Naškurilo se nešto jutros nebo...
Miriše na jugo, s jugom dolazi i kiša...
Pomislim, konačno. Konačno će nam ona prava iskrena jesen zakucati na vrata, konačno dolazi.
Ako nešto volim onda volim jesen u svim onim njenim šarenim, veselim a često i tmurnim bojama.
Volim ono tmurno nebo, volim ono teško sivilo iznad glave, čak obožavam.
Nedostaje mi ona odurna i divlja južina.
Rekla bih da sam danas konačno došla na svoje.
Ovo bablje ljeto se produžilo i više nego što je trebalo, svaki dan sunce i blještavilo, čudno, ali tolika količina svjetlosti me ponekad zna deprimirati, strašno me umara, iscrpljuje.
Duša mi čezne za ono malo tmurnih i svih dana, čeznem za malo kiše, čeznem za južinom...
Ali eto, konačno sam dočekala i došla na svoje, iako kažu ne zadugo, malo tmurnih dana pa onda opet sunce, ok, preživjeti ću, pomislim.
Ako nešto volim onda volim jesen, uživam u njoj, uživam u svakom sivom oblaku, uživam u svakoj kapi kiše.
Jesen je period kad bih svaki dan bila stalno vani, bilo gdje uopće nije bitno, samo da nisam doma.
Strašno me čini sretnom i iskonski ispunjava to što se ljudi sve više povlače u svoje domove.
Uvijek jesen doživljavam kao period promjene, unutarnje metamorfoze, period gdje sve ono, kako u prirodi trulo otpada, tako negdje i u meni samoj - sve ono što ne valja odlazi, pada, ostaje iza mene...Veselim se tim promjenama, novim počecima, okrenutoj još jednoj novoj strani života koja za mene uvijek nekako počinje u jesenjem periodu.
Dobro došla jeseni, ove godine dugo sam te čekala, veselim ti se više nego ikada.
Jesenje vrijeme je vrijeme za neke nove odluke, nove početke i neku novu JA koja se uvijek budi u ovo tmurno jesenje vrijeme baš u trenutku kada se svijet polako sprema u mir i spokoj.
