Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

petak, 11.06.2021.

Jer više nema nas ....

Sjedeći tako na terasi u debeloj hladovini već jako zelene vinove loze uz čašu dobrog crnog vina, kaže mi prijateljica: znaš, jednom ćeš ustvari shvatiti da ga nikad nisi ni voljela. Jednom ćeš shvatiti da on stvarno nije bio dobra priča za tebe...ali to će doći, jednom, ne sada, sada nije pravo vrijeme da iskreno sve sagledaš...

Te njene riječi prošle su kroz moje tijelo kao strujni udar jer upravo te riječi još uvijek ne drže vodu, još uvijek se negdje držim za njega. Držim se labavo za nas iako nas ustvari više nema, ne postojimo, pukli smo kao čaša, rasuli smo se svatko na svoj način.

On, hladan izvana kakav i je u životu, onako naoko čini se da se dobro nosi sa činjenicom da nema više nas, bar izvana tako izgleda, uvijek ima sve pod kontrolom a ponajviše svoje emocije i to njegovo bezizražajno i hladno lice te linearan način postojanja me prati u glavi skoro pa svaki dan.

A ja, ja kao ja. Ja jebeni emotivac koja se rasplače na film, koja se razveseli na totalnu glupost, koja se nasmije svemu i svakom, jer negdje duboko u sebi sam jednostavno takva, puna emocija koje dijelim i ne skrivam ih, dapače, uživam u njima, i u sreći, kao i u boli, sve proživljavam duboko i snažno, tako da vjerojatno i ova moja nova spoznaja da više nema nas, mene više peče, više boli, više ganja u glavi. Ali nema veze, proći će, sve jednom prođe pa će i ovo, bilo je i gorih stvari u životu...

Kad bolje razmislim o riječima svoje prijateljice, da, vjerojatno je u pravu, jednom nekad, ne sada, stvarno ću shvatiti da on i nije baš neka dobra priča za mene. Sada to ne vidim jer ne želim vidjeti, ali jednom hoću, jednom kad prođe vrijeme, sada nije to vrijeme.
Negdje duboko u sebi uvjerila sam samu sebe da smo slični jedan drugom, da se razumijemo i da možemo sve, ali baš sve...
Realno, slični smo samo u tome što smo oboje teški individualci koji mogu i znaju živjeti sami sa sobom, sve drugo pada u vodu ove sekunde, odmah i sada.

Ponekad pomislim o samoj sebi koji sam ja genije od žene i kako sam u ovim svojim nekim, ajmo reći, zrelim i kao iskusnim godinama stvorila apsolutno savršenu iluziju o još jednom muškarcu u svom životu, naprosto se sama sebi divim na tome kako sam se još jednom uvjerila da je to upravo to, a ne da nije to - to nego je daleko od bilo čega zdravog a još dalje od toga da je to - to.

Znam, jednom kad prođe vrijeme i kad sve dođe na svoje, svemu ću se ovom slatko smijati.
Slatko ću se smijati samoj sebi kako sam još jednom u životu bila jedna obična zaljubljena tuka i prepričavati sve ovo s prijateljicama na terasi, opet ispod stare vinove loze uz čašu dobrog crnog vina....

Ne znam, valjda sam jedna od onih kojima uvijek treba malo drame, boli i patnje u životu, čisto da znam da sam živa .... Znam, nisam sama, ima nas još .....


- 11:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 08.06.2021.

Spoznaja ....

Ponekad kad se odmaknem od svega, kad se odmaknem od same sebe, kad si dam vremena i prostora za razmišljanje, analiziranje, procesuiranje, kad se onako pošteno i vrlo realno odmaknem i kad na trenutak stanem zapitam samu sebe da li sam ja normalna osoba?

Zapitam se da li imam imalo pameti i da li sam sam uopće spremna sama sa sobom razmišljati ponekad unaprijed, a ne samo živjeti u trenutku, živjeti za ovdje i sada.... Jer, koliko god to bilo dobro, živjeti ovdje i sada, ponekad je potrebno pogledati i malo dalje, sutra, prekosutra, za mjeseca dana, pogledati realno preko brda.

Ne znam, ponekad sam sama sa sobom na čudu jer kao da nemam tu sposobnost za neke situacije pogledati malo dalje od sada. Čini mi se ponekad kao da se i bojim realno pogledati što će biti sutra.

Ponekad kao da mislim da niti ne želim pogledati dalje od sada jer imam neki svoj film u glavi prema životu da je život takav kakav jest i da će uvijek biti uspona i padova, problema i rješenja i da jednostavno se sve u životu riješi, kako neki problem dođe, tako da se i riješi i tako u krug i otuda mi neka moja ideja da ne treba gledati puno u budućnost, u daljinu, u ono što će biti i što bi moglo biti, kad ja mogu baš sve riješiti što god mi se dogodi na životnom putu...

Eh, kakva pogreška, konačno s ovoliko godina dolazim do zaključka da je ipak ponekad potrebno pogledati unaprijed, razmisliti, proanalizirati i donijeti ispravnu odluku kako bi si ovaj život sada učinili lakšim, ugodnijim, sretnijim a za to definitivno je ipak ponekad potrebno pogledati malo unaprijed, ne samo ovdje i sada...


* Stvarno se ponekad osjećam kako da sam upravo sada pala s Marsa i često se zapitam, dobro, gdje si se opet izgubila sama sa sobom mala :)


Oznake: sama sebi genijalna

- 11:06 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 01.06.2021.

Vrijeme, potrebno je vrijeme ....

Uvijek i za sve je potrebno vrijeme.

Vrijeme da se napravi odmak od sebe, od njega, od situacije, od veze.

Iskreno, kad mi netko samo spomene riječ strpljenje ili pusti vremenu da odradi svoje ja se sva naježim, kod mene vremena nema, sve je sada i odmah, sutra ne postoji.

Koje sutra? Što je to sutra? Što to znači: vrijeme će pokazati svoje? Koje vrijeme i koje svoje?

Što je to?

Eto, ovaj puta, valjda prvi put u životu sa svojih ne baš malo godina odlučila sam poslušati ljude oko sebe, nevoljko i teška srca odlučila sam dati priliku vremenu da napravi svoje.
Odlučila sam dati priliku sebi da se odmaknem od svega i da vidim do kojih ću spoznaja doći sama sa sobom.
Iskreno, da je lako mijenjati sebe - nije, nikako nije, pa čak i to što sam jedva nekako odlučila dati vremena sebi da se odmaknem i da pustim nije bilo lako, bilo je tu raznoraznih otpora, izgovora, otpora, uvijek onih famoznih ali...

U samo nekoliko odmaknutih dana od novonastale situacije koja me gotovo razorila i srušila moj izgrađeni svijet s njim došla sam do novih spoznaja koje mi je donijelo to vrijeme a to je da sam se zaljubila u svoju vješto izgrađenu iluziju stvorenu o njemu.

Vjerovala sam da je on taj upravo kojeg tražim cijelog života ne željeći vidjeti njegove mane, ne željeći vidjeti naše različitosti kako karakterne tako i sve one druge, različite životne ambicije i ciljeve, kako one male, tako i one malo veće.

Sve sam ja samu sebe jako, jako, jako dobro uvjerila kako je to upravo baš to što si želim, i nije mi to prvi put u životu, imam ja takvih priča, nažalost ili na sreću, više ne znam ni sama. Znam da nisam jedina, ima nas još, ustvari, svi smo ponekad upravo takvi i to je u redu.

Kako više dani prolaze što se nismo niti vidjeli niti čuli, moje spoznaje o nama su sve veće, sve realnije gledam na situaciju iz nekih novih perspektiva, kuta gledanja i sve više sama sa sobom dolazim do one spoznaje da TO zaista kroz život ne bi bilo TO što si ja želim, niti ono što meni treba u partnerstvu, shvaćajući da bih još jednom u životu više bila tužna nego sretna, a to si ne želim.

Jedino što si želim u životu je biti sretna, sve ostalo već imam...

Zahvaljujući tome što sam si jedva nekako dala priliku da si ipak dam vremena i priliku da vrijeme odradi svoje došla sam do spoznaje pa čak i da mi se sam jednom javi tražeći neki ponovni pokušaj nečeg da samo kažem: ipak, ne bi, nije to ono što meni treba, hvala ti...


- 11:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 28.05.2021.

Izgubljena u osobnom svemiru....

Ponekad mi se čini da život ima zadatak, ne jedan već više zadataka ali trenutno najvažniji mi je onaj zadatak kada me život vraća samoj sebi. Možda nekom čudno, možda nekom neshvatljivo ali da, svako toliko imam osjećaj da mi život smjesti neki jebački scenarij kako bi me vratio samoj sebi.

Ne znam kako drugi ljudi ali ja imam dana, trenutaka ili perioda u životu kada se izgubim. Izgubim onu konekciju same sa sobom i točno znam kada taj trenutka nastupi, osjetim ga, ali jednostavno se ne trudim nešto promijeniti već se prepuštam do iznemoglosti i dajem se životu, ljudima, poslu, obitelji i iscrpim se, negdje u vremenu energetski pojedem samu sebe dok ne padnem na koljena umorna, iscrpljena, prazna, nikakva, jednostavno vrlo vješto i lako izgubim životnu busolu.

Evo ima neki dan da sam opet kapitulirala pred životom, umorna, iscrpljena, nikakva, prazna dajući se opet svima a najmanje samoj sebi.

Evo ima neki dan da sam se opet ispočetka izgubila u svom osobnom svemiru, opet si postavljajući pitanje; ma kako ti se to opet dogodilo?

Iskreno, ne znam, mic po mic, kap po kap, dogodilo se, odjednom sam shvatila da sam opet nigdje i da loše balansiram sama sa sobom na jednoj tankoj niti iznad neke crne i duboke provalije.

Ne bojim se, nije mi to prvi put, prošla sam kroz život takvih situacija, ne treba mi nitko da me tješi i da mi kaže da će proći - znam da će proći, svaki put do sada je prošlo pa će i ovaj, znam. U životu sve jednom prođe i ništa nije zauvijek.
Ne treba mi ni nitko niti da me ohrabri i da mi kaže da ja to mogu - znam ja sama što ja sve mogu i kako ću sama sa sobom kad više ne mogu, često sam sama sebi najbolji prijatelj a ponekad i najveći neprijatelj.

Ponekad budem ljuta na samu sebe jer si dozvolim da se izgubim, da se zanemarim, ustvari da zapostavim ono nešto u sebi i tada polako i tiho nastane kolaps.
Budem ljuta na sebe jer svih i sve stavim ispred sebe i svojih potreba a to često nije dobro, u životu ponekad je potrebno biti malo sebičan i smatram da je to sasvim u redu.

Ali dobro, sve je dobro, izgubiti samog sebe, naći se, pasti, dići se, stati, krenuti opet ispočetka, sve je to samo život koji moramo odživjeti nekad bolno, nekad sretno, nekad mirno a ponekad turbulentno, nema veze....



- 10:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.05.2021.

Sreća ....

Uvijek kad odlučim nešto pisati ne znam što, ne znam kako krenuti, koju temu načeti, uvijek sam u istim problemima, izazovima, razmišljanjima, mojim unutarnjim monolozioma....

Život mi daje najčešću inspiraciju, kako moj, tako i životi drugih ljudi jer svi smo tako različiti, a ustvari smo svi tako isti, svi imamo različite probleme a kad realno sagledaš svi negdje imamo iste probleme, strahove, brige i uvijek si svi postavljamo skoro pa neka uvijek ista ili skoro pa slična životna pitanja, i tako stalno u krug.

Svi do jednog nekako težimo istim ciljevima, imamo iste želje i svi kao da u konačnici samo želimo biti sretni i ništa više od toga.

Sreća - jedna mala riječ s toliko malo slova a toliko moćna i velika, često, toliko daleka i nedostižna, skoro pa bezvremenska.

Naši putevi do sreće su različiti a opet tako isti, ili bolno krvavi ili lakši, i uvijek kao da nedostaje još jedna životna puzzla da bi slika sretnog života bila potpuna, uvijek nekako isto.

Gdje se skriva sreća?

Kroz svoj život sam naučila da se sreća skriva u nama, ne izvan nas, već samo u nama, u našim prsima, u našoj duši, u našoj glavi, dakle, isključivo i samo u nama, ne izvan nas.

Često promatram neke ljude oko sebe koji imaju sve u materijalnom smislu, koji imaju toliko svega da imaju čak i previše, koji imaju novaca da nema što si ne mogu priuštiti, ne kasnije, ne sutra, već sada, ovog trenutka i odmah, a tako su jadni, nezadovoljni i prazni, ljuti, ogorčeni, bijesni, prepuni strahova, briga i problema.

Uz svo svoje bogatstvo koji im nudi ugodan i lagodan život serviran na pladnju oni se bore sa svojim demonima i hodaju kroz život poput zombija čekajući gdje će ih tko iskoristiti, prevariti ili ne znam što.

A gledam opet, jednu drugu životnu krajnost.

Promatram ljude oko sebe koji imaju vrlo malo, ponekad imaju dovoljno u materijalnom smislu samo za sebe, a ponekad nemaju niti toliko, ali su sretni, zadovoljni, smiju se i žive život kao da im je svaki dan zadnji, kao da sutra ne postoji.
Vesele se, ali ono pravo vesele, to je ono kad osjetiš tu sreću koja im teče u neograničenim količinama iz prsa i jednostavno ta njihova pozitivna energija bude toliko zarazna da i tebe kakav god da je loš dan ponesu na svojim krilima veselog i sretnog života. To su ti neki ljudi puni duha i nekog životnog entuzijazma.

To si ti neki sasvim mali obični i neprimjetni ljudi kojima se divim, kojima se klanjam i često u nekim svojim životnim situacijama poželim biti poput njih jer zbog takvih ljudi je život ljepši i sve dobiva neki drugi smisao, to su ti ljudi koji životu daju vesele boje i uljevaju nadu i vjeru za bolje sutra, ma ne sutra već za bolje danas i sada....


- 10:54 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.03.2021.

Kišna nedjelja....

