Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

30.08.2019., petak

Ti neki dani ....

Dođu tako ponekad ti neki dani. Ti neki ne dobri dani. Ustvari, čak i nisu toliko ne dobri, već su to dani kad ti je sve nekako teško, kad su ti svi teški, ma ono, kad si i sam sebi težak. Onoi neko tupilo u glavi.

Tada, najradije bih prespavala takav dan - a ne možeš.

Najradije bih pobjegla od svih - a znaš da ne možeš.

Tada poželim da ne vidim i ne čujem nikog - a znaš da ne možeš.

U ovom surovom današnjem svijetu uvijek i svima si dostupan na raznorazne načine, gotovo uvijek netko zna gdje si, a ti bi tako rado da ama baš nitko ne zna gdje si - ma samo na taj jedan jedini dan. Jedina ti je želja sakriti se u mišju rupu i biti nedostupan. Samo taj jedan dan da ne čuješ zvon mobitela, samo jedan dan da moraš sjest u suto, samo jeda dan da ne čuješ ono: ma samo bih te nešto pitala.... A ne ide, baš ne ide....

To su ti dani kad bi najradije pobjegao od samog sebe. Uvijek i svugdje sebe nosiš sa sobom, ma koliko ti bilo bolno, teško. Ma koliko ti bilo lako - uvijek si svugdje sam sa sobom. Sam sebi, ili najbolji prijatelj ili smrtni neprijatelj, kako god. Sam sa sobom i svojim mislima, mislila prijateljicama ili mislima ubojicama. Teško se nositi s mislima.

Teški dani ni ime nemaju. To nisu dani kad si u PMS-u, niti su to dani kad si u klimaksu, to su neki sasvim posebno neobično teški dani kad si niti vamo, niti tamo, sve bi a ne bi ništa.

Jednostavno, dani kad ti se najednom cijeli spektar životnih boja iz onog silnog veselog šarenila polako prelijeva najprije u laganu sivu pa postepeno, ali sigurno dođe do prokleto teške i guste crne boje.

Crna je uvijek gotovo i neizbježna.

Često u životu zaplivaš u onu tešku i gustu crnu nijansu, ponekad tako lako isplivaš, a ponekad zapneš i kao da plivaš u mjestu, kao da se boriš protiv struje i ne mrdaš - stalno misliš da se mičeš, a ustvari stojiš, vrtiš se u krug i postaješ sve umorniji i umorniji. Umoran od samog sebe, umoran od plivanja, umoran od borbe, da, bude to tako ponekad. Ponekad? Prije bih rekla često.

To je tako, to je život - spektar boja. Neizbježan spektar boja, od vedrine i lakoće postojanja do mrklog mraka i teškog bezndažnog crnila. I svaki dan je neka druga nijansa i svaki dan prevladava neka druga boja...Spektar struja. Sprektar uspona i padova.

Ponekad dan traje kao godina, kao vječnost, kao neki sumoran teški film kojem se ne nazire kraj. Kao neki beskonačan dan sa bezbroj nedefirniranih emocija koje te kose, udaraju, šutiraju, štipaju, šamaraju dok te ne ubiju. Iscrpe te na kraju, isišu, isprazne. Za čas si prazan iznutra, doslovce, kao da nisi niti amo, niti tamo - nisi nigdje u sebi, niti sa sobom.

Ponekad mi se na glavu strmoglave upravo tako neki blesavo teški dani, kad sam i sama sebi teška i niti sama ne znam kud bi sa sobom i kud bi od sebe - jedina utjeha mi je da upravo takvi životni trenuci, dani kako su došli, tako će i otići, danas, sutra, prekosutra, tko zna kada, ali jednom hoće sigurno - već je sve isprobano...


- 11:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

28.08.2019., srijeda

Bez teksta ...



- 11:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

10.04.2019., srijeda

Memories ...

Našla sam neke zajedničke slike gdje smo sve putovali, tata.

Našla sam tvoje pasoše prepune raznoraznih datuma, pečata, viza. S tugom i ponosom u srcu ih prelistavam. Pomislim, jebote, gdje je sve bio, gdje je sve spavao, koliko je samo svijeta prošao - moj tata. Čuvam sve te dokumente kao da će mi jednog dana to sve trebati, a znam da neće, ali neka ih. Neka ih pored mene.

Prelistavam naše fotografije s tvojih putovanja gdje si često vukao i mene, i hvala ti na tome što si me vječito negdje uzimao, sada imam puno divnih uspomena, anegdota, priča kako smo nas dvoje lomili do ujutro po inim klubovima, imam sjećanja kad smo skupa obilazili raznorazne europske znamenitosti. Nosim sa sobom ona smiješna sjećanja kad bi velevažno ulazili u raznorazne bajkovite crkve trudeći se biti ozbiljni a oboje smo znali da ti i ja u crkve ne idemo, ali ajde kad smo već tu - idemo.

Sjećam se jedne godine kad si me molio da ne idem na neki koncert u Ljubljanu. Tih 90-ih godina, to su bile opasne ratne godine i sve samo ne idi, molim te, sjećam se tih riječi kao danas. Sjećam se da si me otpratio gledajući me s kuhinjskg prozora prekljinjući me da ne idem jer je tada bilo opasno i kad sam se vratila u neke sumorne zimske sitne sate čekao si me isto na tom istom prozoru kako bi bio siguran da sam se vratila doma. Gledajući tvoje duboke crne oči osjetila sam onaj uzdah olakšanja i misli koja ti je prošla kroz glavu - evo je, vratila se živa doma, sad moren poć spat.

Da, prepuno je sjećanja s tobom, prepuno je svega, prepuno je emocija koje nikad neće nestati - zauvijek će ostati tu sa mnom i u meni. Sad kad to sve izvrtim kroz glavu još jednom svjesna sam činjenice da mi ti nisi bio samo tata, mi smo fakat bili drugari, frendići. Sjećam se dana kad bih dolazila preko ljeta na barku, kako čim bi ugledao moj auto kako bi odmah vadio dvije čaše i miješao bi nam bevandu da zapalimo jedan španjulet, popijemo bavndicu i poćakulamo.

Sa smijehom se sjećam kako si uvijek išao sa mnom na vađenje krvi, a odlazak u laboratorij i krv nije ni meni a bogami ni tebi bila jača strana. Ni dan danas ne znam tko se više od nas dvoje bojao vađenja krvi, ti ili ja? Ali znam da si uvijek bio uz mene i da bi uvijek izlazili iz laboratorija ruku pod ruku provjeravajući jedan drugog jel mu dobro i jel može, iako sam ja vadila krv, tebi je uvijek bilo slabo i uvijek nakon te avanture smo izgledali kao da smo se vratili s bojišta i kao da nas pola fali ha ha ha haaaaa....Smijeh živi....

Iako sam već imala 30 i koju, sjećam se kad si me ostavio ispred bolnice i plakao jer si se bojao što će biti sa mnom a ja sam te tješila da je sve ok, da će biti sve ok i otišla sama niz bolnički hodnik plačući jer nisam htjela da ti vidiš kako ja plačem i bojim se jer znam da bi onda tebi bilo još teže gledajući me takvu.

Da, jebeni trenuci. Nema ih više. Sada su samo u mojoj glavi i s vremena na vrijeme me lome bez pardona i bez pitanja mogu li ja to sve izdržati, želim li to? Glava ništa ne pita, samo radi, prokleta bila i ta glava kako uvijek zna odabrati trenutak kad treba raditi - opet je noću najgora. Opet noću neda mira, opet noću neda spavati. Opet se ganjam sa sjećanjima, pitanjima i propitkivanjima, opet i ispočetka se vrtimo u krug, a baš sam nekako pomislila kako je konačno nastao mir u njoj.

Kroz glavu mi prolazi dan kad sam saznala za tvoju dijagnozu. Taj trenutak nikad neću zaboraviti. Točno znam svaki detalj tog dana, znam kako sam zveknula slušalicu mobitela i pobjegla u WC plakati. Sjećam se kako sam samo htjela pobjeći od svih, pobjeći od svagdje, pobjeći od same sebe samo da to više ne slušam, sve samo da to nije istina. Sjećam se da mi je taj dan jedino životno olakšanje bila tableta za smirenje koja me je ubila, koja me je otupila, koja me umrtvila, umirila i natjerala na spavanje.

Sjećam se i mjesta kad mi je prijatelj rekao, znaš tvoj tata ima tešku dijagnozu i od nje se teško ostaje živ.

Sjećam se tog osjećaja kad mi je ekspplozija topline navrla u glavu, sjećam se kako su mi se oči momentalno napunile suzama koje su same od sebe jedna za drugom krenule niz obraze kao da im nema kraja, samo su tekle. Sjećam se tog osjećaja kako sam kroz suze gledala frenda i tog osjećaja kako bih ga najradije zadavila golim rukama ne razmišljajući o posljedicama, ali on je liječnik, on zna što priča, iako je tada u mojim očima i mojoj glavi bio zadnji i posljednji kreten na kugli zemaljskoj koji jedini ne zna što priča - jer on ne zna mog starog. On ne zna koliko vjerujem da to neće biti tako kako je on rekao, da neće biti kako kaže medicina. On ne zna da sve to ne mora biti tako kako je rekao, ipak ja "znam" bolje. On ne zna da se čuda događaju ako vjeruješ u njih, a ja sam tada jebeno vjerovala, ali baš onako duboko i jako...

Ja sam samo to vrijeme bila sigurna kako znam bolje, samo sam htjela vjerovati da neće biti tako kako lječnici kažu, i na samom kraju krajeva, vjerovala sam da je to samo jedna mala tatina kriza koja će proći - i sada se mrzim zbog toga, mrzim se zbog mog vječitog naivnog vjerovanja u čuda, onog jebeno prokletog optimizma koji i kad je sve u teškoj banani nađe opet ono nešto svjetlo za što se može uhvatiti i vjerovati da spasa ima, da nade ima. Prokletog dječjeg vjerovanja da na kraju bude ipak sve ok. I uvijek nekako kad bude kraj nečeg a nije onako kako sam ja u to vjerovala, uvijek se ispočetka pitam: pa kako to tako sad? Uvijek isto, sama u svojoj dječjoj glavi protiv svih...

I kad je došao tvoj kraj opet sam se onako naivno blesavo zapitala; pa kako to sad? Ja to nisam tako zamišljala baš, nije to tako dobro....




- 19:53 - Komentari (6) - Isprintaj - #

20.03.2019., srijeda

Oslanjam se na sebe...

Kada se u životu nemaš na koga osloniti onda se počneš oslanjati na samoga sebe.

Kad se počneš oslanjati na samoga sebe tada konačno jednom spoznaš kakvu svemirsku i bezgraničnu snagu i moć nosiš u sebi, a do sada nisi niti znao da to nešto postoji u tebi, jer uvijek si nekako to nešto tražio, u biti, očekivao od nekog pored sebe, od nekog drugog, os svih samo ne od sebe - tako je bilo lakše. Tako je lakše!

Oslanjajući se na samoga sebe, konačno jednom shvatiš da čak i puno toga znaš napraviti sam, svojim rukama, svojom inteligencijom, svojom vlastitom sposobnošću koja ti je već odavno dana i čuči negdje sama i neiskorištena.

Oslanjati se na samoga sebe u životu i nije tako loše, nije čak niti toliko teško, rekla bih - oslanjati se na samoga sebe jedino je ispravno.

Kad se u životu naučiš oslanjati na samog sebe - tada ne boli, nema razočarenja, nema patnje i koliko god djelovalo teško, iz osobnog iskustva, rekla bih da mi je sada nekako lakše, kao da mi je jednostavnije.

Nikog više ne možeš kriviti za ništa što ti se događa, za sve si "kriv" sam sebi. Svoj život preuzimaš u potpunosti u svoje ruke i svjesno i odgovorno snosiš posljedice svojih životnih odluka.
Zvuči strašno i možda čak i je strašno u početku, ali konačno jednom u životu dođeš do onog životnog stadija što se zove zrelost, životna mudrost i spoznaja da si sam kreator svog vlastitog života upravo onako kako ti želiš i kako tebi odgovara. Zvuči fora, zar ne?

Često sam znala sama sebi reći, mala imaš ruke, imaš glavu, sposobna si i vrijedna i nema što ne možeš učiniti sama za sebe, a da pritom ništa ne tražiš, ne pitaš, ne moliš i na kraju se ne razočaraš, jer često, htjeli mi to priznati ili ne, često se razočaramo u onog pored sebe jer nije mogao/htio ispuniti naša očekivanja. Na kraju, i zašto bi itko ispunjavao ičija očekivanja? Jer se nama tako hoće? Da, moš si mislit, kako da ne, evo red ispred vrata, svi se polomili od ispunjavanja tuđih očekivanja...

Veliki dio svog života sam se hrabro i s punim povjerenjem oslanjala na svih osim na samu sebe. Tako sam naučila. Svima sam vjerovala više nego sebi, uvijek sam nešto čekala od nekog drugog, uvijek sam slušala neke tuđe izgovore i opravdanja kako mi ne može pomoći danas, pa ne može niti sutra, pa kad bude bilo vremena javiti će mi se.... Da, tako su dani prolazili i ja bih vječito stajala i gledala njurgajući i optužujući kako su ljudi ovakvi ili onakvi. Da, jesu. Ljudi su upravo i onakvi i ovakvi i ja sam im dopuštala da budu upravo takvi nekakvi prema meni i još k tome sam im s punim povjerenjem puštala da mi organiziraju život kako njima paše i kad oni imaju vremena...

Ali, život je baš je baš jedna simpatična pojava.. Smjesti ti kad se najmanje nadaš....

Život mi je jebeno smjestio priču iz koje sam težim putem naučila kako vjerovati sebi. Život me je ne baš lijepim i ugodnim putem naučio kako se izboriti za sebe u ovom prgavom svijetu. Također, život mi je dokazao koliko ustvari mogu, koliko sam sposobna, snalažljiva i vrijedna mala žena...

I ma koliko god mi sve TO nekad bilo previše i ma koliko god sam puta pomislila da ja više ne mogu, da ja stvarno i iskreno TO ne mogu - upravo danas kad se okrenem vidim da ja TO sve mogu i neizmjerno mu hvala na svemu.... Naučila sam velike životne lekcije, a jedna od njih je - oslanjanje na samu sebe ....




- 13:45 - Komentari (11) - Isprintaj - #

02.11.2018., petak

Preklopljene kazaljke ...

Znaš onu priču koju smo dijelili kao klinci da kad se poklope kazaljke sata da netko misli na tebe?

Da, tvoj sat mi još uvijek stoji na noćnom ormariću i svaki put prije spavanja nekako mi pogled pobjegne na njega. Kao što si i ti stao tako je stao i on. Da, stao je, preklopile su se kazaljke na 10:55.

Preklopile su kazaljke jedna drugu.

Iako ne vjerujem u te priče o prekopljenim kazaljkama ovaj put želim vjerovati u tu priču iz dječih dana. Želim vjerovati da si mi i tim svojim satom još jednom na neki suptilan način od negdje drugdje gdje si sada htio dati do znanja da se ne brinem i da paziš na mene, da paziš negdje odozgo na nas dvoje. Da nas gledaš i čuvaš.

Neki dan gledajući tvoj obožavani sat vratila su mi se mnoga sjećanja, probudile su u meni opet i još jednom onu buru emocija koje stalno potiskujem u sebi još uvijek ne želeći vjerovati da te nema već skoro pa godinu dana. Jebote, godinu dana a kao da je bilo jučer kad smo se natjeravali kroz smijeh i galamu po kući. I nakon godine dana i dalje boli isto kao i prvog dana, samo znaš mene, namontiram onaj blesavi osmjeh, sve okrenem na zajebanciju i pravim se kao da nije ništa. Pravim se kao da ne boli, pravim se kao da ne mislim, kao da nije ništa a samo na spomen tebe slomim se i suze krene same od sebe. Ali, lakše je kroz život s maskom, zar ne?

Znaš, nekako bih najradije prespavala i taj Dan mrtvih, i rođendan i Božić, jer sve mi je to nekako preteško.
Sve me to nekako vraća u vrijeme gdje ne želim biti, vraća me u ne tako davnu prošlost.

Neki dan me mali pita:

- Mama, hoćemo li slaviti Božić?

Šta da mu kažem?

Prešutila sam odgovor vješto mijenjajući temu.

Pomislih, kako slaviti Božić kad si na Božić odlučio otići. Nema više tog Božića za mene, gotovo je, kako bi se reklo, neka se drugi raduju, taj dan želim biti sama sa sobom i svojim mislima i ne želim nikog pored sebe. Na taj dan želim se samo sklupčati u krevetu pokušavajći ne misliti na ništa i na nikog, iako bezuspješno jer glava sama po sebi neće mi dati mira, vratiće se teški crno bijeli fimovi sami od sebe.

Na Božić dobivaju se telefonski pozivi sa čestitkama i željeći jedan drugom sreću. Božić je dan za obitelj.

Na Božić ja sam dobila poziv s riječima: znaš, tata je umro jutros u 7 i 25....

Na taj Božić moja se obitelj raspukla kao staklena čaša koja se više nikad neće moći zaljepiti.

I svaki božić do kraja mog života će biti obilježen upravo time i nema tu pomoći i nema tu spasa. Kako?

Jebeno. I onda se sjetih riječi sina, sve kako bi me utješio.

- Znaš mama, mali obični ljudi umiru svaki dan, jedino veliki ljudi umiru na Božić, moj nono je umro na Božić, vidiš mama...

Kako li je sve jednostavno u dječjim glavama, jebeno jednostavno, eh da mi je opet biti dijete, sve bi mi bilo lakše i jednostavnije.

Želim baš kao dijete vjerovati u tu priču o preklopljenim kazaljkama da si tu s nama, da nas čuvaš i paziš i gledaš nas svaki dan i u svakom trenutku.
Želim vjerovati da si sada sretan i da ti je dobro.
Želim vjerovati da ne brineš previše za mene jer odraditi ću ja i taj Dan mrtvih i rođendan i Božić, sve po redu, jer znaš i sam da ja to mogu, bar se pravim da mogu, ono što je unutra u meni ti to isto najbolje znaš, ali nema veze, mogu ja to...

Idem sada odraditi još jedan dio koji se očekuje od mene, odnjeti cvijeće na tvoj grob još jednom praveći se da je sve u redu i da ne boli.
Idem po još jednu životnu pljusku koja će me vratiti upravo tamo gdje ne želim biti, u prošlost provedenu s tobom iz koje se ne mogu otrgnuti.

I ne vjerujem više u priče da će to jednom proći, u priče da vrijeme liječi rane – sentimentalne gluposti za široke mase.

Ne, neće nikad proći, bol i praznina zauvijek ostaju.

Ostaje taj jedan gorak okus u ustima, ostaje ta neka bol i stiskanje u prsima svaki put i iznova, ostaje mi samo još jedan sat s preklopljenim kazaljkama koji će zauvijek biti na mom noćnom ormariću sjećajući me na tebe...

Fališ mi tata... Užasno mi fališ...


- 18:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

20.10.2018., subota

Sretno sine ...

Budim se jutros rano. Vani je joć noć.

Pregledavam još jednom tvoj kofer kako bih provjerila jesu li sve tvoje stvari na broju. Preispitujem sama sebe nisam li što god zaboravila? Ma valjda nisam, pa nije ti ovo prvo višednevno putovanje, imaš ih već popriličan broj iza sebe i svaki put isto, s punim srcem spremam ti dresove, peglam klupske majice, jedini dio peglanja u kom uživam su tvoje stvari sine.

Budim te.

Iako je vani potpuni mrak s punim srcem oblačiš na sebe klupsku trenerku, spremaš se bez imalo prigovora i požuruješ me, iako nam se nigdje ne žuri... Sve stignemo, nas dvoje uvijek sve stignemo...

Dovozim te na parking, ekipa već čeka. Obučeni u boje kluba svi kao jedan, zadovoljstvo mi vas je gledati, te velike dječake a ustvari još uvijek su djeca...

Iako si već velik dječak ipak mi daješ zagrljaj prije puta, nije te sram ekipe, briga te jer mama je mama...
Izgovaram ti naglas uvijek svoje isto prije putovanja:

- Sretno sine, čuvaj se... Zapamti, svaka utakmica je nova utakmica i svaki gol je novi gol, daj sve od sebe...

Sjedaš u bus pored svog frenda, gledam te. Gledam tu djecu, iako je vani mrkla noć oni su sretni, veseli, radosni i nadasve nabrijani jer još jednom idu na parket braniti ime svog kluba...

Ulazim još jednom u autobus kako bih svima još jednom samo rekla: Sretno dečki!

Autobus zatvara vrata, kreće, mašem ti i kao i uvijek gutam knedlu u grlu i susprežem suze. Nije mi lako, ali borim se sama sobom.

Vozim se kući razmišljajući o tebi.

Razmišljam koliko sam sretna što te imam, koliko si divno i odgovorno dijete.
I uvijek si postavljam isto pitanje u glavi:

- Bože, čime li sam te zaslužila takvog?

Kroz glavu mi prolaze oni tvoji prvi treninzi, prve utakmice kada si jurio kao muhica po parketu jer tada nisi znao tko ti glavu nosi.

Kroz glavu mi prolaze one tvoje duboke oči i pogled pun suza jer ti više ne želiš biti ljevak, jer želiš biti običan kao i svi drugi (misleći na dešnjake). Tada se uvijek sjetim svojih motivacijskih govora i objašnjenja kako si poseban upravo zato što si ljevoruk i kako su većina velikih svjetskih umova bili ljevoruki. Tumačeći ti kako smo ustvari rijetki i kako nas malo ima, sve samo da te ohrabrim i dignem. Ma, sve samo kako bih ti olakšala male krize koje se tada za tebe bile velike kao svijet.

