Nisam baš neki ljetni tip, u biti, iskreno, nisam nikakav ljetni tip, ali trudim se biti.
Još i dalje svojski se trudim postati ljetni tip osobe, i dalje nadobudno tražim sve pluseve ljetnog toplog i sparnog vremena. dakako, pronađem tu i tamo pokoji plus, iako ima više onih ravnih crtica koje bi značile debeli minus u mojoj glavi i moje vječito ljetno odpuhivanje i gunđanje.
Pokušavam se ponašati upravo onako kako su me učili s izgovorom: jer to će mi biti dobro za život, ignoriraj sve one minusiće i iz svake situacije izvuci ono dobro što se izvući da.
Tako i ja s ovim trenutnim godišnjim dobom svake godine i ispočetka ratujem. Svake godine novo ljetno ratno stanje u mojoj glavi započinje negdje u kasno proljeće i završava u kasnu jesen, ili bar onu neku srednju jesen kad se počne normalno disati i spavati.
Po valjda trideset i neki životni put za redom tražim ono nešto dobro u ljetu. Ajde, da baš ne budem sitničava, ima tu nekih prednosti, iako ne baš previše ali ajde, nađe se nešto dobro, ono nešto sa čime ja iznutra rezoniram, iako je toga vrlo, vrlo, vrlo malo....
Ali hajde, i ovo ljeto je konačno nekako pri kraju, i ovo ljeto sam nekako opet i ispočetka preživjela, često ni sama ne znam kako, ali tako nikad ne znam kako ja preživim ljeto ali uglavnom preživim ga, nekad s više muke, ponekad s manje ali gura se i dobro je dok se gura, tako bar kažu.
Izdržala sam sve one nesnosne tople dane i još toplije noći u kojima redovno blagoslivljam sve svjetske gencijalce koji su izmislili klima uređaj ili onog nekog tko je otkrio taj famozni i razvikani, navodno vrlo zli i opaki propuh. ljeti baš od propuha nema neke vajde ali kad i naleti neki dašak vjetrića, veseli čovjeka, pogotovo noću kad ležiš i brojiš ovce od nespavanja jer se nesnosna vrućina uvukla u svaku poru i baš svaki komadić uzavrelog stana. Sranje, naravno.
Kad smo već kod propuha, tko je provalio priču da je propuh opasan a naivna masa je nasjela na priču?
Imam neke svoje poznate koji samo i kad osjete komadić laganog strujanja zraka podemone i brže bolje panično zatvaraju sve, vrata, prozore i sve što se zatvoriti da kako bi u ovim vrućim i nesnosnim ljetnim danima ubili i ono malo zraka što odnekud slučajno zaluta.
Ne znam, propuh i ja smo ful prijatelji, jednostavno, živim na propuhu - oduvijek, spavam na propuhu i uopće ga ustvari niti ne doživljavam kao neko nužno zlo, mi smo više frendovi, ekipica i baš se veselim bilo kakvom strujanju zraka. Dapače, propuh je u mojoj kući oduvijek i svaki dan obitava, nije samo onaj zločest i nepozvan gost za kojeg jedva čekaš da ode.
Jedino čemu se iskreno veselim ljeti je more i kupanje. Eto, imam tu sreću da živim na moru i da ga mogu gledati i uživati u njemu kroz cijelu godinu.
I ljeti i zimi more uvijek ima nekih svojih posebnih i tajnih čari, i kad je bonaca i kad je nevera, i kad je bura ili jugo uz more je uvijek nekako čarobno. More tu neku svoju posebnu energiju koja te istovremeno ispunjava i čisti.
Obožavam otići na more ranom zorom, po mogućnosti na neku sasvim zabačenu plažu i tihu s kamenčićima, naravno, to mi je onako, kao nekako baš prirodno u mojoj glavi.
Obožavam sjediti i gledati u more, slušati zvukove mora - to je ono nešto što me opušta. Tada mi uopće nitko ne treba, često mi se samo potrebna knjiga.
Obožavam biti uz more dok nema ljudi ili dok ih je sasvim malo, najčešće, čim se ekipa počne skupljati u većem broju ja kupim svoje stvari i odlazim. Dolazim na more jer mi treba taj moj neki unutarnji mir, to neko spajanje s morem, kako bi se reklo, punjenje baterija, i svatko ima neki svoj način, ovo je jedan od mojih načina koji mi je potreban kao voda.
Nekako, što sam starija sve mi više i više paše tišina i neki moj stvoreni mir, dobra knjiga i društvo isključivo probranih ljudi.
Nekako, što sam starija sve se više okrećem sebi onom nečem unutar sebe a za to mi je potrebna tišina koju silovito grabim objema rukama jer je imamo svi vrlo malo i gotovo da je postala luksuz.
Veseli me što je ova neka žiža koja se uvijek stvori negdje u ljetno doba skoro pa prošla. Imam osjećaj da se opet vraća onaj neki mir, vječiti balans...
Godišnji su pri kraju, turisti se lagano vraćaju kući, dan opet nekako kao da taje malo kraće i temperature kao da su za neki stupanj niže, kao da se sve polako vraća u neki mirniji period i nekako s radošću ga očekujem...