Danas je kišna nedjelja...Sumorna i teška, reklo bi se, ali ne, baš sve suprotno...

Ako nešto obožavam onda su to kišne nedjelje. To su one nedjelje kad ti jutro počne tako da nakon buđenja se valjaš po krevetu još satima jer je vani kiša pa ti se niti ne ustaje, jednostavno uživaš jer to možeš, jer imaš vremena.

To su one kišne nedjelje kad mi vrijeme ne dozvoljava izići van i provesti dan klasično, životno u nekoj petoj brzini nego sam jednostavno prisiljena usporiti svoj ritam, kao da sam prisiljena malo zastati, malo stati i uživati u miru, uživati u usporenosti i uživati u beskonačno dugoj, tihoj i sporoj nedjelji.

Obožavam kišne nedjelje kad sam skoro pa cijeli da u pidžami.

Radim sve ono što inače ne stignem ili si često dajem samo na kapaljku; ležim, odmaram, ljenčarim, čitam, baš onako duboko uživam i proživljavam svaki trenutak i kao da je baš svaki taj trenutak neka čarolija od samog kuhanja i ispijanja kave do okretanja nove nepročitane stranice neke knjige koja mi je već odavno na rasporedu za čitanje...

U te nedjelje i tišina u stanu kao da je nekako drugačija, primjećujem je, gusta je, rekla bih čak i opipljiva, uživam u toj tišini udišući je, jednostavno, predivan osjećaj koji me ispunjava nekom srećom u prsima...

Volim te tišine, one mi daju da odem duboko u sebe gdje negdje mogu konačno biti sama sa sobom, u nekom svom miru i sa svojim mislima i u nekom svom malom svijetu.
To se te tišine i ti spojevi koji nemaju cijenu, koji su valjda tako rijetki da ih cijeniš više nego išta na svijetu...

Gledam kroz prozor, kišna nedjelja i dalje taje, kiša i dalje pada, sumorno je vani, sve je nekako sivo pa čak je malo i hladno, ali neka je, bez obzira na sve, zadovoljna sam, sretna sam i uživam u svakom trenutku ovog sivila jer ovo sve kao da je neko sivilo u veselim bojama...



- 15:39 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 02.01.2021.

Što sam spoznala u 2020.?

Što sam spoznala u 2020.?

Jednom riječju svašta, bila je to zajebana godina u svim segmentima.

Ova 2020. stresla me na svim poljima i ne samo mene, svih nas je stresla i to baš pošteno, kako bi se reklo, izula nas je iz gaća.

Prvi put u životu spoznala sam kako to izgleda kad cijeli grad spava.

Prvi put u životu sam spoznala kako je to kad si mjesec dana doma sam sa sobom, bez nekolicine dragih ljudi oko sebe. Bilo je to jebeno vrijeme dubokih samoanaliza otkrivajući nekog novog sebe u nekim posve novim, nepoznatim i vrlo neizvjesnim situacijama koje iz tebe izvlače sve ono najgore, izvlače sve one strahove, brige, paranoje s kojima se treba znati nositi...

Prvi put u životu spoznala sam kako je to živjeti pod maskom kad ne možeš slobodno udahnuti zrak.

Po prvi put spoznala sam to kako se mogu panično bojati nekog malog i oku nevidljivog virusa.
Prvi put u životu spoznala sam što znači živjeti u kolektivnoj histeriji i strahu od toga što će biti sutra zapitkujući se svaki dan hoće li biti dobro? Hoće li ovo sve jednom proći? Kad će to sve više završiti? Hoćemo li ikada više moći slobodno živjeti kao nekada?

Prvi put u životu spoznala sam kako je kad ne možeš zagrliti dragu osobu pored sebe jer se bojiš, a tako bi htjela...

Po prvi put spoznala sam da ljubav prava, duboka i iskrena postoji u četrdeset i nekoj godini. Spoznala sam još uvijek znam i mogu voljeti, mogu dati sebe do kraja. Spoznala sam da i u tim godinama partnerski odnos može biti lijep, može biti ugodan i nakon svih silnih razočarenja shvatiš da još uvijek ima divnih muškaraca koji brinu, koji vole na neki svoj način, koji ugađaju...Onih koji su tu radi tebe...

Spoznala sam i to da je priroda nepredvidljiva, neuhvatljiva i ne bira. Priroda radi ono što joj se želi i kad ona to želi, pogodi potresom i ne misli što će biti dalje.

Najviše od svega sam sretna jer sam spoznala ono nešto u sebi što bi svi trebali imati i zadržati tijekom života a to je empatija, suosjećanje, briga i pomoć za onog pored sebe jer nakon svih životnih udaraca, šamara, krvavih koljena od padova čovjek kao da otupi na neke emocije, kao da postane stijena i zatomi te neke tople emocije u sebi...Kao da ogugla na sve...

Da, spoznala sam u sebi da još uvijek imam tu emociju da iskreno brinem za onog pored sebe, poznavala ga ili ne, da iskreno pustim suzu na tuđu bol i nemoć, da iskreno volim te da još uvijek imam onaj dječački entuzijazam da mogu promijeniti svijet i da još uvijek imam tu moć da se stavim u kožu nekih ljudi pokušavajući ih razumjeti kako im je...

Jednom riječju, spoznala sam o sebi da sam i dalje bez obzira na sve životne udarce ostala čovjek sa svim onim emocijama. Ostala sam jedno malo ljudsko biće kakvo bi i trebalo biti...Spoznala sam još jednom da imam to još u sebi i hvala na tome...



- 11:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.09.2020.

O prijateljstvima ili završenim prijateljstvima...

Dogodila se jedna smrt...

Neki dan umrlo je jedno prijateljstvo.
Nije to obično prijateljstvo, bilo je to jedno veliko i osebujno prijateljstvo.

Preispitujem se da li u ovoj smrti žalujem?

Ne znam. Nisam još definirala svoje osjećaje u novonastaloj situaciji.
Često je pojam smrti definiran kao rastanak, suze, bol i tuga, međutim, smrt možemo gledati i kao oslobođenje, slobodu, prestanak patnje i boli te jedan konačan mir.
Tako i sada, još uvijek tražim pravu emociju ove naše smrti.. Jeednom ću je naći, sada očito nije pravo vrijeme da bi se išta definiralo...

Da, radi nekih situacija koje smo skupa proživjeli mi je žao jer znam da se više neće dogoditi a opet s druge strane ustvari sam sretna sam što sam ih doživjela.
S osmjehom se wjećam svih divnih trenutaka smijeha, radosti, izlazaka, neprospavanih noći....Ali to je prošlost i nju treba ostaviti tamo gdje joj je i mjesto - u prošlosti.

Da li tugujem?

Ne, ne tugujem više za ljudi koji su mi ulete u život pa onda iznenada izlete kao da nisu nikad tu ni bili.
Ne tugujem za nekim prošlim ljudima jer znam da nisu umrli - tu su oni, živi, zdravi i sretni samo nisu pored mene, samo nisu u mom životnom filmu i tako valjda iz nekog razloga mora biti.

Da li patim?

Ne, čak više i ne patim baš previše za ljudima. Kao da sam prerasla tu fazu. Kao da s godinama života i inim životnim ugodniim i manje ugodnim iskustvima, kao da izgubiš neke emocije u sebi, kao da nekako otupiš... Kao da te više ništa ne može iznenaditi, kao da te više ništa ne može ostaviti u čudu - s godinama kao da sve postaje očekivano....

Da li se preispitujem?

Da, uvijek se preispitujem jesam li mogla bolje.
Jesam li pogriješila? Jesam li ranije trebala rezati? Moja glava uvijek ima posla, to je čudo jedno.

Da li žalim za nečim, za nekim prošlim vremenima?

Ne, ne žalim, za onim što je bilo gotovo da nikad ne žalim.
Dok je trajalo bilo je dobro, dapače, bilo je super, ali kad ipak malo bolje promislim, žalim, ustvari žalim za barem jednom stvari...

Žalim za vječito bolno iskrenom činjenicom da dok ljudima oko sebe trebaš i ideš im niz dlaku onda su tu, vjerno pored tebe, onda ste si najbolji jer tada nema boljeg od tebe, mene, ikog... Međutim ponekad je dovoljno samo jednom reći ne i odjednom više ne valjaš, više nisi potreban i kao da se u jednom trenu zaboravi sve ono dobro, sve one usluge, sve one silne i beskonačne pomoći. Odjenom se sve zaboravi..
Kad to spoznaš onda se iskreno sjedneš i zapitaš jeli to stvarno bilo iskreno i duboko prijateljstvo kakva bi inače prijateljstva trebala biti ili samo još jedan odnos dobri smo si dok si trebamo.....



- 12:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 18.09.2020.

Ljeto - jesen ....

Da, ljetu se lagano nazire kraj... Iako ne izgleda tako ali je, dolazi kraj, osjeti se to u zraku iako bablje ljeto piči pun gas.

Još uvijek sunce grije, još uvijek je more relativno ok za one koji vole onako, kako bih ja rekla - da je more malo resko.
Resko znači da nije toplo kao usred ljeta, ali i dalje je podnošljiva temperatura mora za kupanje.
Sada je temeratura mora upravo takva da se malo osviježiš, taman onakva kakvu ja volim, onakva da kad uđeš u more osjetiš žmarce i bol po cijelom tijelu od hladnoće, osjetiš kako ti odjednom krv ubrzano teče kroz cijelo tijelo, odjednom osjetiš cirkulaciju jer je more - resko. Iskreno, meni paše, volim tu hladnoću, kako bi rekla moja frendica - tebe bi trebalo poslati u Sibir da uživaš.

Iako ljeto ne volim, ne volim te pretople dane i još toplije noći, ne volim niti tu količinu svijetlosti i sunca, ne volim ni te beskonačno duge dane, ne volim ni pretrpane plaže, nisam taj tip.
Više volim jesen, kiše, maglu, one gadne zime i buru koja te sladi do kosti.
Volim i kad mrak padne u 17 sati - to je moj teren, tu se snalazim i plivam kao riba u mou, kako bi se reklo. Jesen - zima - tu sam nekako svoj na svome, frcam od energije, sile i tada mogu pokrenuti planinu.

Ipak nekako osjećam da mi je žao što je ovo ljeto gotovo,...
Kao da mi je žao što je baš ovo ljeto završilo, bilo mi je baš aktivno, turbulentno, prepuno druženja, kupanja, mora, uživanja, šume, odmaranja...
Nije mi bilo neko spektakularno ljeto koje ću pamtiti do kraja života, ali je na neki način bilo baš posebno, onako aktivno i istovremeno mirno. Rekla bih da sam ovo ljeto baš napunila dušu u svakom smislu i u punom značenju te riječi...

Baš mi je nekako žao što je završilo, što upravo polako i tiho završava...Odlazi..

Iako, meni još nije baš do kraja završilo, napravila sam si neki mini plan da ću se pokušati kupati cijeli rujan i barem cijeli listopad ako bude ok vrijeme, ako bude sunčano. Vidjeti ćemo do kuda ću dogurati sa svojim planovima kupanja u moru.

Ne znam, prvi put u životu mogu reći iskreno da mi je žao što je ljetu kraj...

Ovo ljeto kao da sam nekako lakše pregurala sama sa sobom, što meni nije nimalo lako, pogotovo jer sam sve samo ne ljetni tip, ali tko zna, možda sam postala, ali čisto sumnjam...

Jeseni se veselim više nego itko valjda, svim onim bojama, šarenilu, kiši koja u ovom gradu zna padati danima. Veselim se oblačnom vremenu i sjedenju na nekoj terasi uz more.
Veselim se orkanskoj buri koja rasčisti baš sve iz zraka i tada nebo je kristalno plavo.
Veselim se šuškanju lišća dok šetam kroz neku obližnju šumu..
Veselim se bogatstvu rijeka...

Jednostavno veselim se jeseni, ali isto tako imam silnu potrebu zahvaliti se meni ovom prekrasnom i posebnom ljetu a poželjeti još veću dobrodošlicu jeseni....

- 14:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 14.08.2020.

O bivšima i vraćanjima....

On bi da krenemo opet ispočetka.

Koji jebeno dobar vic, ha ha ha...Baš me od srca nasmijao.

A sad za ozbiljno.

Jebi ga, sori, ne, ne mogu.
Ne mogu opet ispočetka.

Nažalost ili na sreću, više ni sama ne znam što je ispravno - vrijeme će pokazati. Vrijeme uvijek pokaže jel neki početak sreća ili samo još jedna nanizana gorka nesreća.
Nisam taj tip koji daje 100 šansi i koji pokušava 100 nekih loše isfuranih novih početaka koji počinju najčešće bajkovito, lepršavo, blještavo i različito a uvijek završe skoro pa isto.
Završe na način da je opet došao kraj.
Ponekad neki novi i drugačiji kraj, često neki dobro poznati i isto iscenirani kraj s istim glumcima, istim rolama, vjerojatno je samo ambijent nešto malo drugačiji.
Nema se tu puno što.
Krajevi su nekako uvijek isti, počeci su ti koji nude lepezu boja i vatromet emocija.

Tako je kraj došao i nama, ali to se nekako i očekivalo, ne znam čemu toliko čuđenja sada?
Tako to obično biva kad se nekom daje beskonačno puno mogućnosti.

Ne znam kako je drugima, ali kod mene najčešće kad je kraj onda je kraj. Kraj u mojoj glavi, kraj u mojoj duši, kraj u mom srcu.
Točka.
Rijetko sam sentimentalna i rijetko plačem za nekim starim vremenima, više ih se nekako s osmjehom sjećam, češće ih prepričavam i samim tim ponovno proživljavam, ali ne ponavljam ih, samo ih pričom i sjećanjima dovodim u sadašnjost, samo time i mislim da je to sasvim dovoljno. Meni je sasvim dovoljno.
Povijest i neko završeno i prošlo vrijeme treba ostaviti u prošlosti, kao onaj jedan mali zarez na povijesnoj crti iz sati povijesti u osnovnoj školi.
Žao mi je što ti to moram reći ali da, mačak, ti si za mene povijest, neko prošlo svršeno vrijeme. Točka.