Dolazim kući i letimično očima prelazim po svim tvojim osvojenim medaljama, turnir ovaj, turnir onaj, tekma ova, tekma ona, grad ovaj, grad onaj, ima ih popriličan broj. Gledam ih s toplinom u srcu i nekim skromnim ponosom jer skoro pa sve tekme smo prošli skupa, sami nas dvoje i svaki tvoj zabijen gol je bio i moj gol i svaki tvoj promašaj je bio i moj promašaj, i svaki put kad si tresnuo na onom parketu je i mene boljelo i nebrojeno puta mi je došlo da se strmoglavim niz one tribine na parket kako bih te podigla i ohrabrila te, ali ne – nesmijem, tu je trener.

Sa smjehom u sebi razmišljam o tekmama kad dobivaš lopte kako bi zapucao neki i gol i kako bih uvijek nekako žmirila dok pucaš jer s tom lijevom rukom nisam nikad bila na sigurno u kom dijelu gola će ta lopta završiti, a sam si mi priznao da ponekad ne znaš ni ti sam jer imaš neku svoju strategiju u glavi gdje se puca s krila. Strategiju koju samo ti razumiješ, ja to ne kužim ni dan danas ma koliko god si se svojski trudio objasniti mi.

Žao mi je mali, mama ti ne kuži, ali ti lupaj po svome jer dobro ti tako ide.

I ponekad se zapitam kuda li će te život odvesti, u kom smjeru i pravcu, ali nekako ne brinem, imam taj feeling za tebe da će biti sve dobro, da ćeš uspjeti jer si mali dječak koji nosi u sebi veliku mudrost, a i mama je tu uvijek kao motivator i podrška, ona sigurna luka koja te štiti da se skloniš od bura i nevera...

Ne brini, imam povjerenja u tebe...

Vraćaš mi se kući kroz par dana. Prazna mi je kuća bez tebe. Otišao si na još jedan veliki i jak turnir braniti boje svog kluba.

Jedino što ti mogu reći je: Sretno sine! Voli te mama... Ali ti to sve jako dobro znaš...




- 10:08 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.10.2018., petak

Spojiti nespojivo....

Sjedim na osunčanoj terasi, pušim i ispijam gutljeve one davno jutros skuhane kave koja je već odavno hladna.

Sjedim na terasi vukući dimove cigarete praveći mali dnevni predah od svakodnevnih obaveza, predah od života.
Sjedim i gledam kako prolaze automobili.

U koloni prolazi jedan automobil sa spuštenim krovom, muzika iz njega trešti na sav glas, neka ekipa sjedi i partija u njemu, ti voziš, auto prolazi jedino što još negdje čujem je tvoj meni jako dobro poznat gromoglasan smijeh.

Oh da, došao si. Došao si, ali ranije ovaj put, puno ranije nego inače. Inače je tvoje vrijeme oko Božića, ne sada, ali eto te...Čak me niti ne zanima zašto si uranio? Što se dogodilo da si već stigao doma? Uopće se niti ne pitam...

Prvi put u životu da me nije štrecnulo kad sam te vidjela, prvi put da nisam osjetila ono nešto, one neke trnce koji te na jedan mali tren prođu kad sretneš nekog s kim si jednom nekad pokušavao graditi neku vašu malu životnu priču. Mogu čak i reći da me boli ona stvar što si došao, jebe mi se, onako od iskreno i od srca...

Jutros me zove frendica, čisto onako, kao samo da me čuje, ali znam tu boju glasa, nije to onaj njen prpošan glasić koji me zove samo da me čuje, samo da me pita kako sam.... Ne, jutrošnji glas je imao onu neku čudno neobičnu boju, imao je onu neku težinu i samo sam čekala to nešto što mi mora reći, nije prošlo dugo dok mi nije onako već klasično izgovorila; znaš, morala bih ti nešto reći, ali ne znam kako, znaš, ne bih htjela da te opet boli?!

Pomislim, čemu tolika dramaturgija, što može biti toliko grozno a tiče se mene. Ma šta god je, čemu toliki uvod, pa valjda me je do sada upoznala i zna na kojem principu radim.

- Ma pucaj, samo otvoreno i iskreno pa šta bude i tako znaš da nema što ja ne mogu podnjeti, rokaj stara, govorim onako kroz smijeh. I tako u životu nekako kad mi je najteže okrenem na zajebanciju ili bar na neki brutalno crni humor da mi bude lakše...

- Znaš, on je došao. Došao je i ima nekog...

Muk. Muk s obje strane.

- Oke, hvala na info, bolje mi je to saznati od tebe, ali realno, ustvari to je stvarno jako dobro i za mene i dobro za njega, ali tko sad jebe njega, to je ok za mene, znaš i sama da je tako najbolje...

Osjećam olakšanje s obje strane, uz obostran smijeh...

Da, to što on ima nekog je stvarno bolje i za mene i za njega jer nas dvoje smo apsolutno i potpuno dva suprotno dijametralna svijeta, nespojiva.

Razmišljam tako, ma ima netko gore tko brine o nama, o svakom po naosob, jer nas dvoje bi bili sve samo ne sretni jedan s drugim.

Gledam ga danas u tom autu i mislim si, kako neki ljudi se stvarno nikad ne mijenjaju, neki ljudi zauvijek ostaju isti, jedino mijenjaju boju kose, garderobu, automobile i žene pored sebe. Razmišljam kako nas dvoje nikad nismo parirali jedan drugom i uopće se pitam što smo radili tako različiti jedan s drugim, što smo pokušavali tada? Spajati nespojivo ili što?

On, partijaner bez granica, živeći od danas do sutra bez ikakvog barem okvirnog životnog plana i programa, ja sasvim suprotno, obiteljski tip prepun obaveza i odgovornosti prema djetetu, poslu, ljudima oko sebe, prema životu općenito.
Koji nas je vrag držao skupa? A valjda neki je...

Sjedim tako i čudim se sama sebi kako prvi put u životu ne analiziram, ne postavljam sama sebi pitanje: zašto? Ne pretačem sama sa sobom iz šupljeg u prazno ulazeći u nepotrebne suvišne detalje oko nas dvoje, valjda sam zaista odrasla u međuvremenu. Jednostavno, ovaj put me ne zanima, naša priča je u mojoj glavi više puta pucala i više puta smo je bezuspješno sastavljali i čemu patiti se? Nema smisla, meni osobno više nema smisla već odavno...

Nekako znam da je ovdje kratko svega nekoliko dana i jedino što želim je da se ne vidimo jedan na jedan, ne želim ga gledati i slušati probleme koje „jedino on ima“ jer svi mi ostali živimo život na jednom divnom pjenušavom i bajkovitom oblaku, ali jedino on ima „nerješivih životnih problema“, nekako nemam više želudac za slušati sranja u kojem ne mrda onom stvari kako bi nešto promijenio i kako bi mu bilo bolje u životu, kako bi se jednom konačno pomakao s mrtve točke i učinio nešto pravo i konstruktivno za sebe, za svoj život i život onih oko sebe...

Nekako ne želim sresti ga i slušati kako mi pro forme postavlja pitanje: Kako si? Jer bi mu upravo tada onako od srca i iz dubine duše britko odgovorila: A šta te boli kurac kako sam?!

Jer upravo onda kad me život baš onako pošteno lupao na sve strane nije ga bilo da me pita kako sam i jel mi što treba, ne... Ali ne, bolje se tiho i nečujno maknuti, ponekad je tišina najveći šamar i istovremeno najveći govornik...

Jedino što mogu sa sigurnošću reći je to da sam zahvalna onom nekom gore koji me čuva i koji je sve posložio upravo onako kako treba, jer, nekako sam sigurna sama sa sobom i priznajem sama sebi, bolje ona, nego ja, jer nas dvoje ne bi nikad bili sretni i pusti priče da se različitosti privlače, da, svakako, možda i taj zakon drži vodu, ali koliko dugo? Bolje je ovako...

Također, ljudi mijenjaju sve ono izvana, ali karakter uvijek nekako ostaje ono što nosimo sami i svugdje sa sobom i ono jedino od čega ne možemo pobjeći...
.
Ne možeš ti spojiti nespojivo...Ovako, je ipak najbolje, za oboje...

Jedino što mu iskreno želim je to bude sretan, gdje god bio i s kim god da bio, sasvim nebitno i nadasve, želim mu da konačno negdje i s nekim nađe svoj mir pa što god to značilo za njega..
Za mene nek ne brine, ipak sam ja sasvim dobar kapetan svog broda i još uvijek sasvim tiho i uspješno plovim po ovom moru koji se zove život..



- 07:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

10.10.2018., srijeda

Čemu sva ta pitanja....

Postoje pitanja koje bih zabranila svima i na veliko.

Pitanje broj jedan:

- Kad ćeš naći nekog?

Pitanje broj dva:

- Kad će se udati?

Pitanje broj tri:

- Kad ćeš imati dijete?



Kad ćeš naći nekog?

Kad mi takvo pitanje postave ja samo slagnem ramenima i kažem boooo, što bi prijevodu značilo pojma nemam, ne zanima me, ne davi me pizdarijama, ne priča mi se o tome... Iako već dobrano gazim u 6 godinu od svog razvoda i dalje sam solo, ne u potpunosti solo, ali tu ne brojim one svoje neke instant veze, neke avanutre i slične površne odnose. Da, solo sam i nisam do sada nakon razvoda ostvarila onu neku pravu i duboku ljubavnu vezu s nekim. Nisam do sada još uvijek srela osobu koja bi zadovoljila moje kriterije da bih se uhvatila u koštac s time da se s dotičnim odlučim na zajednički život ili nešto više od toga. Nisam! A kad ću to stvarno ne znam. Iako, više o tome niti ne razmišljam a još manje se zamaram s time. Nekad sam se tim pitanjem poprilično opterećivala, ali više ne, utuvila sam si u glavu da će se stvari u životu jednom po tom pitanju posložiti ili jednostavno neće nikad, i kako god bilo meni je ok, ne žalim se. Čak dapače, složila sam si život poprilično dobro da u potpunosti duboko i iskreno uživam u životu i dobro mi je, stvarno mi je dobro. Kroz tih nekoliko godina solo života jako sam dobro shvatila koliko ustvari mogu sama i koliko sam snažna žena, jer upravo i još tih par prijateljica koje su u braku, koliko vidim, u braku su, računaju na neku pomoć partnera, a opet skoro pa sve odrađuju same vukući za sobom i njega i djecu i svekrve i ostale životne situacije. Dakle, same a u braku. Same, a u partnerstvu. U odnosu, a same – strašno. Tako si ja mislim, pa bolje mi je onda da sam sama sa sobom i tada znam da se nemam na koga osloniti osim na sebe....Ne kažem da je uvijek lako ali imam nekako čistu računicu u glavi, znam na čemu sam sama sa sobom. Dakako, još uvijek postoje iznimke u kojima je brak/zajednica/odnos upravo ono što bi trebalo biti, ali sve se manje i manje susrećem s time. Rekla bih, divlje neko vrijeme....

Kad ćeš se udati?

To se pitanje ne odnosi na mene, ali žene oko mene kojima se postavi to pitanje često dožive lagani nervni slom čim im se takvo pitanje uputi, pogotovo što u našem narodu postoji neko nepisano pravilo da ako se ne udaš do neke godine ili ne daj Bože da si sobodan do trideset i koje – s tobom nešto nije u redu. Da, upravo tako, ne bi čovjek vjerovao, ali valjda ako si free do 40 godine onda te trpaju u kategoriju „robe s greškom“ jer i bolje se razvesti do neke godine i imati dijete nego biti solo, Bože me sačuvaj šta će ljudi reći?
Ježim se od takvih etiketiranja i uskogrudnih razmišljanja jer postoje ljudi kojima nije jedina svrha života udati se do neke godine, također, nije im niti cilj imati obitelj, imaju ljudi neke svoje izbore, neke svoje filmove, uređene živote i dobro im je tako, i nema tu osude, ali ustvari ima...
Također, tko garantira da upravo ti solo pojedinci ne bi htjeli imati partnera, ali jednostavno do sada nisu sreli ili upoznali neku dušu s kojom bi im upravo to bilo to, životni jack pot – makar u početku. Došlo je neko divlje vrijeme jer mahom bi svi htjeki biti sretni u dvoje, sretni s nekim a svi bi i dalje htjeli na veliko zadržati svoju slobodu i neovisnost i svi bi nekako voljeli biti bez obaveza i bez toga da nekom polažemo račune a to baš tako ne ide, ipak kad si u odnosu s nekim imaš neku „obavezu“ prema tom nekom, bar bi tako trebalo biti...

Kad ćeš/ćete imati dijete?

Nadalje, to pitanje mi žešće ide na onu stvar jer kad si u vezi, onda te pitaju kad ćeš se udati/oženiti, e kad se udaš onda te tlače s pitanjem a kad će beba, e kad dobiješ bebu onda te tlače pitanjem, a kad će drugo? I tako sve redom, pitanje za pitanjem a nitko se ne pita što taj par ili pojedinac ustvari želi.
Imam oko sebe pojedince koji jednostavno ne žele imati djecu, osvijestili su to kod sebe, spoznali su tu istinu u sebi i njima je ok, uostalom što je to uopće bitno hoće li par imati klinca ili neće? Apsolutno nebitno, ako se ljudi ne vide u ulozi roditelja, ok, super da su toliko odgovorni i da su donjeli takve odluke, bolje i tako nego ajmo se oženiti jer smo u vezi već cca 100 godina, pa sad kad smo u braku, ma ajmo napraviti klince jer tako to nekako ide, tako je to kao normalno – da zadovoljimo formu. Ma šta je tu uopće normalno? I uopće kome treba zadovoljavati formu? Ljudima oko sebe – da im se začepe usta? Suludo. Totalno suludo.
Također, postoje i oni parovi koji nažalost ne mogu imati klinca i to im ne piše na čelu pa pitanja takvog kalibra kad će imati dijete je apsolutno neprimjereno i vrlo bolno i vjerojatno tabu tema.
Općenito, pitanje o djeci je meni osobno vrlo delikatno jer je to poprilično zadiranje u nečiju intimu i ne bi se trebalo ticati apsolutno nikog, ali eh, ljudi ko ljudi, neumjesnim glupim pitanjima nikad kraja, a čemu?

Dakako, sva tri gore navedena pitanja bih zabranila na veliko jer sigurna sam da su za pojedince vrlo bolna i možda bi voljeli da su sva ta tri kriterija već odavno zadovoljena ali nisu i onda postavljanje debilnih pitanja od kojih nitko nema ništa su zaista besmislena i suvišna, vjerujem iskreno da su za mnoge i bolna, i onda se opet pitam – čemu ih postavljati?

Jednostavno, pustite ljude da žive svoje živote onako kako to žele i onako kako najbolje znaju...


- 18:34 - Komentari (15) - Isprintaj - #

08.08.2018., srijeda

Ništa više nije isto ....

Znaš, od kada te nema moram ti reći da ništa više nije isto.

Sve se nekako promijenilo.

Kao da se sve raspalo.

Ostala je ta neka praznina u meni, u nama koji smo ostali....
Oduvijek sam bila dobrano svjesna tko držao obitelj na okupu, ali tvojim odlaskom dobila sam samo potvrdu da si ipak ti bio glava kuće koji nas je držao kao ovčice na okupu..Bar si se trudio da to tako bude i sada, moram ti priznati - zaista ti je to sve dobro išlo, to tek sada vidim...

Stvarno je bilo tako....Više ništa nije isto...

Znaš, kod mame baš i ne idem toliko često, ne mogu. Svaki ulazak u onaj stan previše me podsjeća na tebe. Uvijek kada dođem gore, nekako nesvjesno sjednem na tvoje mjesto za stolom i pijem kavu iz tvoje šalice. I samo ponekad kad me put nanese u taj stan još uvijek nekako tupo se zabuljim u onaj kauč na kom si uvijek sjedio i čekao kad bi mali i ja dolazili kod vas.

Mali ode kod none, ali ne baš često i ne baš rado, fališ mu... Ne može zaspati u krevetu u kom je uvijek spavao s tobom i nonom jer ipak si ti njemu bio sve, i nono i prijatelj i kompić za vaše dječje gluposti, jako mu fališ. Neki dan mi je rekao onako usput da se ti sada sigurno negdje na nebu igraš sa svojim prijateljima.
Jbg, nisam se rasplakala, ali sam progutala knedlu. Znaš da ja pred malim ne plačem jer se trudim biti mama lavica koja pokušava život hendali najbolje što zna...

Ni s mamom se baš ne čujem previše, sve se to nekako prorijedilo, a znaš i sam da mama i ja nismo baš bili neki pobjednički tim, uvijek smo imale neke rasprave i neka oprečna razmišljanja o životu, sada je to naše nerazumijevanje još više nekako isplivalo. Ne kuži me ona, kao ni ja nju, previše smo različiti svjetovi za razliku od tebe i mene, mi bi se uvijek kužili i samo pogledom. Fališ mi.

A znaš, stara je i puna zamjeranja prema meni. Uvijek mi postavi isto glupo pitanje: Jesi bila tati na groblju? Kao da još uvijek ne kuži da će opet dobiti isti odgovor: Nisam! Znaš da ne idem na groblja!

Znaš i sam da je ona onaj tip osoba: a što će ljudi reći???
Isto tako znaš da ja nisam nikad bila taj kalibar i da me nikad nije bilo previše briga za to što će ljudi reći...
Ljudi i tako uvijek pričaju šta hoće...
Tužna sam jer mi to zamjera a ne shvaća da na groblje mogu doći, zapaliti svijeću i odraditi onaj dio koji se od mene očekuje, ali ona nikako da shvati da se ja s groba ne mogu vratiti kući jer naradije bih legla na ploču pored tvoje slike i samo bih se sklupčala kao dijete i plakala. Ona ne kuži da je meni taj odlazak na groblje susret sa stvarnošću da si tamo stvarno ti i da te nema više. Ona ne kuži da mi nakon toga treba bar nekoliko dana da se opet i ponovo skupim i pokušam nastaviti normalno živjeti...

Njoj je kao i obično jedino bitno što će ljudi reći. I sto puta sam joj objasnila da jebeš ljude i njihove prazne i šuplje priče i da uredan i čist grob je samo predstava za širu javnost a ono što ja nosim u sebi, a ono što mi nosimo u sebi, svu tu buru emocija i prazninu, e to je ono nešto što je pravo i iskreno, na sve ostalo se poserem, ma uostalom, znaš mene...

Od kad te nema na barku isto ne idem. Bila sam samo jednom na proljeće, ali čisto onako, samo da vidim jel sve ok, jel pluta... Teško mi je pao da dolazak tamo. Rasplakala sam se ispred barke i samo sam plakala jer znam da je ta barka dio tebe, da je mali na njoj s tobom odrasao, znam da smo skupa pili bevandu i ćakulali do dugo u noć. Previše me podjeća na tebe i ne mogu ići, ne ljuti se na mene radi toga, ali sve mi je to nekako prerano. U biti, mislim da mi nikad neće biti pravo vrijeme da odem, znaš i sam da sam jebeni emotivac koji jako dobro skriva emocije, a u meni vrije bura izmiješanih osjećaja koje vješto skrivam od javnosti.

Ma najradije bih pobjegla i iz ovog stana, previše je tebe u mom stanu, previše me stvari podsjeća na tebe, ali ne mogu, nemam kuda, moram ostati tu i boriti se sa svojim demonima. Znaš da tvoji opušci još uvijek stoje u košu za smeće u garaži i još uvijek je garaža posve ista i sve je na svom mjestu kako si ti ostavio, sve je zakramano kao i obično, ništa ne diram, ne mogu još uvijek. Sve je na svom mjestu, i tvoj alat, i tvoja radna tuta i svaki komadić radnog stola je upravo isti kao da si jučer bio tu...

Tužno, zar ne?

A kako sam ja?

Tako tako, kako koji dan, malo gore, malo dolje, više gore a kad padnem dolje onda rovarim kao krtica po samoj sebi. Ne dam se, borim se, prkosim mislima i svojoj glavi - klasika.
Iako, moram ti reći da se često osjećam kao Pale sam na svijetu. Tužno je to kad imaš sto ljudi oko sebe a ustvari si sam, u biti, tako se osjećaš, nekako prazno i šuplje...
Prvi put u životu nakon svih mojih bura i oluja baš se osjećam samo na vjetrometini života, čudno zar ne? Baš se jebeno osjećam samo i nezaštićeno od kada te nema i svaki dan sam svjesnija toga koliko mi ustvari nedostaješ i koliko si mi značio dok si bio tu kraj nas...

Nekad sam tvoje "mrzila" tvoje pozive koji su redovno bili ujutro, popodne i navečer i još koji između, čisto onako da ne prifali s tvojim bezveznim pitanjima koji su bili skuža samo da nas čuješ. Sada bih dala sve na svijetu da me nazoveš i postaviš mi još jedno tvoje bedasto pitanje i onako s osmjehom pošalješ me u onu stvar jer nisi dobio odgovor od mene koji si htio čuti...

Bez tebe jebeno više nije ništa isto....








- 08:59 - Komentari (6) - Isprintaj - #

27.07.2018., petak

O.j.b je pola zdravlja

Više mi nije problem nekom onako jednostavno posred lica reći: aj o.je.i malo, onako prgavo odbrusiti - ma jedi govna, postaviti pitanje tipa mene si našao zajebavati, fuck off mali jedan i sl.???

