nestanu, s nekima više nemaš zajedničke interese i ciljeve, neki umru i ostave te, muž ti nađe drugu i nestane, djeca jednom krenu svojim putem jer to normalno, sve je to nekako - danas imaš, sutra nemaš.

I onda ti dođe trenutak kad se zapitaš, na kraju krajeva tko ti ostane zavijek i do kraja?

Zauvijek i do kraja vjerno ostaneš jedino sam sebi i sam pored sebe...

Upravo iz tog razloga mislim da je bitno biti u dobrim odnosima sam sa samim sobom....


- 19:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 25.08.2021.

Dostupni a nedostupni...

U posljednje vrijeme sve se više pitam što se događa s ljudima?

Što se događa u ljudskim glavama?

Živimo u vremenu kad smo sve dostupniji jedni drugima jer nam to raznorazne tehnologije dopuštaju a ustvari u realnom svijetu sve smo nedostupniji.

Uopće mi nije jasan obrazac ponašanja kad nekom pošalješ poruku i onda te taj netko fino ignorira, čekaš odgovor satima, ponekad i ga ne dobiješ niti drugi dan - a važno je.
Uopće mi nije jasan obrazac ponašanja kad nekog nazoveš jer ga trebaš a on ti se ne javi, niti tada kada ga zoveš, niti kasnije a možda niti sutra.

I onda, jednom kad ti se taj netko konačno javi onda prvih nekoliko minuta slušaš besmislena opravdanja tipa; nisam stigao, nisam mogla, nisam imala vremena, nisam....

Čisto mi je nevjerojatno povjerovati u te šuplje izgovore i besmislena opravdanja obzirom da živimo u vremenu kad doslovce ideš i u zahod s mobilnim telefon, stalno je tu negdje uz nas jer ti naprosto ovo vrijeme tako diktira i onda po meni tako loša opravdanja nikako ne prolaze, pogotovo ako čekaš odgovor ili poziv satima, ponekad dođe i drugi, treći ili ini dan.

Apsolutno mi ne prolazi priča da mobilni nisi uzeo u ruke danima ili satima, stvarno suludo, tko u to još može u današnje vrijeme povjerovati?
Također, odgovor tipa nisam imao ili imala vremena...
Wtf, koliko vremena treba za napisati poruku? Prema mojoj slobodnoj procijeni poslati poruku tipa "Ne mogu sada" treba otprilike nekoliko sekundi.

Isto tako, baš neki dan razmišljam, čemu skrivanja na aplikacijama tipa kad si dostupan? Čemu skrivanja jesi li pročitao poruku ili nisi?
Općenito, čemu ikakva skrivanja?
Zašto?
Što itko ima od toga?
Pridajemo li si možda preveliku važnost time što se skrivamo iza ne znam čega, ne znam koga?

Iskreno, imam sve manje tolerancije, strpljenja i pokušavanja naći opravdanja i nekog sasvim suludog razumijevanja za dotične persone, kako one mi poznate tako i one manje poznate.

Zapitam se da li nam je možda prisilno zatvaranje malo poremetio poredak u glavi i pobrkao nam redoslijed pravila lijepog ponašanja ili smo jednostavno postali toliko prokletno komotni gledajući samo i isključivo sebe?



- 12:06 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.08.2021.

Moje kockice ....

Sve više primjećujem da što sam starija i što mi dani brže lete sve sam nekako životno mudrija, kao da primjećujem život, kao da ga polako ali svjesno živim.

Osjećam život, gledam ga, promatram, razmišljam, analiziram ga, zaključujem - i nadasve, baš zbog svega toga jer osjećam neki stalni životni progres na osobnom planu, jako mu se veselim, postajem radoznala, igram se sa životom kao dijete s lego kockicama.

Eto, danas ću ovu kockicu maknuti, ma ako radi ničeg onda samo iz razloga da vidim što će se dogoditi i onda stojim gledam, promatram, slušam i čekam rezultat.

