Družeći se s ljudima, bliskim, manje bliskim, prijateljima, poznanicima itd. često se dovedem u razmišljanje što to tjera čovjeka da bude zao prema nekom drugom, da ga povrijedi, da ga boli? Dali ta zloća izlazi iz njega svjesno ili nesvijesno, dali se s time rodio ili mu se ta osobina ili kako je već nazvali sama nakalemila kroz situacije koje mu je donio život?
Koliko ti duša mora biti zatrovana da stalno nekom svjesno želiš nanijeti zlo, da uživaš u tome, da te to čini sretnim. Što time čovjek ispoljava?
Životna frustracija i nezadovoljstvo svojim životom, dokazivanje moći samom sebi?
Gledam neke drage ljude koliko su ponekad opaki, koliko su zli u mislima, koliko su zli u riječima, koliko su zavidni, a ne shvaćaju da su na kraju ustvari zli prema sami sebi, jer jednom dođe vrijeme kad se podvuče crta i napravi račun, sve, ali apsolutno sve ti dođe na naplatu, samo se čeka taj trenutak. Svijet je savršeno ustrojen i sve je čista fizika, zakon akcije i reakcije, i to je to, nema druge.
Osobno ne mogu reći da nisam nikad povrijedila, jesam, radim to i danas. Često iz neke vlastite gluposti, nepromišljenosti i brzopletosti. Više se trudim da ljudima pomognem, iskreno pomognem, bezuvjetno! To me čini sretnom. Lijep je osjećaj kad osjetiš onu istinsku sreću negdje iz dubine sebe jer si nekom u ovom okrutnom svijetu napravio nešto dobro.
Znam, sve se jednom u životu vrati, apsolutno ne očekujem i ne radim dobro da bi m se vratilo dobro. Niti mi treba spomenik.
Ne znam kako drugima, ali, u to da je svijet ogledalo nas samih vjerujem, tako i živim. Takve mi se stvari i događaju, takve ljude i privlačim u život, tako i učim .... a na kraju tako i rastem ...
Ovaj blog se zove Ivana, upravo iz tog razloga što sam se dopisivala s njom dok sam ga pisala i skroz mi se pomutio koncept ... Ivana, volim te!