Nije to oduvijek bilo tako, ipak su roditelji i društvo u mom odrastanju u čovjeka učinili i svoje i nikad prije ne bih tako nešto izgovorila na glas jer uvijek bih se pitala kako se tada osjeća druga strana, uvijek bih se pitala šta će mi roditelji reći na takvo moje drsko i bezobrazno ponašanje i naravno, uvijek bih se pitala ono debilno famozno pitanje: a što će reći ljudi???

I onda kroz godine shvatiš da jednostavno ponekad moraš tj. trebaš izgovoriti takvu frazu ma koliko god ti se činilo da ne smiješ i da to nije lijepo.

Također, kroz godine života i odrastanja shvatiš da će ljudi uvijek nešto imati za reći, pa bio ti najbolji na svijetu - uvijek će imati nešto za naći što nije po njihovim parametrima dobrog odgoja ili njihovim životnim načelima, dakle, nema šanse da budeš dobar svima i za sve, nema, na kraju, ljudi nas gledaju na način na koji nas oni sami žele vidjeti, a to je već njihov problem, ne i moj. Kroz godine shvatiš da trebaš biti samo jebeno dobro opušten i ako ti dođe da nekog s dobrim razlogom stjeraš u onu stvar, onda to i onako pošteno i sočno napraviš, pa ako ništa drugo biti će tebi samom lakše. A i ljudi se prema tebi odnose upravo onako kako im dozvoliš, zar ne?

Ove moje sve češće izgovorene fraze, nisu to obične fraze koje nekom samo onako u trenutku bijesa naglas izgovoriš.

To su fraze koje po meni imaju dušu, fraze koje imaju svoju težinu, fraze koje ne izgovoriš onako usuput na dnevnoj bazi jer ti je takvo izražavanje nešto što je normalno i što se podrazumijeva. Ne, takvo izražavanje nije baš lijepo i nije baš damski, ali upravo iz tog razloga, kad nešto od ovog gore prevalim preko ustiju onda znam, a zna i onaj nasuprot mene da taj jedan izgovoreni "aj malo odjebi" ima svoju svrhu i svoju smisao, ima pozadinu, ima težinu i iza te izgovorene fraze ima točka na kraju rečenice, točka na kraju odnosa, točka na kraju nečega, čega god, nebitno, ali nekako bi se dalo naslutiti čija je zadnja i tko je postavio osnovna pravila igre, a time i nekako zadao zadnji udarac.

Ne znam do koga je, ne znam do čega je, ali sve mi je lakše izgovoriti sve ovo gore na glas i u lice.

Sve mi je lakše postaviti granice u odnosima, kako partnerskim, tako i prijateljskim i svim ostalim.

Čim se pojavi nešto u odnosu što mi ne odgovara baš previše, ako mi nanosi bol, nepravdu ili bilo kakvu lošu emociju - sve mi je lakše i lakše okrenuti se i otići, ma čak otići i bez pozdrava, bez objašnjenja, jer valjda s godinama shvatiš da neki ljudi čak nisu niti vrijedni pozdrava, a još su manje su vrijedni truda i gubljenja vremena na razna objašnjenja, zaista nisu.

Ljudi su često vrlo jednostavna bića, brzo ih provališ, ne treba im puno da otkriju svoja prava lica, samo treba sačekati da se pojavi situacija koja nije po njihovoj volji i kako su oni zamislili i eto - maske padnu samo tako, i onda stvarno skužiš da neki nisu vrijedni ni onog tvog: Bok... Shvatiš da je damski s osmjehom i crvenim ružem na usnama izgovoriti samo "ma fuck off" sasvim dovoljno, a ponekad je i to previše.

Nekako, sve više vidim kod sebe da granice tolerancije mičem sve više i više, ali ne u smislu da imam sve više tolerancije i razumijevanja za ove oko sebe, već baš suprotno, sve manje nalazim opravdanja za ljude koji me okružuju. Jednostavno kao da mi se više neda tražiti opravdanja za nečije ne javljanje, za nečije grube riječi ili postupke i to uvijek pod izgovorom jedne loše priče tipa, ma znaš, on ili ona imaju velikih problema, ne mazi ni nju/njega život baš previše, prošao je kroz životni pakao i sl. pizdarije...

I šta bi ja sad s tim informacijama trebala?

Radi nečijih krivih životnih poteza, radi loših životnih izbora, radi toga što netko ima gomilu problema koje ne rješava ne mjesecima već godinama, trebala bih imati razumijevanja, tolerancije ili opravdanja - da, svakako do jedne granice vrlo rado, ali nakon te granice jedino što mogu reći je: stvarno mi je žao, ali fuck off.

U zadnje vrijeme sve češće režem, sve češće odbrusim bez imalo grižnje savjesti, a često izgovorim one gore svima dobro poznate fraze i nekako mi uopće nije žao, uopće se ne osjećam loše radi toga i što je najvažnije uopće ne analiziram više jesam li trebala možda drugačije, možda dati još jednu šansu i još jednu priliku, jesam li mogla sve to upakirati u neki roza celofan i nekako ljepše izgovoriti, više ne.

I uopće ne znam do čega je?

Zapitam samu sebe ponekad zašto sam postala takva osoba upravo znajući da nekad prije nisam bila takva, već baš suprotno, uvijek bih i za svakog našla neko opravdanje njegova ne dobrog ponašanja prema meni, tolerirala bih nečije svakakve glupave postupke pod izgovorom "znaš, nije njemu lako zato je takav...", prelazila prema masu grubosti i ostalih životnih sranja, i uvijek i jedino samo na svoju štetu - ničiju tuđu, samo i isključivo svoju.

Ali valjda s godinama prelomi se nešto u čovjeku, valjda s godinama kad te ljudi i život dobro našamaraju dođeš u fazu kad otvrdneš, dođeš u ritam života kad se više ne daš nikom živom zajebavati i valjda jednom konačno shvatiš da ustvari jebeno i prokleto voliš sebe i upravo iz te silne ljubavi prema sebi vrlo jednostavno izgovoriš "ma fuck off" okreneš se na petama i odeš jer kao što sam rekla, taj famozni "fuck off" nije samo fraza, nije to samo obična mala riječ, to je velika i moćna riječ koja mijenja život, ako ničiji, onda bar moj s velikim, velikim i još jednom velikim olakšanjem...

- 09:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #

07.03.2018., srijeda

Jer to je tako ....

Još jedna besana noć.

Još jedno buđenje u neke lude sitne sate dok je vani debela noć i dok još cijeli grad spava.
Još jedna noć s beskonačno puno tupih pitanja u mojoj glavi na koje nema odgovora i na koje odgovor nikad neću dobiti.
Još jedna noć iza mene prepuna nekih tmurnih slika, da, upravo samo ta jedna slika negdje u snu mi tiho prođe kroz glavu i probudi me, razbudi me, a onda krenu misli....

Teške misli, jedna za drugom i tako počinje tihi rat u mojoj glavi, vječita borba dobra i zla.

Slike me sustižu jedna za drugom i kose me. Misli krenu jedna za drugom i bezosjećano me lome, onda krenu i brige i tako u krug, iz noći u noć...
Rezime cijele noćne priče je još jedna neprospavana noć iza mene, još jedno ubijanje tupim nožem, još jedno besmisleno seciranje moje glave u sitne, najsitnije komadiće. Još jednom, opet nešto što ne znam niti kako se zove, što ne znam ni ima li više ikakvog smisla..

Do ne tako davno noć je bila moje najdraže doba dana. Noću bih uživala. Kad svi, kad grad krene spavati, kad sve oko mene utihne, onda dolazi moje vrijeme za mene. Moje vrijeme tišine, moje vrijeme mira, moje vrijeme za čitanje, pisanje i moje vrijeme koje bih posvetila apsolutno i u potpunosti samo i isključivo sebično sebi.
Obožavala sam to moje noćno vrijeme. Negdje sam pročitala jednom davno da je čovjek najproduktivniji baš u vrijeme svog rođenja, i da, u mom slučaju ta priča itekako drži vodu. Kao tipična škorpiončina obožavam jesen i zimu, obožavam noć, obožavam mrak i oblačno vrijeme. Suludo...

Da, i kao što sam do nedavno obožavala to moje vrijeme noći isti tako, upravo sada to vrijeme noći - mrzim.
Da, u ovom trenutku svog života noć je ono nešto što mrzim. Više se ne osjećam tako dobro kad mi dođe vrijeme da moram poći leći.

Dođe mi noću da lagnem, da se umirim i lagano zaspem. Dođe mi noću vrijeme kad se slomi to jadno i izmučeno fizičko tijelo koje treba odmora, koje treba barem malo sna kako bi skupilo snage za sutrašnji dan, da, i umirim se, i zaspem i onda odjednom, niodkuda i nepozvane salijeću me te neke tmurne slike, kao da samo čekaju tren kad ću zatvoriti oči. Prenu me iz sna, probude me, ubijaju me...I tako krenu, slika za slikom, kao neki loš životni slajd, onda znam da više nema spavanja.
Gotovo, što si spavala - spavala si.. I tako već noćima...

Proganjaju me te slike... Kurvinski i u zasjedi čekaju pogodan trenutak kad znaju da više nemam nikakvu kontrolu nad svojim umom. Čekaju trenutak kad znaju da je sada njihovo vrijeme da ožive u mojoj glavi i da mi nedaju mira...

Proganjaju me slike tvojih posljednjih bolničkih dana, bolničkog kreveta i one šifre na vratima koju sam dobila od nekog simpatičnog liječnika kako bih mogla biti s tobom u bilo koje vrijeme...
Proganjaju me slike kad sam ti držala bolničku šalicu u koju si pljuvao krv objašnjavajući mi da je to sve ok, i govoreći mi da je to sve radi prokletog suhog bolničkog zraka...I sada se pitam koga si tada tješio, mene ili sebe, vjerujem oboje... Tada sam zaista povjerovala, da, to je sve samo radi suhog bolničkog zraka...
Proganjaju me zvukovi tvog kašljanja, i dalje ih negdje noću čujem...
Proganja me tvoj zadnji noćni poziv iz bolnice u kojem samo želiš čuti jesam li doma i je li mi toplo...
Proganja me slika tvog praznog bolničkog kreveta u kojem te tog jutra nije bilo, iako sam i tada vjerovala da si otišao u WC i da ćeš sada odjednom odnekud izletiti i po tvom običaju zabeštimati mi nešto onako od srca...
Proganja me onaj osjećaj straha koji ti se tiho uvuče u kosti dok sam šćućureno sjedila ispred intezivne slažući svoju još jednom razjebanu glavu i skupljajući hrabrosti da uđem na odjel dok čitam na vratima... "Ukoliko želite pozvati svećenika, obratite se na taj i taj broj...". Fuck. Još jedna životna pljuska - na ovom se odjelu i umire, pomislih! Još jedan susret sa realnošću koju ne mogu, koju ne želim ni pod razno prihvatiti...
Proganjaju me slike tebe na aparatima, u peleni, bez kose, s maskom na licu i oni tvoji posljednji grčeviti stisci ruke kojim si mi dao do znanja da želiš da ostanem pored tebe barem još malo...
Proganjaju me riječi med. sestre kojima mi govori da ti skinem vericu i lančić jer te smeta. Da, to mi je trebao biti znak da je to kraj, ali ne, naivno sam vjerovala da ti stvarno smeta i da ćeš to opet jednom nositi..
Prokleto me proganja slika one hladne kapelice pune cvijeća, s lijesom u sredini i tebe u njemu i ono moje blesavo nevjerovanje da je to kraj, da to tamo ti ležiš, ne, ne i ne...
Mrzim tu sliku iz na duše. Ona mi najčešće dođe noću, kao da mi namjerno to radi samo da mi nakači na nos: da, prihvati više jednom tu stvarnost, to je tako, umro je, nema ga više....

Da, i onda te slike dođu i vrte se naizmjenično kao loš životni slajd, i samo me salijeću, jedna za drugom, pa me preskaču, igraju se sa mnom. Više se niti ne borim s njima, puštam im nek me mrcvare, jače su od mene, ali izblijediti će, izgubiti će već one jednom na svojoj snazi, nikad neće nestati, ali će oslabiti - to znam, treba vremena. Treba puno vremena.

Zauvijek će ostati te neke slike u mojoj glavi i onaj gorak okus u ustima.
Zauvijek će ostati ta neka moja pitanja i brige za tebe: Tko zna gdje si sada? Je li ti dobro? Jesi li sretan?

Zauvijek, jer to je tako....





- 15:23 - Komentari (5) - Isprintaj - #

30.01.2018., utorak

Zaveži prvo svoje špigete ...

Ljudi su mi uvijek bila fascinantna pojava.

Uvijek i zauvijek i opet svaki put ispočetka se čudim čime se ljudi sve bave u životu. Naravno da tu ne mislim na bavljenje nečim kao zanimanjem, profesijom. Pod terminom "baviti se" podrazumijevam bavljenje, kopanje, rovarenje i slična istraživanja tuđih malih života.

Uopće ne razumijem i nikad nisam razumjela čemu to?
Odakle ljudima vremena za bavljenje ljudima oko sebe?
Odakle ljudima volje za priče rekla - kazala?
Uopće, odakle im vremena za neke sasvim nebitne stvari?

Čemu razna preturanja po tuđim životima, ako svi, ali baš svi do jednog imamo svojih vlastitih sranja koja taložimo godinama i koja ne da ne rješavamo sami sa sobom, nego nam vlastita sranja od stajanja toliko smrde, da nam je na taj vlastiti smrad i trulež lakše začepiti nos i lagano nastavljajući kopati po tuđem dvorištu, preturati po tuđim osobnim smećima i razbacivati ih okolo ponižavajući onog drugog kako bi uzdigli sebe, a vlastito smeće nam se gomila i gomila i gomila i godinama raste....

Jadno!
Povraća mi se.

Nekako što sam starija sve manje imam tolerancije, razumijevanja i sve manje i manje želim upravo takve ljude blizu sebe.

Ne osjećam se dobro!
Ne osjećam se ugodno uz ljude koji bi svojim "apsolutnim savršenstvom" moj život doveli do lažnog blještavila, a pri tom niti ne pitajući me da li ja uopće želim imati "savršen i blještav život"? Naravno, dragi moji svi, meni osobno je moj život apsolutno i skoro po svim stavkama savršen, a to što moj izbor života ne zadovoljava nečije tuđe parametre "normalnog života" - žao mi je. Stvarno mi je iskreno žao, nema tu spasa jer meni je ustvari stvarno samo jako, jako i jako dobro i mogu reći da iskreno uživam u životu veseleći se svakom novom danu.

Ne osjećam se dobro uz ljude koji svojim besmislenim savjetima pokušavaju krojiti moju sudbinu. Sudbinu si krojim sama i tu moram reći da si je baš onako fino krojim, baš onako sa stilom i onako kako meni paše i odgovara. Jebi ga, opet taj kroj nije po Vašem izboru, jel tako? Da, žao mi je, stvarno mi je žao radi kroja, ali ne može drugačije, jebi ga - moj život - moja pravila...

Ne osjećam se dobro uz ljude koji vide i jedino što žele vidjeti su samo i isključivo moje/tuđe "pogreške" i moje/tuđe mane pritom zaboravljajući jednu bitnu činjenicu, a to je da smo svi samo ljudi od krvi i mesa i da svatko od nas svoj život hendla onako kako zna i kako misli da je najbolje. Naravno, uz to zaboravljajući i činjenicu da smo svi različiti i da je upravo ljepota života u različitosti, prihvaćanju i toleriranju različitosti i neosuđivanju onog drugog.

Sve to zvuči tako jednostavno, a ustvari je često tako teško to sve primjeniti u svakodnevnom životu.

I uvijek se, i vjerojatno zauvijek ću se pitati, zašto je tako teško zatvoriti vrata svojeg doma, zatvoriti vrata svojeg života i rješavati svoje probleme, svoju glavu? Zašto je tako teško baviti se svojim manama i svojim životnim pogreškama?

Zašto? Zar je to tako veliki problem?

Naravno da nije! Ma u biti čak i nije to sve teško samo treba prebaciti fokus s onoga što nas okružuje na nas same kao pojedince i treba se puno kvalitetno baviti sam sa sobom razmišljajući, analizirajući sam sebe, pričati sam sa sobom, osvješćivati samog sebe, svoje emocije i razmišljanja i često sam sebi postavljati pitanja i iskreno si na njih odgovarati.

I ništa nije problem. Problema ustvari nema. Jedini problem smo mi sami sebi.
I često znam sama sebi reći da sam ja sama sebi istovremeno i jedini i najbolji prijatelj, a isto tako si mogu biti i najveći neprijatelj!
I fakat to je živa istina, jedina prava istina!

I često se vodim tom činjenicom, a često je preporučam i meni dragim ljudima - ljudi, bavite se sobom, bavite se svojim životom, ne podmećite onom drugom nogu, pustite druge ljude u miru ako Vas nisu tražili pomoć, ako nisu Vas tražili savjet - ostavite ih i bavite se sobom, sagnite se i zavežite najprije svoje špigete, jer u životu rijetko kada će se dogoditi da ćeš se zaplesti u tuđe šigete. Ne! Uvijek prvo se sapleteš o svoje vlastite špigete jer ih nisi uredno i čvrsto svezao a trebao si....




- 08:50 - Komentari (4) - Isprintaj - #

01.01.2018., ponedjeljak

I prođe godina ova ....

Da, prošla je i ova godina.

Prošla je još jedna godina u mom životu. Iskreno, jedva sam čekala da prođe. Samo sam čekala da završi. Samo sam čekala da stavim točku na kraju ove 2017. Godine.

Kad bolje promislim i nije bila tako strašna, nije bila baš toliko loša.

U biti, počela je čak jako dobro, a završila je tako što mi je ostavila gorak okus u ustima koji neću moći isprati vjerojatno još popriličan broj godina, možda čak i nikad.

U protekloj godini bilo je zaista pregršt divnih trenutaka, bila je godina prepuna emocija, godina poznanstava s nekim novim divnim ljudima. Složile su se tu neke nove simpatije, neka nova prijateljstva, oni neki odnosi koji stvaraju ugodu i toplinu oko srca.

Protekla godina mi je bila i godina prekidanja nekih loših i nezdravih odnosa koji su mi sasvim lagano i nečujno grizli dušu a nisam imala snage odmaknuti se iz te priče, ali nema veze, to je ostalo u prošloj godini.

Protekla godina bila mi je puna akcije i turbulencija, ali tu se ne smijem žaliti baš previše jer ja živim jedino kad imam akcije u životu. Samo sam poprilično sjebala jednu stvar a to je da nisam konkretno precizirala koju vrstu životne akcije želim pa sam dobila baš onu životnu akciju koju nisam željela sama sebi niti je želim ikom drugom niti u najluđim snovima.

Plivala sam nekako kroz tu 2017 više manje dosta uspješno i kvalitetno, zaista mogu reći da sam bila sretna više nego tužna, ali da ne bude sve baš bajkovito došao je onaj prokleti trenutak kad sam dobila još jedan životni šamar za koji sam tada bila sigurna da me dokusurio i bacio na koljena – tatina bolest, tatina dijagnoza.

Kad sam saznala da mi otac ima rak svijet mi se srušio u sekundi, moj život je stao skupa s njegovim, ali život je stao samo na trentak, jer smo svi znali da nemamo vremena cupkati u mjestu već djelovati odmah i sada.
Odrađivali smo te bolnice, dijagnoze, nove spoznaje liječenja, kemoterapije i sve ono što ide u paketu s tim.

Vječiti optimist popust svog tate uvijek sam negdje znala da on to sve može jer to nije bio običan čovjek, to je bila ljudina koja je prkosila uvijek i svemu i nije bilo toga što on ne može, ljudina koja nije znala za spoznaju da je nešto nemoguće, da, zaista je takav bio...

Prolazili smo svi zajedno kao obitelj sve te muke. Ma čak to i nisu bile muke jer on bi odradio dozu kemoterapije, nakon toga svega nekoliko dana oporavka, a nakon toga život po starom, život, življenje, veseljenje životu, baš onako kao da mu nije ništa, baš onako kako je on znao – ja nisam bolestan čovjek i nemojte se prema meni tako odnositi!

Iako je živio sa spoznajom da su mu možda dani odbrojani nikad nam to nije pokazivao niti nam je ikada to dao i samo naslutiti, zaista je živio punim gasom koliko je mogao do svog poljednjeg dana.

Prolazili su nam dani 2017. s tom spoznajom, sve do jednog dana kad mu stanje iznenada, ali doslovce iznenada pogoršalo i završio je u bolnici. Bila je to srijeda. Ponekad se mrzim zbog svog jebenog optimizma jer moj filmu glavi je bio: ok, sad će biti koji dan u bolnici dok se malo ne oporavi pa će on onda opet po starom...Neda se on samo tako, ipak je on ljudina samo takva...

Svaki dan odlasci u bolnicu po nebrojeno puta, svaki dan s tatom, ispunjavanje svih njegovih želja jer tatu kakvog sam ja imala teško je danas imati. Ljudima koja je uvijek i za svih imala samo najljepše riječi, ljudina puna duha i humora, uvijek spreman na zajebanciju, ljudina koja u svakome ostavi onaj pozitivan i topao trag.

Odradili smo i nekoliko dana bolnice, izdražao je i on, i moja obitelj i ja...Svi smo nekako to izdržali.

Zaista sam bila sigurna da će sve biti ok. Zaista sam bila sigurna da će izvući. Zaista sam bila sigurna da ova bolest koju je imao je za njega samo još jedan životni test kao i mnogi do sada.

Sve životne testove koje mu je život namijenio je odradio, ponekad s lakoćom, ponekad s mukom, ali svaki zadatak, svaki životni test je odradio.