Sad kad razmislim, nekako kao da ti se nemam zbog čega vratiti, ma ne kao, nego da, baš nemam ti se zbog čega vratiti. Postao si samo jedan mali zarez na povijesnoj liniji mog života i kao takav morati ćeš ostati tamo, tamo ti je i mjesto i ne želim te iz neke povijesti opet dovlačiti u sadašnjost jer ti tu nije mjesto. U ovo vrijeme Sada dajemo mogućnosti, prilike i šanse onom nekom i nečem što je Sada, ne nečem što je bilo nekad.
U ljudskoj svijesti je da ide prema naprijed, da gazi, da hvata život, da raste i da gleda sada i naprijed, nikako ne da se vraća.

Jbg, stvarno mi je žao, ali ne krećemo ispočetka, nemoj si ufuravati bez potrebe. Nemoj si davati preveliku važnost. Nisi baš toliko važan i bitan.

Ne vraćam se na nešto staro, treba mi nešto novo, nešto svježe i nešto neistraženo.

Onaj most s tobom je već odavno srušen u mojoj glavi, o srcu da niti ne pričam.
Tvoja vrata su već odavno zatvorena i nema nade da ih niti ni pokušam opet otvoriti. Neda mi se. Da, bahato i bezobrazno ali prokleto iskreno - neda mi se.

Kažu da si nikad u životu ne treba zatvoriti vrata do kraja i da nikad ne bi trebali spaliti mostove preko kojih smo prešli.

E da mi je vidjeti tog nekog tko je to izmislio.

Sori, ja sam od onih koji poneka svoja vrata jako, jako zatvore i još pritom lupe njima svom snagom, tako da se dobro zna tko je kroz ta vrata izašao i da se dobro čuje da su se ta vrata zauvijek zatvorila. I da, jednom kad ih zatvorim, stvarno ih nikad više ne otvaram jer su za mene zatvorena i najčešće, kao da više i ne postoje.

Sori, također, a ti ovo jako dobro znaš da ja kad odem, ja stvarno odem uz fanfare, dim i vatromet srušenog mosta.

Neke mostove sam tako jebeno porušila u svom životu i nije mi žao, dapače, jedino čega mi je žao je to što ih nisam srušila prije - trebala sam, ali nisam, jebi ga, dogodi se.
Među inim srušenim mostovima nalazi se i tvoj most.
Nema ga, ne postoji više, ma čak i da ga želim opet složiti kao neke dječju puzzle od bar 1000 komada - ne mogu, više mogu. Negdje kroz dane, tjedne i mjesece, negdje kroz život izgubila sam komade tvog srušenog mosta.

Ništa, od toga brate, žao mi je.

Ma ustvari, da se ne lažemo, uopće mi nije žao...

Da, i ovo dolje je moja fotka... reklo bi se prigodna :)


- 13:19 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.08.2020.

Ljetno doba...

Nisam baš neki ljetni tip, u biti, iskreno, nisam nikakav ljetni tip, ali trudim se biti.

Još i dalje svojski se trudim postati ljetni tip osobe, i dalje nadobudno tražim sve pluseve ljetnog toplog i sparnog vremena. dakako, pronađem tu i tamo pokoji plus, iako ima više onih ravnih crtica koje bi značile debeli minus u mojoj glavi i moje vječito ljetno odpuhivanje i gunđanje.
Pokušavam se ponašati upravo onako kako su me učili s izgovorom: jer to će mi biti dobro za život, ignoriraj sve one minusiće i iz svake situacije izvuci ono dobro što se izvući da.

Tako i ja s ovim trenutnim godišnjim dobom svake godine i ispočetka ratujem. Svake godine novo ljetno ratno stanje u mojoj glavi započinje negdje u kasno proljeće i završava u kasnu jesen, ili bar onu neku srednju jesen kad se počne normalno disati i spavati.
Po valjda trideset i neki životni put za redom tražim ono nešto dobro u ljetu. Ajde, da baš ne budem sitničava, ima tu nekih prednosti, iako ne baš previše ali ajde, nađe se nešto dobro, ono nešto sa čime ja iznutra rezoniram, iako je toga vrlo, vrlo, vrlo malo....

Ali hajde, i ovo ljeto je konačno nekako pri kraju, i ovo ljeto sam nekako opet i ispočetka preživjela, često ni sama ne znam kako, ali tako nikad ne znam kako ja preživim ljeto ali uglavnom preživim ga, nekad s više muke, ponekad s manje ali gura se i dobro je dok se gura, tako bar kažu.

Izdržala sam sve one nesnosne tople dane i još toplije noći u kojima redovno blagoslivljam sve svjetske gencijalce koji su izmislili klima uređaj ili onog nekog tko je otkrio taj famozni i razvikani, navodno vrlo zli i opaki propuh. ljeti baš od propuha nema neke vajde ali kad i naleti neki dašak vjetrića, veseli čovjeka, pogotovo noću kad ležiš i brojiš ovce od nespavanja jer se nesnosna vrućina uvukla u svaku poru i baš svaki komadić uzavrelog stana. Sranje, naravno.

Kad smo već kod propuha, tko je provalio priču da je propuh opasan a naivna masa je nasjela na priču?

Imam neke svoje poznate koji samo i kad osjete komadić laganog strujanja zraka podemone i brže bolje panično zatvaraju sve, vrata, prozore i sve što se zatvoriti da kako bi u ovim vrućim i nesnosnim ljetnim danima ubili i ono malo zraka što odnekud slučajno zaluta.
Ne znam, propuh i ja smo ful prijatelji, jednostavno, živim na propuhu - oduvijek, spavam na propuhu i uopće ga ustvari niti ne doživljavam kao neko nužno zlo, mi smo više frendovi, ekipica i baš se veselim bilo kakvom strujanju zraka. Dapače, propuh je u mojoj kući oduvijek i svaki dan obitava, nije samo onaj zločest i nepozvan gost za kojeg jedva čekaš da ode.

Jedino čemu se iskreno veselim ljeti je more i kupanje. Eto, imam tu sreću da živim na moru i da ga mogu gledati i uživati u njemu kroz cijelu godinu.
I ljeti i zimi more uvijek ima nekih svojih posebnih i tajnih čari, i kad je bonaca i kad je nevera, i kad je bura ili jugo uz more je uvijek nekako čarobno. More tu neku svoju posebnu energiju koja te istovremeno ispunjava i čisti.
Obožavam otići na more ranom zorom, po mogućnosti na neku sasvim zabačenu plažu i tihu s kamenčićima, naravno, to mi je onako, kao nekako baš prirodno u mojoj glavi.
Obožavam sjediti i gledati u more, slušati zvukove mora - to je ono nešto što me opušta. Tada mi uopće nitko ne treba, često mi se samo potrebna knjiga.
Obožavam biti uz more dok nema ljudi ili dok ih je sasvim malo, najčešće, čim se ekipa počne skupljati u većem broju ja kupim svoje stvari i odlazim. Dolazim na more jer mi treba taj moj neki unutarnji mir, to neko spajanje s morem, kako bi se reklo, punjenje baterija, i svatko ima neki svoj način, ovo je jedan od mojih načina koji mi je potreban kao voda.

Nekako, što sam starija sve mi više i više paše tišina i neki moj stvoreni mir, dobra knjiga i društvo isključivo probranih ljudi.
Nekako, što sam starija sve se više okrećem sebi onom nečem unutar sebe a za to mi je potrebna tišina koju silovito grabim objema rukama jer je imamo svi vrlo malo i gotovo da je postala luksuz.

Veseli me što je ova neka žiža koja se uvijek stvori negdje u ljetno doba skoro pa prošla. Imam osjećaj da se opet vraća onaj neki mir, vječiti balans...
Godišnji su pri kraju, turisti se lagano vraćaju kući, dan opet nekako kao da taje malo kraće i temperature kao da su za neki stupanj niže, kao da se sve polako vraća u neki mirniji period i nekako s radošću ga očekujem...


- 12:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.07.2020.

O bloganju, pisanju...

Čeprkajući danas nešto po statistikama bloga naletim na datum stvaranja bloga.

Ovaj blog nastao je davne 2012. god., da, baš tako, davne 2012. god., dakle, 8 godina blogam. Osam godina sam već tu, nekad češće, ponekad rjeđe ali tu sam, ne dam se dalje, ovo je kao neki moj dom, kao neka mirna luka.

Osam godina pišem, piskaram, bacam svoje misli i istovremeno ih pretačem u redove, jedan ispod drugog.
Osam godina bilježim svoje impresije svijeta, života, kako svog tako i života onih oko mene.
Ima tu posla i nije to samo tako, ima tu puno primjećivanja, slušanja, čuđenja, pričanja, prepričavanja, analiza, samo analiza, preispitavanja do onog krajnjeg črčkanja i bacanja svojih misli na bijeli kompjuterski papir.

U ovih skoro 8 godina statistike kažu da sam stvorila nešto manje od 300 tekstova.

Neki će reći, da, mogla si i više - slažem se, dakako, mogla sam i više, barem to meni nije nikakav problem - meni koja često ima svoje mišljenje, koja uvijek ima neki svoj stav i meni koja uvijek ima nešto nadodati, meni - onoj koja se voli igrati riječima, slagati ih i preslagivati, igrati se s njima kao malo dijete s kockicama. Dakako, stvarno sam mogla i više...

Također, isto tako, mogla sam i nikad ne započeti blogati. Sve ovo jednom nekad je mogla samo ostati moja samo još jedna u nizu nerealizirana ideja u životu. Ali ipak nije, ipak sam je oživjela i pustila neka plovi svojim tokom, neka raste....
Od samo jednog mog malog, sićušnog i sramežljivog bloga i povremenog črčkanja i sabiranja mojih razbacanih misli došla sam to te famozne brojke od 8 god., do skoro 300 tekstova, nažalost nigdje u statistikama ne piše koliko tu ima ispisanih riječi, s vremenom sam stvorila istoimenu stranicu na društvenoj mreži koja ima popriličan broj pratitelja, te iz istog tog bloganja dogodilo se i jedno povremeno moje črčkanje za jedan poznati ženski portal.
Da, sve je počelo sasvim slučajno i s puno ljubavi. Sve je počelo iz samo jedne ljubavi prema riječi i iz samo jedne ideje koju sam pustila da raste i pokušala biti dosljedna i ne odustati na pola puta, a stajala sam često i često imala kako bih ja u šali rekla, kreativne stanke i krize, ali to je opet nešto jače od tebe, koliko god da puta staješ i prestaješ, uvijek se nekako vratiš jer tko jednom zavoli bloganje, pisanje i sl. voli ga zauvijek, i to je amen.

Što imam od pisanja?

Iskreno, nemam ništa, ne dobivam nikakvu lovu za svoje misli pretočene u riječi, ne dobivam nikakav honorar, iako bi bilo lijepo. Ima li što ljepše u životu nego svoj hobi pretvoriti u posao? Ima li što ljepše nego biti plaćen za posao koji radiš iz ljubavi? Naravno da nema. Divno bi bilo hobi pretvoriti u posao, ali....
S druge strane ipak imam nešto od pisanja, imam to da ako sam samo jednom svojom rečenicom nekom pomogla da se pokrene u životu i potakla ga na svoje osobne promjene, ako se netko utješio u nekom tekstu, ako se itko pronašao u nekoj mojoj životnoj priči, ako sam samo jednu osobu iskreno i od srca nasmijala, ako sam i samo jednoj osobi koja sve ovo čita i prati me na bilo koji način pomogla e tada zaista smisao mog bloganja i pisanja postoji i time je moj rad naplaćen...




- 10:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 12.06.2020.

O ciljevima ....

Ne znam kako drugi, ali ja si često postavljam ciljeve u životu, skoro, pa gotovo svakodnevno si dajem neki novi zadatak, nešto novo za riješiti...

Ponekad si postavljam ciljeve na tjednoj bazi, ponekad na mjesečnoj ili čak na godišnjoj bazi, ovisno o cilju i ovisno o tome koliko mi treba vremena i truda da realiziram svoj postavljeni cilj. Neki ciljevi su mi lakši, neki teži, zahtjevni i zahtijevaju određeno vrijeme, trud i rad kako bi doveli kraju.

Postavljanje ciljeva mi je izuzetno važno u životu, oni me tjeraju naprijed.
Oni mi ne daju da stojim.
Oni su mi znak da sam živa i da tečem.

Često kažem za samu sebe da jednostavno živim od cilja do cilja.
I upravo onda kad pomislim da sam sve odradila, dođe mi neka nova ideja što bih opet mogla, promijeniti, zamijeniti, preokrenuti, dođe mi opet i ponovo taj neki novi cilj.

Jednostavno, obožavam to svoje postavljanje ciljeva i rješavanje istih, obožavam tu vječitu utrku same sa sobom. Volim to dokazivanje samoj sebi kako je sve moguće i kako ustvari sve mogu samo je potrebno imati ideju, cilj i krenuti prema tome bez previše osvrtanja i slušanja drugih.

Većini je skoro pa sve nemoguće, teško ili neizvedivo, naravno, bez da su pomakli prstom i bez da su samo i pokušali, najlakše je odmah i u startu odustati.

Upravo iz svih tih razloga nekako sam kroz život naučila isključivo slušati često samo sebe. Naučila sam slušati ono unutra u meni s čime isključivo ja rezoniram.
Naučila sam da se sve češće ne osvrćem na tuđe stavove, tuđa razmišljanja vezano za moje ciljeve.
Naučila sam svoje ciljeve ostaviti isključivo za sebe, jer jednostavno ne da mi se slušati okolinu kako mi se svojski trudi objasniti kako je nešto nemoguće, kako je nešto neizvedivo, kako upravo taj neki moj novi cilj nema smisla i vodi ka ničemu...

Ne da mi se, uvijek kažem da svatko gleda svijet kroz svoje naočale pa onda ok, neka svoje ciljeve, ideje i planove gledaju kroz svoje očale, a ja ću na svoje ideje, planove i ciljeve gledati kroz svoje filtere...

