Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Puno puta u životu sam nekog radi nečeg čekala.
Nekad bih dočekala, češće bih čekala uzalud.

Uvijek tako čekajući nekog radi nečeg sasvim banalog ili nečeg stvarno bitnog osvijestila sam da mi život ustvari prođe čekajući.

Čekajući da odem s nekim na more, čekajući društvo za odlazak na koncert, planinarenje.
Čekajući poziv za odlazak na trening, ma bilo što...

Kad se samo sada sjetim koliko sam toga propustila u životu jer sam nekog čekala, čisto onako da ne idem sama.

Kolike sam koncerte, predstave, izlaske i zalaske sunca, izlete, uživanje u prirodi propustila radi nekog drugog, sada, u ovom trenutku više se ne mogu niti sjetiti tko je bio u igri, dakle, osobe se ne sjećam, ali nosim i dalje u sebi emociju žaljenja za propuštenim trenutkom.

Prije podosta vremena sam odlučila da više nikog za ništa ne čekam.
Pitam jednom, ideš - ne ideš? Ok, kako želiš, ja idem. Ja želim ići.

I ne mogu vam opisati riječima taj osjećaj slobode, nesputanosti, taj osjećaj da nisi nikom ništa dužan, kao što nitko nije niti tebi išta dužan.
A opet s druge strane živiš život onako kako želiš, iskorištavaš svaki trenutak kako i gdje želiš bez puno objašnjavanja, bez puno riječi i bez ikakvog pravdanja...

Jedini problem je što si često sam, ukoliko se "biti sam" uopće može nazvati problemom, ne znam..
Često volim za sebe reći da sam apsolutni i potpuni vuk samotnjak, ako imam društvo - super, ako nemam društvo za neki izlet, plažu ili šta god - isto dobro, ponekad još i bolje da nitko ne ide sa mnom.
S godinama shvatiš da si sam sebi najbolje društvo i da te nitko ne poznaje bolje od samog sebe, ok, čak i sam sebe ponekad iznenadiš nekakvom bedastoćom, barem ja...

Uglavnom, rezime cijele priče, ne čekam više nikog za ništa, sve što mogu sama - odem i odradim sama, bez puno pitanja i pod pitanja.

Živeći tako slobodno i opušteno jednom shvatiš da je život ustvari prekrasan i da upravo kad iskorištavaš svaki životni trenutak na način koji i kako želiš bez puno očekivanja okoline ustvari shvatiš da živiš jedan sasvim ispunjen život - ne znam za vas ali ja svakako...

Da, upravo tako, nitko ne udara tako jako kao život.

Da mi je nekad netko ispričao kako će moj život teći ja bih mu rekla da je lud, da je to nemoguće, nema šanse meni, ali...
Čim u rečenici postoji neki "ali" znaš da postoji neki zajeb.
Iza famoznog "ali" uvijek se krije nešto, najčešće ono nešto ne baš dobro...

Od svih udaraca u životu, kako onih verbalnih tako i onih fizičkih kad bi te mater u letu dohvatila, niti jedan me nije toliko bolio kao onaj udarac koji ti život smjesti.

Shvatila sam tek nedavno da kad te život udari ustvari vidiš koliko si jak, koliko možeš, shvatiš negdje u sebi da je ustvari čovjek najveća životinja koju je tako teško slomiti i da se upravo navikne na svakojake situacije, kao i magarac na batine.

Nekad pomislim u sebi da što te život više lomi toliko si jači, više si otporniji, sve se manje čudiš i nažalost puno toga ti postaje normalno - a nije normalno.

Jedan od mojih posljednjih udaraca koji mi je život onako kurvanjski i potiho servirao je smrt majke.

Da mi je netko prije samo nekoliko godina rekao da ću u svega samo par godina ostati bez oba roditelja, da će oboje umrijeti s istom dijagnozom, da ću letati po istim odjelima gledajući iste liječnike i sestre stvarno bi mu iskreno rekla da je lud.
Jer ne možeš biti drugo nego lud za takvo što.

A da mi je itko rekao da će mi roditelji na isti dan u razmaku od samo 4 godine biti hospitalizirani, s istom dijagnozom, e to stvarno ne bi vjerovala li eto bilo je baš tako.