Međutim, ova boleština s kojom se kratko borio ipak je za njega bio preveliki test, ipak je to bila prevelika borba koju nije dobio. Na sam Božić, obiteljski dan kada smo svi trebali biti skupa umro mi je otac, umro je moj jedini tata.

Znam da nije patio, znam da ga nije boljelo, znam da nije bio sam jer sam bila s njime do zadnjeg trenutka i nesebično mu davala sve od sebe kao što je on cijeli svoj život davao meni i mom sinu, ali jebi ga, boli, razdire, guši, stišće...

I zato kažem, neka je zatvorila vrata ta prokleta 2017 godina koja mi je uzela ono najsvetije što sam imala – uzela mi je tatu.
Zbogom 2017 godino i ne ponovila se više nikada, previše boli si mi dala u svojim zadnjim danima kad smo trebali biti svi sretni, pošteno si me ispljuskala za kraj i ne znam da li ću se ikada oporaviti jer svaki sljedeći Božić će mi biti samo jedna loša uspomena na mog tatu koji je otišao upravo na taj dan...







- 23:24 - Komentari (8) - Isprintaj - #

20.10.2017., petak

Ne vjeruješ mi više ....

Ne vjeruješ mi više?

Ne, ne vjerujem ti više. Ne moraš se niti truditi da ti vjerujem, jer kako vjerovati nekom tko ti je tisuću puta nešto obećao pa pregazio svoju riječ? Kako vjerovati nekom tko ti je barem sto puta u trenutku svog kajanja objasnio da se nešto neće ponoviti, a upravo to nešto na što se kleo se opet i ispočetka upravo dogodilo. Kako onda vjerovati?

Ne želim više vjerovati! Ma čak nije tu stvar ne željeti, nego jednostavno čovjek se nakon niza godina upornog vjerovanja, nakon niza godina opravdanja tuđih postupaka, nakon niza godina traženja onog nečeg dobrog u ljudima, čovjek se umori. Čak više nije stvar u tome da nekom ne želiš vjerovati, možda negdje u dubini sebe i želiš. Možda želiš naći i opet i još jedno opravdanje za neko životno sranje, ali ne možeš, umoran si od samog sebe, umoran si od onog pored sebe, umoran si od svijeta, umoran si od odnosa i tada trebaš samo onaj mir u sebi i oko sebe i trebaš samo ono – pusti me na miru! Umoran si od traženja onog nečeg da opet popušiš istu i loše složenu priču na koju si nasjela bar 100 puta do sada.

Ne želim vjerovati jer je to moj osobni izbor i želim da se poštuje. Da, upravo tako, izabrala sam ti ne vjerovati jer mi je postala tlaka vjerovati.

I stvarno s godinama i iskustvom postanu ti sve više smiješne riječi tipa: oprosti, neće se više ponoviti, promijenio/la sam se, nisam znao itd., itd.

Svi ti izgovori su mi postali toliko smiješni da kad čujem ikoju od gore navedenih riječi ja nemam šta drugo nego da se smijem, pogotovo na onu: promijenio/la sam se. Da, ljudi se s godinama i životnim iskustvom mijenjaju. Rijetki su oni koji se mijenjaju na bolje, svakako da ih ima još uvijek, ali čini mi se da su nekako u manjini. Više je ovih koji se s godinama i iskustvom mijenjaju na gore, nažalost.

Ima i onih koji stoje, kakvi su bili s 25, takvi su i sa 40 – rekla bih, niti brige, niti pameti, sve kao po nekoj lošoj životnoj špranci, izgubljeni u prostoru i vremenu i njima je dobro, i to je jedino važno. Ma nema veze, glavno da je njima dobro.

Imati povjerenja u nekog je divna stvar.

Povjerenje je nešto što se gradi godinama kroz odnos, kroz iskustvo, kroz život. Nažalost, povjerenje je koliko divno upravo isto toliko i jebeno prokleto krhko.
Nestane samo tako, u hipu. Bude mi to sve toliko tužno, gradiš neki odnos godinama, vjeruješ u sebe, vjeruješ u onog pored sebe, vjeruješ u odnos i samo jedna pizdarija bez osnove poljulja to nešto – povjerenje, načme se i s vremenom što se više načima to sve brže propada i nestaje kao da ga nikad nije niti bilo.

Jednom kad povjerenje nestane mislim da nema povratka? Jer, kako opet vjerovati? Neću reći nemoguće, ali svakako nije lako, teško je.
Često u tim životnim pričama padamo na riječi, ali ne želim više padati na riječi, daj mi djela, samo djela, pokaži mi, trudi se, bori se i napravi sve da mi daš razlog da ti opet vjerujem.

Dođe ti trenutka u životu kada na riječi više ne padaš, dapače, smiješne su ti. Dođe ti trenutka u život kad želiš samo djela, djela i djela, da ih osjetiš, da te prožmu od glave do pete jer samo tako ćeš opet možda nekom moći barem malo vjerovati. Kako drugačije?

Nekako su mi roditelji odgojem usadili u glavu da su svi ljudi načelno dobri u duši samo ih je život ponekad malo zajebao da su postali loši. I stvarno, vjerovala sam u tu priču i ima mi to nekakvog smisla, ali jednostavno više u to ne želim vjerovati.

Ne želim vjerovati da su baš svi toliko dobri i iskreno, boli me ona stvari što ih je život ispljuskao pa sada svoje frustracije liječe na mojim ili tuđim leđima – stvarno me zaboli ona stvar za to, isto kao što njih zaboli kad ti po stoti put pričaju istu laž mislieći da ćeš opet nasjesti na loše isceniranu priču.
Isto tako me boli ona stvar i za tebe što te život pošteno napljuskao pa prodaješ maglu i sebi, i meni tražeći po stoti put da ti vjerujem a ja to više ne mogu, ustvari – više ne želim.
Ispravna misao je upravo ta: da, više ti ne želim vjerovati, jer čemu?

Koliko puta smo vodili ovakve razgovore sa onim nasuprot nas, koliko puta smo vodile upravo ovakve monologe dok smo se skupljale same sa sobom u svom osobnom crnilu i beznađu kopajući po sebi one zadnje atome povjerenja želeći vjerovati da još uvijek želimo vjerovati onom pored nas prodavajući nam još jednu lošu priču?








- 15:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

29.09.2017., petak

GDJE POBJEĆI OD SEBE ....

- Ima taj jedan mali koji mi neda mira, vrti mi se po glavi već danima, mjesecima ako ne i godinama. Odlučila sam, prevariti ću muža!!

Tako je neki dan krenuo monolog moje izuzeno drage prijateljice.

Naravno, da nisam ostala šokirana niti najmanje. Naravno da se nisam niti čudila, jer više nema toga što me može začuditi, šokirati, iznenaditi ili kako bi se reklo: izuti iz cipela. U posljednje vrijeme previše sam toga čula, vidjela te vrlo često i sama doživjela od ljudi oko mene da bi me više išta iznenadilo, šokiralo ili ostavilo bez riječi.

Njenu možebitnu odluku da će prevariti muža s jednim malim fatalim uopće nisam komentirala jer sam kroz život naučila nekoliko mudrosti o međuljudskim odnosima.
Jedna od tih malih mudrosti mog sretnog života je da ne komentiraš nešto ako te nitko ništa ne pita.

Šuti i slušaj! Ljudi i tako bez previše pitanja sami o sebi kažu jako, jako, jako mnogo dovoljno je samo pustiti ih u tišini. Tišina najčešće ostavi jedan trag nelagode onom koji priča tako da pričalac sam izgovori puno, a bez iti jednog postavljenog pitanja.

Tako nisam niti ja komentirala njenu odluku. Uostalom niti ne znam što bih trebala reći. Da joj idem objašnjavati da to nije uredu, da taj čin nije ispravan – neću! Tko sam ja da ikome objašnjavam što je ispravno i što je u redu?

Jesam li je trebala nagovarati i moliti da to ne čini? Naravno da nisam, jer opet - koliko god mi nekog molili ili preklinjali da nešto ne učini, e upravo suprotno, ukoliko je netko odlučio nešto učiniti – učiniti će pa makar ga stajalo glave, kako bi se reklo.

Jer opet iz vlastitog iskustva, kad meni netko kaže da nešto ne učinim i taj netko mi nađe 100 razloga da to nešto ne napravim, e onda ja nađem barem 500 razloga da upravo to napravim i dalje nema smisla. Tko god nešto naumi, napraviti će i to je amen, uopće nije bitno o čemu se radi!

Nekako usput, smatram da ljudi koji imaju 40+ godina imaju dovoljno znanja i životne mudrosti da i sami bez sugeriranja okoline znaju što je ispravno a što nije, nadalje, smatram da ljudi sa 40+ godina isto tako imaju ili bi trebali imati ona neka moralna i etička načela što je ispravno, a što nije ispravno raditi, i sebi, i onom nasuprot sebe.

Iako, vrlo je dobro pitanje u životu što je ispravno , a što nije ispravno?

Jer sve ono što može i što je za mene ispravno, ne mora biti ispravno i za onog drugog, ali generalno postoje neka nepisana „pravila“, postoje neki normativi i postoje načela po kojima se živi.

Dalje, nisam čak niti razmišljala o njenoj odluci iz čistog razloga što nemam vremena baviti se tuđim životima. Često nemam vremena niti prostudirati po svom životu, nemam vremena analizirati sebe i svoja razmišljanja i stavove, a kamoli se baviti životima ljudi oko sebe. Uvijek sam mišljenja da svi imamo sami sa sobom poprilično puno posla i da je to puno kvalitetniji posao nego onaj koji se svodi na analiziranje tuđeg života, ali jbg, ovaj tuđi život je uvijek je nekako zanimljiviji, i to je tako... Jednostavno, neko prijateljičino životno sranje je uvijek zanimljivije nego naše osobno sranje, tako to bude...

Međutim, ima jedno pitanje koje sam joj morala postaviti.

Pitanje je bilo vrlo jednostavno, vrlo životno, vrlo realno, glasilo je:

- Kad to što misliš učiniti - učiniš, hoćeš li moći nastaviti istim životom sa svojim mužem i obitelji kao i do sada kad se nije ništa dogodilo?

Nisam dobila odgovor, nisam ga niti očekivala, niti ga trebam.

Dobila sam samo ono što sam željela ,a to je da prije nego li napravi sranje iskreno i otvoreno popriča sam sa sobom vezano na tu temu, ali sama sa sobom, ne sa mnom, ne s nekim – sama sa sobom!

Zašto sama sa sobom?

Zato što kad napraviš neko sranje u životu i kad jednom postaneš svjesan toga što si napravio (sasvim nebitno jel prevara ili bilo što drugo), zaista i iskreno trebaš imati muda pogledati se ujutro u ogledalo u oči i sam sebi priznati: ok, to i to sam napravila/o..., a pri tom biti bez grižnje savjesti, biti u miru sam sa sobom te nastaviti živjeti svoj život kao da se ništa dogodilo nije.

Možete li to?

Ne znam.

Uvijek nekako krećem od sebe, zajebi što pričaju susjedi, zajedi što priča okolina – oni uvijek imaju nešto za reći i kad ih se ne pita, a ne pita ih se skoro pa nikad. Zajebi ponekad i mišljenje svojih prijatelja jer sve to u nekom trenutku postaje nebitno i slušaj samo sebe pokušavajući naći onu barem minimalnu dozu razuma u glavi mičući ružičaste naočela s nosa i pitajući se: a šta će biti sutra? Šta će biti nakon tog nečeg?

Svima je dobro znano da od susjeda pobjeći možeš, od ekipe isto tako, na koji dan „nestati sa lica zemlje“ i isključiti se od svega i svih danas je užasno lako, ali postoji jedna kvaka: od sebe pobjeći ne možeš nikuda i nikada.

Gdje god da odeš, kud god da odeš i kad god da odlučiš otići, pobjeći od samog sebe - ne možeš, to ne postoji. Jednostavno, sam sebe, svoju glavu, svoja djela i svoje misli uvijek nosiš svugdje sa sobom...




- 15:06 - Komentari (9) - Isprintaj - #

03.03.2017., petak

Koliko košta sreća ?

Postali smo pravo moderno materijalno društvo.

Imam sve više, a u biti svakim danom imamo sve manje i manje. Dok gomilamo materijalno oko sebe, tako gubimo sebe, svoje ja i ono duhovno u sebi.

Rekla bih da nikad nemamo manje nešto imamo sada.

Pogubljeni smo u prostoru i vremenu.

Nikad nismo imali više nego što imamo u ovom trenutku, na ovom stupnju evolucije čovječanstva, a usudila bih se reći da nismo nikad bili nesretniji nego što smo sada!

Novac, materijalno dobro tj. zgrtanje materijalnih dobara je postao prioritet u našim životima.

Sve što možemo to kupujemo. Sve se nudi za određenu cijenu, ako imaš para – kupiš, ako nemaš para – skupljaš, odričeš se ili samo maštaš kako si to nešto kupio. I toliko žrtve za samo jedan privremeni bljesak sjaja i sreće...

Samo u toj bjesnomučnoj utrci za novcem, u toj utrci tko što više i bolje ima često zaboravimo jednu stvar – ekipa, sreća se ne kupuje novcem!
Nažalost ili nasreću još uvijek nisu izmislili prodavaonicu sreće. Još uvijek ne postoji trgovina u koji bi ušli i pitali:
- Dobar dan, dajte mi molim Vas kilo sreće. Cijena je nebitna!

Nažalost, mišljenja sam da bi uptravo jedan takav dućan trebali izmisliti. Dućan u kojem se prodaje sreća više bi nam kao društvu značio nego svi ovi dućani cipelama, dućani s najnovijim markiranim torbama, veliki trgovački centri koji šakom i kapom dijele sav sjaj, blještavilo i izuzetno trenutnu emociju ispunjenosti i sreće.

Da, upravo tako, sve ovo što dolazi izvana je samo jedna trenutna sreća, vrlo klimava i vrlo prolazna.
Sve ovo što dolazi izvana je vrlo trenutno i nadam se da ste to osvijestili i spoznali. Sve to brzo prođe.

Recimo, gledam neke svoje prijatelje, svoje poznanike – često su to ljudi koji imaju jako puno, a ustvari nemaju ništa. Prazni, prozirni, izgubljeni u vremenu i prostoru. Bez duše. Bez emocije. Bez imalo empatije za onog pored sebe. Bez temperamenta. Gledajući ih tako jadne, često mi ih bude žao na neki način. Iskreno mi dođe da ih protresem ponekad. Dođe mi da ih pljusnem i da se izvrištim na njih:

- Aloooooo, sreća se ne kupuje! Lutko s kupljenim novim skupim cipelama nisi kupila i dugoročno svoju sreću, ispunjenost i zadovoljstvo, sve ti je to lažni sjaj...

Draga, radi ovog shopinga nećeš biti bolja osoba, niti prema sebi, niti prema svijetu, vjeruj mi – to ti ne postoji!!!

Jednom kad te prođe euforija oko npr. novih top extra cipela kojima će se vjerojatno diviti svi ili bar većina, počevši od tebe pa na dalje, jednom kad se slegne prašina i priča oko toga opet ćeš biti ona stara, ona prazna i šuplja i neispunjena osoba koja luta – jer to ti je tako. Tko god da ti je rekao drugačije, laže te.

Lutko, i naravno da se možeš zrihtati do bola da će se baš svaki frajer na nekoj gradskoj špici okrenuti i poželjeti bar popiti s tobom kavu, ali isti taj frajer kad shvati da sve ovo što se vidi izvana je samo dio folklora i da tu nema neke emocije, da tu nema onog nečeg iznutra, da tu nema one neke topline i onog zaraznog osjećaja sreće koji bi trebali svi naći u sebi, vjerojatno će ti brzo reći – pa pa.

Jer to ti je tako. Šta drugo reći? Da te lažem? Neću, ne mogu, a niti ne želim!

Ja samo znam što pričam jer sam i ja jednom nekad bila tako izgubljena duša koja je tražila vlastitu sreću na nekim sasvim krivim mjestima, s nekim sasvim krivim ljudima i u nekim sasvim krivim dućanima i naravno, za moju neispunjenost i za moju „nesreću“ su bili krivi ama baš svi, ali baš svi, dok jednog dana nisam sama došla do spoznaje da se sreća ne može kupiti, da se vlastita sreća ne traži u novim cipelama, u partneru, u novom namještaju i u onom izvanjskom, i da jednostavno nije stvar u svim tim ljudima oko mene, već u meni samoj. Sreća se najprije treba potražiti duboko u sebi samom i onda cijeli život, okolnosti i ljudi koji nas okružuju dobivaju jednu sasvim novu dimenziju, jednu sasvim novu nijansu i kao da sve odjednom postaje drugačije.
I zaista, koliko god ponekad „nemam“ i ne mogu si priuštiti najnovije cipele i extra turbo torbu, na kraju ja sam opet beskrajno sretna.

Zašto? Kako?

Zato što znam da imam ono drugo u sebi što se ne može kupiti niti jednom svjetskom valutom, a to je duh i ono nešto u sebi kad znaš da da ti se trenutno svijet raspada i vidiš da sve ide upravo onako kako ne treba i ne želiš, a ti opet sve okreneš na zajebanciju i nađeš ono nešto dobro u svemu i SRETAN SI!!!!





- 16:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #

20.01.2017., petak

Ne budi opcija ...

"Ne budi opcija nekom tko je tebi prioritet"

Neki dan sam naletila na ovaj citat meni nepoznatog autora i iskreno sam se zamislila nad njime. Ove tako jednostavne riječi su me potaknule na moja duboka razmišljanja.

Zapitala sam samu sebe, o Bože, koliko puta je tome baš tako u životu? Koliko često se zavrti priča upravo u smjeru da nekom tko je tebi prioritet ti budeš samo jedna od opcija u životu?

Zvuči tako banalno, ali ustvari je tako životno.

Vrteći kroz glavu kronologiju svojih odnosa, radeći retrospektivu svog osebujnog života shvatila sam da mi se ponekad znalo dogoditi upravo to - bila sam opcija nekim ljudima koji su meni bili vječiti prioritet.
I nije tu stvar samo famoznih partnerskih odnosa, tu su i oni prijateljski odnosi.

Tužno je kad jednom shvatiš da je bilo tako, da si davao sebe, da si davao svoj maksimum u nekom odnosu, a za uzvrat si dobivao samo mrvice i što je najgore, bio si zadovoljan tim mrvicama kao da ti je netko servirao svijet na dlanu.
Nekako kroz maglu sjećam se svih onih poslanih poruka na koje nisam nikada dobila odgovor, ili ako i jesam, tada bi taj odgovor došao kroz nekoliko sati ili ponekad sljedeći dan, nekad bi poruka ostala u zraku, nepročitana, sama. Kao da pričaš sam sa sobom. Jadno!

Sjećam se svih onih upućenih poziva na koje ne bi dobila odgovor taj trenutak, već sutradan ili nakon čak nekoliko dana. Dobila bih neki loš odgovor prepun loših laži, muljanja i odgovor beskonačno jadnih i šupljih izgovora. I što je najgore od svega - sve bih te priče uredno popušila, kao neka mulica, uvijek bih našla neka glupa opravdanja za dotičnu personu.

Zašto opravdanja? I danas se ponekad pitam, zašto uvijek nalaziti opravdanja za nečije postupke?

Danas znam da za poneka ponašanja jednostavno nema opravdanja. Nema ih za mene sada, u mojoj glavi. Ne pristajem na opravdanja, ne zanimaju me više.
Izgovori tipa: nisam ti se stigao javiti, su mi postali jadna i šuplja priča i ne pušim foru: nisam stigao, jer za poslati poruku ti treba cca 20 sekundi, za nazvati nekog ti treba još i manje i nema opravdanja, jer ako ima volje, tada ima i načina i na ništa manje od toga ne pristajem. Više ne, mislim da je bilo dosta za ovaj život!

Ima tu još masu prozirnih i jadnih izgovora kojima se služe oni nasuprot nas kad si ti njima samo još jedna od opcija u životu. Kad si im dobar samo onda kada to njima odgovara, samo onda kad njima treba...Jebeš takav odnos!

Tada nisam kužila da sam samo opcija. Sada to s ovoliko godina i sa svim svojim stečenim životnim iskustvom to kužim. Osvijestila sam taj dio. Osvijestila sam dio kada postaješ opcija, osvijestila sam dio kada treba stati i reći: e sad bi bilo dosta!

Kažu da nikad nije kasno i da učiš cijeli život. Istina, zaista učiš cijeli život, ali neke stvari bih svakako voljela da sam naučila prije, manje bi boljelo, bilo bi manje ožiljaka, možda bi bilo lakše. A možda i ne. Tko će znati? Valjda je to taj neki životni put sazrijevanja koji svi jednom moramo proći. Valjda svakom od nas sve dođe u neko pravo vrijeme, sve te životne spoznaje i mudrosti. Valjda!

Danas, s ovoliko godina, opet mi se dogodi upravo neka takva situacija, ali puno rijeđe, valjda je prepoznam na vrijeme pa reagiram odmah i sad.
Danas, s ovoliko godina i sa ovim životnim iskustvom ne dam se više toliko dugo zajebavati. Nekad bi to moje dozvoljavanje da te netko zajebava moglo trajati poprilično dugo vremena, danas više ne. Opametila sam se na neki način, odrasla sam. Granice tolerancije su mi se poprilično smanjile, ne pušim više glupe i prozirne priče, igranja igre opcije - prioritet, igram dok je meni zanimljivo i dok vidim smisao u tome, ali jednom dođe i tim igrama kraj. Nekako, jako brzo dođe kraj! Jednom se stavi točka na kraj rečenice.

