Da, upravo tako, nitko ne udara tako jako kao život.
Da mi je nekad netko ispričao kako će moj život teći ja bih mu rekla da je lud, da je to nemoguće, nema šanse meni, ali...
Čim u rečenici postoji neki "ali" znaš da postoji neki zajeb.
Iza famoznog "ali" uvijek se krije nešto, najčešće ono nešto ne baš dobro...
Od svih udaraca u životu, kako onih verbalnih tako i onih fizičkih kad bi te mater u letu dohvatila, niti jedan me nije toliko bolio kao onaj udarac koji ti život smjesti.
Shvatila sam tek nedavno da kad te život udari ustvari vidiš koliko si jak, koliko možeš, shvatiš negdje u sebi da je ustvari čovjek najveća životinja koju je tako teško slomiti i da se upravo navikne na svakojake situacije, kao i magarac na batine.
Nekad pomislim u sebi da što te život više lomi toliko si jači, više si otporniji, sve se manje čudiš i nažalost puno toga ti postaje normalno - a nije normalno.
Jedan od mojih posljednjih udaraca koji mi je život onako kurvanjski i potiho servirao je smrt majke.
Da mi je netko prije samo nekoliko godina rekao da ću u svega samo par godina ostati bez oba roditelja, da će oboje umrijeti s istom dijagnozom, da ću letati po istim odjelima gledajući iste liječnike i sestre stvarno bi mu iskreno rekla da je lud.
Jer ne možeš biti drugo nego lud za takvo što.
A da mi je itko rekao da će mi roditelji na isti dan u razmaku od samo 4 godine biti hospitalizirani, s istom dijagnozom, e to stvarno ne bi vjerovala li eto bilo je baš tako.
Isti datum, razlika svega par godina, ista bolest, jedino različiti gradovi.
Taj dan nikad valjda u životu zaboraviti neću.
Neću nikad niti zaboraviti mjesto gdje sam osvijestila te datume i povezala cijelu priču.
Nikada neću zaboraviti taj osjećaj samoće, bespomoćnosti i usamljenosti dok sam šetala savskim nasipom povezujući priču u svojoj glavi i pokušavala naći mogući "plan B" kako bi pokušala pomoći mami iako pomoći nije bilo.
Sve je bilo stvar dana, moguće mjeseca...
Nama koji vjerujemo u čuda jebeno je to prihvatiti jer uvijek se nadaš, kalkuliraš i uvijek nalaziš način da probaš još ovo ili ono, uvijek se trudiš naći "plan B".
Spoznaje nose sa sobom te neke teške i mučne emocije koje ne zaboravljaš, uvijek i zauvijek ih nosiš sa sobom, kao i ja taj savski nasip, sama, očajna u tuđem gradu, boreći se sama sa svojim demonima u glavi, suludo pokušavajući izvući nešto dobro iz cijele priče.
Šta ima dobro u priči da gledaš roditelja koji umire, koji je odustao od sebe, odustao od života a ti se na sve moguće načine ubijaš povratiti mu volju za životom jer ne možeš prihvatiti činjenicu da se netko jednostavno više ne želi boriti s bolešću?
Šta ima dobro?
Nema ništa, sve ostalo su gluposti koje ljudi pričaju.
Naravno, pametuju oni koji nisu nikad osjetili takvu situaciju na svojoj koži, jer upravo takvi "znaju najbolje" što se treba. Eh...
Još sam jednom shvatila da iako ga volim, iako obožavam ovaj svoj život, volim apsolutno svaki dan i uživam u njemu, ali stvarno je taj život ponekad podmuklo đubre koji ti ga tako fino smjesti da ni sam ne kužiš ni kako ni kada, ali znaš da ti je podmuklo smjestio...