Jednostavno upijam.

I upravo se radi te neke moje stalne životne igre radujem svakom novom danu i željno ga iščekujem samo da vidim što me danas čeka, da vidim kako ću danas strateški odigrati neki novo postavljen životni izazov.
Kako ću upravo danas reagirati na neku ne baš ugodnu novonastalu situaciju?
Propitujem se hoće li moja današnja reakcija biti ista ili sam negdje u sebi mentalno evoluirala pa sad imam neke nove i meni nepoznate reakcije?

Da, baviti se sam sobom i svojim životom je divna stvar.

Zaista jedna divna i nikad završena priča.

Nikad nema kraja, uvijek i kad misliš da je upravo došao kraj priče i da je upravo sada sve gotovo, opet i niotkuda ti se pojavi mogućnost staviti one tri točkice na kraj rečenice, pojavi se mogućnost da opet sve kreneš iznova i to je ono nešto što me strašno veseli i raduje.

Živim život u trenutku svjesno ga promatrajući i svjesno promatram sebe i svoje emocije te svjesno i odgovorno činim izbore.

Sasvim svjesno živim po sistemu pokušaja i pogrešaka, gdje konačno za sve svoje ne dobre ili "krive izbore" ne krivim i ne prozivam apsolutno nikog osim samu sebe postajući svjesna da je ovo ipak možda ona kockica koju možda ipak negdje nisam trebala pomaknuti, ali mi vrag nije dao mira pa sam je pomakla i sad opet moram sve ispočetka, realno, možda ni to "sve ispočetka" često u globalu i nije tako loše...


- 11:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.08.2021.

Ovih dana ...

Plačljiva sam nešto zadnjih dana.

Osjetljiva.

Ranjiva.

Nisam sam baš od onih koji tako olako puste suzu, kroz proteklo vrijeme, kroz život, kao da me isti taj život nekako otupio, očvrsnuo, izbrusio, izlupao pa mi je tako teško ponekad zaplakati, a baš bih.
Baš mi dođe da se onako pošteno isplačem, ali ne ide...
Neće suza na oko i neće.
Ponekad pomislim da kako postoje te neke tablete za glavobolju, za depresiju, tablete za svašta, pa što netko ne izmisli neke tablete za plakanje...
Kažu da kad se dobro isplačeš da ti je puno lakše...

Ovih dana nije tako, sva sam neka plačljiva i opet i još jednom preispitujem samu sebe do čega je.

Jel za to moje stanje opet kriv neki luđački PMS ili samo neki trenutno divlji poredak zvijezda na nebu?

Jesu li krive možda neke nove spoznaje o životu i bolne činjenice o ljudima kad jednom konačno u životu skineš svoje ružičaste naočale i pogledaš svijet kroz neke nove filtere?

Ili je samo od svega pomalo, samo još jedan neki loš period kad ne znaš ni sam kud sa sobom i kud od sebe?

Dođu tako ti neki dani, ti neki periodi.
Kad bolje razmislim pa cijeli se život ustvari sastoji i živi od perioda do perioda, nekog malo boljeg, nekog malo manje boljeg, i svaki od njih ustvari prođe, kako onaj dobar, tako i onaj manje dobar....

I sve jednom nekad prođe, ponovno dođe i kao da se stalno sve vrti se u krug, i smijeh, i suze, i sreća, i nesreća....


- 10:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 11.06.2021.

Jer više nema nas ....

Sjedeći tako na terasi u debeloj hladovini već jako zelene vinove loze uz čašu dobrog crnog vina, kaže mi prijateljica: znaš, jednom ćeš ustvari shvatiti da ga nikad nisi ni voljela. Jednom ćeš shvatiti da on stvarno nije bio dobra priča za tebe...ali to će doći, jednom, ne sada, sada nije pravo vrijeme da iskreno sve sagledaš...