Volimo mi žene tako malo zabudaliti na neki svoj poseban način.
Volimo nalaziti opravdanja za neke loše postupke, volimo nalaziti izgovore za situacije u kojima izgovora nema, volimo vidjeti trag nečega u ničemu, volimo se nadati tom nekom pozivu, volimo vjerovati da će se on upravo i samo radi nas promijeniti. Volimo, da, ali čemu? Zašto? I do kada? Ima li to sve uopće smisla?

Ne znam kako drugi, ali ja sam s vremenom postala poprilično brutalna u tom smislu i izgovora za neka ponašanja jednostavno ne nalazim, niti ih ne želim nalaziti. Isto tako, opravdanja za neke stvari nema, jer ne želim niti slušati, ne zanimaju me.
Neka pravila ponašanja u odnosima se znaju. Ma čak to i nisu pravila.

Jednostavno, ako neku osobu poštuješ, cijeniš, voliš na neki svoj osobit način, želiš ju zadržati pored sebe kao prijatelja, partnera ili kako god, onda je vrlo jasno kako ćeš se ponašati prema dotičnoj osobi. Ne postoje pisana pravila ponašanja, ali generalno, neka pravila u odnosima postoje i svi ih vrlo dobro znamo. Čak tu nije pitanje pravila, već one ljudske empatije, suosjećanja, bit je onog što bi svi trebali imati u sebi a to je ona fer igra.

Ali eto, takve nesvjesne igre prioritet - opcija se dogode u životu svakom od nas, nekom jednom, nekom nebrojeno puta, nekom je to stil života jer jednostavno ne zna drugačije nego tako.
I možda u tome nema i ništa loše dok netko od njih dvoje ne pati, dok ne boli, a iskreno, prije ili kasnije nekog zaboli i to jako zaboli ....






- 14:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

06.01.2017., petak

Stara, samo polako ...

U ćakulama s mojim razvedenim prijateljima, poznanicima često čujem kako kažu da nakon razvoda više nikad nikog neće voljeti kao prijašnjeg partnera. Više nikad neće voljeti kao prije, to sve možda mogu na neki način djelomično razumijeti, ali isto tako ne se ne mogu složiti s tim jer svaka osoba, svaki partner se voli na svoj način, kao što su nam svi prsti na ruci različiti tako i svaku osobu volimo na neki svoj poseban i osobit način. Nekog zavoliš na temelju njegova izgleda, nekog na temelju karaktera, nekog na temelju njegove ili njene ludosti - nema tu pravila, svaki put je nešto novo što nas obori s nogu i izbije nas iz cipela.

Još su mi bolje one izjave da nakon razvoda nikad više neće davati u odnosu toliko sebe, neće se toliko otkrivati, na neki način to mi zvuči kao da namjerno više neće toliko voljeti od straha da se ne dogodi opet razvod, opet prekid, opet odvajanje, opet i još jedan životni krah...

Ima li to sve smisla?

Može li se to?

Ne znam kako drugi, ali ja uvijek nekako polazim u svim životnim situacijama od sebe, pa tako nažalost i o ovoj temi mogu pisati iz prve ruke i iz osobnog iskustva jer sam i sama još jedna razvedena žena.

Bez obzira što sam iz braka izašla na krvavim koljenima, slomljenih krila i poprilično duboko ranjena nikad mi nije palo na pmet, niti sam ikada pomislila da više nikad neću voljeti, nikad mi nije palo na pamet da izgubim vjeru u sebe, u partnera, u ljubav, niti da izgubim vjeru u zajedništvo, partnerstvo, vezu, brak ili kako god se to zvalo, sasvim je nebitno.

Iako sam bila duboko povrijeđena i neke svoje boli još uvijek nosim duboko u sebi kao što nosim i svoje strahove, nikad nisam rekla, niti pomislila da su svi muškarci gamad i da su svi isti, dapače, baš suprotno, mišljenja sam da muškarci imaju svoje strahove, brige i potrebno ih je razumijeti i barem se na trenutak staviti u njihovu kožu jer znam da niti njima s nama ženama često nije lako ni jednostavno. Volim ih na neki svoj blesav način tako nesavršene.

Svoj propali brak nisam nikad nazvala pogreškom, ne, dapače, moj propali brak je za mene bila škola, i to jako dobra škola iz koje sam puno naučila. Naučila sam da takav odnos više ne želim, znam da zvuči glupo, ali svatko uči na svoj način, netko nauči iz knjiga, netko iz primjera drugih, netko iz života – ja sam ona koja uči na svojim životnim izazovima, nekad iz prve, a nekad iz šeste. C'est la vie...

Uvijek a i sada mi moje prijateljice predbacuju: ne moj tako, ne otvaraj se s njim, ne pokazuj mu osjećaje, ne letaj za njim, šta će ti takav...

Zašto? Čemu sve ovo: nemoj ono, nemoj ovo – samo zabrane! Opet se pitam zašto tako?

I moj odgovor je opet i uvijek će biti isti: TO SAM JA!

Ja sam takva i ne znam drugačije, ma niti ne želim biti drugačija. J... ga, ja kad volim, onda volim kako treba iz duše i iz jebene dubine same sebe, onako tipično škorpionski - duboko i intezivno. Kako mi dođe, tako radim. Ne čekam da mi on prvi pošalje poruku ako ga ja baš sada želim čuti i pitati kako je. Znam da je to ponekad muškarcima naporno, ali uvijek isto tako kažem - ukoliko ne mogu i ne znaju hendlati sa mnom ovakvom bolje da sami odu. Nije me strah reći mu da mi nedostaje – pa ima li što ljepše nego čuti da nekom nedostaješ? Nemojmo se lagati, svi to želimo! U šali znam reći za sebe da sam odana kao pas i uvijek stojim uz partnera, odana do srži, i opet ponavljam, to sam ja – drugačije ne znam. U odnosima dajem sve. Dajem sebe i sve svoje servirano na pladnju i posve otvoreno i iskreno i ne razmišljam o tome hoću li biti povrijeđena i hoće li me boljeti, jer tada živim za taj trenutak i za osobu pored sebe i ako me već mora boljeti - pa nek me boli, ali barem znam da sam tada u tom odnosu dala sve i svoj maksimum i sve sam učinila da se partner pored mene osjeća posebno i da zna u svakom trenutku njegova života da sam tu radi njega, pored njega i da sam mu i prijateljica i ljubavnica i sve ono što ide dalje s tim. Jedostavno, ne znam dozirati osjećaje, dozirati emocije, dozirati davanja... Uvijek nekako ispadne da igram na sve ili ništa, u toj mojoj kompliciranoj ženskoj glavi ovo je skoro pa crno – bijelo, rijetko kada ima sive. I stvarno mi nije žao radi toga, znam da ponekad boli, ali opet ponavljam – znam da sam u odnosu dala svoj maksimum koliko sam mogla u određenom trenutku života i tu je nekako moja savjest čista, duša mi je u miru, a za dalje, šta bude – biti će onako kako mora biti i želim vjerovati da je tako najbolje.

Uvijek postoje ljudi koji tu tvoju dobrotu i iskrenost cijene i vole te upravo takvog, kao što postoje i oni koji to zloupotrijebe, ali uvijek mi je u glavi na prvom mjestu moja emocija da sam dala sve jer sam tako htjela, a ako to onaj pored mene ne zna cijeniti – e jbg, žao mi je.

Tako sam radila sa svim svojim partnerima do sada i tako ću i dalje, i tako ću zauvijek jer kako sam rekla – to sam ja, ne želim biti netko drugi jer i tako s godinama provedenim s nekim u partnerstvu otkriješ sebe pravoga. Dogodi se trenutak kad stojiš posve gol nasuprot partnera, i šta onda? Čarolija nestane jednim udarcem i nastane kaos...

Jednostavno, budi ono što jesi i kakav jesi i voli. Davati i primati ljubav je najdivniji osjećaj na svijetu, svi ostali izazovi se rješavaju u hodu jer to je život, dan po dan, iz tenutka u trenutak i to je to, kako bi rekla meni jedna draga osoba: Stara, samo polako...

I stvarno, u pravu je, samo polako, iza svakog tmurnog oblaka jednom se pojavi sunce, tako je i u životu i stoga apsolutno ne mogu potpisati gore navede tvrdnje svojih razvedenih prijatelja, prijateljica da više nikad neće voljeti kao prije. Ma hoće, ali vjerojatno im je još tmurno nebo, još to sunce nije izašlo, ali hoće. Samo polako i iskreno, bez straha! Ako malo i opet zaboli, pa nek boli, kakav bi to život bio bez malo boli? Bez veze, dosada. Samo polako!

Ronioče, hvala ti ... Opet si u mojim pričama... Biti će jedan tekst i o tebi, ali kako bi ti meni rekao: Stara, samo polako!


- 20:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.12.2016., petak

Opraštamo li prevaru?

Došla su neka nova vremena, u odnosima je sve postalo nekako egzotično.

Jednostavno je postalo normalno varati se, odlaziti s drugima u krevet niti ne razmišljajući o svom partneru. Instant odnosa na jednu noć nikad nije bilo više nego što ih ima sada, sve je lako i sve je dostupno.

Jel prevara normalna? Jel prevara u redu?

Prevara je normalna, kako kome!
Ako netko u kontinuitetu pored životnog partnera i obitelji skače iz jednog kreveta u drugi, onda mu je to valjda normalno. Meni osobno prevara nije normalna, niti će mi to ikada biti.

Što mislim o prevari?

Kroz svoj osebujan život, godine i popriličan staž u partnerskim odnosima prevaru definitivno ne opravdavam, niti je toleriram, niti ne pokušavam naći razumijevanje za počinjenje istog - nema šanse!
U vezi ili braku, kako se ono kaže, mogu pojesti govana i govana, mogu probati razumijeti neka ponašanja, mogu shvatiti da smo svi različiti i indivue sami za sebe, posebni i jedinstveni, sve to mogu sažvakati, razumijeti, prihvatiti ili čak opravdati neka partnerova ponašanja, ali čin prevare je nešto što se niti ne trudim razumijeti, prihvatiti ili čak naći opravdanje jer za prevaru razumijevanja jednostavno za mene nema.

Čula sam nekoliko "izvrsnih" opravdanja svojih poznanica, prijateljica kad ih je tip ili muž prevario i one su uredno prešle preko toga.

Jedno od boljih opravdanja i toleriranja prevare je: "DOGODILO MU SE!"

Mislim, kako ti se tako nešto može dogoditi?
To se ne može dogoditi! U čin prevare ideš svjesno i nema tu trenutka slabosti jer za prevaru ti ne treba 2 sekunde vremena, nego ti treba neko vrijeme i to je tako. Ako nekog želiš kresnuti jer ti se nudi na pladnju, pa nećeš je kresnuti samo tako, ipak realno, od upoznavanja pa do kreveta treba neko vrijeme, u tom vremenu ima dovoljno vremena da staneš, osvijestiš se i razmisliš što radiš i treba li ti to u životu ili ne. Nije baš da se dvoje ljudi slučajno popiknu jedan preko dugog i eto ga na - sex se dogodio!

Ajmo dalje: "ALKOHOL!"

Izgovor na alkohol je meni isto što i izgovor "dogodilo mu se". Ljudi moji, nema tog alkohola koji te može dovesti u takvo stanje da blagog pojma nemaš što radiš. pogotovo ako se namjeravaš potrošiti s nekim. Rekla bih da je alkohol samo stimulans da malo popuste kočnice, ohrabriš se i tada napraviš ono što je planirano ili željeno. Dakle opet, izgovora nema!

Onda ima onih izgovora tipa: ... ona mu se nabacivala i saljetala ga i zavrtila mu glavom i morao je ...

Wtf, ima li ovo uopće smisla komentirati? Tko je što morao? Nitko ništa ne mora ako ne želi. Ja ne moram ništa ako ne želim i nema boga da me natjera na nešto, ako ja to sama ne želim. Nema. Bedastoće i gluposti samo takve!

Super mi je kad tako u tim ženskim kuluarima počnu priče i prepričavanja: pa znaš, to se dogodilo i ovoj, i onoj, i oni su nastavili živjeti kako da nije ništa bilo...

Svaka čast ako se prevara dogodila ovoj ili onoj, još im više svaka čast ako nakon prevare mogu nastaviti živjeti kao da nije bilo ništa, jer nije da nije bilo ništa, bilo je svašta i ne treba se lagati oko toga i zatvarati oči.
Ja tu opet imam svoje mišljenje, ako se prevara dogodila ovoj i onoj to je njihova stvar i ako su nastavile živjeti s time kao da nije bilo ništa - to je opet njihova stvar i njihov izbor i ja im se na tom izboru na neki način i divim, ja želudac za takve stvari nemam.

Mene zaista nikad nije iskreno zamaralo što se tamo nekom XY dogodilo, niti me briga, ali mi je fascinantno kako pojedinci mogu prijeći preko prevare kao preko kupnje krivih cipela? I još k tome, imaju toliko brutalno glupe izgovore.

Jedan isto bolji izgovor mi je: Ali, ja ga volim!

Super, voljeti nekog je divna stvar, na kraju krajeva, svi želimo u životu voljeti i biti voljeni, ali kako možeš voljeti nekog tko nema poštovanja prema tebi kao ženi, majci, partnerici, osobi? Da dotični ima imalo poštovanja prema tebi tada ne bi skakao iz kreveta u krevet. Onda se tu može postaviti i pitanje koliko volimo i cijenimo sebe kao osobe ako si takva partnerova ponašanja dozvoljavamo i odobravamo ih?

Ponavljam se, prevara je nešto što nikad ne bih mogla oprostiti i prijeći preko toga iz više razloga.

Prvo iz ljubavi i poštovanju prema sebi samo sebi, jer da me dotični voli i poštuje ne bi to nikad napravio, u to sam sigurna, sve ostalo su glupi i šuplji izgovori.
Iz ljubavi prema sebi ne mogu si dozvoliti da partner pored mene kreše još XY žena, meni to jednostavno nije normalno bez obzira koliko se mi sada vadili da je neko novo i moderno vrijeme i da je sve normalno. E pa nije baš sve normalno, barem ne u mom svijetu.
Na kraju, kako možeš nakon prevare partneru ili partnerici pogledati u oči, ne znam, ja ne mogu, nisam taj kalibar.

Dalje, povjerenje.

Povjerenje u partnera je nešto što se gradi i slaže godinama. Puno je tu rada i truda da bi se moglo reći: imam povjerenja u tebe!

Samim saznanjem da partner prevario jednom ili više puta moje povjerenje nestane u hipu, nema ga više. Gotovo je. Sve ono što smo gradili godinama radi samo jednog nepromišljenog poteza ide u vjetar i nema više povjerenja, nema ga.
E sad, tko i kako može živjeti u zajednici s nekim kad nestane povjerenja? Neki mogu, ja ne mogu jer to više ne bi bio odnos, to bi postalo zlostavljanje prvenstveno mene, a zatim i njega. Svaki njegov izlazak s dečkima, pozivi na nogomet ili odlazak na službeni put, ja bih uvijek imala upitnik iznad glave i pitala se: jel stvarno ide na put ili ide potrošiti nešto sa strane?

Dakle, neka pitanja uvijek ostaju. Mirisanje košulja, provjeravanje mobitela, zvanje prijatelja ili bilo kakav oblik provjeravanja da bih opet stekla povjerenje u dotičnog, to mi se ne radi - NEDA MI SE, tlaka mi je to i naporno mi je. Na kraju i zašto bih svu svoju silnu energiju trošila na takve egzibicije ako je on npr. mene prevario i razbio našu zajednicu i na neki način i rasturio moje povjerenje u njega, zašto bih se ja sad mučila da opet steknem povjerenje u nekog jebivjetra koji ne misli svojom gornjom glavom? Neću, ne želim se zamarati glupostima, jer ako njemu nije stalo da do zajednice, onda nije niti meni. Brutalno, ali je tako i opet ponavaljam, da me partner prevari i ja to saznam, bolje je da sam ode jer nakon prevare to više ne bio odnos, to bi bila samo jedna velika patnja, za mene i za njega, ima li to dugoročno smisla? Kako kome, meni osobno nema!



- 10:43 - Komentari (8) - Isprintaj - #

16.11.2016., srijeda

Nemoj se vezivati za mene ....

Nemoj se vezivati za mene, nisam ti ja jedna od onih koje traju zauvijek.

Kod mene ti je sve trenutno, nikad ja nemam mira, iako ga ponekad žarko želim. Umori čovjeka sav taj vječiti nemir.
Nisam ti ja za veze, iako često pričam da baš to želim, ali ne ide. Veze i vezivanja ti meni brzo dosade, meni ti stalno treba akcija, meni stalno treba senzacija. Ne podnosim linearan život, to mi je dosadno, umara me monotonija.
Uvijek tražim nešto novo, uvijek trebam nešto novo i onda kad nema ničeg, sama sebi stvaram to nešto što mi daje vjetar u leđa, sama sebi stvaram akcije i životne senzacije samo da ne potonem u dubine proklete dosade. Dosada - ubija, lomi i odumireš polako.

Zato ti kažem da se ne vezuješ za mene, jer sa mnom nikad ne znaš šta te čeka, ne znam niti ja sama sa sobom što me čeka, jer danas je mirna luka, a možda već sutra je duboko nemirno more u meni, i nikad ne znaš na koju stranu će vjetar zapuhati u leđa i kuda ću krenuti, sada, danas, sutra ili za mjesec dana. Ne volim monotoniju.

Znam da ti možda to sve izgleda simpatično, ali vjeruj mi da nije lako.

Znam da nije lako, jer nije niti meni samoj sa sobom ponekad lako kad stalno tražiš nešto novo, nije lako kad te taj jebeni karakter tjera na stalne pomake u životu, na nepresušne i ponovne borbe i izazove. Stvarno nije lako, umori to sve čovjeka, vjeruj mi, a ne možeš bez toga, treba ti kao voda, kao hrana jer znaš da si jedino tako živ i da postojiš.

Nisam ti ja od onih koje možeš zatvoriti u četiri zida - tako ću umrijeti. Vjeruj mi, znam što ti pričam!

Probala sam već jednom biti ono nešto što nisam i uspjela sam na neko kratko vrijeme igrati životnu rolu koja nije moja i pobjegla sam. Pobjegla sam jer nisam bila sretna tako okovana i bilo mi je teško, zaista, davala sam sve od sebe da odigram tu ulogu najbolje što mogu i uspjela sam djelomično, ali ipak sam jedva čekala da taj film završi i da mogu pobjeći na slobodu i raširiti svoja jadna stisnuta krila. Taj film je bio samo još moj jedan životni izazov da spoznam tko sam zaista, i spoznala sam još jednom istinu o sebi - ja ne mogu biti na mjestu. Ne mogu!

Postoji to neko prokletstvo u meni koje me stalno goni naprijed u nešto novo. Prokletstvo ili blagoslov, ne znam više niti sama što je...

Nemoj se vezati za mene jer znam da nije fer da cijeli život glumiš pajaca kako bi meni bilo zanimljivo, a isto tako znam da mi ne možeš dati toliko slobode. Možda i možeš, ali zapitaj se hoćeš li onda ti biti sretan uz mene?
Vjeruj mi, uz mene nije lako biti sretan, nije lako sa mnom, dobro se znam, imala sam prilike upoznati se kroz život.

Nemoj se vezivati za mene, jer ja te ne trebam da me vodiš za ruku kroz život - ja se kroz život vodim sama, i znaš, dosta mi dobro ide, zna biti ponekad teško, ali kako sam ti već rekla - ja sam ona koja voli izazove. Izazovi me čine živom, tada znam da dišem, da postojim. I često sam sama sebi istovremeno najbolji prijatelj i smrtni neprijatelj.
Nemoj se vezivati za mene jer ja te ne trebam da ti se opasam oko noge i ne puštam te, ne trebaš mi ni da mi plaćaš račune, niti mi trebaš da ti se uvalim u stan. Ne trebaš mi niti da mi popuniš krevet, za puno stvari mi ne trebaš, a opet bih voljela da si na neki način tu, na neki fluidan čudan način.

Ja ne znam svaki dan kuhati ručak, iskreno - znam, ali mi je tlaka, jednostavno mi se neda, kao što mi se i neda svaki dan otići na posao, ali opet odem jer "moram", sve te neke sitne stvari su mi čisto gubljenje vremena. A opet s druge strane volim se zavaliti na neku pustu livadu i satima gledati u vodu, volim ploviti i mogla bih satima provesti na pučini bez da izgovorim jednu riječ. Ponekad su mi riječi suvišne i ne priča mi se. Jednostavno, na neki način volim uživati u trenutku, volim si taj trenutak onako sebično držati za sebe i uživati u njemu - sama, u tišini. Ne ljuti se, to sam samo ja...

Jedino što tako dobro znam raditi je voljeti. Zvuči tako lako, a ponekad je tako teško!

Volim baš onako duboko i strasno, dajem sve od sebe, ne razmišljajući što će biti sutra, ne znam dozirati ljubav, ne znam dozirati osjećaje, dajem sve od sebe servirano na pladnju bez imalo razmišljanja hoće li mi se obiti o glavu ili ne, čak dapače, niti me ne zanima. Uvijek kažem sama sebi: ma ako treba boljeti, neka boli, sve je to samo život i uvijek se pitam kakav bi to samo dosadan život bio kad ne bi bilo malo boli, malo patnje.
I nemoj misliti da želim mijenjati muškarce. Ne želim, nije to moj stil. Ja sam ti odana kao pas i stojim uvijek uz tebe, ali stojim samo do onda do kad je meni zanimljivo, a nakon toga idem, jer naprosto ne znam drugačije. I zato ti kažem, ne vezuj se za mene jer ja ne mogu dugo biti na jednom mjestu, nije to mojoj domeni, nažalost ili na sreću, ne znam viiše niti sama..

