Gledam film „Pod suncem Toscane“, više ne znam po koji put. Svaki put ispočetka i svaki put iznova se nečem čudim i nađem nešto novo u filmu. Nešto što sam propustila, nešto što nisam primjetila. Film koji me svaki put oduševi na nov i jedinstven način. Film koji je tako ustvari američko jednostavan a ustvari je tako dubok, tako životan, tako stvaran.
Taj film ustvari predstavlja jedan život, upravo onakav kakav bi trebali ponekad svi imati. Što kaže jedna moja prijateljica: „Život ti je spuštanje niz tobogan, samo digneš ruke i ideš, pa što te dočeka“.
I u pravu je.
Živimo dan za danom začahureni u neke svoje svjetove, preplašeni i uplašeni od onoga što nam nosi sutra, od straha od bilo kakvih promjena jer su nesigurne, jer su neizvjesne, jer ne znamo posljedice tih promjena, pa nam je i bolje živjeti u vlastitoj mutnoj bari, nesretni i nezadovoljni, nego išta promijeniti. Jer ovo je lose, ali neka, barem je sigurno. Pa se pitam jeli uopće išta više danas sigurno. Za što u životu dobiješ pisano jamstvo. Živimo u svijetu imaginarne slobode, a u biti ni sami nismo svjesni koliko smo vezani, za obitelj, za posao, za stvari, za prijatelje itd..
Živimo brzo, jurimo za materijalnim, ne vidimo ništa osim sebe, ne primjećujemo one male sitne stvari koje nas okružuju, one sitnice koje čine život ljepšim, one sitnice koje oplemenjuju dušu.
Ne vesele nas ulični svirači, ne primjećujemo bore prosjaka na ulici, a na tom licu je ispisan cijeli jedan život, cijeli jedan put. Ne primjećujemo prekrasan cvijet na livadi, ne vidimo ljepotu zalaska sunca i ne čujemo lupkanje kiše po prozoru.
Ne vidimo ljepotu života ukoliko nemamo neke koristi od toga. Prestrašno.
Ne vidimo nova otvorena vrata života jer je lakše sjediti i plakati ispred onih zatvorenih i kukati nad svojom jadnom sudbinom koja nas je zadesila. Da, to je lakše, definitivno, nego naći nešto dobro u cijeloj priči i okrenuti priču na način da je čaša ipak napola puna a ne napola prazna.
E baš zato ovaj film gledam po stoti put valjda...
Zato što ti ukazuje ma male stvari u životu, na stvari koje mi najćešće i ne primjetimo, ukazuje da je jedan život pun znakova i kad bi samo malo sporije živjeli sada i u ovom trenutku možda bi nešto od toga i zapazili, da nije sve samo crno bijeli svijet i da nakon svake kiše dolazi sunce... pokazuje da prava i iskrena ljubav postoji i da će doći, samo treba biti strpljiv, da ono što je pravo ostaje zauvijek, da treba živjeti svoje snove pa barem i malo, jer nam oni hrane dušu, i da čovjek u životu ponekad treba biti i pomalo lud .....
Post je objavljen 13.10.2012. u 11:11 sati.