Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Zbunjena sam, jako sam zbunjena. Osjećam se čak ponekad i pomalo i izgubljeno. Zbunjena sam od tolike količine slobode. Konačno plako nakon dugo vremena opet spoznajem taj osjećaj slobode, one moje osobne slobode. One slobode u kojoj ja mogu biti ja, mogu biti ono što jesam a da mi pri tom baš nitko ne prigovara i ne frkće nosom.

Nevjerojatno je koliko neki odnos može biti sputavajući, koliko te može ograničavati pa čak i u onim najmanjim i najosobnijm, najosnovnijim sitnicama. Sloboda je zaista dragocjena.

Sada se više ne moram nikom opravdavati baš za ništa, doduše ne moram se opravdavati već duže vremena ali očito je to tek sada u meni sazrijelo. Konačno mogu obući ono što želim, što možda i ne priliči mojim godinama, ali meni se sviđa i ja se jednostavno u tome vidim i dobro osjećam. Konačno se ne moram osjećati loše jer sam se našminkala i konačno me nitko ne pita za koga se to šminkam? Sada mogu planirati večernji izlazak s prijateljicama a da mi nitko ne prigovara i ne igra neke igre manipulacije sa mnom da se po povratku ja loše osjećam što sam i otišla. Konačno čitam knjige koje želim bez da to itko omalovažava i prekida me sto puta u sat vremena.

Sada se mogu nasmijati i bezazleno očijukati, sve ja to mogu. Konačno mogu ići na sva mjesta koja želim, a na koja do sada nisam mogla jer su ta mjesta "čudna i neobična", mogu se i družiti s ljudima koji su jednostavno svoji, koji su drugačiji, koji imaju svoj film u glavi i briga ih što misli ostatak svijeta o njima.

Sada konačno mogu i ćakulati sa svima kada i kako ja to želim, bez uvijanja, sa puno smijeha, humora i onog mog šarma, beskonačno pričati a da me baš nitko ne optužuje da se nekom jebeno nabacujem i upucavam. Sada mogu i jogu vježbati koliko želim, i meditirati a da me nitko ne gleda popreko.

Što kaže jedna moja stara frendica - lijepo te je opet čuti kako se smiješ. Jer kad se smijem, onda se smijem pošteno, smijem se od srca, smijem se glasno i sa mnom se svi smiju.

Još se ponekad malo zbunim u svakodnevnim situacijama, ponekad stanem i zamislim se - jel to tako u redu, jel se to tako može, jel tako smijem a da se nitko ne uvrijedi, jel to smijem reći? Onda samu sebe osvijestim, da možeš, ti baš sve možeš jer ti sada slobodna žena i nema što ti ne možeš....

Jebeno je tako živjeti godinama, po nečijim pravilima koji nemaju veze s tobom a ti tijekom vremena više i nemaš snage da se boriš, izgubiš se u životu i svijetu za koji kažu da je tvoj a duboko si svjesan da je to sve samo ne tvoj svijet. Cijeli taj svijet koji nije tvoj oduzeo ti je energiju, oduzeo ti je vrijeme, oduzeo ti je sve, a što je najgore oduzeo ti je tvoje samopouzdanje. Postaješ sjena i kao sjena hodaš i kao sjena se i ponašaš i upravo tako i živiš. Živiš? Ma to i nije život.

Eto, polako se vraćam i gradim si neki novi život i neki novi svijet, moj svijet ....