Često okolini volim reći da ako mi ne mogu dati neku novu ideju kako da ostvarim svoj cilj i ako im je jedini komentar kako se to nešto ne može i kako je to nešto totalna ludost, te kako ja uopće nisam kalibar za to nešto odraditi, onda im je bolje neka šute, jer ako mi ne možeš ili ne želiš biti podrška onda me nemoj niti sputavati u ostvarenju mojih životnih vizija. Vremenom sam nekako naučila s kim mogu o kojim temama, naučila sam tko mi je podrška, a tko mi je onaj koji mi pokušava slomiti krila.

Ali to je tako, to su ljudi, nema tu spasa, niti bijega, to je jednostavno tako.

Naučila sam da postavljene si ciljeve držim za sebe i radi sebe i radi drugih.

Imam jednu teku, tamo pišem sve postavljene ciljeve i sve zadatke koje moram riješiti.
Nikad ih ne držim u glavi jer znam da sve živo zaboravim, i onda ako zaboravim i ne riješim, e onda sam ljuta na samu sebe i tužna sam.
Ako ih ne zapišem, držeći ih tako samo u glavi, počnem raditi nekoliko stvari odjednom i najčešće sve to nešto započnem, zbrljavim, riješim do pola i ostavim - e tada budem poprilično ljuta na sebe, razočarana u sebe...
Sve kao nešto, a ustvari ništa...
E da mi se to ne bi događalo počela sam sve pisati, stavku po stavku, zadatak po zadatak, sve da bude transparentno i sve s naznačenim datumom, ponekad da mi bude zanimljivije koristim i markere i kemijske u boji - ponekad one sa šljokicama, dakle, moje postavljanje ciljeva nije samo tako, postaviš si cilj. Pisanje mojih ciljeva često meni bude ritual u koji se skroz ufuram osjećajući se baš važno dok sjedim doma i razmišljam i što treba sljedeće odraditi.

Ali ima još jedna veća životna čarolija u tome svemu. Jednom, nekad, poslije ne znam koliko vremena, kad staviš kvačicu pored zadanog cilja, kvačicu kao, ok, ovo je riješeno ili si postavljeni cilj precrtaš u znak koji bi značio da si i ovo riješio, e onda tvojoj sreći nema kraja. Da, upravo je tako, sreći nema kraja, još jedan zadatak sam riješila, još jedna briga manje...

Ponekad, uzmem taj svoj notes i prevrtim si sve svoje čekirane i prešarane, postavljene i već riješene izazove, na neke sam već i odavno zaboravila, baš ih onako gledam i kužim kako mi samopouzdanje sve više i više raste, shvaćajući kako mi je postavljanje ciljeva pomoglo u životu da rastem i da naučim vjerovati isključivo u sebe, jer vjera u sebe je nešto nemoguće veliko i moćno i jedino ono nešto iskreno moje što mi nikad nitko neće moći uzeti...




- 13:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 05.06.2020.

Bilo, prošlo ...

Iako je bio pozvan nije došao na druženje s nama dragim ljudima.

Prvotno je rekao da će doći, na kraju se ipak predomislio. Nije mi se niti osobno javio da neće doći. Poručio mi je to preko zajedničkog nam prijatelja. Ne znam zašto se nisam iznenadila na takav način njegova ponašanja. Valjda s godinama otupiš i dođeš u fazu kad te više malo što može iznenaditi.

Nekako, kao da sam potajno odahnula kad sam čula da ne dolazi, nekako kao da mi je pao kamen sa srca, kako bi se reklo.

Potajice i u sebi, već sam danima priželjkivala da ne dođe, jednostavno nije mi se dalo. Nisam imala muda ne pozvati ga, u biti, više sam se nekako povodila time misleći kako nije ok pozvati svih osim njega, iako mi je njegov dolazak bila teška tlaka.

Reklo bi se da smo prekinuli, razmišljam u sebi, smiješeći se sama sa sobom.

Prekinuli?

Što smo prekinuli kad službeno nismo nikad ništa niti imali.

Naš odnos nikad nije imao ime, nikad ga nismo nikako nazvali. Također, naš odnos nikad nije bio za javnost, to je bio odnos samo za nas dvoje....Odnos, u tajnosti, tako nam je pasalo i jednom i drugom....Nismo imali ambicije graditi dalje odnos, našu priču..

Oboje odmah od samog početka nismo vidjeli smisao našeg odnosa, puno i previše razlika preko kojih ne možemo prijeći, razlike koje ne možemo zanemariti jer su tu i jako su vidljive, životne i jako opipljive.... Za početak razlike tipa - velika razlika u godinama, mojim i njegovim, dalje - različite startne životne pozicije, različiti afiniteti u životu, broj svakodnevnih obaveza, općenito prerazličiti načini življenja naših života i premalo interesa da ih usmjerimo negdje kako bi krenuli u istom smjeru.

S vremenom od i ovako velikih razlika između nas dvoje isplivale su one još i veće - karakterne.

Razlika u godinama došla je na naplatu. On je još uvijek u svojoj u glavi jedno veliko i zaigrano dijete bez imalo trunke i odgovornosti prema sebi, a još manje prema životu. Jedan veliki nezreli muškarac, mlađi od mene, kojem treba puno pažnje i koji jednostavno želi da se svijet vrti oko njega, a ukoliko to ne bude tako onda nastane ona dječačka ljutnja i durenje kao kad djetetu oduzmeš najdražu igračku. Ali to je to, to je ta razlika u godinama, jednostavno, nitko mi ne može reći da godine nemaju veze, imaju, dakako da imaju. Razlika od 10 godina čini jako puno, u periodu od 10 god. stekneš zrelost, životnu mudrost, naučiš, prođeš život, izlaziš, mijenjaju ti se životni prioriteti, ima toga... Godine ipak bar nešto znače, možda nekom ne, meni apsolutno da... Realno, ova osoba koja sam sada, nisam bila prije 10 god., mnogo se toga u meni promijenilo, mnogo toga se u meni prelomilo što me definitivno iznutra promijenilo...

Jednostavno, ne da mi se više nekom biti mama osim onom kojem moram biti mama, ne da mi se više nikog odgajati osim onoga kog moram odgajati...Ne da mi se i niti ne želim, i na kraju, ne treba mi to.. U nekakvoj fazi života sam kad jedino što mi treba je sigurnost i životni mir.

Znam da uz njega ne mogu postići niti jedno, ni drugo....

Poimanje životne sigurnosti nam je skroz različito, on još o tome niti ne razmišlja iako bi mogao, ali tu je taj njegov divlji karakter + geni koji nisu baš za pohvaliti se....
Poimanje životnog mira nam je također različito jer njemu treba sve osim mira, njemu uvijek treba nekog adrenalina, on uvijek traži uzbuđenje, neku akciju... Meni je nekako dosta akcija. Turbo akcija mi je i sam svakodnevni život i more obaveza, trčanja, skakanja, organiziranja... Nekako sam se kao malo i umorila i stvarno sve više i više težim kakvom takvom miru uz tragove adrenalina, ono, baš tragove, taman onoliko koliko mora, ne baš nešto previše...

Jedino što nas je vezalo je to što smo nam je bilo dobro dok smo bili zajedno, jedino ta neka lepršavost, opuštenost i smijeh, sasvim dovoljno da nam bude dobro, a opet sasvim nedovoljno da preskočimo sve životne prečke koje nam netko postavlja....


Sad kad sam se odmakla od njega, od sebe, kad sam se odmakla od svega, od nas, sad kad razmislim, bolje je ovako, ne bolje, ma najbolje je ovako, svako na svojoj strani jer premalo je toga što nas spaja a previše toga što nas razdvaja.... Ne, i apsolutno ne žalim...




- 11:21 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.05.2020.

O životu u normali...

Pješačim jutros do posla.

Svakodnevno jutarnje dvadesetominutno hodanje do posla je moj dugogodišnji ritual. Jutarnji ritual u kojem se psihički pripremam za početak dana, to je moja jutarnja meditacija i moj jutarnji zen u kojima se bavim sama sobom, svojim životom, analizama i promišljanjima.

To je mojih 20 minuta samo za mene koje sebično i ljubomorno čuvam moleći se samo da ne sretnem nikog poznatog na putu do posla jer mi se apsolutno ujutro ne priča ni sa kim.

Moje vrijeme za mene.

Hodajući tako jutros prema centru grada primjećujem kako se život vratio u normalu, sve opet teče kao da se nikad nije ništa dogodilo, sve ide svojim tokom kao da ovaj grad, svijet nije nikad zastao na nekoliko tjedana.

Opet prepune ulice automobila, buka na svakom koraku, nervozni vozači i neoprezni pješaci koji luđački preskaču preko ceste kao da su na nekoj šetnici, trubljenje, nervoza, histerija, psovke.....
Javni prijevoz opet u punom pogonu. Ljudi se vozikaju amo - tamo, gore - dolje, ispušni plinovi autobusa, užasna zaglušajuća buka...
Opet ulice pune ljudi, čuje se žamor, buka, gužva u dućanima, gužva u kafićima... Još samo na nekim mjestima u tragovima možeš ući po jedan ili po dvoje u prostor.

Zaista, se sve vratilo u normalu iako se pitam što je ustvari normalno?

Ovaj životni ritam koji imam sada nikako mi nije normalan. Opet sam sa vratila u stanje stresa i kroničnog umora. Samo ganjaš naprijed, moraš, u mašini si života i to tako ide, kao da nema stajanja, kao da ne smije biti stajanja.

Baš jutros mi je prošla kroz glavu misao kako mi nedostaje onaj mir i tišina koji smo imali prije samo nešto više od mjesec dana.

Razmišljam kako mi ustvari nedostaju one puste i tihe ulice, one ulice bez automobila, bez autobusa bez buke i ispušnih plinova, tu i tamo naletiš samo na nekog biciklistu.

Razmišljam kako mi nedostaju ulice bez ljudi, gdje tu i tamo nekog sretneš, pozdraviš i nastaviš dalje svojim putem sa svojim mislima. Zanimljivo mi je što se u to vrijeme praznih ulica, rijetki i nepoznati ljudi koje sam sretala na cesti uljudno i obavezno pozdravljali, to mi je bilo onako, ugodno, blisko, nekako toplo, osjetila sam kao neku bliskost s tim rijetkim šetačima.

Razmišljam kako mi nedostaje onaj apsolutni i ponekad sablasni mir. Mir i tišina.
Osjećaš istovremeno strah i ushićenje od tog stajanja u vremenu i prostoru.
Nedostaje mi vrijeme kad je sve stajalo i kad si tišinu mogao rezati nožem, ja sam jednostavno takav tip osobe - volim tišinu, dobro se osjećam, tako se regeneriram...

Razmišljam kako bi bilo dobro da postoji neki balans između tog mira i ovog užurbanog stresnog života. To bi baš bilo super. Kažu da balans moramo stvoriti sami u sebi i da je to jedino moguće i ispravno, da, vjerujem da je tako, ponekad čak i uspijem ali više nekako živim u krajnosti.. Iz buke u apsolutni mir i obrnuto, što zna biti poprilično naporno i iscrpljujuće ali ok, idemo dalje...

Upravo se tako zadnjih dana i osjećam, vrlo iscrpljeno i umorno, vjerujem da i nisam jedina, ima nas....

Svijet je opet iz jedne krajnosti naglo prešao u onu drugu krajnost.
Bez priprema, bez prijelaznog nekog procesa samo rez i mentalno preskoči iz jednog apsolutnog mira i skoči opet totalni nemir i stres zvani svakodnevni život.
Ponovna adaptacija i prilagodba.

Kao što smo prije nekoliko tjedana skočili iz životnog kaosa u prisilan mir i stajanje, prilagodba, barem meni je bila sve samo ne laka. Trebalo mi je vremena da se naučim živjeti sa stajanjem svega oko mene, gdje sam i ja morala prisilno stati, isto tako, sada se moram prisilno opet vratit u žižu, buku, žurbu i gužvu...
Trebalo mi je vremena da se mentalno i fizički prešaltam, također, i sada mi upravo treba vremena da opet opet prešaltam i iskreno, još uvijek kao da se nekako tražim i adaptiram na ovaj novi / stari užurbani način života....




- 10:26 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 10.04.2020.

O mojoj izolaciji ....

Nakon dugo vremena opet me pere neka nesanica.

Budim se već noćima u 2, 3 , 1, 4 sata, ustanem, prošećem po stanu i vratim se natrag u krevet, ponekad zaspim a ponekad i ne. Naravno, neprospavana noć nosi sa sobom i posljedice u novom danu, umor, bezvoljnost, lagana depra, tjeskoba i sva na stanja kad se osjećaš loše sam sa sobom.

Kažu mi mnogi da nesanica u sadašnjem trenu nije zabrinjavajuća. Danas, u ovom vremenu ludosti i opće histerije to je sve normalno, svi smo zatočeni u svojim domovima, radimo od kuće, ne trošimo se nigdje, nemamo kontakte s drugim ljudima i sve je to ono što ustvari nije normalno i što nas negdje prazni iznutra. Nažalost, situacija je trenutno takva kakva je i pravila ponašanja se moramo pridržavati, a kakvi ćemo izaći jednom kad to sve prođe - kako bi se reklo, živi bili pa vidjeli. Mislim, da bi moglo biti vrlo zanimljivo, vatromet u našim glavama.

Kući sam već skoro pa mjesec dana. Sjećam se prvih nekoliko dana kad sam ostala kući, još je bilo sve koliko toliko normalno, još smo bili živi - živi duhom, radile su teretane, mogao si normalno van, dječja igrališta su bila otvorena, trgovački centri radili, mogao si satima šetati psa, još je bilo cike, galame i buke - još je sve bilo živo. Sve je bilo normalno, osim što sam i ja kao i nekolicina ljudi prestala odlaziti na posao i počeli smo raditi od kuće.

Ne odlazak na posao mi je bio prvi stres. Svakodnevno pješačenje do posla je moj ritual, moj mir i moja meditacija kojom započinjem dan.

Sjećam se tih prvih nekoliko dana mog prestanka odlaska na posao mi je bio itkekako stresan.