Ljudi često se na svoj rođendan prestrave koliko imaju godina i koliko su stari.
Na svoj sam se rođendan neki dan uhvatila u silnom strahu, ali ne od godina, već me uhvatio strah imam li još dovoljno vremena za ostvariti sve ono što sam zamislila u ovom životu, hoću li otputovati na sva ona mjesta koja želim, hoću li skakati padobranom, hoću li stići odraditi sva ona sitna zadovoljstva koja me čine sretnom?
Samo sam se zapitala: hoću li sve stići, hoću li imati dovoljno vremena, gubim li vrijeme na gluposti, uzimam li od života baš sve što mi život pruža ili ipak neke stvari propustim kroz prste kao pijesak?

Jednostavno, jednom kad mi dođe kraj, kad mi je vrijeme da podvučem crtu i napravim si račun života, želim da sama sebi kažem: super, živjela si, sretna si, voljela si, probala si sve, bila si svugdje i iskoristila si svoj život upravo onako kako si najbolje znala...

Jednostavno je, ne vezuj se za mene jer ja sam samo jedan solo igrač i znam da sam kao takva najbolja...Možda boli, možda nije lako, ali vjeruj mi, sve je lakše nego vezati se za mene...Nije sa mnom lako...


- 22:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

06.11.2016., nedjelja

Veze bez obaveza ....

Došla neka egzotična vremena. Sve nešto egzotično, pa tako i partnerske veze.Sve češće oko veza čujem neke egzotične detalje. Došlo je neko vrijeme u kojem pojam veza je sve, samo nije ono što bi veza zaista trebala biti, barem je tako u mojoj glavi.

Ljudska smo bića koja trebaju da vole i trebaju biti voljena, jednostavno tako smo naučili, takve su nam potrebe, nismo se rodili da bi život proveli sami već u simbiozi s nekim. I usudila bih se reći da je to nekad i bilo tako, nekad ona famozna rečenica "u dobru i u zlu" je zaista vrijedila i držala je vodu, danas, ista ta rečenica i dalje postoji, ali nema isti intezitet kao nekada, nekako kao da mi se čini da je izbljedila, nestala joj je svrha, postala je čista floskula koja se pri činu izgovori, nema mi više težinu i ozbiljnost, izgovara se samo tako lako, a često je se još lakše i shvaća, previše olako.
Ima negdje još odnosa u kojima pojam "u dobru i u zlu" vrijedi, ima ga, ali u tragovima i upravo ti tragovi su meni dovoljni da se uhvatim za njih i da vjerujem da još uvijek postoji i da je ta neka prava duboka i iskrena veza i pravi odnos postoji.

Svi tako želimo biti sretni u partnerskom odnosu s nekim, a tako lako bježimo, tako se bojimo predati na neki način i onda krećemo u neke odnose koji nisu zdravi, kako za nas, tako i za onog nasuprot nas.

U zadnje vrijeme fascinirana sam egzotičnim terminom "veza bez obaveza".

I uopće, kakav je to toksičan odnos koji se naziva jednostavnim imenom "veza bez obaveza"?

U mojoj kompleksnoj ženskoj glavi gdje ima cijeli spektar boja, u jednoj stvari, a to je veza tj. partnerski odnos postoje samo dvije boje, crna i bijela, što bi značilo, ili si u vezi, ili nisi u vezi, vrlo jednostavno, zar ne?
Ne znam čemu sad termini "veza bez obaveza"?

Iz osobnog iskustva "veza bez obaveza" je totalno sranje i završi prije ili kasnije, i to završi na način da obavezno netko od aktera plače i pita se šta mu je sve to trebalo?

Svi smo samo ljudi, emotivna bića, nismo cijepljeni protiv emocija, ne možemo ih odvojiti i to je tako, ne mislim da je to stvar samo žena, mislim da je to stvar i muškaraca, kroz neke učestale i kontinuirane odnose kad ti je s nekim lijepo, kad ti je ugodno, kad imate posve otvoren i iskren odonos, kad ste intimni, a još k tome ako ste i frendovi - emocije se dogode, jednostavno su tu, niti se ne okreneš a odjednom se zapitaš, šta mi se dogodilo?
Jednostavno se vežeš na neki nevidljivi način za tu osobu s kojom si tzv. "vezi bez obaveza" i onda shvatiš da ti više ne želiš "vezu bez obaveza", već da želiš pravu, iskrenu i duboku vezu, partnerski odnos ili kako god se to zvalo, ali jednostavno želiš i trebaš više od dotičnog ili dotične.
A onda dobiješ hladan tuš: on ili ona ne žele ili nisu spremni na "pravu vezu" već isključivo žele vezu bez obaveza", i tada nastaju problemi.

Uvijek se zapitam, od kada je veza obaveza?
Što to uopće u odnosu znači imati obaveze?
Kakvi smo ljudi ako svaki odnos u kojima se i ono minimalno nešto od nas traži odmah shvaćamo kao obavezu s kojom se mi ne možemo nositi i koja nam remeti naš životni mir?
Nije li veza s nekim ono nešto što nam treba biti lijepo i ugodno, nije li veza s nekim nešto što nas ne bi trebalo sputavati i ograničavati već poticati?
Nije li smisao i svrha veze da dvoje ljudi kroz odnos rastu i razvijaju se zajedno?
Nije li smisao veze da smo si tu, rame uz rame, i kad jedan padne onaj drugi je tu da mu da ruku i pomogne mu podići ga, pokazati mu put kuda i kako dalje.

Da, to je sve nekako svrha i smisao veze i nažalost sve više ljudi oko mene kad je vezivanje u pitanju, sve više bježe i ne žele niti čuti za vezivanje jer lakše je samo uzimati, a dati je postao veliki problem, nekako kao da smo postali previše sebični u tim odnosima.

Baš neki dan pričam s frendom koji je u tzv. "vezi bez obaveza" i kaže mi da mu je super. Oni su si super, dobri su si, slažu se, još k tome i frendovi, kuže se, intimni su i sve 5, ali on jednostavno nije spreman na vezivanje bilo kakvog kalibra tj. frajer voli uzeti ono što i kako njemu paše, ali ne može ili ne želi dati, dakle, sebičan do jaja na neki način, ali kako kažu: c'est la vie....

Žao mi je što je došlo vrijeme kad se odnosi ne cijene na način na koji bi se trebali cijeniti, žao mi je što je sve više površnih i instant odnosa u kojem nema one neke dubine između dvoje ljudi, žao mi je što je došlo vrijeme kad nam je sve postalo tako teško i što smo toliko postali prokleto komotni da nakon jedne svađe prekidamo, etiketiramo i bježimo, a sve manje stvari pokušavamo riješiti onim iskrenim dubokim razgovorom, zaista mi je žao...

Zaista mislim da su došla neka nova i luda vremena u kojima neki plivaju vrlo dobro i snalaze u tim povšnim i instant odnosima, dok oni drugi bezpogovorno tonu, nažalost...


- 21:27 - Komentari (5) - Isprintaj - #

06.10.2016., četvrtak

Veza nakon razvoda ...

Kad je pravo vrijeme za vezu nakon razvoda?

Ne znam.

Postoji li uopće univerzalna definicija kad je pravo vrijeme? Iz tuđih a i vlastitog iskustva nekako mi se čini da nema pravog vremena, ma šta god kažu sve provedene svjetske studije.

Za ljubav, ako je to ona prva, duboka i iskrena, nema pravog vremena u biti, pravo vrijeme je uvijek i sada.

Iako, nakon razvoda veza je ponekad ravna naučnoj fantastici, ne uvijek, ali često to bude tako, to sam nekako primjetila iz života, kako svog, tako i netom razvedenih ljudi oko sebe.

Iz razvoda izlazimo na neki način ranjeni. Ranjeni partnerskim odnosom, razočarani, bez obzira bili mi ostavljeni ili smo nekog drugog ostavio. Sigurno da smo bili zadovoljni odnosom s dotičnim ili dotičnom ne bi niti bili razvedeni već bi ostali u zajednici, a ovako, kad ode svatko na svoju stranu jednom mora doći to vrijeme kad puštamo nekog drugog u život. Jednom to vrijeme dođe, kad – tad, prije ili kasnije...

Često po završetku jednog toksičnog odnosa trebamo vrijeme kako bi bili sami sa sobom, kako bi se opet povezali sa sobom, kako bi uživali u slobodi samačkog života (a samački život ima zaista jako puno privilegija, ma što god tko rekao), kako bi se ispuhali na neki sebi svojstven način, na kraju krajeva, potrebno je neko izvjesno vrijeme samovanja kako bi zarasle rane, iako postoje rane koje ponekad nikad ne zacijele do kraja, nažalost, zauvijek ostaju i to onda nekako iz vlastitih strahova prenosimo na naredne partnere koji na neki način „ispaštaju“ radi naših nedobrih iskustava.

Kažu da prva veza nakon razvoda najčešće nije ona prava, nije dobra iz razloga što smo na neki način još „svježi“ od dugogodišnje ne dobre veze, ne dobrog odnosa. Moje mišljenje je da pravila u pravilu nema, ponekad je važan taj famozni faktor sreće. Tko zna, možda baš onaj prvi nakon razvoda je taj koji je za, kako ono kažu, dok nas smrt ne rastavi. I, zaista, imam par slučajeva oko sebe da je to tako. Prva veza nakon razvoda i još uvijek traje, dapače, uspješno ide naprijed.

Sjećam se svoje prve veze nakon razvoda. Doduše, nije to bilo baš odmah nakon razvoda, prošlo je neko vrijeme, možda godina dana, ako se dobro sjećam. Ali, sjećam se da je ta veza bila, kako se ono kaže „rezanje tupim nožem“, to je bilo doslovce, iz jednog toksičnog odnosa u drugi još gori toksični odnos, srećom, nije dugo trajalo i mogu samo reći – ne ponovilo se nikad više.

Često se susrećem s pričama kako je ljudima na neki način teško ponovno upustiti se novu vezu nakon razvoda, čak i kad prođe nekoliko godina, teško im se prepustiti na neki način, jer onaj proživljeni strah od prethodnog dugogodišnjeg odnosa zauvijek ostane negdje zapisan duboko u nama, htjeli mi to ili ne, ali ostaje, strahovi ostaju i ponekad im se teško odhrvati.
Ne kažem da je nemoguće, jer ništa nije nemoguće, samo kažem da je ponekad teško. Neka jebena sumnja uvijek tinja lagano u nama.

Često ostaje onaj strah da se povijest ne ponovi, često ostaje ona neka vrsta lagane paranoje i generaliziranja svih muškaraca ili žena, famozna rečenica od koje se osobno naježim svaki put kad je čujem: svi ili sve su one iste! Bože me sačuvaj takve izjave.

Ponekad prođu i godine dok ne uletiš u novu vezu, jer kad si razveden ipak imaš jedno iskustvo iza sebe, ipak imaš još jednu životnu mudrost, ipak imaš još jedan položen životni ispit iza sebe. Imaš jednu životnu školu koja te na neki način natjerala da „pušeš i na hladno“, i svaki novi ili nova je ne pod povećalom prije nego ga pustiš u život, nego je pod ogromnim povećalom, jer je to ponekad tako, radi jednog lošeg živonog iskustva si na neki način na oprezu. A danas je neko novo vrijeme, neko brzo vrijeme i svi bi nešto na brzinu, svi bi nešto odmah i sad, i onda kad taj drugi shvati da je potrebno vrijeme i vrijeme i trud i dokazivanje – jednostavno samo odustane, nestane.

Iako, osobnog sam mišljenja da ako je netko onaj pravi ili prava, taj će dati vremena i prostora za druženje, upoznavanje, tipkanje, u biti, dati će vremena za prijateljstvo i stvaranje uzajamnog povjerenja.

Ipak, kad se razvedeš s npr. 40 godina, pa kad odjenom i preko noći okreneš potpuno praznu životnu stranicu koja tek čeka da bude ispisana, onako sam i jadan na koljenima, nije to lako, kao kad prekineš s nekim vezu kad imaš npr. 20., definitivno niti je lako, niti je isto.

Kao što je sasvim drugačije započeti novu vezu sa 20 godina dok ti je glava najčešće u oblacima i ne misliš skoro pa na ništa, a sasvim je drugačije započeti vezu kao razvedena osoba s dvoje djece sa 40 godina kad te je već život na neki način pošteno izšamarao kako god i gdje god je stigao.

Veza nakon razvoda...

Ponekad nije lako, nije niti nemoguće, samo je možda potrebno malo više strpljenja s one druge strane, kao što je potrebno možda i malo više hrabrosti s ove strane..Iako, opet s one treće strane, sve je to tako individualno, i zavisi od osobe do osobe...

Sretno s vezama nakon razvoda!


- 22:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #

06.09.2016., utorak

Karte života...

Koliko puta u životu igramo igre i dobivamo? Koliko puta u životu budemo iskreni, skinemo masku, otvorimo sebe i srce serviramo na dlanu i tada nam se sve obije o glavu jednim potezom?

Nebrojeno puta, sve, i igranje igara i otvaranje srca?

Šta je bolje?

Ne znam.
Ne znam niti sama i dalje često istražujem i kopam noćima po sebi samoj, i odgovor i dalje ne znam.

Često se i zapitam hoću li ga ikada i znati? Ili je možda i bolje da ga ne znam, kao i bezbroj stvari u životu. Zaista je ponekad bolje ne znati, manje boli, lakše je.

A šta na kraju i imaš od toga da nešto znaš, kada univerzalni recept ne postoji, sve su varijante, sve su nijanse i stvar procjene. Ponekad dobre procjene, a često one loše, kad ode sve u totalno crnilo i nepovrat.

Nažalost, nisam nikad bila od onih koji igraju igre, u mojoj glavi stvar života je vrlo jednostavna, često si pomislim da imam onaj jednostavan muški mozak, gotovo sve je crno bijelo, nijasne su rijetke, a o spektru boja ne moram niti pričati – skoro da i ne postoji.

Opet, uvijek se nekako se svodi da je stvar crno bijela, onda kada jednom podvučeš crtu i napraviš račun i zbroj života, svojeg ili tuđeg, sasvim nebitno. Raunica je nekako jednostavna, ili si život živio, ili je život živio tebe.

Svi naši životi su toliko isti, a ustvari toliko različiti. Koliko ljudi, toliko i različitih života, toliko različitih priča, različite sve do jedne i nikad nema dvije iste, svaka priča je posebna kemija života. A djeluje tako jednostavno izvana, tako trivijalno, sve kao nešto obično, dižemo se ujutro, škola, posao, ine obaveze, odrastanje, sazrijevanje, ljubavi, raskidi, neki brakovi, djeca, poneki razvod, penzija i onda dođe taj neki kraj, famozni kraj za koji nikad ne znamo kad nam je, a često nismo niti svjesni da može bit i sutra, da, nismo svjesni. Pogubimo se u odabranim ili nekim nametnim životnim ulogama.

Nesvjesno život odrađujemo, ne živimo ga, već ga samo odrađujemo iz dana u dan. Odrađujemo ga za poslodavca, pa za djecu, pa za obitelj, roditelje i ne znam koga više ne, a najmanje ga odrađujemo za sebe.

U biti, za sebe život ne bi trebali odrađivati, već bi život trebali živjeti u punom smislu te riječi – živjeti ga onako kako najbolje znamo i umijemo u datom trenutku koji se se zove – SADA!

Koliko to ustvari radimo? Vrlo malo, poneki, oni malo svjesniji život žive, baš ga žive, a oni nesvjesniji ga doslovce odrađuju, iz dana, u dan i tako do kraja.

Svi nekako poimaju da živjeti život postoji negdje drugdje, negdje daleko, tamo....Da za živjeti život treba imati gomilu novaca, da treba imati bijesne automobile, da treba imati ne znam što, ali... Ali, jeli to tako ustvari?

Po tome svi oni bogati trebali bi biti jako sretni i ispunjeni ljudi? Trebali bi zračiti! Ali, jesu li?

Bojim se da baš nisu. Ne znam kako to ide u ostatku bogatog svijeta, ali imam neke žive primjere oko sebe koji stvarno imaju sve, ali baš sve, a u biti, nemaju ništa! Nevjerojatno, ali stvarno nemaju ništa.

Imaju gomilu love i ne znaju kuda će s njom osim da je gomilaju na inim računima, ali nemaju ono nešto unutra, ono nešto u sebi. Prazni, jadni, providni i uvijek zabrinuti, nikad im ništa nije dobro, uvijek sumnja, prigovori i ine negativnosti na temu svega. Rekla bih, nemaju dušu. Bez obzira na svo materijalno što imaju, uvijek nađu gotovo u svemu nešto loše. I to ti je život? Kakav ti je to život kad u svemu nađeš samo ono nešto loše? Kad čim otvoriš oči ujutro umjesto da se veseliš jer je došao novi dan koji nosi nove prilike i nove izazove ti jednostavno već rano prigovaraš, njurgaš, grintaš....Jel to život? To je sve samo nije život, tako se ne živi.

I jednom kad stvarno dođe taj famozni kraj i kad napraviš reviziju svog života, svi do jednog se zapitamo, jesmo li ovaj život proživjeli u sreći, jesmo li koga usrećili, jesmo li od sebe napravili bolje ljude, jesmo li... Koliko smo tada ustvari iskreni prema sebi da si kažemo, ok, cijeli život gomilam lovu sa strane i to će ostati djeci koja će vjerojatno sve razjebat u sekundi, odričem se svega i svačega, bježim, bojim se, gdje sam bio –nigdje, šta sam radio – ništa... Život sam proveo prigovarajući i tražeći u svemu ono nešto nedobro.

A opet, ima ona neka druga krajnost. Postoje ljudi koji nemaju skoro pa ništa, a ustvari imaju sve. Sretni, veseli, zadovoljni, zrače i plijene svojom srećom, ne možeš da ih spaziš, ne možeš da ih ne osjetiš, puni duha, puni smijeha, puni one neke magije koja te začara gotovo jednim potezom, jednostavno te nekako privinu k sebi tom svojom energijom.

I nek se svijet raspada, oni se smiju, i nek se sve sruši, ma i u tome nađu ono nešto dobro, ono nešto što te tjera na dalje. To su ti oni koji imaju dušu, to su ti oni koji su pokretači i koji ne dozvoljavaju da život živi njih, već da oni žive život, onako kako oni žele.

Oni su ti koji karte života bacaju otvoreno na stol, bez glume i bez straha da će boljeti, igraju na način da ne misle što će biti sutra, jer sutra je novi dan koji daje nove prilike, a sada je ono famozno SADA i to treba znati hrabro iskoristiti.
Ne boje se voljeti, ne boje se reći da nekog vole, da nekog žele, pa makar to i nedobro završilo, ali se usude to izreći i usude se dalje nositi s time, jednostavno, znaju presjeći kad je dosta, znaju sami staviti točku na kraju rečenice, ne stavljaju im točku oni neki drugi, već oni sami, kada to oni žele, a ne kada to drugi žele.

Igraju život kao da ga se ne boje, i ne bi se trebali bojati, ali uvijek je nekako prisutan taj strah, jer šta ako bude ovo, ili što ako bude ono?
Pa šta i ako bude? Biti će ono što mora biti. Smisao života nije zabiti glavu u pijesak, već dočekati s onim prgavim osmjehom i iskrom u očima sve ono što ti život servira, pa šta bude... A na kraju uvijek nešto bude, o nama ovisi hoćemo li iz te životne lekcije izvući ono nešto dobro i pozitivno i naučiti nešto iz tog iskustva ili ćemo samo žaliti sami sebe, sjediti i plakati.... naravno, sve kao i uvijek ovisi samo i isključivo o nama...kao što bi rekli naši stari...jednom se živi, zar ne?

- 22:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

12.07.2016., utorak

Mobiteli, potreba ili ...

Postoje razne vrste ovisnosti koje su zapisane u nekim knjigama, ovisnosti kao dijagnoze, ovisnosti kao bolesti koje se liječe. Postoje i klinike za odvikavanje o ovisnosti.

Ovisnost o alkoholu, ovisnost o drogama, ovisnost o kockanju i ne znam koje sve još vrste ovisnosti postoje.

Međutim, nikad nisam čula da je netko spomenuo ovisnost o mobitelu. Jebena je ova vrsta ovisnost! Uvukla nam se u život na mala vrata, sasvim tiho i spontano.

Neki dan šećem glavnom šetnicom svog matičnog i grada i onako nonšalantno promatram ljude u hodu. Gledajući ih tako, moj zaključak je bio poražavajući, ali baš poražavajući - većina, mogu slobodno reći, skoro pa svi su imali mobitel u ruci.

Neki su ga samo držali u ruci i valjda očekivali poziv, drugi su se tipkali dok su hodali, treći su se naslikavali, četvrti su pričali na njega. Dakle, velika većina je imala tu malu paklenu stvarčicu u rukama. Ljudi sjede u kafićima piju kavu, svatko bulji u svoj mobitel, tipka se, čita novine ili što već radi - kad to vidim, uvijek se uredno zapitam, što su opće i izlazili van, mogli su biti doma svaki sa svojim mobitelom u ruci. Ne vidim svrhu druženja s mobitelom u ruci.
U mom društvu čim samo netko i posegne za mobitelom kako bi pokazao nešto ili ako dopisivanje traje više od par minuta odmah ga se prekida i naređuje, ne zamoli, nego naređuje da se mobitel spremi i sada je vrijeme za druženje u živo.

Život bez mobitela postao je nažalost gotovo nemoguć.

