Život nam gotovo svakodnevno dodijeli situacije u kojima zastaneš, osvrneš se oko sebe i zapitaš se oko mnogo čega...
Upravo tako sam i ja prije neki dan svjedočila jednoj životnoj situaciji u kojoj sam se zapitala tko su nam ustvari prijatelji?
Kakvi prijatelji trebaju ili bi trebali biti?
Što mogu očekivati od njih?
Na kraju, kakav sam ja prijatelj?
Prijatelji su ljudi koji nas okružuju, ljudi koje znamo dugi niz godina, s nama su, tu i ovdje, ponekad sasvim neprimjetni ali svakako životno prisutni.
Ljudi s kojima smo proveli i provodimo mnoge lijepe ali i one manje lijepe trenutke u životu - da to su sve prijatelji.
Prijatelji su ljudi koji ti daju ruku kad toneš sam u nekim svojim osobnim ponorima, tražiš se i mučiš.
Ali nebitno, bio prijatelj ili samo neki obični poznanik u životu, ima to nešto prokleto u ljudima da se ljudi često ne znaju ili jednostavno ne žele veseliti tuđoj sreći.
Kad si u mukama i problemima, evo ih, kao lešinari, svi su tu, i oni koje želiš pored sebe i a još je više onih kojih ne želiš.
Svi si tu oko tebe, žele ti pomoći, prepuni su dobronamjernih savjeta koje čak nisi niti tražio, svi žele slušati o tvojoj boli i muci iako ti se o tome niti ne priča jer znaš i sam da ne možeš razumjeti tuđu bol dok sam na svojoj koži ne osjetiš tu istu bol...
Ali ne, ne daju se oni, baš su svi tu oko tebe i seciraju te lagano ne razmišljajući o tome da u boli i tuzi onog pored nas je dovoljno biti samo diskretno prisutan u tišini i bez puno riječi, tišina je upravo često najbolji lijek za mnoga teška stanja.
U nekim takvim situacijama znam se zapitati zašto su svi ti ljudi pored mene i obasipaju me savjetima koje nisam tražila, da li u tim teškim situacijama hrane sebe nečim meni nepoznatim?
Ili svojim prisustvom u tuđoj boli žele sebe uvjeriti kako su bolji ljudi?
Vjerojatno je oboje točno...
Međutim, neki dan konačno sam došla do jednog dugo sanjanog cilja i onako diskretno kroz priču dijelim tu sreću s prijateljima i iskreno - razočarah se....
U mojim trenucima euforije vrlo je bilo malo onih koji si mi iskreno stisli ruku i čestitali mi.
Vrlo je bilo malo onih koji su se iskreno radovali jer su znali moj trnovit put od točke A do točke B.
Vrlo je malo bilo onih koji su skupa sa mnom pustili suzu i zagrlili me jer znam da moja sreća je i njihova sreća.
Više je tu bilo "prijatelja" s onim nekim kiselim i lažnim osmjesima, više je bilo onih koji su u mojoj sreći i ostvarenom cilju našli pa barem 10 problema i prepreka kako i što dalje, jer život ne može niti ne smije biti jednostavan, ljudi ne smiju i ne mogu biti sretni u današnjem svijetu... Jadno, zar ne?
S jedne strane drago mi je da mi život podari upravo takve situacije jer onda prisilno stanem, promišljam, propitkujem kako sebe tako i svijet oko sebe, ljude, događaje...
Ovom situacijom sam od ionako malog broja prijatelja i ljudi oko sebe napravila još i manji broj.
Upravo ovom situacijom maske su pale, iako uvijek jednom u životu maske padnu, prije ili kasnije, svi jednom ostanemo goli pred nekim, izdamo se - sami sebe ogolimo, ukoliko ne živimo iskreno, prvenstveno iskreno sami prema sebi a onda i prema svima ostalima.
Često, pa tako i ovaj puta zapitala sam se što je to toliko prokleto i zločesto u čovjeku da se ne može iskreno radovati tuđoj sreći, uspjehu, bilo čemu lijepom?
Isto tako zapitala sam se jesu li svjesni ljudi koliko svojom negativom i vječitim traženjem lošeg u svemu ustvari truju samo i isključivo sebe?
Bez obzira na sve, shvatila sam da još uvijek ipak postoje oni kojima je topao i iskren zagrljaj i ona mala sićušna suza u oku nešto normalno, nema ih puno ali ih ima i to su oni male krijesnice u noći koje ti osvijetle put i naprave ono nešto toplo oko srca, to su ustvari prijatelj, ti mali ljudi radi kojih vrijedi živjeti a ovo drugo?
Ovo drugo je samo nešto za što sam vjerovala da su iskreni prijatelji, ali kako sam rekla, maske padnu i na kraju se uvijek sazna istina ma kakva god da bila..
Nema veze, tako je - kako je i sve je dobro....
