Ako za nešto mogu reći da je kompleksno i zamršeno u ovom životu onda su to međuljudski odnosi.
Često kad se javi problem radi nekomunikacije, neiskrenosti, neotvorenosti, radi raznih strahova, kako izgovorenih tako i neizgovorenih riječi nastane kaos kako u našim glavama tako i u našim životima.
Nastanu zamjeranja, gledanja poprijeko, nastane mržnja, nevoljenje, nastane ona mučna tišina i često nastane i kraj odnosa, trpajući vremenom stvari jednu po jednu pod tepih.
I nakon svega toga što ostane?
Ostane grč, zamjeranje i bol, a sve samo radi neizgovorenih riječi, sve samo radi neizgovorene istine s obje strane, ma kakva god da je bila....
Kroz svoj život i kroz svoje odnose kako obiteljske, prijateljske, roditeljske, partnerske i ine često preispitujem samu sebe zapitkujući se gdje sam pogriješila, što sam naučila, jesam li mogla bolje, hoću li drugi puta znati postupiti bolje ili ću opet lupati po starom kvazi dobrom obrascu koji mi ništa novo donio nije?
Međutim, kroz godine postala sam nekako svjesna i toga da odnos čine dvoje ljudi i da nije baš sve uvijek do mene već i do onog nasuprot mene, jer medalja uvijek ima dvije strane.
Shvatiš kroz odrastanje, zrelost i danu životnu mudrost da jednostavno nekim ljudima koliko god se trudiš udovoljiti, koliko god se sam trudiš ispraviti, popraviti i učiniti sve ono što oni očekuju od tebe i koliko god se trudiš oko njih jednostavno im nikad nisi dovoljno dobar da bi zadovoljio njihove životne kriterije koje imaju spram tebe, nikad ali baš nikad.
I onda jednostavno staneš, prestaneš, umoriš se i naposljetku odustaneš jer ti konačno jednom dođe iz guzice u glavu (često to nije brz put) da nije do tebe već do njih, jer znaš da si učinio baš sve i da si dao svoj maksimum ma kakav on bio, ali si ga dao, imao si volje dati ga a oni i dalje u tebi vide se ono najgore.
Tada, kada odustaneš i odmakneš se od svega shvatiš da su to samo jedne male siromašne i nesretne duše kojima je čaša često, ako ne i uvijek na pola prazna i ne samo po pitanju tebe osobno već nažalost i u svim aspektima njihova života.
I onda ti ih ustvari nekako bude i žao na neki način, jer bez obzira koliko su te povrijedili i koliko si svjesan toga da gledaju ovaj predivan šareni svijet i one dobre i kvalitetne ljude oko sebe (a ima ih, uvijek ih ima) kroz svoje umrljane naočale.
Naposljetku svatko od nas gleda na život i ono što i tko nam se događa u njemu iz svoje osobne perspektive i kroz svoje naočale i svatko od nas bira hoćemo li u onom malom čovjeku pored nas vidjeti samo ono dobro ili pak samo ono loše...
