Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Zbunjena sam, jako sam zbunjena. Osjećam se čak ponekad i pomalo i izgubljeno. Zbunjena sam od tolike količine slobode. Konačno plako nakon dugo vremena opet spoznajem taj osjećaj slobode, one moje osobne slobode. One slobode u kojoj ja mogu biti ja, mogu biti ono što jesam a da mi pri tom baš nitko ne prigovara i ne frkće nosom.

Nevjerojatno je koliko neki odnos može biti sputavajući, koliko te može ograničavati pa čak i u onim najmanjim i najosobnijm, najosnovnijim sitnicama. Sloboda je zaista dragocjena.

Sada se više ne moram nikom opravdavati baš za ništa, doduše ne moram se opravdavati već duže vremena ali očito je to tek sada u meni sazrijelo. Konačno mogu obući ono što želim, što možda i ne priliči mojim godinama, ali meni se sviđa i ja se jednostavno u tome vidim i dobro osjećam. Konačno se ne moram osjećati loše jer sam se našminkala i konačno me nitko ne pita za koga se to šminkam? Sada mogu planirati večernji izlazak s prijateljicama a da mi nitko ne prigovara i ne igra neke igre manipulacije sa mnom da se po povratku ja loše osjećam što sam i otišla. Konačno čitam knjige koje želim bez da to itko omalovažava i prekida me sto puta u sat vremena.

Sada se mogu nasmijati i bezazleno očijukati, sve ja to mogu. Konačno mogu ići na sva mjesta koja želim, a na koja do sada nisam mogla jer su ta mjesta "čudna i neobična", mogu se i družiti s ljudima koji su jednostavno svoji, koji su drugačiji, koji imaju svoj film u glavi i briga ih što misli ostatak svijeta o njima.

Sada konačno mogu i ćakulati sa svima kada i kako ja to želim, bez uvijanja, sa puno smijeha, humora i onog mog šarma, beskonačno pričati a da me baš nitko ne optužuje da se nekom jebeno nabacujem i upucavam. Sada mogu i jogu vježbati koliko želim, i meditirati a da me nitko ne gleda popreko.

Što kaže jedna moja stara frendica - lijepo te je opet čuti kako se smiješ. Jer kad se smijem, onda se smijem pošteno, smijem se od srca, smijem se glasno i sa mnom se svi smiju.

Još se ponekad malo zbunim u svakodnevnim situacijama, ponekad stanem i zamislim se - jel to tako u redu, jel se to tako može, jel tako smijem a da se nitko ne uvrijedi, jel to smijem reći? Onda samu sebe osvijestim, da možeš, ti baš sve možeš jer ti sada slobodna žena i nema što ti ne možeš....

Jebeno je tako živjeti godinama, po nečijim pravilima koji nemaju veze s tobom a ti tijekom vremena više i nemaš snage da se boriš, izgubiš se u životu i svijetu za koji kažu da je tvoj a duboko si svjesan da je to sve samo ne tvoj svijet. Cijeli taj svijet koji nije tvoj oduzeo ti je energiju, oduzeo ti je vrijeme, oduzeo ti je sve, a što je najgore oduzeo ti je tvoje samopouzdanje. Postaješ sjena i kao sjena hodaš i kao sjena se i ponašaš i upravo tako i živiš. Živiš? Ma to i nije život.

Eto, polako se vraćam i gradim si neki novi život i neki novi svijet, moj svijet ....

Oznake: svijet, život, igre

Osjećam da sam pala, da sam se lagano okliznula i izgubila tlo pod nogama. Sada mi se događaju stvari koje ne želim, događaju mi se ljudi koje isto tako ne želim. Ne znam, valjda koliko god ja to sve ne želim, valjda mi je potrebno.
Trenutno nemam izbora. Moram ovim putem ma kakav on bio i što god mi donio. Sada sam na onom trnovitom djelu, ali, ni prvi, ni zadnji puta. Bilo ih mnogo do sada u ovih mojih par godina života.
Moram stisnuti zube i hodati. Ne smijem stati. Ma znam da neću stati, jer kad bih stala onda to više ne bih bila ja.
Moj vječiti optimizam je sada malo splasnuo, ali nije nestao. On je i dalje tu, to je važno.
Sada sam u fazi da se ispitujem zašto mi se ovo događa? Gdje griješim?
Nešto je krenulo po zlu u mojoj glavi.
Neke sam kockice krivo posložila i novonastale situacije su rezultat lošeg slaganja.
Znam da mogu sve izdržati, znam da nosim tu snagu u sebi.
Isto tako znam da će i ovo što je sada došlo jednom i otići, jednostavno proći...
Vjerojatno će ostaviti traga na mom srcu ali ću se potruditi da to jednom zauvijek izbrišem iz glave.
Sve u životu prođe pa tako i ova igra, samo treba naći snage da je izigraš do kraja.
Na kraju, sve je to samo jebeni život, malo si gore, malo dolje ....

Oznake: pad, život, kockice

Mnogi me pitaju odakle crpim životni optimizam. Ja se pitam koji optimizam? Ne znam ni sama, odakle mi to nešto što me pokreće iz dana u dan, na ovaj način na koji me pokreće.
Vjerojatno je to nešto u meni, u mom položaju zvijezda ha ha ha.., ustvari prije bih rekla da je to stvar izbora. Dobro, možda malo i karaktera.
Iako kad se retrogradno vratim unatrag nije optimizma bilo oduvijek, nisam se s njime rodila, nisam čak ni odrasla u takvoj obitelji, nisam ni imala društvo s tim životnim uvjerenjima. Imala sam sasvim žešće faze crnila, kad je sve oko mene bilo, crno, kad su svi oko mene bili crni, kad ništa ali baš ništa nije imalo smisla, kad sam bila sama sebi najveći neprijatelj, kompleksi i autodestrukcija do daske. Tako to obično krene. Krene polako i uzme te. Najprije ti uzme mali komadić tebe, pa onda svakim danom te uzima sve više i više i više, i onda nakon nekog vremena ili nakon dosta vremena uvidiš da je to ustvari tvoj životni obrazac. Da je to crnilo toliko sraslo s tobom da misliš da je to nešto što je normalno. Da je to takav život i da je crna sudbina pogodila od svih ljudi baš tebe.
Počneš vjerovati da se u tvom životu događaju samo loše stvari, da te okružuju samo loši ljudi, da nikad neće svanuti, da problemi jednostavno nikad ne prestaju, da će te svi iskoristiti, da nikad neće biti para, da te nitko ne može voljeti i vjerojatno se zapitaš, ako me ta osoba i voli, što ona želi od mene da me voli?
Nije to dobro, nikako. Teško je tako funkcionirati. S takvim uvjerenjima zaista se čovjeku počnu događati i takve stvari. Prije ili kasnije. Neizbježne su, čista fizika stvarnog života.
Nakon toliko godina što sam "promijenila" svoj obrazac života po kojem živim iz dana u dan i dalje me kače iste stvari kao i većinu - minus na bankovnom računu, kredit, odgoj, brzina protoka vremena a ja pola toga ne stižem, sigurnost posla, roditelji, propali brak, međuljudski odnosi, bolesti itd...., ali sada, sve to što sam si nabrojala ima sasvim drugu težinu... nije više toliko teško kao što bih nekad mislila, nekako kao da je svijet drugačije okrenut prema tebi.
Stvar je vrlo jednostavna, ili je čaša napola puna ili napola prazna ..... sve je stvar vlastitog izbora.....

Oznake: život, optimizam, izbor