Te njene riječi prošle su kroz moje tijelo kao strujni udar jer upravo te riječi još uvijek ne drže vodu, još uvijek se negdje držim za njega. Držim se labavo za nas iako nas ustvari više nema, ne postojimo, pukli smo kao čaša, rasuli smo se svatko na svoj način.

On, hladan izvana kakav i je u životu, onako naoko čini se da se dobro nosi sa činjenicom da nema više nas, bar izvana tako izgleda, uvijek ima sve pod kontrolom a ponajviše svoje emocije i to njegovo bezizražajno i hladno lice te linearan način postojanja me prati u glavi skoro pa svaki dan.

A ja, ja kao ja. Ja jebeni emotivac koja se rasplače na film, koja se razveseli na totalnu glupost, koja se nasmije svemu i svakom, jer negdje duboko u sebi sam jednostavno takva, puna emocija koje dijelim i ne skrivam ih, dapače, uživam u njima, i u sreći, kao i u boli, sve proživljavam duboko i snažno, tako da vjerojatno i ova moja nova spoznaja da više nema nas, mene više peče, više boli, više ganja u glavi. Ali nema veze, proći će, sve jednom prođe pa će i ovo, bilo je i gorih stvari u životu...

Kad bolje razmislim o riječima svoje prijateljice, da, vjerojatno je u pravu, jednom nekad, ne sada, stvarno ću shvatiti da on i nije baš neka dobra priča za mene. Sada to ne vidim jer ne želim vidjeti, ali jednom hoću, jednom kad prođe vrijeme, sada nije to vrijeme.
Negdje duboko u sebi uvjerila sam samu sebe da smo slični jedan drugom, da se razumijemo i da možemo sve, ali baš sve...
Realno, slični smo samo u tome što smo oboje teški individualci koji mogu i znaju živjeti sami sa sobom, sve drugo pada u vodu ove sekunde, odmah i sada.

Ponekad pomislim o samoj sebi koji sam ja genije od žene i kako sam u ovim svojim nekim, ajmo reći, zrelim i kao iskusnim godinama stvorila apsolutno savršenu iluziju o još jednom muškarcu u svom životu, naprosto se sama sebi divim na tome kako sam se još jednom uvjerila da je to upravo to, a ne da nije to - to nego je daleko od bilo čega zdravog a još dalje od toga da je to - to.

Znam, jednom kad prođe vrijeme i kad sve dođe na svoje, svemu ću se ovom slatko smijati.
Slatko ću se smijati samoj sebi kako sam još jednom u životu bila jedna obična zaljubljena tuka i prepričavati sve ovo s prijateljicama na terasi, opet ispod stare vinove loze uz čašu dobrog crnog vina....

Ne znam, valjda sam jedna od onih kojima uvijek treba malo drame, boli i patnje u životu, čisto da znam da sam živa .... Znam, nisam sama, ima nas još .....


- 11:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 08.06.2021.

Spoznaja ....

Ponekad kad se odmaknem od svega, kad se odmaknem od same sebe, kad si dam vremena i prostora za razmišljanje, analiziranje, procesuiranje, kad se onako pošteno i vrlo realno odmaknem i kad na trenutak stanem zapitam samu sebe da li sam ja normalna osoba?

Zapitam se da li imam imalo pameti i da li sam sam uopće spremna sama sa sobom razmišljati ponekad unaprijed, a ne samo živjeti u trenutku, živjeti za ovdje i sada.... Jer, koliko god to bilo dobro, živjeti ovdje i sada, ponekad je potrebno pogledati i malo dalje, sutra, prekosutra, za mjeseca dana, pogledati realno preko brda.

Ne znam, ponekad sam sama sa sobom na čudu jer kao da nemam tu sposobnost za neke situacije pogledati malo dalje od sada. Čini mi se ponekad kao da se i bojim realno pogledati što će biti sutra.