Oznake: svijet, život, igre

Čitam na nekom blogu: Vegetarijanci žive 9.5 god. duže - super, mislim si ja. Vegetarijanstvo je super izbor, i sama sam prije bila vegetarijanka nekoliko godina. Ali pitam se želim li uopće u živjeti/životariti 9.5 god. duže od ostalih.
U šali često kažem da je moj plan živjeti negdje do 90-e god., tako da bi mi još 9.5 god. stvarno bilo too much.
U ovom okrutnom vremenu gdje se skoro pa svatko na sve moguće načine bori za svoje mjesto pod suncem, gdje se gotovo svi grčevito bore sa besparicom, plaćanjem stambenih i inih kredita, kupovanjem dječjih cipela, plaćanjem računa i svih drugih svakodnevnih sranja koje jednostavno moraš obaviti i nije baš neki luksuz od života.
Što kaže jedna moja frendica: "Divota od života!"
Teško je živjeti u današnje vrijeme. Predpostavljam da ni prije nije bilo lako, svako vrijeme nosi svoje breme. Nekad prije dok sam ja bila dijete ili u vrijeme naših nona barem smo znali da jedemo zdravo i barem su ljudi bili normalniji.
Danas mislimo, ali samo mislimo kako jedemo zdravo, u biti u sebe trpamo gomile sranja s nekim dugačkim i nikako razumljivim sastojcima.
Odem na placu i divim se voću i povrću, sve besprijekorno izgleda, gotovo savršeno. Kupiš jagode, zagrizeš istu tu jagodu, kad ono mi mirisa ni okusa, živa plastika. I tako skoro sve .... voće, povrće, meso .....
Prestrašno, ježim se od svega toga. Nemamo baš i nekog izbora. Jedini izbor je, ili jedi ili ne jedi i živi od solarne joge tj. hrani se sunčevom energijom. Iako u zadnje vrijeme ni to jadno sunašce više nije što je nekad bilo, sve neke rupe na nebu i ina čudesa...
Svako toliko vidim u novinama ili na TV-u, povučeno meso s polica jer je zatrovano, povučene dječje igračke radi otrovnih sastojaka, u šamponima i mirisima kancerogene primjese, u bombonima sastojci koji potiču agresiju, mlijeko puno antibiotika, u hrani sve neki E sastojci, lažne deklaracije i lažirani rokovi trajanja, o zraku da i ne pričam. Udišemo tko zna što.
Lijekovi se dijele šakom i kapom, i za što je potrebno i za što nije potrebno, antibiotici se gotovo sipaju iz rukava, dječja cjepiva koja su obavezna. Svi znamo da lijek pomaže za jednu stvar a štetan je barem za još tri druge. Kažu farmacija je najbogatija, baš se pitam zašto?
Dalje, klimatske promjene koje je više nemoguće pratiti. Prirodne katastrofe sa završecima kobnim i za ljude i za životinje. Žao mi životinja - nisu one krive, žao mi je malih ljudi - nisu oni krivi.
Oni veliki i nedodirljivi za sebe se i tako na kraju pobrinu.
Kažu smak svijeta je u prosincu 2012., ma mislim si ja, smak svijeta je već odavno počeo, lagano i sigurno kročimo putem samouništenja.
Stalno neki ratovi i nadmetanja svjetskih velesila, tko je jači, tko je bolji.
Kad slušam razgovore ljudi svako toliko čujem riječ karcinom. Pošast 21 stoljeća, vrlo je malo onih koji umru od starosti, uglavnom od karcinoma, ovakvog ili onakvog. Danas se kloniraju životinje, putuje se na Mjesec a ne može se naći lijek protiv raka. Doista neobična priča, uglavnom, u to ne vjerujem. Svako toliko iz laboratorija izleti neka ekstra bakterija, ako se dobro sjećam - kravlje ludilo, ptičja i svinjska gripa, ima još toga ali se ne mogu sjetiti. Sada čitam o nekoj super bakteriji koja bi potukla pola čovječanstva. Vjerojatno tamo netko misli da nas je previše na majci Zemlji pa bi to trebalo malo prorijediti.
I onda kad tako sve malo saberem jedno sigurno znam - postati ću opet vegetarijanac ne radi zatrovanog mesa i ne radi toga što ću živjeti 9.5 god. duže, već radi svojih uvjerenja.
Drugo, kad se osvrnem oko sebe i pogledam kuda ide ovaj svijet baš i ne želim doživjeti devedesetu.
Žao mi je djece, kakav im svijet ostavljamo....

Oznake: svijet