Nedugo nakon toga zatvorila su se sva igrališta, prestala je škola, nedugo nakon toga dobila sam obavijest da prostor u kojem treniram je zatvoren do daljnjeg, nedugo nakon toga čekala sam u redu kako bih ušla u trgovinu, nedugo nakon toga ljudi oko mene počeli su hodati prekrivenih lica i s rukavicma na rukama. I nedugo nakon toga shvatila sam da mi je netko tamo negdje ograničio kretanje, privremeno mi je uzeo moju slobodu.

Netko mi je postavio neka nova životna pravila koja ja ne živim, ja ne znam što je to sve, ja ne znam što znači biti danima u kući, isto tako ne znam što znači ne vidjeti drage ljude, ne znam što znači ne zagrliti ih i poljubiti jer tako - volim ih, ne znam što znači ne trenirati kao ni ne hodati satima sa psom. Ja to sve ne znam!

Preko noći se ispred mene postavilo mnogo toga što ne znam, što nisam nikad iskusila, nisam znala kako se nositi sa svim tim stanjima. Sve te nove i neistražnene nametnute životne spoznaje su mi unjele popriličan strah, tjeskobu i nesigurnost u moju svakodnevnicu, u moj život.

Odjednom je i gotovo preko noći sve je stalo, promet, ljudi, životinje, život je stao.

Kakva depra?!

S novonastalim stanjem ne možeš proći bez nesanice, bez tjeskobe i bez toga da te pere depra, ne možeš, pogotovo ako vodiš jedan vrlo bogat i dinamičan život i odjenom staneš - onda je to kaos. To je isto kao kad voziš automobil u 5 brzini i odjednom ubaciš u drugu, da, prebacio si i auto dalje vozi, međutim što se dogodilo automobilu i motoru od tog iznenadnog prijelaza, e to je već neka druga priča, bezpogovorno, posljedice ostaju.

Tako je bilo i kod mene, od mog života kojeg vodim često u petoj brzini odjednom su mi ga smanjili u drugu brzinu, bez najave, bez upozorenja, bez prilagodbe, bez ičeg, samo rez i cap, navikvaj se na nova pravila, nove odredbe, novo nešto...

Ali kako bi se reklo, kako se magarac navikne na batine tako se čovjek na sve navikne. Nekom treba više, nekom treba manje - ali svi se naviknemo.

Tako sam se i ja nekako navikla na novonastalu situaciju, doduše, jesam li imala izbora? Naravno da ne, tko me pitao?!

Iskreno, trebalo mi je dana i dana da se prilagodim, da popustim, olabavim i da počnem plivati nizvodno. Nije bilo lako u mojoj glavi meni sa samom sobom, bila su tu mnoga previranja, analize i laktarenja i unutarnje borbe gdje sam plakala nad starim načinom života, kao da se nikad više vratiti neće.

Ali ajde, u svakom zlu treba naći nešto dobro pa sam tako iz ove situacije pokušala izvući nešto dobro: kući sam, imam nepročitanih knjiga gomilu, čišćenju nema nikad kraja, proljeće je - vrt me čeka, ima tih nekoliko filmova koje sam oduvijek htjela pogledati ali nikad nije bilo vremena, također, provesti vrijeme s obitelji je neprocijenjivo...A i realno, neće ni ovo trajati do kraja života, evo, samo što nije sve završilo, možda i nije tako ali sam samu sebe uvjerila....

Jedino, nesanice ostaju, ponekad tjeskoba i gomila teških misli o tome što će biti sutra.... Da....





- 09:23 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 31.03.2020.

O pustom gradu ....

- 18:50 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 28.02.2020.

O četrdesetima...

Kad sam imala 20 godina, nit sam imala briga, nit sam imala pameti.

Život s toliko godina ti je samo jedna velika zajebancija i poneka briga, izlasci, putovanja, druženja, smijeh, ljubavi i sl., tada su mi oni koji su tada imali 40 izgledali turbo staro. Iskreno, tada sam se stvarno bojala i same pomisli kako je to biti u četrdesetim godinama - u to vrijeme, sa 40 god. u dupetu mi je zvučalo kao da si već polumrtav, biraš si osmrtnicu, posmrtno odijelo...Strašno, nemoguće i gotovo nezamislivo.

Kad sam ušla u 30-te god., mahnito sam okrenula neki novi list u životu koji kako je brzo došao, tako je isti taj list još brže i odlepršao pod stegom obaveza, trčanja, skakanja i inih životnih dogodovština. Tada, samo staneš i zapitaš se gdje ti je nestao dan, tada shvatiš da 24 sata dnevno je skoro pa ništa. Dan prođe kao neke bezlične 24 minute koje nestanu samo tako - kao rukom odnesene, odu u nepovrat i nema ih natrag, nestale su zauvijek.

U tim famozno brzim 30-im godinama stvarala sam si svoju malu obitelj, bila u potpunosti posvećena djetetu, mužu, poslu, kući i svemu onom što čini život - beskonačno puno obaveza, vremena za sve i svih osim sama sebe. Stvarno, tada je to bio period kad sam u potpunosti izgubila samu sebe, u cijelosti izgubila konekciju sama sa sobom od silnog trčanja, udovoljavanja, zgrtanja....
Tada, u tim 30-im godinama nisam ni stigla razmišljati niti o tome što bi moglo biti za 7 dana, a kamoli misliti o tome što će mi donijeti 40-te ili 50-te, tada, stvarno daleka ako ne i predaleka budućnost. Također, gotovo nezamisliva, samo jednostavno jebeno predaleka.

Sada, kada sam ušla u 40-te, one strašne godine kojih sam se nekad davno strašno bojala. Sada i iz ovog kuta gledanja, iskreno samo mogu reći da mi nikad, ali nikad nije bilo bolje nego mi je sada.
S tim 40-im kao da se sve nekako samo od sebe posložilo a ja samo samo smješkam onako podlo ispod oka i stavljam check kvačice pored toga...riješeno, riješeno, riješeno....idemo dalje...

Ona nekad mala beba postala je veliko dijete, samostalno, odgovorno, posloženo. Postao je jedan divan majčin sin jedinac, ok, da ne pretjerujem ima tu još par krivih drina i drinica za ispraviti, ali to je generalno zanemarivo malo, dapače, ako se i nikada te drine ne isprave, on je super sin, odgojen, pristojan, odlikaš u školi, odličan i vrlo predan sportaš i još k tome, još uvijek je dijete, jedno veliko i sretno dijete.

Onaj nekad moj super savršeni suprug vremenom je postao moj savršeno bivši suprug, i tu sam stavila check kvačicu. Eto, i to sam nekako vrlo uspješno i tiho riješila, kako bi se reklo, bez po muke :)
I što se toga tiče, i tu su se stvari posložile same od sebe, uvijek sam pristalica toga da ako ne možemo skupa, bolje da onda odemo svaki na svoju stranu potražiti sebi sreću u ovom ludom i šarenom svijetu. Eto, tako je i on sebi našao sreću nedugo nakon nas.
Također, i ja sam sebi našla sreću, ali ne u svijetu i s nekim drugim, već sam je našla sama sa sobom i u sebi.

Također, nikad nisam bila sretnija nego što sam sada i s ovoliko godina.

S tim mojim 40-im sve mi je nekako lakše.

Lakše kažem NE bez ikakve grižnje savjesti, analize i daljnje brutalno ubilačke samoanalize.
Lakše otkantam ljude koji mi ne pašu, nemam više potrebe biti pristojna i biti u nečijem društvu jer to tako mora. Što mora?
Lakše kažem da mi se to nešto upravo sada ne da.
Lakše odem u dućan i nešto ne kupim jer kao da sam svjesna da imam sve i da mi sve manje ustvari treba.
Lakše ostanem kući uz dobro štivo i šalicu dobre kave jer i najgora knjiga je bolja od nekih loših i toksičnih ljudi.
Lakše uzmem svog psa i odemo šetati sami kilometrima jer sam shvatila sa vrijeme provedeno sam sa sobom nema cijenu, to vrijeme je bogatstvo koje nitko i nikad neće moći platiti.
Lakše režem sve oko sebe, ljude, odnose, službu, sve, nemam potrebe više biti pristojna.. Jednostavno, kao da mi je sve nekako lakše..


Također, kao i svi, imam briga, problema, životnih izazova i inih situacija koje te ponekad stjeraju u kut, ali sada kao da im više prkosiš, sada kao da im se više ne daš, kao da ih uopće ne shvaćaš ozbiljno, ma čak se i onako zlobno naceriš.

Sada, kao da ne te izazove samo onako posprdno odmahneš rukom znajući negdje duboko u sebi da će se jednom riješiti, da će sve jednom sjesti na svoje mjesto bez obzira brinuo se ti ili ne, sada, kao da je sve nekako jednostavnije.

Naučila sam kroz život da treba znati izabrati pravi trenutak kada treba životu prkositi, a kada treba plivati nizvodno. Nekako mislim da je više ovih dana kada se samo treba opustiti i biti pa što bude, a uvijek će nešto biti, prkosili mi ili se samo prepustili...

Ove moje famozne 40-te godine mogu reći da su druge 20-te godine, one godine kad si mladi blesav, ok, sad više nisi baš tako mlad, ali ako si svjestan činjenice da mladost je samo i isključivo stanje duha, da, onda i s ovim 40-im si mlad, blesav, pun života i grabiš ga kao da sutra ne postoji, veseliš se svakom novom danu jer znaš da ti nosi nešto, novo, nešto lijepo i opet nešto divlje, baš kao u tim nekim prošlim lepršavim 20-im....

Pogledaš se u ogledalo, zaželiš si dobar početak dana, kažeš si da si lijepa i da voliš ono što vidiš u ogledalu.

Zapitaš se, gdje ti je kraj?

Nema ti kraja, svijet je tvoj.... logično....



- 08:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.02.2020.

O meni ....

Gledam se jutros u ogledalo.

Starim, jebote.

Bez obzira na sve gledajući se u oči poželim si dobro jutro i odličan početak novog dana, moj dugogodišnji jutarnji ritual.

Gledam se i govorim na glas sama sebi da bez obzira što starim još uvijek dobro izgledam, još uvijek se dobro nosim sa svim tim beskonačnim crticama na svom licu. Nasmijem se sama sebi gledajući se u svoje duboke crne oči.

Počeli su mi se stvarati oni jastučići ispod očiju koji kad se ujutro probudiš izgledaju baš kao pravi mekani i podatni jastučići. Umiješ se nekoliko puta ekstra hladnom vodom i onda kao malo nestanu, da, tako je bilo prije, sad više ne nestaju nakon hladne vode, i dalje ostaju još neko vrijeme bez obzira na umivanje, obzira na mazanje kože uljem divlje ruže, i dalje su tu, drže se do, eventualno malo tijekom dana splasnu. Ali, tješim se, dobro mi stoje, nije to tako strašno. Čak su mi i slatki.

Vidim, kao životni jack pot dobila sam još neke nove borice po čelu, ma hajde, nisu toliko duboke, nije ni to toliko strašno. Nikad u životu do sada nije mi palo na pamet peglanje bora, nikakvi botoksi niti ikakva moderna čuda, ja sam prirodan tip, vrh njege kože mi je bjelanjak i gavez, ponekad mi je i to tlaka.

Gledam se i baš sam si nekako ponosna na te svoje bore i borice, život mi se baš dobrano ispotpisivao na licu. Ostale su ispisane životne priče prepune bura i bonaca, uz malo sreće, malo brige, uz pokoju suzu i puno, puno, puno gromoglasnog smijeha, život nije ravnica, dapače, srećom nije ravnica, bilo bi strašno dosadno.

Nekako sa sjetom se gledam i baš sam si nekako iskreno ponosna na to svoje ispisano lice tješeći kako mi je vrat još uvijek gladak, kako i kako još nemam staračke pjege po rukama. Gledam se i govorim si naglas, ma dobro ti stoji...

Vrijeme mi je za krenuti, gledam se još jednom i mislim si, dobro je, sve je dobro...

Već odavno si ugazila dobrano u klub 40+, pumpica ti još srećom dobro radi, još uvijek možeš prehodati kilometre, još uvijek možeš čučnuti sa 50 kg na leđima, bez obzira na godine i gravitaciju dupe ti i dalje dobro i čvrsto stoji, sretna si žena ...

Dakle, stvarno sve je dobro, nemaš brige mala pomislim, pogledam se još jednom i krenem u novi dan po još jednu boricu, vjerujem da će biti od smijeha, ne od teških misli....


- 10:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 17.01.2020.

O Mami ...

Neko jutro sam se uvukla mami u krevet, privinula se uz nju i zagrlila sam je onako s leđa, kao što je ona nekad davno grlila mene dok sam još bila dijete.

Nemam baš neku tu ludu naviku da se sa 40 i kusur godina uvlačim mami u krevet, ali u tom času gledajući je pokrivenu do ušiju kako mirno spava, tako me je ono nešto iznutra natjeralo da se nježno i tiho privinem uz mamu i odrijemam s njom još minutu vraćajući se tako u rano i bezbrižno djetinjstvo.

Dok sam tako ležala sklupčana uz mamu vidjela sam pored sebe fizički jednu sasvim malu, sitnu ženicu, a ustvari jednu tako veliku osobu u mojim očima - gledala sam samo jednu Mamu.

Proučavala sam njene crte lice, misleći kako ima lijepe crte lica i kako joj je koža njegovana za njene ipak ne tako mlade godine.
Gledala sam njene sklopljene oči razmišljajući koliko li je samo znala plakati i one njene bore smijuljice koje su se već poprilično poredale oko očiju.
Gledala sam njeno naborano čelo pritom razmišljajući kako je i moj dobar dio tih bora, i ja sam svojom prgavošću i tvrdoglavošću ostavila svoj vječni potpis na njenom čelu.

Na trenutak je otvorila oči i začuđeno me pogledala svojim sanjivim pogledom. Zna i ona sama da nisam baš tip od nekih prevelikih iskazivanja emocija, tko me neće znati bolje od vlastite mame?

Zagrlila je i ona mene.
Osjetila sam tu njenu toplinu, istovremenu ljubav i bol. Osjećam iz tog njenog zagrljaja da je stara, da je ostarila, osjećam da je više umorna od života i da me sada treba kao što sam i ja nekad davno dok sam još bila dijete trebala nju.