Ponekad kao da mislim da niti ne želim pogledati dalje od sada jer imam neki svoj film u glavi prema životu da je život takav kakav jest i da će uvijek biti uspona i padova, problema i rješenja i da jednostavno se sve u životu riješi, kako neki problem dođe, tako da se i riješi i tako u krug i otuda mi neka moja ideja da ne treba gledati puno u budućnost, u daljinu, u ono što će biti i što bi moglo biti, kad ja mogu baš sve riješiti što god mi se dogodi na životnom putu...

Eh, kakva pogreška, konačno s ovoliko godina dolazim do zaključka da je ipak ponekad potrebno pogledati unaprijed, razmisliti, proanalizirati i donijeti ispravnu odluku kako bi si ovaj život sada učinili lakšim, ugodnijim, sretnijim a za to definitivno je ipak ponekad potrebno pogledati malo unaprijed, ne samo ovdje i sada...


* Stvarno se ponekad osjećam kako da sam upravo sada pala s Marsa i često se zapitam, dobro, gdje si se opet izgubila sama sa sobom mala :)


Oznake: sama sebi genijalna

- 11:06 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 01.06.2021.

Vrijeme, potrebno je vrijeme ....

Uvijek i za sve je potrebno vrijeme.

Vrijeme da se napravi odmak od sebe, od njega, od situacije, od veze.

Iskreno, kad mi netko samo spomene riječ strpljenje ili pusti vremenu da odradi svoje ja se sva naježim, kod mene vremena nema, sve je sada i odmah, sutra ne postoji.

Koje sutra? Što je to sutra? Što to znači: vrijeme će pokazati svoje? Koje vrijeme i koje svoje?

Što je to?

Eto, ovaj puta, valjda prvi put u životu sa svojih ne baš malo godina odlučila sam poslušati ljude oko sebe, nevoljko i teška srca odlučila sam dati priliku vremenu da napravi svoje.
Odlučila sam dati priliku sebi da se odmaknem od svega i da vidim do kojih ću spoznaja doći sama sa sobom.
Iskreno, da je lako mijenjati sebe - nije, nikako nije, pa čak i to što sam jedva nekako odlučila dati vremena sebi da se odmaknem i da pustim nije bilo lako, bilo je tu raznoraznih otpora, izgovora, otpora, uvijek onih famoznih ali...

U samo nekoliko odmaknutih dana od novonastale situacije koja me gotovo razorila i srušila moj izgrađeni svijet s njim došla sam do novih spoznaja koje mi je donijelo to vrijeme a to je da sam se zaljubila u svoju vješto izgrađenu iluziju stvorenu o njemu.

Vjerovala sam da je on taj upravo kojeg tražim cijelog života ne željeći vidjeti njegove mane, ne željeći vidjeti naše različitosti kako karakterne tako i sve one druge, različite životne ambicije i ciljeve, kako one male, tako i one malo veće.

Sve sam ja samu sebe jako, jako, jako dobro uvjerila kako je to upravo baš to što si želim, i nije mi to prvi put u životu, imam ja takvih priča, nažalost ili na sreću, više ne znam ni sama. Znam da nisam jedina, ima nas još, ustvari, svi smo ponekad upravo takvi i to je u redu.

Kako više dani prolaze što se nismo niti vidjeli niti čuli, moje spoznaje o nama su sve veće, sve realnije gledam na situaciju iz nekih novih perspektiva, kuta gledanja i sve više sama sa sobom dolazim do one spoznaje da TO zaista kroz život ne bi bilo TO što si ja želim, niti ono što meni treba u partnerstvu, shvaćajući da bih još jednom u životu više bila tužna nego sretna, a to si ne želim.

Jedino što si želim u životu je biti sretna, sve ostalo već imam...

Zahvaljujući tome što sam si jedva nekako dala priliku da si ipak dam vremena i priliku da vrijeme odradi svoje došla sam do spoznaje pa čak i da mi se sam jednom javi tražeći neki ponovni pokušaj nečeg da samo kažem: ipak, ne bi, nije to ono što meni treba, hvala ti...


- 11:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #