Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

utorak, 04.10.2022.

Male žene ...

Gledam ih svaki dan, slušam ih dok pričaju svoje šarene životne priče, same, rastavljene, sastavljene, samohrane, udovice, one u braku, one s djecom ili one bez djece – da, skoro sve do jedne, rekla bih – snažne žene.

Što to znači biti snažna žena, često razmišljam onako sama sa sobom.

Kao i uvijek u svakom tekstu, u svakom trenutku, u mom životu uvijek isključivo krećem uvijek sama od sebe, sama od svog života, sama od svoje priče, pa tako i sada.
Često puta kroz život nazivali su me izuzetno snažnom i jakom ženom.

Ženom sa gardom, iako ja sebe uopće tako ne doživljavam, dapače, niti želim da me okolina tako doživljava, ali ljudi uvijek imaju svoje mišljenje svidjelo se to nama ili ne, htjeli mi to ili ne, kao da netko nekog pita...

Baš sam neki dan razmišljala kako se to ustvari postaje snažna žena?
Kako sam kao ja postala odjednom snažna žena u očima okoline?

Snažna žena postati rekla bih je ustvari vrlo jednostavno, barem meni je taj put snažnosti bio jednostavan a počeo je u onom trenutku kad sam odlučila uzeti svoj život u svoje ruke i kad sam počela svoju životnu haljinu krojiti upravo sama i upravo onako kako ja želim bez da tražim odobravanje i klimanje glave od mojih najbližih pa do mojih najdaljih.
Put snažnosti nije bio uvijek lagan, nije bio uvijek jednostavan, bilo je tu padanja, krvavih koljena, zamjeranja, ignoriranja, mnogi ljudi su na tom putu otpali iz mog života i to nije bilo lako - ali je bilo nužno, vremenom sam shvatila da je osim što je bilo nužno bilo je i jedino ispravno.

Bez pojedinaca moj život je dobio neku neku sasvim novu nijansu, također, ušli su neki novi, neki svježi ljudi nanoseći nove boje na moju životnu paletu.
Put snažnosti je put osvještavanja sebe, konačno, trenutno i stvarno prihvaćajući ono što iskreno u dubini sebe voliš i želiš u svom životu, kao i ono što ne želiš bez fige u đepu, bez pardona.

Nije to ništa loše, nikad nije bilo loše zauzeti se za sebe, udovoljiti sebi, ugoditi si – što god tko mislio ili rekao, uostalom – koga briga za selo, ne znam, barem ja tako živim po sistemu „Psi laju – karavane prolaze“, pa kome pravo, kome krivo.

Put snažnosti je i put rezanja, najviše ljudi koji nas okružuju, onih nezdravih toksičnih odnosa za koje znamo da su upravo takvi – loši, ali ne možemo ih sasjeći pod itraljavim izgovorom "jer se znamo 20 godina".

Da, pa šta?

I trajne zube imaš godinama pa onda kad shvatiš da im nema više pomoći ni lijeka odeš kod zubara da zub izvadi, tako i s ljudima, ponekad je zdravo maknuti se, ljudski se zahvaliti i pozdraviti – ne znam, možda apsolutno griješim, ali tako živim i svakodnevno dolazim do uvida da mi je život vrlo ugodan, fluidan ne zato što sam ja neka extra super žena s nadnaravnim moćima nego zato što sam sama odlučila biti sretna, grabiti život, uživati u svakom trenutku, pokušati iz svake situacije izvući ono nešto dobro, maknuti sve ono loše i sve one loše iz svog života i na kraju, imala sam često jebena muda za podvući rezove....

Na posljetku, nisam jedina, ima nas jako puno, samo smo male, tihe, gotovo neprimjetne, uživamo i bavimo se svojim vlastitim životima grabeći svaki dan kao da je zadnji jer neizbježno, jedan će stvarno biti zadnji htjeli mi to ili ne...


- 10:16 - Komentari (40) - Isprintaj - #