Zanimljivo je kako se uloge u životu promijene...

Ležeći tako privijena uz mamu imala sam osjećaj da sam opet ona mala djevojčica bez brige i bez pameti, ona mala prgava curica u sigurnoj luci dobro zaštićenoj majčinim zagrljajem.

Ponovo sam probudila u sebi onaj zatomljeni osjećaj malog i uplašenog djeteta kojem treba puno ljubavi, topline i roditeljske brige.

Opet sam probudila u sebi onaj osjećaj pripadnosti, onaj neki već davno zaboravljen blagoslov da imam mamu. da, još uvijek imam mamu.

Gledajući je tako, razmišljala sam kako sam sretna, kako nisam sama na ovom svijetu, imam mamu. Tatu sam ne tako davno izgubila, ostala mi je još mama. Kakva istovremeno teška i oslobađajuća spoznaja, još mi je samo mama ostala.

Krenule su mi suze, jedna za drugom.

Osvijestila sam misao da jednom neću više imati niti mamu i da ću ostati sama. Iako, nikad nisi sam na ovom svijetu, uvijek imaš nekog, imaš dijete, partnera, prijatelje, poznanike ali jednom kad ostaneš bez roditelja onda stvarno kao da odjednom ostaneš sam prepušten sam sebi, i kao da odjednom više nisi ničije dijete, uopće nije bitno da li imaš 5, 15, 20 ili 50 godina.



- 09:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.01.2020.

O tuđim mišljenjima ....

Diraju li Vas tuđa mišljenja o vama?

Razmišljate li o tuđim teškim riječima upućenim Vama osobno u lice ili iza leđa?

Slušate li tuđe savjete?

Moj odgovor na sve gore navedeno je: NE, NE i NE!.

Tuđa mišljenja o meni uopće me ne diraju. Nikakva, niti ona pozitivna, niti ona negativna, kao da sam se cijepila protiv toga.

Ne mogu reći da je to oduvijek bilo tako. Nekad, kad sam bila mlađa jako mi je bilo stalo do toga da me svi vole, da me okolina uvažava. Stalo mi je da se svima dopadam, jako mi je stalo da se o meni isključivo i samo lijepo priča. Strašno sam bila opterećena time: što će ljudi reći?!
Sada, u ovim godinama, iskreno, kako bi se reklo, zaboli me uho tko priča, što se priča i kada se priča o meni iza leđa.
Ne znam do čega je, da li je do odrastanja, sazrijevanja, da li je do toga što si u nekim godinama kad si dostigao onu životnu mudrost gdje sigurno i konačno znaš tko si, znaš što si, znaš koliko vrijediš i koliko si postigao u životu da te bilo čije riječi, bilo čije omalovažavanje više apsolutno ne diraju niti najmanje jer imaš izgrađenu savršeno, kristalno jasnu sliku o sebi, a istovremeno si duboko svjestan činjenice da je uvijek i isključivo sve samo u očima promatrača.
Jednom davno negdje sam pročitala da ne možeš vidjeti dobro u drugima ako to nemaš u sebi, i tu bih se potpuno složila. Svatko će u onom pored sebe vidjeti upravo ono što želi i ono kakav je on sam, prema tome - pametnom dosta.
S toga, zašto bih se borila s tuđim grubim riječima i mišljenjima? Uzaludno gubljenje i bacanje u vjetar svoje dragocjene energije.
Nema potrebe, imam jasno iscrtanu sliku o sebi u svojoj glavi i realno, tuđa mišljenja više govore o onom nasuprot tebe nego o tebi samom. Kraj.

O tuđim savjetima..

Tuđe savjete najčešće ne slušam čisto iz razloga što najčešće oni koji nisu niti "prstom pomakli" u životu uvijek su puni "dobronamjernih" savjeta o životu (tuđem, naravno), o svijetu, savjeta o tome što je za onog drugog (u ovom slučaju za mene) najbolje i kako bi to nešto trebalo napraviti, jer jedino je tako ispravno, sve drugo je krivo.

Rijetko pitam druge za savjete, ne iz neke svoje vlastite bahatosti već nekako uvijek znam što trebam, što želim učiniti i znam da je tako najbolje za mene, pa čak i ako donesem krivu odluku, ako ništa znam da je samo i isključivo moja i da ne mogu nikog kriviti za "pogrešno" povučen životni potez osim same sebe. Također, ako iz "krivog" poteza nešto naučiš i dođeš do novih spoznaja i učenja koje će ti dalje koristiti u životu onda to nije pogreška, tada je to učenje, škola, još jedna nova životna mudrost. Ako si siguran sam u sebe, ali ono iznutra siguran, kad tu sigurnost baš osjetiš u prsima onda je to to, onda je to onaj trenutak kada po meni ne treba slušati drugog već samo krenuti prema svom zadanom cilju.

Sve je to individualna stvar gledanja na ljude pored nas, na svijet oko nas, na situacije koje nam se svakodnevno događaju. Sve je to dio nas samih i sve su to dijelovi našeg malog osobnog košmarnog svemira i opet je vrlo osobna stvar što ćemo s tuđim savjetima, pohvalama ili pokudama. Slušati i preispitivati se ili nasmijati se, odmahnuti rukom i furati dalje prema svom osobnom planu....

Toga je oduvijek bilo i zauvijek će biti, vječita borba između ljudskog dobra i zla, borba između crnog i bijelog..




- 10:42 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 15.11.2019.

O spajanju nespojivog...

Još jedan neuspješan spoj iza mene, ustvari baš kontra, još jedan vrlo uspješno i bezbolno odrađen spoj iza mene.

Svega nekoliko unakrsno obostranih trik pitanja i odmah stvari povežeš u priču i shvatiš da ni ova priča nije baš tvoja. Ni ovo nije baš neki jack pot namijenjan upravo tebi. Shvatiš da ni ova rola nije za tvoj avanturistički životni film.

Odlično, pomislih, ovog sam riješila ekpresno brzo, tlaka mi je navlačiti se. U ovim godinama mi je apsolutno promašeno beskonačno se natezati s bilo kojim tipom u kojem ne vidim barem nekog potencijala. Ovaj je stvarno tip bez potencijala, ustvari, čovjek ima potencijala jako velikog, ali ne za mene. Imamo različite životne stavove, imamo skroz različite filmske role u glavi. Već u našim glavama vidim da ne idemo ni približno u istom smjeru, a kako bi to tek bilo u stvarnom svijetu? Ne želim o tome niti razmišljati. Malo mi je dosta onih dijametralno suprotnih, nekako sada više težim ovim sličnijim, ili kako bi se reklo, svaka ptica svom jatu leti, pa tako i ja, još uvijek tražim neko svoje jato.

Prijateljice mi često kažu; ne budi tako isključiva. Ne generaliziraj. Daj mu priliku, daj priliku sebi...

Molim?

Mislim da sam već dala priliku što sam sjedila s inima na kavi i slušala njihove besmisleno glupe i i idijotske komentare na odgovore koje bi mi direktno upućivali, gledajući njihove profile i sklapajući sliku o njima slušajući ih.

Ukoliko postaviš direktno i jasno pitanje onda dobiješ isto takav brutalno otvoren i direktan odgovor najčešće, nema tu mjesta čuđenju, ali često bude čuđenja. Jebenog čuđenja.


- Imaš psa? Šta će ti pas? Jebo te pas... gledala bih u nevjerici s upitnikom iznad glave i pomislila si jebote, a koji kurac će tebi glava i tako ti je uglavnom za ništa, jebote.

-Zašto treniraš toliko puta tjedno, ideš na neku olimpijadu???? - šta bi trebala ležat doma po cijele dane, wtf?
Uostalom, šta te boli ona stvar koliko treniram, više me čudi što je tvoj jedini sportski domet ispijanje pivčine po zadimljenim šankovima i oblizivanje tanjura po inim gostionama te naslikavanje prepunih tanjura i postavljanje istog po društvenim mrežama. Pljuc!

- Brak? Zanima li te brak?
- Ha, kakav crni brak?
- Može crkveni ili civilni!

Iskreno, ne bih znala za kojim sam oblikom vjenčanja, braka više luda, em crkvenim, em civilnim, ne bi ni jedno ni drugo. Ništa od navedenog me više ne zanima. Mislim da bi se morao jebeno potruditi oko mene da me nasamariš da nešto opet potpišem.

Što je brak?

Brak je samo jedna vrlo precijenjena priča, samo dva obična brzo umrljana potpisa pred svjedocima gdje su se dvoje trenutno zaljubljenih ljudi zavjetovali na čuda i nebesa do kraja života. Super! Koliko vidim oko sebe, kako se brzo ožene, tako se i brzo razvedu. hvala, ne bih. Stvarni život u zajednici s nekim je nešto sasvim drugo i uopće je nebitno jel se to zove brak ili kako god.
Imam dosta životnog stresa i bez brakorazvodnih parnica, podjele imovine, podjele kredita, dugova, stečevine, svekrvi i inih pizdarija. Možemo se voljeti i bez braka, nemoj da više igdje išta potpisujem ako ne moram, a ne moram, realno.

Po pitanju davanje druge prilike.
Nedavno sam dobila kritiku mojih cura da bi bilo dobro dati drugu priliku nekom. Ok, slažem se, dobro je dati drugu priliku nekom za kog imaš onaj špurijus da lik ima potencijala. Iako, uvijek se zalažem da prvenstveno treba slušati i voditi sa samo i isključivo svojom intuicijom jer to je jedino ispravno i nekako mislim da te intuicija nikad neće prevariti, sve ostalo su navlakuše.

Pa tako i ja guska, slušam ove oko sebe, ajde, pa daj mu još jednu priliku, možda je ok tip. Vjerojatno je tip baš ok, ali opet ne meni, ne za mene. Tako, potrudim se kontra sebe dati mu kao drugu priliku. Naravno, čim je otvorio usta i progovorio, isto tako je i zasrao, u seknudi. Jebote, ne možeš ti neki tipu od 40+ god., koji živiš još uvijek s roditeljima reći da ti je nedjelja u 11 sati ujutro pre, pre prerano. Strašno! Dobila sam slom živaca iste sekunde i poželjela uspavanoj ljepotici nek se dobro naspava i nek se potrudi da se više nikad ne vidimo, a niti ne čujemo. Nema smisla, živimo drugačije živote, stilovi života totalno kontra, nekom je 11 tek vrijeme za ustajanje, nekom je u 11 već prakitčki prošlo pola dana. Nemoš spojit ne spojivo - točka!

Mogu samo reći, nakon toliko godina života, nakon toliko godina iskustva, nakon toliko životnih partnerskih, onako baš poštenih šamara, ako ne i šamarčina, nakon toliko sranja koje je sada negdje uspješno i daleko iza mene JA si apsolutno i potpuno dajem za pravo da budem isključiva. Apsolutno si dajem za pravo da generaliziram, apsolutno i 1000 posto si dajem za pravo da ne dajem nikakvu površnu i jadnu jedva nategnutu drugu priliku, niti šansu nekom tko možda po nekoj jadnoj i mršavoj stavci zadovoljava moje ne baš toliko zahtjeve kriterije.






- 13:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 31.10.2019.

Pušenje ....

Danas mi je prvih 10 dana kako sam prestala pušiti.

Pušim već poprilično godina, s pauzama, s odvikavanjima, s pušačkim padovima i ponovnim uzdizanjima. Već neko vrijeme intezivno razmišljam o tome kako bih po ne znam koji puta u životu konačno prestala tj. prvo je bilo kako bih smanjila cigarete, ali znam sebe, tako to ne ide sa mnom, ili pušim ili ne pušim, ili je crno ili je bijelo, nema na pola...

Ne prestajem pušiti iz zdravstvenih razloga jer sam mišljenja da ako je neka boleština suđena da te pogodi pa pogodit će te pa makar nikad cigaru zapalio nisi. Ne prestajem pušiti radi financija jer novac kako dođe, tako i prođe, za cigare se uvijek nađe neka kinta i to svaki pravi pušač jako dobro zna. Zašto prestajem pušiti? Iskreno, pojma nemam, mislim da prestajem jer nije da bez cigarete ne mogu i mislim da sam si samo navukla još jednu lošu naviku i uvjerila negdje samu sebe sa mi nikotin treba.

Odlučila sam, idem prestati pušiti pa koliko izdržim - izdržim, nema veze, idem bar probati.

Ovaj put sam baš nekako spremna, ovaj put sam sve dobro izanalizirala i baš sam onako na sve spremna, kako bi se reklo, za svaku novonastalu situaciju imam asa u rukavu, ima da sve sjebem ovaj put do kraja. Kako bi se reklo, ništa me ne može iznenaditi.

Mojih prvih 10 dana nepušenja pa čak mogu reći i nije prošlo tako strašno kako sam prvotno mislila da će biti. Bila sam sigurna da će mi biti puno teže, da će biti puno opasnije za mene ali i za okolinu.

Neću lagati, ali drugi i treći dan sam bila toliko nervozna i živčana da sam pomislila u sebi kako ću najprije svima oko sebe a zatim sebi iskopati oči, bila sam doslovce tempirana bomba koja je pucala svaki čas i na svaku riječ, pogled, sasvim nebitno. Jedino što mogu reći za sebe tada - luda, ali jebeno luda i nadrkana baba. Strašno, baš mi nekako bilo žao ljudi oko mene, ali...

Već prije sam se u glavi nekako detaljno pripremila na apstinencijske krize koje će me dohvatiti jer svih dohvate pa što ne bi i mene, naravno. Svu moju silnu potrebu za hranom i za slatkim kako bih nadomjestila razinu nikotina u svom potrovanom organizmu odlučila sam zamijeniti čajevima i vodom, i to mi dobro ide za sada.
Također, napravila sam si plan i pridržavam ga se - za sada, da mi posljednji obrok u danu budem najkasnije u 18 sati, ukoliko me uhvati glad iza 18 sati uvijek ima čaja, vode ili običnog jogurta kako bih zavarala svoj želudac.
Također, kako bi si olakšala odvikavanje od cigarete odlučila sam početi trčati ili barem brzo hodati u onim danima kad se ne bavim svojim matičnim sportom.
Dakle, stvarno sam spremna na sve, kako bi se reklo, ništa me ne može iznenaditi...Spremna sam na sve moguće situacije i kako bi se reklo, ovaj put me stvarno ništa ne bi trebalo moći iznenaditi.