Pokušala sam prije svega nekoliko godina biti neko vrijeme (svega par dana) bez mobitela i moram reći da sam se osjećala ponekad onako, kao malo izgubljena. U biti, najviše su stradali ovi oko mene jer mobitel sam isključila i spremila ga na neko vrijeme da se testiram i da vidim kako mi je bez mobitela. Jebi ga, nisu me mogli dobiti jer sam mobitel isključila, a tko više zove na kućni telefon, tko uopće još i ima kućni telefon?

U biti, imaju ljudi fiksnu liniju, imam je i ja, ali samo radi interneta, a fiksni telefon mi stoji po strani i skuplja prašinu, ali baš skuplja prašinu, jer da me sad netko i pita koji mi je kućni broj - ja ne znam. Trebala bih potražiti ugovore od operatera i naći si kućni broj telefona. Zaista ne znam - ne koristim ga!

Kad privremeno nemaš mobitel, nedostupan si u svakom trenutku, nisi na raspolaganju svima kad se to njima hoće i to je s jedne strane super, a opet s druge strane, osjećaš se nekako izolirano jer se nekako život sveo na sada i odmah i ovdje.
Sve mora biti dostupno odmah i sada, čim je malo nešto malo kasnije, odmah više nije dobro, ljuti smo, iznerviramo se.
Spontano smo postali robovi navika da sve mora biti dostupno odmah, tako i mi ljudi jedan drugom trebamo biti dostupni sada i odmah, a to jedino možeš ako imaš mobitel.
Kad imaš mobitel ne možeš se izvući, nema muljanja jer te se nađe samo tako. Ako se i ne želiš javiti, dobiješ poruku i nema izmotavanja, u biti - s tom prokletom spravom bez koje u današnje vrijeme ne možeš, jednostavno gubiš ono najvažnije - gubiš slobodu, gubiš svoju intimu.

I ne samo da gubiš svoju slobodu, nego poneki izgube i svoj vlastiti život. Baš neki dan pročitala naslov da je neki tip radi snimanja famoznog selfija poginuo, i da je to prvi koji je poginuo, ok, ajde dogodi se, ali ako svako toliko pročitaš takav naslov tipa: poginuo turist snimajući selfi, e onda to više nije šala, to već postaje vrlo ozbiljno - moje mišljenje je: jebali Vas selfiji.

Uporabom mobitela ljudi se i pored svega i otuđili, tako je lako dogovoriti druženje, a još ga je lakše i otkazati, prolongirati za neki drugi dan, jer kao što sam rekla - dostupan si uvijek. Jučer navečer nasuprot mene ide neki par, djeca od cca 20 i kusur godina, drže se za ruke, a u drugoj slobodnoj ruci svatko drži svoj mobitel u ruci i smješka se aparatu, komunikacija nula bodova, moje mišljenje: jebala Vas takva veza i takva ljubav kad umjesto da komunicirate dok šećete Vi tipkate po mobitelu. Strašno!

Baš mi je došlo da ih zaustavim i da ih pitam jesu li svjesni trenutka i što rade i kako izgledaju debilno s mobitelima u rukama tako vodajući se za rukice?
Odustala sam, nisam ih pitala ništa i nastavila sa svojim unutarnjim monolozima.

Ovo je valjda neko novo vrijeme i neke nove generacije i valjda se voli na neki drugi način (s mobitelima u ruci). Osobno, meni je to sve prestrašno i teško se mirim sa činjenicom da smo postali robovi jedne tako male sprave koja nam skoro pa diktira život, ma ne skoro nego ga diktira jer taj mobitel je ustvari naš život. Gledaj samo da ga recimo izgubiš: unutra imaš kontakte, imaš slike, imaš poruke, imaš mailove, imaš stanja na bankovnom računu, u toj maloj spravi zaista imaš skoro cijeli svoj trenutni život...

Teško se nosim s tom činjenicom da mi ta mala sprava diktira život, ali trudim se i dajem sve od sebe da se oduprem, ide mi tako - tako, kako koji dan...

Jedino što me veseli su one uspomene kad smo imali totalnu slobodu, kad nismo bili robovi mobitela, kad smo živjeli život na neki drugi način, neki slobodniji način, kad smo znali komunicirati, vraćam se ono vrijeme starih fiksnih telefona na brojčanik i onda kad bih kao dijete bila u kazni tata bi mi stavio lokot na telefon da ne mogu nikog zvati.
Sjećam se da tada nisam imala toliku intimu jer taj prastari telefon je uvijek bio na nekom frekventnom mjestu u kući i svi su barem djelomično čuli tvoj razgovor.
Sjećam se da si tada morao stajati pored telefona i razgovarati jer vrijeme bežičnih telefona je došlo tek kasnije.
A najdraže mi je ono sjećanje kad bi se dogovarali za druženje, recimo, u toliko i toliko sati na tom i tom mjestu i to je tako moralo biti, nije bilo odgađanja jer nisi imao kada odgoditi obzirom da je dotični već krenuo na druženje. Tada se su dogovori izuzetno poštivali.

Danas to otprilike izgleda ovako: dogovoriš kavu danas u 16 sati, a u cca 15 i 50 otkažeš dogovor jer su ti izbile neodgodive situacije. I zaista sve možeš jer imaš mobitel i dostupan si praktički 0-24.

Prestrašno, ali tako je - kako je. Svim tim novotarijama se odupreš onoliko koliko možeš i kako znaš, i super je dok još imaš kontrolu nad vlastitim životom i dok se odupireš spoznaji da ti mala sprava diktira život, jer volim reći, mobitel je tu da služi meni, ne ja njemu!

Jedino mi žao djece, postaju robovi, a da nisu toga niti svjesni. Mame kad odu kafić na kavicu često uvale mobitel klincu samo da u miru popiju kavu i budu malo u miru, to je tako, život, nažalost. Djeca već u sitnim razredima osnovne škole imaju svoj mobitel i to bilo kakav. Kladim se da pola te mularije ima bolji mobitel nego što ga imam ja.

Jučer navečer zovem frendicu i ćakulamo, pitam je gdje ti je sin?

Kaže ona: evo traži Pokemona mobitelom po naselju (za one koji ne znaju - pojavila se neka nova aplikacija kojom tražiš Pokemona po svom gradu - ne kužim šta je to i čemu služi, ali ok, to je kao sad nešto što je in...)

Nisam joj ništa komentirala jer nemam niti što pametno za reći osim da mi je ponekad žao nas svih.... Ludo neko vrijeme!



- 12:02 - Komentari (20) - Isprintaj - #

30.06.2016., četvrtak

Ponešto o razvodima ...

Baš sam neki dan u trenucima vlastite besposlenosti i totalne fjake ležeći u krevetu razmišljala koji su moji tekstovi najčitaniji? Koje teme najviše dirnu populaciju i potaknu ih na čitanje, analiziranje, lajkanje i možda s neko diskutiranje o onom što je napisano?

Naravno, nije mi dugo trebalo da zbrojim dva i dva i da otkrijem tu kvazi misteriju. Najčitanije teme koje sam prostrla po papiru tj. po blogu su teme razvoda.

Nažalost ili na sreću, kako se uzme, iskustvo razvoda sam i sama prošla i što se tiče navedene teme mogla bih napisati jednu poštenu knjigu na tu temu. Razvod i sva stanja (ili sranja) koja razvod nosi sa sobom sam prošla do najsitnijeg detalja i ništa mi nije promaklo - sigurna sam, baš sve imam u rukavu, detaljno pokrivam sva područja i faze razvoda.

Upravo sad kad ovo pišem mislim si kako bih mogla početi pružati pomoć za vrijeme trajanja i nakon razvoda, te motivirati ljude na način da shvate da razvodom život nije stao, ako si se razveo ili si ostavljen - jebote, pa nisi umro, život nije prestao, čemu toliki cirkus i drame koje kod ponekih traju do unedogled?

Razvod ili prekid bilo kakvog dubljeg odnosa je zaista šok i sasvim je u redu biti ljut, isplakati se, vrištati, proanalizirati sve do zadnjeg detalja sam sa sobom, u redu je biti i zabrinut i uplašen, sve su to emocije koje se dogode nakon razvoda svima pa tako i meni, i one su kako sam već rekla sasvim ok i treba ih znati proživjeti i preživjeti, ali sami u konačnici odlučujemo koliko će te emocije trajati. Sami odlučujemo hoćemo li se lagano predati Sami odlučujemo koliko ćemo dugo biti ljuti, sami odlučujemo koliko ćemo dugo žaliti, da sami, znam da bi bilo lakše okriviti nekog drugog i prebaciti lopticu nekom do nas, ali ne, nažalost ne može - sami odabiremo izbore i tako ih i živimo.

Ali vrijeme ide, život nepovratno prolazi i nekako je važno što prije shvatiti da treba dignuti se na noge, otresti koljena i okrenuti novu stranicu u životu - naučiti prihvatiti, da je sada tako kako je, a Bože moj, čemu stajati i cupkati na mjestu, čemu plakati godinama, čemu beskonačno sažaljevati sebe. Uostalom, kao da te netko pita, život ide i furaj dalje, kako znaš.
Možda zvuči okrutno, ali tako je nekako, nema se baš vremena za previše plakanja, čemu trošiti dragocjeno vrijeme ovog jedinog života na dugo i beskonačno zaustavljanje na prošlosti, na onom nečem što je bilo? Čemu? Ne razumijem.

Znam mnoge ljude oko sebe, koji su se nažalost ili na sreću razveli, ali kao što su se razveli tako im je samo i isključivo svojom voljom život stao - neke žene teško se nose s ostavljenjem, prekidima pa posjećuju stručnjake još godinama nakon razvoda pretačući iz šupljeg u prazno s njima, ali ok, ako im je to potrebno i ako se nakon terapije osjećaju bolje, zašto ne?
Neka idu, iako sam mišljenja da ukoliko sam sebi ne pomogneš i sam se ne potrudiš oko vlastitog života nema baš tu nekog stručnjaka koji će ti pomoći previše, nitko ne može živjeti naš život osim nas samih, teška je to spoznaja, ali je takva. Postoje ljudi u našim životima koji će nam u teškim trenucima razvoda biti tu, podrška, saslušati nas, možda i pokazati nam put i dati nam onaj tračak nade da bolje i sretnije sutra zaista postoji, ali nitko osim nas samih ne može može igrati našu životnu rolu, ma kakva ona bila, naša je i moramo se nositi s njom onako kako znamo i umijemo, tako da...

Neki dan pričam s frendom koji se razveo prije cca 3 god. i jedina misija u životu koju ima u te 3 godine je kako što bolje zajebati bivšu!
Mislim ono, katastrofa na šta ti život prolazi?!
Čim samo i pomislim da netko izgubi cijele 3 god. vlastitog dragocjenog života na razmišljanje i stvaranje strategije kako što bolje skajlati bivšeg ili bivšu, ja se naježim. Pazi, nije to malo, to je 3 god., pa onda to prebaci u mjesece, pa iz mjeseca u dane, pa kad skužiš koje su to brojke naježiš se.
A najgore je to što ti život prolazi i nema natrag, nema povratka, a gubiš vrijeme na bedastoće. Doslovce bedastoće.

Realno, šta dobivaš time što ti je misija pošteno skajlati bivšeg?

Trenutnu sreću, jer ona ili on pate? Ako ih pošteno zajebemo jel nam ego dovoljno nahranjen? Što dobivamo? Možda trenutno dobijemo taj neki vlastiti osjećaj lažne moći i prozirne superiornosti, a dugoročno? Što dobivamo dugoročno?

Ne znam što drugi dobivaju iz toga svog hira osim možda čir na želucu, puno stresa i previše bespotrebnog razmišljanja i kovanja paklenog plana te uzaludnog gubljenja svog dragocjenog vremena, ali recimo, ja kad sam se razvela, moja jedina misija tada je bila - BITI SRETNA I GRABITI ŽIVOT!

E sad, to su Vam kako se ono kaže, dvije muhe jednim udarcem, sretan si i živiš život do maksimuma, a istovremeno sasvim spontano i diskretno stavljaš bivšem sol na ranu jer postoji neko mišljenje u narodu da nakon razvoda valjda trebaš sjediti doma i plakati, žaliti i ne znam kakve još pizdarije se očekuju od nekog tko se razveo, od nekog tko je ostavljen ili tko je ostavio.

Ne znam kako to ide kod drugih, ali meni ta priča baš i ne rezonira samnom!

I opet se pitam, zašto su teme oko razvoda toliko tražene i čitane?

Ljudi kad se odluče na razvod vole pričati o tome, vole čitati i istraživati na tu temu jer im valjda bude lakše, valjda si traže potvrde iz tuđih sudbina da to što rade je ustvari ispravno, iako tko će znati što je ustvari ispravno, a što nije, opet to nitko ne zna osim nas samih, a ponekad niti mi ne znamo što je ispravno i kojim putem ponekad krenuti, što je i normalno ponekad kad ti se svijet i život sruši preko noći, jebi ga...

Uglavnom, nemojte se baviti tuđim životima, tuđom djecom i tuđim razvodima, bavite se sobom i svojim životom, i vjerujte mi, tu imate sasvim dovoljno posla i nema šanse da Vam bude dosadno niti jednog jedinog dana - zaista nema šanse.
- 22:34 - Komentari (9) - Isprintaj - #

08.06.2016., srijeda

Porod, rađanje i slatke muke ....

Najljepše iskustvo i najveća životna želja gotovo svake žene je biti Mama.

Međutim, do tog trenutka biti Mama ima još par „sitnica“ a to je, biti trudan i roditi. Sitnica, zar ne?

Pričajući tako sa ženama Mamama svaka ima neka svoja iskustva, neka su divna, ali više je onih manje divnih, više bolnih, teških, mučnih.
Slušajući ih, bude mi ih žao sve do jedne, ali ja ne mogu dijeliti svoje iskustvo rađanja s njima, jer moje je iskustvo nešto sasvim drugo. Moje iskustvo s poroda je totalna čarolija za koju sam beskonačno zahvalna onom gore što mi je sredio takav divan scenarij da to nisam mogla niti zamisliti da će mi se dogoditi.
Da mi je jednom prije nekad netko pričao da će mi biti takav porod ja mu definitivno ne bih vjerovala.

Iskreno, ja sam totalna pičkica i bojim se vađenja krvi, od same pomisli na igu ja padam u nesvijest, slabo mi je, ne mogu to podnjeti i takva sam.

Poroda sam se bojala više od svega jer ako padam u nesvijest od vađenja krvi i to s najtanjom iglom i najmanjom epruvetom (svaki put laborante zamolim najtanju iglu i ako mi mogu izvaditi najmanje krvi, stvarno), od same pomisli da moram roditi, a moram, ja bih se smrzla od straha i jednostavno bih si prebacila film u glavi da do poroda imam još beskonačno vremena, možeš misliti, ali tada mi je tako bilo lakše.

Cijelu trudnoću sam prehodala, radila i živjela u 6 brzini, kao da i nisam trudna, želja nekih posebnih nisam imala i iskreno, uopće mi nije bilo teško, stvarno sam lako podnjela to „drugo stanje“.

Pošto je porod bio moja jedan od većih strahova, uvijek sam nekako mislila da imam još puno, puno, puno vremena do poroda, ali sam se malo preračunala. Sjećam se da sam na dan poroda ujutro išla na barku, bez obzira što je bio 12 mjesec, a popodne na pregled, jedan od zadnjjih pregleda prije poroda.
Naravno, kasnila sam na pregled jer sam imala još nebrojeno posla doma. Liječnik je odlučio da „moram“ roditi danas, e tu je nastao kaos u mojoj glavi jer ja nisam bila spremna za danas već za 7 dana kasnije kad mi je i bio termin, ali kao da tu mene netko nešto pita.
Tako mora biti i gotovo, ovaj put nema rasprave!

Znam da sam uvjeravala liječnika da imam još nekog posla doma pa da bih došla malo kasnije – lagala sam, bojala sam se kao sam vrag onog što me čeka! Znam da se lječnik sammo nasmijao i rekao mi ok, ostaješ u bolnici!

Bože dragi, kad sam ja počela plakati, to su išle suze jedna za drugom, ja sad „moram“ roditi, a šta ću ja, a kako ću ja sad, a mene je strah, a ja se bojim, kad bi me čovjek pogledao pomislio bi da me vode na giljotinu, a ne na najsretinji trenutak svake žene, ali kao što rekoh – strah je vrag!

Htjeo je u rađaoni ostati moj tadašnji muž, ali ne, nikako, ja svoje bitke vodim sama i onda kad mi je najteže u životu ja volim biti sama, zabiti se u kut sobe i sama lizati svoje rane. Ne treba mi nitko, pa čak niti tada.

Ono ležanje u boksu nikad neću zaboraviti.

Sjećam se vrištanja žene s jedne strane kojoj je ovo valjda bio već drugi porod, i urlanja druge kojoj je bio treći porod i znam da sam mislila, ako je njima ovo već sve poznato i sve su ovo već prošle i toliko ih boli, pa ja ću se tu raspuknuti kao lubenica s prvim porodom.

Žene su se porodile a ja sam ostala sama sa sobom, u miru, i to je ono što je meni tada trebalo.

Sve mi kažemo, glavno da je beba živa i zdrava, apsolutno, ali isto tako sve mi imamo pored toga da je živa i zdrava još neke male ekstra željice.

Tako i ja, uvijek sam nekako htjela imati sina, posebna je to veza mame i sina. Uvijek sam maštala o tome kako ću roditi noću jer nekako, ta noć to je moje vrijeme. Isto tako, uvijek sam željela da rodim u zimi jer zima je moje doba koje obožavam i tada se nekako osjećam najbolje, suludo, ali kao što ljudi vole ljeto ja tako obožavam zimu.

Naravno, da mi se posložilo sve upravo onako kako sam htjela – sin, zima, vani orkanska bura i još k tome i noć, čarolija je započela!

Kao što sam rekla, dotične dvije „susjede“ iz boksa su se porodile, ostala sam sama sa sobom u svom vlastitom miru imajući dovoljno vremena da si posložim kockice u glavi i spremim se na ono što me čeka, mene totalnu pičkicu. Od silnog umora čak sam uspjela i odspavati pokrivena dekicom u totalnom mraku.

Probudio me liječnik da vidi kako sam i jel vrijeme?

Sjećam se da mi je liječnik donio CD player s nekom pjesmom od „Stinga“ i rekao da je to – to, vrijeme je, ne moram vam ni reći da sam bila van sebe i da sam mu onako bahato od straha odgovorila da ću ja roditi u roku od 20 minuta jer ja nemam namjeru patiti se tu do jutra, nisam si ja to tako zamislila, znam da se samo nasmijao i vjerojatno pomislio – a šta ti znaš mala, kao da tebe nektko nešto pita?

Krenuo je taj famozni porod, nije bilo strašno, u jednom trenu sam ispod svih onih reflektora pomislila na tu jadnu bebu koja iz totalnog mraka dolazi u ovo blještavilo i kakav će joj to biti šok, ne moram niti reći da sestra kao da je čula moje misli, pogasila je sva svjetla osim jednog reflektora i moj sin se rodio upravo onako kako sam ja željela u jednoj čarobnoj noći mjeseca prosinca, u orkanskoj buri, pod samo jednim reflektorom da mu ne bude stres i uz treštanje „Stinga“, i naravno, da stvar bude čarobnija, rodio se zaista za niti 20 minuta.

Iskreno, moj porod je bio čarolija samo takva i nisam nikad niti slutila da tako lako može biti i često se zapitam čime sam tu lakoću zaslužila, ali eto....

Čaroliju poroda sam preživjela i zaista je jedno divno iskustvo, iako i dalje padam u nesvijest kad vadim krv – dakle, neke stvari je ne mijenjaju :).

Sada kad pričam o svom porodu iskreno mi bude žao ženica koje se pate i kod kojih to traje satima ali eto, ne mogu reći da znam kako im je, jer ne znam, nisam to probala.

Želim Vam reći da nije svaki porod trauma, da nije svaki porod toliko bolan i težak, evo, ja sam čisti izuzetak, ali, istovremeno, kad ti stave tvoje dijete pored tebe – od te sreće kao da bar na trenutak sve zaboraviš i sva bol nestane.

A šta kasnije?

Kasnije je sve igra i borba.

Nakon par dana bolnice došla sam kući, obukla trenerku i otišla vidjeti kako mi je vrt i šta ima novo, doslovce, ja sam došla – rodila i otišla, kao da ništa nije ni bilo, nastavila sam živjeti i raditi kao da nikad nisam niti rodila, jedino, svaki pogled na mog malog sina mi je bio čvrsti dokaz da sam rodila i pokrenula jednu čaroliju koja se zove, biti Mama.

Da ne vjeruješ....

- 19:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

19.05.2016., četvrtak

Sviđati se svima ili samom sebi?

Baš sam neki dan razmišljala što sve radimo kako bi se dopali drugima?
Što sve radimo kako bi nas drugi voljeli?

Koliko puta u životu prekršimo neka svoja pravila samo radi toga što želimo biti netko drugi kako bi ugodili onom nasuprot nas, ma tko to bio, sasvim nebitno.

Ponekad su to roditelji, ponekad prijatelji, društvo, partner...

Svi do jednog mnogo smo puta u životu bili netko drugi ili smo još uvijek netko drugi kako bi se osjećali voljeni, prihvaćeni i osjećali se dio društva.

I sama sam često bila netko drugi, netko tko ja nisam, nešto što ja nisam i živjela neki tuđi samo radi tog prokletog osjećaja pripadnosti, radi tog osjećaja da te onaj netko voli i često iz straha od napuštanja i straha od biti sam.

