Sjedeći tako na terasi u debeloj hladovini već jako zelene vinove loze uz čašu dobrog crnog vina, kaže mi prijateljica: znaš, jednom ćeš ustvari shvatiti da ga nikad nisi ni voljela. Jednom ćeš shvatiti da on stvarno nije bio dobra priča za tebe...ali to će doći, jednom, ne sada, sada nije pravo vrijeme da iskreno sve sagledaš...
Te njene riječi prošle su kroz moje tijelo kao strujni udar jer upravo te riječi još uvijek ne drže vodu, još uvijek se negdje držim za njega. Držim se labavo za nas iako nas ustvari više nema, ne postojimo, pukli smo kao čaša, rasuli smo se svatko na svoj način.
On, hladan izvana kakav i je u životu, onako naoko čini se da se dobro nosi sa činjenicom da nema više nas, bar izvana tako izgleda, uvijek ima sve pod kontrolom a ponajviše svoje emocije i to njegovo bezizražajno i hladno lice te linearan način postojanja me prati u glavi skoro pa svaki dan.
A ja, ja kao ja. Ja jebeni emotivac koja se rasplače na film, koja se razveseli na totalnu glupost, koja se nasmije svemu i svakom, jer negdje duboko u sebi sam jednostavno takva, puna emocija koje dijelim i ne skrivam ih, dapače, uživam u njima, i u sreći, kao i u boli, sve proživljavam duboko i snažno, tako da vjerojatno i ova moja nova spoznaja da više nema nas, mene više peče, više boli, više ganja u glavi. Ali nema veze, proći će, sve jednom prođe pa će i ovo, bilo je i gorih stvari u životu...
Kad bolje razmislim o riječima svoje prijateljice, da, vjerojatno je u pravu, jednom nekad, ne sada, stvarno ću shvatiti da on i nije baš neka dobra priča za mene. Sada to ne vidim jer ne želim vidjeti, ali jednom hoću, jednom kad prođe vrijeme, sada nije to vrijeme.
Negdje duboko u sebi uvjerila sam samu sebe da smo slični jedan drugom, da se razumijemo i da možemo sve, ali baš sve...
Realno, slični smo samo u tome što smo oboje teški individualci koji mogu i znaju živjeti sami sa sobom, sve drugo pada u vodu ove sekunde, odmah i sada.
Ponekad pomislim o samoj sebi koji sam ja genije od žene i kako sam u ovim svojim nekim, ajmo reći, zrelim i kao iskusnim godinama stvorila apsolutno savršenu iluziju o još jednom muškarcu u svom životu, naprosto se sama sebi divim na tome kako sam se još jednom uvjerila da je to upravo to, a ne da nije to - to nego je daleko od bilo čega zdravog a još dalje od toga da je to - to.
Znam, jednom kad prođe vrijeme i kad sve dođe na svoje, svemu ću se ovom slatko smijati.
Slatko ću se smijati samoj sebi kako sam još jednom u životu bila jedna obična zaljubljena tuka i prepričavati sve ovo s prijateljicama na terasi, opet ispod stare vinove loze uz čašu dobrog crnog vina....
Ne znam, valjda sam jedna od onih kojima uvijek treba malo drame, boli i patnje u životu, čisto da znam da sam živa .... Znam, nisam sama, ima nas još .....