Nakon što je završila moja famozna šiz faza - srećom, kratko je trajala, uhvatilo me kao neko čišćenje organizma. Nakon nekoliko dana počela sam kašljati, gušiti se od kašlja - odvratan osjećaj. Ujutro bih se probudila sa suhim grlom tako da čim bi otvorila oči popila bi na iskap po pola litre čaja ili vode, to mi se nikad nije događalo pa čak niti nakon najžešćih tuluma. Također, od fizičkih manifestacija uzrokovanih prestankom pušenja je i nesanica. Prvih nekoliko noći ili nisam spavala uopće ili bih spavala vrlo nemirno i isprekidano, vrlo iscrpljućuje.

Najviše sam se bojala druženja s mojim prijateljima pušačima, ali od moje prevelike brige na kraju se nije dogodilo ništa. Nekako sam bila sigurna da ću žicati cigaru kad budem u društvu, nekako sam bila sigurna da ću imati potrebu ali na kraju na moje veliko čudo od svega toga čega sam se bojala nije se dogodilo baš ništa.

Također, bojala sam se i onih životnih situacija kad te netko ispali na živce pa onda automatski i bez razmišljanja posegneš za cigarom tražeći utjehu u njoj, međutim, u ovih nekoliko dana nepušenja kako su me ispalili svi oko mene i koliko puta sam ispalila samu sebe, rijetko koji put mi je došlo da posegnem za cigaretom.
Kada bi u tim svojim živčanim trenucima i samo pomislila na cigaretu, odmah i momentalno bih sama sebi rekla da je to samo još jedna mala kriza i još jedan mali životni test izdržljivosti, na sve moguće načine bih tada pokušala biti iskrena sama sa sobom i umiriti u glavi samu sebe. Nekako i uspijevam, ovaj put vjerujem u sebe da će potrajati.

Moja odluka za prestankom pušenja je nije bila nekako odjednom, puno sam pričala sama sa sobom treba li mi uopće cigareta, mogu li bez nje obzirom da pušim 20 godina s nekim malenim prekidima, zaista sam puno bila sama sa svojim mislima i vrlo intezivnim i dubokim analizama.

Isto tako, odlučila sam da kad imam neko partijanje s ekipom ako mi dođe gušt da ću bez imalo grižnje savjesti kupiti kutiju cigareta i uživati u tim trenucima, ali isto tako kad to partijanje prestane, prestaje i moje uživanje u nikotinu - tog dijela sam se i sada se nekako najviše bojim jer to je vrlo klizav teren, ali opet nekako vjerujem u sebe da to mogu.

Rekli su mi da je nekako najvažnija podrška okoline, s tim se uopće ne mogu niti ne želim složiti jer apsolutnog sam stava da sam ja sama sebi jedina, prava, iskrena i najčvršća podrška a ovo sve oko mene je li-la, naučila sam kroz život da je nekako najvažnije oslanjati se na sebe, zaista divno je imati ljude oko sebe i vjerovati u njih ali opet ponavljam, prvo vjerovati u sebe i oslanjati se na sebe, a onda nakon toga po potrebi u druge.

Rezime, za sada mi moje nepušenje ide baš nekako jako dobro i baš sam si nekako sretna i zadovoljna sa sobom i rijetko sama sebi poželim sreću ali u ovom mom projektu baš si nekako imam silnu i iskrenu potrebu sama sebe reći, sretno mala i drži se....



- 09:22 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 15.10.2019.

Jesen, jesen ....

Konačno!

Konačno je došla jesen.

Ako neko godišnje doba obožavam onda je to jesen i ne znam sa čime to ima veze, dal s horoskopskim znakom ili kakrakterom, ali jesen obožavam.

U jeseni se najbolje osjećam sama sa sobom i sama u sebi.

Jesen doživljavam kao savršeno vrijeme za nove početke. Vrijeme za velike i male životne preokrete. Jesen je vrijeme za donošenje novih odluka. Jesen je vrijeme transformacije, kako one prirodne tako i osobne.

Obožavam sve one kišne dane kad kiša ne prestaje padati. Obožavam sve one magle, maglice i sumaglice. Obožavam ona beskrajno tmurna i teška neba koja se negdje daljini spajaju s od juga namreškanim ili ponekad podivljalim morem.

Super se osjećam šetajući pustom šumom obojanom jesenjim bojama. Jesen je prepuna teških boja kao da se priroda stvarno negdje priprema za spavanje.

Šetajući šumom koja na dlanu nudi cijeli spektar onih toplih i emotivnih pastelnih boja upijam zvuk pucketanja suhog lišća. Šetajući upijam jesenje mirise, gledam svoj odraz u lokvama izbjegavajći blato.

Jesen je godišnje doba koja ispunjava dušu i tijelo onom nekom čarobnom pozitivnom energijom.

Jesen je u mojoj glavi pokretač svega.

Za nekog je jesen smrt i odlazak, zna nekog je jesen rođenje, neki novi početak, neko novo buđenje, neko novo jutro i neka nova nada....


- 10:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 27.09.2019.

Sam sa sobom ....

Jedna sam od onih koje vole biti same.

Jedna sam od onih koja se ne boji biti sama i kojoj nikad nije dosadno samoj sa sobom. Čak dapače, uživam u samoj sebi i u svom društvu.

Što sam starija sve više i više vremena volim provoditi sama sa sobom u nekom svom malom intimnom svemiru, ne žalim, se, super mi je.

Što sam starija sve više i više neizmjerno cijenim društvo svog psa, neizmjerno cijenim dobru knjigu, svoju malu terasu i čašu dobrog slatkastog crnog vina, naravno, čašu vina iz fine damske čaše. Cijenim takve trenutke i neizmjerno uživam u njima, jednostavno volim da traju. To su ti neki mali rituali koji ispunjavaju dušu.

Što sam starija sve više težim družiti se sama sobom, konačno sam shvatila da sam često sama sebi najbolje i najzahvalnije društvo. Družim se, ali konačno sam počela birati - koga i kada. Biram društvo kao što biram jelo, biram mjesta - sve mi više paše šuma i osama, biram teme - sve mi više paše samo dobra zajebancija i životna lepršavost, biram kada....

Krajnje sebično i bez imalo grižnje savjesti podilazim sebi.

Jednostavno me više ne zanimaju šuplje i prazne priče, uopće me ne zanima tko koga ševi, niti me zanima tko se razvodi ili tko se kreše sa strane, iskreno, čisto me zaboli ona stvar za takve besmislene i jeftine priče... Neka ljudi uživaju u životu ako ih to veseli...

Uopće mi više ne slušaju priče o kreditima, minusima na tekućem računu i inim financijskim sranjima, imam svojih minusa, kredita i kartica sasvim dovoljno i da još slušam tuđa sranja takvog kalibra, neda mi se, tlaka mi je. Takve teme me strašno iscrpe, dodatno opterete, a opet smo na istom, nema neke promjene, ostaju krediti, ostaju minusi, ostaju problemi.

Čemu da onda uopće pričamo o tome? Hoće li mi odjednom i preko noći nestati kredit ako stalno pričam o njemu i plačem jer ga moram otplaćivati s prokleto jebeno visokim nametnutim kamatama? Neće nestati, samo će u mojoj glavi tema kredita biti sve veća i sve bolnija, prema tome - off! Relano, i drugi imaju kredite i minuse pa žive, prema tome - šta? Kako bi rekla moja kozmetičarka, jebe me se ha ha ha ha haaaa.... apsolutno se slažem s njom i citiram je.

Ne zanima me tko ima koju bolest, niti tko će biti sutra u osmrtnicama... Čemu sve te glupe i isprazne priče? Žao mi ljudi, ali ako im ne mogu pomoći, što ću slušati o tome? Čemu?

Nekad prije sam imala totalnu grižnju savjest oko neslušanja drugih ljudi, ali sada je više nemam - niti najmanje.

Žao mi je, ali morati će potražiti nekog drugog slušača što i nije neki veliki problem jer danas je svijet prepun onih koji se vole hraniti tuđom boli i patnjom, a sve je manje onih s kojima iskreno možeš dijeliti svoju sreću i životnu radost.

Na kraju, ljudi i sami po sebi kad imaju neki problem često ustvari uopće ne traže rješenje već dugoročno često traže samo uho za slušanje, rame za plakanje i nekog tko će ih žaliti.

Eto, opet mi je žao, sve češće i češće nisam jedna od onih koja je dobro uho za slušanje, stabilno rame za plakanje i koja daje beskonačno besmislenog sažaljenja u nenormalno neograničenim količinama, malo koga žalim u životu - počevši od sebe pa na dalje.

Možda okrutno, ali jebi ga, tako je - kako je. Život je često jednostavna stvar. Stvari su često crno bijele i ponekad tu uleti neka nijansa one životno sive i jednostavno sve više biram ne imati vremena pretakati iz šupljeg u prazno, niti sama sa sobom, a još manje s ljudima oko sebe....


- 10:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 30.08.2019.

Ti neki dani ....

Dođu tako ponekad ti neki dani. Ti neki ne dobri dani. Ustvari, čak i nisu toliko ne dobri, već su to dani kad ti je sve nekako teško, kad su ti svi teški, ma ono, kad si i sam sebi težak. Onoi neko tupilo u glavi.

Tada, najradije bih prespavala takav dan - a ne možeš.

Najradije bih pobjegla od svih - a znaš da ne možeš.

Tada poželim da ne vidim i ne čujem nikog - a znaš da ne možeš.

U ovom surovom današnjem svijetu uvijek i svima si dostupan na raznorazne načine, gotovo uvijek netko zna gdje si, a ti bi tako rado da ama baš nitko ne zna gdje si - ma samo na taj jedan jedini dan. Jedina ti je želja sakriti se u mišju rupu i biti nedostupan. Samo taj jedan dan da ne čuješ zvon mobitela, samo jedan dan da moraš sjest u suto, samo jeda dan da ne čuješ ono: ma samo bih te nešto pitala.... A ne ide, baš ne ide....

To su ti dani kad bi najradije pobjegao od samog sebe. Uvijek i svugdje sebe nosiš sa sobom, ma koliko ti bilo bolno, teško. Ma koliko ti bilo lako - uvijek si svugdje sam sa sobom. Sam sebi, ili najbolji prijatelj ili smrtni neprijatelj, kako god. Sam sa sobom i svojim mislima, mislila prijateljicama ili mislima ubojicama. Teško se nositi s mislima.

Teški dani ni ime nemaju. To nisu dani kad si u PMS-u, niti su to dani kad si u klimaksu, to su neki sasvim posebno neobično teški dani kad si niti vamo, niti tamo, sve bi a ne bi ništa.

Jednostavno, dani kad ti se najednom cijeli spektar životnih boja iz onog silnog veselog šarenila polako prelijeva najprije u laganu sivu pa postepeno, ali sigurno dođe do prokleto teške i guste crne boje.

Crna je uvijek gotovo i neizbježna.

Često u životu zaplivaš u onu tešku i gustu crnu nijansu, ponekad tako lako isplivaš, a ponekad zapneš i kao da plivaš u mjestu, kao da se boriš protiv struje i ne mrdaš - stalno misliš da se mičeš, a ustvari stojiš, vrtiš se u krug i postaješ sve umorniji i umorniji. Umoran od samog sebe, umoran od plivanja, umoran od borbe, da, bude to tako ponekad. Ponekad? Prije bih rekla često.

To je tako, to je život - spektar boja. Neizbježan spektar boja, od vedrine i lakoće postojanja do mrklog mraka i teškog bezndažnog crnila. I svaki dan je neka druga nijansa i svaki dan prevladava neka druga boja...Spektar struja. Sprektar uspona i padova.

Ponekad dan traje kao godina, kao vječnost, kao neki sumoran teški film kojem se ne nazire kraj. Kao neki beskonačan dan sa bezbroj nedefirniranih emocija koje te kose, udaraju, šutiraju, štipaju, šamaraju dok te ne ubiju. Iscrpe te na kraju, isišu, isprazne. Za čas si prazan iznutra, doslovce, kao da nisi niti amo, niti tamo - nisi nigdje u sebi, niti sa sobom.

Ponekad mi se na glavu strmoglave upravo tako neki blesavo teški dani, kad sam i sama sebi teška i niti sama ne znam kud bi sa sobom i kud bi od sebe - jedina utjeha mi je da upravo takvi životni trenuci, dani kako su došli, tako će i otići, danas, sutra, prekosutra, tko zna kada, ali jednom hoće sigurno - već je sve isprobano...

- 11:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 28.08.2019.

Bez teksta ...


- 11:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 10.04.2019.

Memories ...

Našla sam neke zajedničke slike gdje smo sve putovali, tata.

Našla sam tvoje pasoše prepune raznoraznih datuma, pečata, viza. S tugom i ponosom u srcu ih prelistavam. Pomislim, jebote, gdje je sve bio, gdje je sve spavao, koliko je samo svijeta prošao - moj tata. Čuvam sve te dokumente kao da će mi jednog dana to sve trebati, a znam da neće, ali neka ih. Neka ih pored mene.

Prelistavam naše fotografije s tvojih putovanja gdje si često vukao i mene, i hvala ti na tome što si me vječito negdje uzimao, sada imam puno divnih uspomena, anegdota, priča kako smo nas dvoje lomili do ujutro po inim klubovima, imam sjećanja kad smo skupa obilazili raznorazne europske znamenitosti. Nosim sa sobom ona smiješna sjećanja kad bi velevažno ulazili u raznorazne bajkovite crkve trudeći se biti ozbiljni a oboje smo znali da ti i ja u crkve ne idemo, ali ajde kad smo već tu - idemo.