Prošla sam mnogo faza u životu kao i svi, uvijek su me nekako učili da je važno da te drugi vole, da te drugi prihvaćaju, učili su me da moraš podviti leđa, učili su me da moram znati kad treba zašutiti bez obzira slagala se ja s time ili ne, učili su me samo najbolje tj. oni neki su mislili da je najbolje, vrijeme je pokazalo da baš i nije bilo najbolje tako, ali nema veze, nema zamjerke jer i oni su radili samo najbolje što i kako su znali.

Ok, šutnja, podvijanje leđa i sl. bedastoće, možda su dobre, ali za neke druge, ne i za mene, pogotovo kad znaš da ne treba šutjeti već reći ono što misliš, pogotovo kad znaš da ti je jezik jedino oruđe da se izboriš za svoje mjesto pod suncem, pogotovo kad znaš da trebaš izgovoriti to nešto i reći kako se osjećaš, ma možda čak i ne trebaš to izgovoriti naglas, ali znaš samog sebe da bi i na guzicu progovorio, i sve napravio, ali ne i zašutio - e to nikako, ali ne - nisu te tako učili, šuti, trpi i trudi se dopasti svima jer to je recept uspješnog života, to je recept za sreću.

Ok, možda i je sve to tako, opet ponavljam - kako kome.

Možemo li se uvijek u životu dopadati svima?
Mogu li nas uvijek u životu baš svi voljeti?

Mislim, a i sigurna sam da ti pokušaji dopadati se svima ravni su nečemu što se zove naučna fantastika, nema šanse.
Jednom davno probala sam jer mi je to tada bilo jako, jako, jako važno i tada nisam znala drugačije, tada nisam imala ovu životnu mudrost koju imam sada, tada se nisam toliko bavila životom kao što to radim zadnjih godina, tada nisam imala toliko životnog iskustva koliko imam sada, tada nisam radila na sebi koliko radim sada, tada mi je samo bilo važno da me svi vole, a kako sam se ja pritom osjećala, tada mi je bilo nebitno.

A ustvari jedino je bitno u životu kako se osjećamo, bez obzira voljeli nas ili ne...

Zanimljivo je da koliko god se mi trudili dopasti ljudima oko sebe i živjeli život napisan po njihovom scenariju, jer kao oni znaju što je bolje za nas, opet im nije dobro, opet nisu zadovoljni nama, jer ipak smo u nekoj situaciji trebali napraviti drugačije, jer oni bi to bolje, jer oni bi to drugačije i čemu onda sav taj trud oko njih?

Onda nekako vremenom shvatiš da ponekim ljudima koliko god se dodvoravao, koliko god plesao kako su oni napisali note opet nije dobro, opet i ponovo nisi dobar, opet si crna ovca, a onda jednog dana konačno shvatiš da nije problem u tebi, već je jedini i isključivi problem samo i samo u njima, jer su oni ti koji su nezadovoljni samim sobom, oni su ti koji su frustrirani svojim životom pa si daju slobode da kreiraju tvoj život, jer nisu imali muda srediti svoj život, pa misle da će tuđi bolje urediti, a ti sve to dozvoljavaš jer misliš da će biti bolje, a neće..

I onda jednog dana shvatiš da što god ti učinio uvijek će biti onih koji na tvoje postupke neće klimati glavom i neće ih odobravti.
I onda jednog dana shvatiš da što rekao uvijek će biti onih koji misle da znaju bolje od tebe o tvom životu.
I shvatiš da će uvijek biti onih koji to ne bi baš tako napravili i znaju da je bolje drugačije, jer ti opet radiš još jednom radiš krivo.

Onda jednom popizdiš, podvučeš crtu i dođe taj čarobni trenutak kad sve to fino shvatiš, kad ti se sve posloži u glavi da je nije do tebe već do njih, da imaš pravo ne svidjeti se svima, da imaš apsolutno i potpuno pravo da te ne vole i ne prihvaćaju, i naravno, shvatiš da je sve to u savršenom redu i normalno, e tada doživiš jednu vrstu slobode, jer kao što sam već rekla, nema šanse dopasti se baš svima, a i čemu?
Zašto se moramo svima sviđati?
Zašto nas moraju baš svi moraju voljeti?

Ne moraju, dapače, osobno - uopće ne želim da me svi vole, uopće ne želim sviđati se svima, jedino što želim je sviđati se sebi upravo ovakva kakva jesam, i jedino što želim je osjećati se dobro sama sa sobom u svojoj vlastitoj koži i tada se događa jedan apsurd, upravo kad postaneš sve ono što drugi ne žele od tebe, upravo onda kad živiš onako kako se tebi hoće, kad živiš na način da te više ne zanimaju tuđa mišljenja o tvom životu, kada živiš „bez dlake na jeziku“, kada živiš svoj život onako kako misliš da je najbolje za tebe, po vlastitim pravilima i bez imalo pardona, e tada se događa da te tada upravo vole svi još više.

Hoću reći, uvijek do sada i zauvijek će postojati oni koji znaju bolje, oni koji znaju više, oni koji bježe od svog jadnog i besmislenog života i tada u toj svojoj osobnoj bijedi počnu kopati po tuđim životima, uvijek će biti onih koji nas vole i poštuju ili ako ništa drugo, barem te prihvaćaju kao individuu, kao i onih koji nas ne vole, niti nas mogu naštampane vidjeti i to je sve sasvim u redu, nema tu zamjerke, ljepota je u različitosti...

Od sve silne ljubavi koju rasipamo naokolo radi nekog jeftinog povlađivanja i prihvaćanja od strane okoline ili koga god, najvažnija je ona ljubav prema samom sebi, jer kako ćeš drugom dati ljubav ako je sam sebi ne znaš dati?

- 22:37 - Komentari (5) - Isprintaj - #

12.05.2016., četvrtak

ISKRENOST, vrlina ili mana?

Iako svi do jednog gotovo svakodnevno pričamo kako cijenimo iskrenost kod drugih osoba, učimo vlastitu djecu da budu iskreni, mi osobno smo kao sve nešto iskreni, zagovaramo iskrenost, međutim kad nam onaj sa suprotne strane progovori iskreno, najiskrenije o nekoj temi, a nama se recimo iskrenost dotičnog ne sviđa ili se ne slažemo s njom, tada nastane nekoliko velikih upitnika iznad glave, usta nam se otvore, a lice momentalno poprimi nekako blijedu boju.

Dakle, biti iskren uopće nije teško, dapače vrlo je lako, ali čuti brutalno iskren odgovor često nije lako, često zapeče, pogotovo ako je taj odgovor drugačiji od našeg mišljenja, jer često smo svi mi jako tolerantni samo na jeziku, a u praksi tolerancija baš nam i nije nešto visoko kotirana.

Isplati li se uopće biti iskren onda?

Neki dan u jednom društvu dotična ženska osoba zainteresirala se za jednog tipa, i tako, kreće lagano priča o dotičnom i igrom slučaja se spomene kako tip radi jedan relativno slabo plaćen posao tj. posao u kojem nema baš nešto love. To je čula dotična zaintersirana i jednostavno kao iz topa ispalila da je dotični na neki način više baš toliko i ne zanima, zgodan je ali... Ali, neda joj se navlačiti s nekim tipom koji krpa od danas do sutra te od sutra do prekosutra...

Nastao je trenutačni muk, diskretno pogledavanje, trenutak tišine, a onda rafalna paljba po dotičnoj, ti si sponzoruša, pališ se samo na lovu, za ljubav nije bitna lova i bla, bla, bla da ne nastavljam, sigurna sam da dalje znate sami kako ide.
Žena me oduševila iz razloga što dok su verbalno rokali po njoj i kako se ono kaže, prali je bez sapuna, žena nije niti trepnula. Uopće nije imala potrebu da se pravda, ništa!

Evidentno je da dotična ima svoj stav, točno zna što želi, a to što misli društvo, jednostavno joj nije bitno!

Zašto sve ovo pišem?

Ovaj primjer navodim iz vrlo jednostavnog razloga, a on je: isplati li se uopće biti iskren i reći ono što misliš?

Naravno, ako u toj silnoj iskrenosti imaš stav poput većine tada nailazimo na klimanja glavom, odobravanja, slaganja i velikodušni pljesak.

Međutim, okrenemo li priču u samo malo drugom smjeru, i ukoliko je naša iskrenost u opoziciji od ostatka društva, ukoliko imamo svoj stav i svoje mišljenje i o kom bez straha progovaramo, e tada nastaju problemi, tada nastaje osuđivanje, tada nastaje etiketiranje, ogovaranje, pljuvanje i ne znam što sve ne.

Zašto?

Samo iz jednog vrlo dobrog razloga. Bili smo brutalno iskreni, otvoreno rekli ono što mislimo i sada smo još i najgori na svijetu?

Zašto?

Dotičnoj skidam kapu jer je iskreno i otvoreno, bez da je trepnula rekla ono što misli, bez obzira što je društvo i tom trenutku, maltene što je nije "spalilo na lomači" jer ona neće tipa koji zarađuje više nego malo.
Mnogi će reći: novac nije važan, ok, slažem se samo jednim dijelom da novac nije važan, ali život je mnogo lakši i ugodniji kad ga imaš, nego kad ga nemaš, zar, ne?

Iskreno, ne vidim u čemu je problem. Žena zna što želi i što ne želi, ne pristaje na ništa manje od toga što želi i još i javno kaže, dakle ne srami se niti najmanje, a i zašto bi?
A opet s druge strane, nije li istina da bi svi do jednog htjeli jedan ugodan i lagodan život u kojem ne moraš misliti hoćeš li imati za platiti režije, kredit, benzin i u kojem ne želimo misliti hoćeš li danas potrošiti 200 ili 700 kn?
Svi bi to htjeli, i svima nam je novac važan i uopće ne pušim priče kad mi netko kaže da mu je novac nebitan jer znam da laže, ako je nekom toliko i nebitan koliko može pričati ostavila bih tu osobu nekoliko dana bez lipe pa da vidimo koliko ti novac potreban u životu, a koliko ustvari ne..

Uglavnom, nije tema novac već iskrenost..

Isplati li se biti iskren u životu?

Osobnog sam mišljenja da treba biti iskren jer prvo si iskren prema sebi, a to je i najvažnije, a onda si iskren i prema okolini pa bez obzira voljeli te ili ne, slagali se s tobom ili ne, čudili se ili ne na tvoju iskrenost. S druge strane kad gledam, osobno više cijenim ljude s kojima "znam na čemu sam" i onda kad mi se to baš i ne sviđa i možda mi nije drago čuti, ali bar znam i upravo radi te osobine koja se zove iskrenost osobno ih više cijenim i poštujem.

Također, isto tako znam da iskren život i život bez dlake na jeziku pogotovo "kad si u svom filmu" i kad živiš onako kako se tebi hoće, a ne onako kako se očekuje o tebe, nosi sa sobom popriličan broj izazova, ali isto tako i poprilično prednosti bez obzira koliko se to ljudima oko tebe svidjelo ili ne, a najčešće im se ne sviđa jer čim samo malo iskorakneš iz mase, više kao da im se ne sviđaš, ne tetoše te, ne gotive te baš previše, ali, iskreno - kao da je to uopće bitno, zar ne?
- 08:51 - Komentari (14) - Isprintaj - #

05.05.2016., četvrtak

Te slatke male cape ...

Dugo nisam pisala ništa, ali eto, dogodio mi se jadan moment u životu koji me inspirirao i potakao na pisanje.

Dakle...

Moje djetinjstvo kao i kasnije odrastanje obilježili su moji kućni ljubimci, bilo je tu svega, od mačaka, pa onda psi raznih sorta, ribice - počevši od zlatnih, pa onda do tropskih, od živorotka do oskara i pirana, onda ribice u vanjskim bazenima pa hrčci i naravno nezaobilazni kućni ljubimci tipa: paukovi, gušteri, stonoge pa čak i macaklini sve je to bilo nekad dio mog života.

Jednostavno, odrastanjem život te odvede u neki drugi smjer i počneš imati sve manje kućnih ljubimaca jer ponekad nemaš vremena niti za sebe a kamoli za još jedno malo biće koje ima svoje potrebe i treba te.

Od svih životinja jedino mi je ostala moja mačka. Mačka je jedna stara i fina gospođa koja je kod mene već negdje cca 10 godina. Ona spava s nama, njoj je sve dopušteno, ona se brine da u stan ne uđu oni mali poljski miševi, ona se brine da potamani sve guštere oko kuće...Ona je kraljica, fina, otmjena i nadasve odana svom domu i ukućanima. Došla je kod mene još kao beba koja je tada bila veličine mog dlana, udario ju je auto i zavukla se u obližnji grm. Sjećam se da sam je danima pokušala izvući iz grma kako bih je spasila, ali bezuspješno, dok jedan dan nije nasjela na miris pašete, tako sam je uhvatila i tako je ostala kod mene. Iskreno, ne bih je nikad nikom dala, bez obzira što mi je izgrebala sve stolice, bez obziraq što mi je uništila kauč i bez obzira što me svako jutro budi na način da mi grize nožni palac ako ne ustanem na zvuk budilice.

Na mom portunu već godinama stoji ploča "Čuvaj se psa", iako psa već nema godinama, ali ajde, nikom ne smeta, nek stoji, a ima i nekog bar psihološkog efekta.
Međutim, prije nekog vremena zaista sam se zapitala, pa dobro, zašto ne pas? Zašto ne opet uzeti jednog malog psa?

Puno sam razmišljala o tome, uzeti li psa ili ne uzeti. Razmišljala sam, razgovarala sam s drugim ljudima o toj temi, informirala sam se a sve to samo iz jednog razloga jer ni sam nisam bila sigurna što učinti obzirom da živim život kakav živim, život u 7 brzini, svaki dan, od ponedjeljka do petka, i često nemam vremena niti za sebe a kamoli za još jedno malo stvorenje koje traži svoje.

Mišljenja okoline oko uzimanja psa bila su zaista podjeljena, neki su mi govorili: ma uzmi si psa, to ti je super, drugi su mi govorili: ma nemoj, šta će ti još i pas pored svega, pa znaš li ti koja je to obaveza i briga....

Znam, da je uzimanje psa obaveza i briga, ali realno, šta ti u životu nije obaveza, pa nekako imam osjećaj da čim se rodiš već ti se spontano kače obaveze, te moraš u vrtić, te kasnije moraš u školu, te moraš ovo, te moraš ono, sve nešto moraš i sve neke obaveze. Još su teže situacije ako to u svojoj glavi zaista prihvatiš kao "obaveze", nekako sam si svoj mozak drugačije programirala pa onda živim život kao da i nemam obaveza, a imam ih svakodnevno. Kako? Jednostavno, samo to sve što moram ne gledam kao neku tešku obavezu, već kao nešto u čemu se trudim uživati i naći nešto dobro i zanimljivo.

Tako sam i nekako odlučila uzeti jednog malog štenca.

Uzela sam štenca mješanca iz razloga što znam da su azili prepuni malih napuštenih duša koji zaslužuju neki bolji život, neki sretniji život, toplinu i ljubav - to su moji razlozi zašto mješanca.

Iskreno, prvih nekoliko mjeseci zaista je bilo svašta.
Stan popišan ujutro nakon noći jer je beba i nema još uvijek dovoljno velik mjehur koji može zadržati mokraću cijelu noć. Dođeš s posla mrtav umoran a prvo kad otvoriš vrata dočeka te miris pišaline i svježe kakice. Uglavnom, tih prvih nekoliko mjeseci potrošila sam litre i litre Domestosa i znam u šali reći da pločice nisu nikad bile čišće nego tada, močo je radio valjda 24 sata dnevno.
Zaigrana beba koja je puna energije i ne zna šta će sama sa sobom se namjerila na staru kraljicu mačku kojoj je samo do jela i spavanja i naravno, tada nastaje lom i makljaža po kući kao u nekom crtanom filmu.
Naravno, da ne moram niti spominjati sve pokradene papuče, izgrižene tenisice, kroksice koje sam tražila po vrtu, ne moram niti spominjati draži nekad pomno uređenog vrta sada prekopanog na sto strana, ali iskreno - nema veze.

Zašto nema veze?

Nema veze iz razloga što omjer štete, neprospavanih noći, ispišanog poda, izrovanog vrta i fotelje pune dlaka i onog što to štene pruže su nemjerljivi.
Ljubav i odanost koju ti može pružiti štene je skoro pa beskonačna.
Ona sreća i veselje i skakanje kad dođeš kući iza posla je nešto što je ne prekrasno, nego toliko toplo i prepuno ljubavi.
I onaj tužni pogled u očima kad sjedi pored tebe i gledajući samo čeka da je pozoveš na kauč pored sebe, samo da ti bude blizu, to je ono nešto što je nemjerljivo.

Gospođica je došla u moj dom u prosincu prošle godine i do sada nije mi žao niti jednog trenutka što je s nama. Toliko bezuvjetne ljubavi, toliko sreće i topline, toliko emocija može ti pružiti samo pas i nije uzalud ona rečenica da je pas najbolji čovijekov prijatelj.
I svu onu štetu koju je do sada napravila, i sve one dišpete koje mi skoro pa svakodnevno slaže - zaboravim jer opet ponavljam, omjer onoga što daje naspram onoga što uzima je apsolutno nemjerljiv...

Te male cape i onaj tužni pogled zaista je promijenio život moje cijele obitelji i čak oni moji najveći protivinici uzimanja psa sad su njeni najveći obožavatelji.

A mačka?

Mačka kao da je nekako prihvatila da imamo novog člana obitelji i kao da više ne reagira na štene baš previše, ali svejedno ponekad zapuše i zaprijeti capom u smjeru nečije njuškice čisto onako da se ipk zna tko je kraljica u kući...

Oznake: štene


- 09:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #

30.10.2015., petak

Verbalne sladunjavosti ....

Ponekad promatram te mame iz našeg razreda skoro sve do jedne divne, krasne, ljubazne, milina ih je gledati a još više slušati.

Časte se epitetima i inim sladunjavostima tipa: draga, mila, mucek, pusa, kisi, mici, divna i ostalim pizdarijama. Tako ih slušajući u meni često izazovu onaj podsmjeh i pitanje do kada je to tako, do kada će se tako fino i uglađeno častiti?

Ne, nemam ja ništa protiv takvih epiteta i sladunjavosti, ali takve riječi ostavljam za svoje prijatelje, za ljude koji su samnom odradili dio života, za ljude s kojima sam prošla, kako se ono kaže "sito i rešeto", za ljude kojima vjerujem, upravo takvi ljudi imaju čast da ih ponekad počastim takvim epitetima.
Ljude koje sam u poznala skoro pa jučer, koje znam sasvim površno, u biti - ne znam ih, osim što im znam ime i što ponekad izmjenimo neku rečenicu o djeci i vremenu, zaista nemam potrebu tako častiti pa da smo "najbolji na svijetu", a nismo, jer da bi bili najbolji tebaju godine odrađenog životnog staža. U biti sere mi se od takvih predstava i usiljene profinjenosti, sladunjavosti i slatkorječivosti.

Od ovih novopečenih i od njihove usiljene sladunjavosti sam i najviše puta u životu najebala.

Ali tada sam još bila mlada pa nisam ni sama znala kako taj ljudski svijet funkcionira. Godine života i druženja s ljudima nose neka iskustva, a time i životnu mudrost pa sada u ovih godinama znaš se postaviti, znaš kako postupiti, znaš kad zašutiti i držati jezik za zubima, a isto tako znaš kada i kako brutalno oplesti bez dlake na jeziku...
Da, bez dlake na jeziku, to zna biti često opasno za sugovornika, ali to je segment koji se najčešće mene ne tiče jer uvijek sam mišljenja da se ne igraš s vatrom, jer tko se igra vatrom taj se i opeče, dakle - pametnom dosta!

Verbalne sladunjavosti imaju svoj rok trajanja kod tih kvazi novopečenih prijatelja. Do kad?

Jednostavno, traju dok plutaš nizvodno tj. dok ideš nekom niz dlaku, a onda kad samo kreneš jednom plivati uzvodno tj. ne podilaziti i prestaneš klimati glavom i povlađivati, e onda proradi opet ona stara - žena je ženi vuk..

To što jedna mila, draga, fina, kulturna dama koja ti je do neki dan tepala "mucek, picek, micek, draga, ljubavi, pusek" u trenutku bijesa i svoje osobne bespomoćnosti može izgovoriti drugoj ženi - to je ravno čudu. Takve riječi, psovke, uvrede, poniženja, grubosti, podlosti dovode te do razine čuđenja i nevjerice jer to nije ta žena, to je zmaj koji bljuje vatru. To je ne znam što!

Ne znam, ja se uvijek nekako spontano priklonim ovim drugim ženama, kako ih ja zovem "kauboji" jer one su jednostavne, što na umu, to na drumu i bez dlake na jeziku, takve baš nisu omiljene jer se ljudi često ne mogu ili ne znaju nositi s njihovim riječima.
One se ne boje nekom od ovih novopečenih reći da ih dave, da ih ne zovu iza 20 sati, da nemaju vremena, jednostavno, nemaju potrebu biti tako krasne i na usluzi svima, nemaju straha izraziti svoje neslaganje i svoje razmišljenje pa makar to bilo kontra od cijelog svijeta - takve su, i to mi je super, jednostavne i s njima uvijek znaš na čemu si...

Od ovih drugih nikad ne znaš kad ćeš dobiti nož u leđa i kada će ti postaviti nogu, zato i bježim od njih jer takve osobe apsolutno ne trebam niti želim u svom životu, s njima uvijek na distanci i što bih ja rekla - tepaj si mužu doma a ne meni...



- 09:48 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.