Isti datum, razlika svega par godina, ista bolest, jedino različiti gradovi.
Taj dan nikad valjda u životu zaboraviti neću.
Neću nikad niti zaboraviti mjesto gdje sam osvijestila te datume i povezala cijelu priču.
Nikada neću zaboraviti taj osjećaj samoće, bespomoćnosti i usamljenosti dok sam šetala savskim nasipom povezujući priču u svojoj glavi i pokušavala naći mogući "plan B" kako bi pokušala pomoći mami iako pomoći nije bilo.
Sve je bilo stvar dana, moguće mjeseca...
Nama koji vjerujemo u čuda jebeno je to prihvatiti jer uvijek se nadaš, kalkuliraš i uvijek nalaziš način da probaš još ovo ili ono, uvijek se trudiš naći "plan B".

Spoznaje nose sa sobom te neke teške i mučne emocije koje ne zaboravljaš, uvijek i zauvijek ih nosiš sa sobom, kao i ja taj savski nasip, sama, očajna u tuđem gradu, boreći se sama sa svojim demonima u glavi, suludo pokušavajući izvući nešto dobro iz cijele priče.
Šta ima dobro u priči da gledaš roditelja koji umire, koji je odustao od sebe, odustao od života a ti se na sve moguće načine ubijaš povratiti mu volju za životom jer ne možeš prihvatiti činjenicu da se netko jednostavno više ne želi boriti s bolešću?

Šta ima dobro?
Nema ništa, sve ostalo su gluposti koje ljudi pričaju.
Naravno, pametuju oni koji nisu nikad osjetili takvu situaciju na svojoj koži, jer upravo takvi "znaju najbolje" što se treba. Eh...

Još sam jednom shvatila da iako ga volim, iako obožavam ovaj svoj život, volim apsolutno svaki dan i uživam u njemu, ali stvarno je taj život ponekad podmuklo đubre koji ti ga tako fino smjesti da ni sam ne kužiš ni kako ni kada, ali znaš da ti je podmuklo smjestio...

Iako polako kalendarski gazimo u jesen ove godine to ljeto kao da se ne da.

Nekako mu se ne ide.

Obožavam jesen i sve ono što nam ona nosi.

Obožavam one beskrajno tmurne i kišne dane, šarenilo boja, ulice pune lišća, čitanje knjige pod dekicom i gledanje kako kapi padaju po prozoru, jednostavno jesen je moje godišnje doba.
U jesen se uvijek osjećam najbolje.
Uvijek u jesen imam osjećaj da kako u prirodi tako i u nama samima - otpada ono nešto staro, otpada ono loše, ono nešto nepotrebno, nezdravo i radi se mjesto za nešto novo, za neke nove uspjehe, nove pomake, promjene.

Međutim, kako sam rekla, ove godine kao da se ljeto ne da, tu je, dani su i dalje izuzetno sunčani, nije prevruće, dapače, taman je za biti vani i uživati.

Koristim posljednje kalendarske dane ljeta kako bih još uživala u moru i mogu reći da je more upravo sada baš onako kako treba biti, osvježavajuće.
Kad uđeš u more osjetiš da u sebi imaš krvi koja iste sekunde ulaskom u more provrije u tijelu, sve oživi i pokrene. Super osjećaj.

Prekrasno je, ali baš u pravom i punom smislu riječi prekrasno. Ova jesen osvježi i nahrani i dušu i tijelo, ne znam što više.

Prije neki dan otišla sam na plažu kako bih uronila u more još koji put prije nego bure rashlade more do kraja.

Dođem na plažu a na plaži moguće sve skupa deset ljudi.

Nema gužve, samo još pokoji turist na sasvim pristojnoj udaljenosti da nikom nikom ne smeta i da nitko nikog ne čuje.
Nema djece, vike, cike, graje (da se razumijemo, obožavam djecu, ali isto tako kako obožavam djecu tako još više volim i svoj mir i tišinu).

Zaplivala sam nekoliko puta u relativnom hladnom, ali još uvijek ugodnom moru, sjedila na plaži, gledala more, nešto malo čitala knjigu, ali najviše sam se bavila mišlju i sama u sebi valjda sto puta ponovila: Bože hvala ti na ovom prekrasnom trenutku, ovo nema cijenu, ovo nitko ne može nitko platiti .... hvala ti...