Sjećam se jedne godine kad si me molio da ne idem na neki koncert u Ljubljanu. Tih 90-ih godina, to su bile opasne ratne godine i sve samo ne idi, molim te, sjećam se tih riječi kao danas. Sjećam se da si me otpratio gledajući me s kuhinjskg prozora prekljinjući me da ne idem jer je tada bilo opasno i kad sam se vratila u neke sumorne zimske sitne sate čekao si me isto na tom istom prozoru kako bi bio siguran da sam se vratila doma. Gledajući tvoje duboke crne oči osjetila sam onaj uzdah olakšanja i misli koja ti je prošla kroz glavu - evo je, vratila se živa doma, sad moren poć spat.

Da, prepuno je sjećanja s tobom, prepuno je svega, prepuno je emocija koje nikad neće nestati - zauvijek će ostati tu sa mnom i u meni. Sad kad to sve izvrtim kroz glavu još jednom svjesna sam činjenice da mi ti nisi bio samo tata, mi smo fakat bili drugari, frendići. Sjećam se dana kad bih dolazila preko ljeta na barku, kako čim bi ugledao moj auto kako bi odmah vadio dvije čaše i miješao bi nam bevandu da zapalimo jedan španjulet, popijemo bavndicu i poćakulamo.

Sa smijehom se sjećam kako si uvijek išao sa mnom na vađenje krvi, a odlazak u laboratorij i krv nije ni meni a bogami ni tebi bila jača strana. Ni dan danas ne znam tko se više od nas dvoje bojao vađenja krvi, ti ili ja? Ali znam da si uvijek bio uz mene i da bi uvijek izlazili iz laboratorija ruku pod ruku provjeravajući jedan drugog jel mu dobro i jel može, iako sam ja vadila krv, tebi je uvijek bilo slabo i uvijek nakon te avanture smo izgledali kao da smo se vratili s bojišta i kao da nas pola fali ha ha ha haaaaa....Smijeh živi....

Iako sam već imala 30 i koju, sjećam se kad si me ostavio ispred bolnice i plakao jer si se bojao što će biti sa mnom a ja sam te tješila da je sve ok, da će biti sve ok i otišla sama niz bolnički hodnik plačući jer nisam htjela da ti vidiš kako ja plačem i bojim se jer znam da bi onda tebi bilo još teže gledajući me takvu.

Da, jebeni trenuci. Nema ih više. Sada su samo u mojoj glavi i s vremena na vrijeme me lome bez pardona i bez pitanja mogu li ja to sve izdržati, želim li to? Glava ništa ne pita, samo radi, prokleta bila i ta glava kako uvijek zna odabrati trenutak kad treba raditi - opet je noću najgora. Opet noću neda mira, opet noću neda spavati. Opet se ganjam sa sjećanjima, pitanjima i propitkivanjima, opet i ispočetka se vrtimo u krug, a baš sam nekako pomislila kako je konačno nastao mir u njoj.

Kroz glavu mi prolazi dan kad sam saznala za tvoju dijagnozu. Taj trenutak nikad neću zaboraviti. Točno znam svaki detalj tog dana, znam kako sam zveknula slušalicu mobitela i pobjegla u WC plakati. Sjećam se kako sam samo htjela pobjeći od svih, pobjeći od svagdje, pobjeći od same sebe samo da to više ne slušam, sve samo da to nije istina. Sjećam se da mi je taj dan jedino životno olakšanje bila tableta za smirenje koja me je ubila, koja me je otupila, koja me umrtvila, umirila i natjerala na spavanje.

Sjećam se i mjesta kad mi je prijatelj rekao, znaš tvoj tata ima tešku dijagnozu i od nje se teško ostaje živ.

Sjećam se tog osjećaja kad mi je ekspplozija topline navrla u glavu, sjećam se kako su mi se oči momentalno napunile suzama koje su same od sebe jedna za drugom krenule niz obraze kao da im nema kraja, samo su tekle. Sjećam se tog osjećaja kako sam kroz suze gledala frenda i tog osjećaja kako bih ga najradije zadavila golim rukama ne razmišljajući o posljedicama, ali on je liječnik, on zna što priča, iako je tada u mojim očima i mojoj glavi bio zadnji i posljednji kreten na kugli zemaljskoj koji jedini ne zna što priča - jer on ne zna mog starog. On ne zna koliko vjerujem da to neće biti tako kako je on rekao, da neće biti kako kaže medicina. On ne zna da sve to ne mora biti tako kako je rekao, ipak ja "znam" bolje. On ne zna da se čuda događaju ako vjeruješ u njih, a ja sam tada jebeno vjerovala, ali baš onako duboko i jako...

Ja sam samo to vrijeme bila sigurna kako znam bolje, samo sam htjela vjerovati da neće biti tako kako lječnici kažu, i na samom kraju krajeva, vjerovala sam da je to samo jedna mala tatina kriza koja će proći - i sada se mrzim zbog toga, mrzim se zbog mog vječitog naivnog vjerovanja u čuda, onog jebeno prokletog optimizma koji i kad je sve u teškoj banani nađe opet ono nešto svjetlo za što se može uhvatiti i vjerovati da spasa ima, da nade ima. Prokletog dječjeg vjerovanja da na kraju bude ipak sve ok. I uvijek nekako kad bude kraj nečeg a nije onako kako sam ja u to vjerovala, uvijek se ispočetka pitam: pa kako to tako sad? Uvijek isto, sama u svojoj dječjoj glavi protiv svih...

I kad je došao tvoj kraj opet sam se onako naivno blesavo zapitala; pa kako to sad? Ja to nisam tako zamišljala baš, nije to tako dobro....



- 19:53 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 20.03.2019.

Oslanjam se na sebe...

Kada se u životu nemaš na koga osloniti onda se počneš oslanjati na samoga sebe.

Kad se počneš oslanjati na samoga sebe tada konačno jednom spoznaš kakvu svemirsku i bezgraničnu snagu i moć nosiš u sebi, a do sada nisi niti znao da to nešto postoji u tebi, jer uvijek si nekako to nešto tražio, u biti, očekivao od nekog pored sebe, od nekog drugog, os svih samo ne od sebe - tako je bilo lakše. Tako je lakše!

Oslanjajući se na samoga sebe, konačno jednom shvatiš da čak i puno toga znaš napraviti sam, svojim rukama, svojom inteligencijom, svojom vlastitom sposobnošću koja ti je već odavno dana i čuči negdje sama i neiskorištena.

Oslanjati se na samoga sebe u životu i nije tako loše, nije čak niti toliko teško, rekla bih - oslanjati se na samoga sebe jedino je ispravno.

Kad se u životu naučiš oslanjati na samog sebe - tada ne boli, nema razočarenja, nema patnje i koliko god djelovalo teško, iz osobnog iskustva, rekla bih da mi je sada nekako lakše, kao da mi je jednostavnije.

Nikog više ne možeš kriviti za ništa što ti se događa, za sve si "kriv" sam sebi. Svoj život preuzimaš u potpunosti u svoje ruke i svjesno i odgovorno snosiš posljedice svojih životnih odluka.
Zvuči strašno i možda čak i je strašno u početku, ali konačno jednom u životu dođeš do onog životnog stadija što se zove zrelost, životna mudrost i spoznaja da si sam kreator svog vlastitog života upravo onako kako ti želiš i kako tebi odgovara. Zvuči fora, zar ne?

Često sam znala sama sebi reći, mala imaš ruke, imaš glavu, sposobna si i vrijedna i nema što ne možeš učiniti sama za sebe, a da pritom ništa ne tražiš, ne pitaš, ne moliš i na kraju se ne razočaraš, jer često, htjeli mi to priznati ili ne, često se razočaramo u onog pored sebe jer nije mogao/htio ispuniti naša očekivanja. Na kraju, i zašto bi itko ispunjavao ičija očekivanja? Jer se nama tako hoće? Da, moš si mislit, kako da ne, evo red ispred vrata, svi se polomili od ispunjavanja tuđih očekivanja...

Veliki dio svog života sam se hrabro i s punim povjerenjem oslanjala na svih osim na samu sebe. Tako sam naučila. Svima sam vjerovala više nego sebi, uvijek sam nešto čekala od nekog drugog, uvijek sam slušala neke tuđe izgovore i opravdanja kako mi ne može pomoći danas, pa ne može niti sutra, pa kad bude bilo vremena javiti će mi se.... Da, tako su dani prolazili i ja bih vječito stajala i gledala njurgajući i optužujući kako su ljudi ovakvi ili onakvi. Da, jesu. Ljudi su upravo i onakvi i ovakvi i ja sam im dopuštala da budu upravo takvi nekakvi prema meni i još k tome sam im s punim povjerenjem puštala da mi organiziraju život kako njima paše i kad oni imaju vremena...

Ali, život je baš je baš jedna simpatična pojava.. Smjesti ti kad se najmanje nadaš....

Život mi je jebeno smjestio priču iz koje sam težim putem naučila kako vjerovati sebi. Život me je ne baš lijepim i ugodnim putem naučio kako se izboriti za sebe u ovom prgavom svijetu. Također, život mi je dokazao koliko ustvari mogu, koliko sam sposobna, snalažljiva i vrijedna mala žena...

I ma koliko god mi sve TO nekad bilo previše i ma koliko god sam puta pomislila da ja više ne mogu, da ja stvarno i iskreno TO ne mogu - upravo danas kad se okrenem vidim da ja TO sve mogu i neizmjerno mu hvala na svemu.... Naučila sam velike životne lekcije, a jedna od njih je - oslanjanje na samu sebe ....



- 13:45 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 02.11.2018.

Preklopljene kazaljke ...

Znaš onu priču koju smo dijelili kao klinci da kad se poklope kazaljke sata da netko misli na tebe?

Da, tvoj sat mi još uvijek stoji na noćnom ormariću i svaki put prije spavanja nekako mi pogled pobjegne na njega. Kao što si i ti stao tako je stao i on. Da, stao je, preklopile su se kazaljke na 10:55.

Preklopile su kazaljke jedna drugu.

Iako ne vjerujem u te priče o prekopljenim kazaljkama ovaj put želim vjerovati u tu priču iz dječih dana. Želim vjerovati da si mi i tim svojim satom još jednom na neki suptilan način od negdje drugdje gdje si sada htio dati do znanja da se ne brinem i da paziš na mene, da paziš negdje odozgo na nas dvoje. Da nas gledaš i čuvaš.

Neki dan gledajući tvoj obožavani sat vratila su mi se mnoga sjećanja, probudile su u meni opet i još jednom onu buru emocija koje stalno potiskujem u sebi još uvijek ne želeći vjerovati da te nema već skoro pa godinu dana. Jebote, godinu dana a kao da je bilo jučer kad smo se natjeravali kroz smijeh i galamu po kući. I nakon godine dana i dalje boli isto kao i prvog dana, samo znaš mene, namontiram onaj blesavi osmjeh, sve okrenem na zajebanciju i pravim se kao da nije ništa. Pravim se kao da ne boli, pravim se kao da ne mislim, kao da nije ništa a samo na spomen tebe slomim se i suze krene same od sebe. Ali, lakše je kroz život s maskom, zar ne?

Znaš, nekako bih najradije prespavala i taj Dan mrtvih, i rođendan i Božić, jer sve mi je to nekako preteško.
Sve me to nekako vraća u vrijeme gdje ne želim biti, vraća me u ne tako davnu prošlost.

Neki dan me mali pita:

- Mama, hoćemo li slaviti Božić?

Šta da mu kažem?

Prešutila sam odgovor vješto mijenjajući temu.

Pomislih, kako slaviti Božić kad si na Božić odlučio otići. Nema više tog Božića za mene, gotovo je, kako bi se reklo, neka se drugi raduju, taj dan želim biti sama sa sobom i svojim mislima i ne želim nikog pored sebe. Na taj dan želim se samo sklupčati u krevetu pokušavajći ne misliti na ništa i na nikog, iako bezuspješno jer glava sama po sebi neće mi dati mira, vratiće se teški crno bijeli fimovi sami od sebe.

Na Božić dobivaju se telefonski pozivi sa čestitkama i željeći jedan drugom sreću. Božić je dan za obitelj.

Na Božić ja sam dobila poziv s riječima: znaš, tata je umro jutros u 7 i 25....

Na taj Božić moja se obitelj raspukla kao staklena čaša koja se više nikad neće moći zaljepiti.

I svaki božić do kraja mog života će biti obilježen upravo time i nema tu pomoći i nema tu spasa. Kako?

Jebeno. I onda se sjetih riječi sina, sve kako bi me utješio.

- Znaš mama, mali obični ljudi umiru svaki dan, jedino veliki ljudi umiru na Božić, moj nono je umro na Božić, vidiš mama...

Kako li je sve jednostavno u dječjim glavama, jebeno jednostavno, eh da mi je opet biti dijete, sve bi mi bilo lakše i jednostavnije.

Želim baš kao dijete vjerovati u tu priču o preklopljenim kazaljkama da si tu s nama, da nas čuvaš i paziš i gledaš nas svaki dan i u svakom trenutku.
Želim vjerovati da si sada sretan i da ti je dobro.
Želim vjerovati da ne brineš previše za mene jer odraditi ću ja i taj Dan mrtvih i rođendan i Božić, sve po redu, jer znaš i sam da ja to mogu, bar se pravim da mogu, ono što je unutra u meni ti to isto najbolje znaš, ali nema veze, mogu ja to...

Idem sada odraditi još jedan dio koji se očekuje od mene, odnjeti cvijeće na tvoj grob još jednom praveći se da je sve u redu i da ne boli.
Idem po još jednu životnu pljusku koja će me vratiti upravo tamo gdje ne želim biti, u prošlost provedenu s tobom iz koje se ne mogu otrgnuti.

I ne vjerujem više u priče da će to jednom proći, u priče da vrijeme liječi rane – sentimentalne gluposti za široke mase.

Ne, neće nikad proći, bol i praznina zauvijek ostaju.

Ostaje taj jedan gorak okus u ustima, ostaje ta neka bol i stiskanje u prsima svaki put i iznova, ostaje mi samo još jedan sat s preklopljenim kazaljkama koji će zauvijek biti na mom noćnom ormariću sjećajući me na tebe...

Fališ mi tata... Užasno mi fališ...

- 18:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #