Moj sin ima svoju tajnu?!
Primjetila sam danas da je nešto mirniji nego obično. Zamišljeniji. Razmišljam, ok, umoran je. Previše zbivanja u vrtiću, plivanje nakon vrtića. Puno je to za tako malo - veliko stvorenje...
Pitam ga što je? Kaže ništa, imam tajnu! Razmišljam o nečem!
Pitam ga, želiš li mi reći? Ne, kaže on!
Ok, ako želiš tu sam u bilo koje vrijeme za tebe, kažem ja.
Vozimo se kući bez riječi. U jednom trenutku kaže da želi sestricu. Kad sam to čula, smrzla sam se. U sekundi mi je prošlo barem sto stvari, kako mu objasniti, kako mu reći? Kako diplomatski odgovoriti na želju jednog djeteta, kako odgovoriti da ga ne povrijediš, da mu ne srušiš njegove snove, kako i što uopće reći a da ne miješam kruške i jabuke.
Samo sam kukavički prešutila i prebacila na drugu temu, jer mislim da što god da sam mu rekla bilo bi gore, bila bi laž....
Ne želim ga lagati, ne želim pogrdno govoriti o njegovu ocu, iako je to zaslužio. Ali čemu, razišli smo se, a taj mali tokom vremena će i sam prestati biti mali, postati će veliki i jednom će shvatiti kakav mu je otac, bez mojih pogrdnih riječi koje mogu krenuti poput bujice i nikad se ne zaustaviti.
Kako mu objasniti da sam s njegovim ocem htjela sve, ali baš sve, htjela sam i vjerovala da možemo zajedno pokrenuti planinu i da možemo okrenuti svijet naopako?
Da sam ga ludo i bezuvjetno voljela sa svim njegovim više manama a manje vrlinama, da sam odbacila sve svoje prijatelje, skoro obitelj i sve svoje hobije i zadovoljstva radi njega, da smo imali odličnu odskočnu dasku za budućnost koju je on iskoristio na najgori mogući način? Vrijeđanje, ponižavanje, egoizam, sebičnost, samoživost .....
Tokom godina braka dozvolila sam si da izgubim sebe, da se više ne prepoznajem, da je nestala cijela moja osobnost i ja, ustvari, postala sam ono što je on od mene očekivao. Nije me pitao dali i što ja mislim o tome? Kao da je bitno!
U toj novoj lažnoj ulozi onoga što ti nisi, postaješ nesretan, ali ne materijalno nesretan, nego ono unutra nesretan, kao da živiš život koji nije tvoj, igraš uloge koje sam sebi nikad ne bi dodijelio, jer se to kosi sa svim tvojim životnim uvjerenjima, svjetonazorom, moralom i svime ...
I tako to traje i traje i traje ..... i sve ti je gore, toneš i ne možeš nigdje, bojiš se, od straha i pada samopouzdanja ne možeš se maknuti. Jednostavno si paraliziran u svojim sranjima ...
Onda staneš na loptu i zapitaš se, zar od one nekad jedne davne osobe koja je koračala hrabro i uzdignute glave, gdje su iskre frcale od samopouzdanja na sve strane, je nastalo ovo - šaka jada koja se gotovo boji svoje sjene ... Ne, ne, ne ..... ne prihvaćam takav život po pitanju ničega!
Ma nije meni u opisu radnog mjesta na ovom svijetu da ja budem u komi, depresiji ...
Život je ovaj jedan i sada i ako si ga sama ne sredim i ne pobrinem o njemu i svojoj sreći, neće mi ga baš nitko srediti. I tako sam lagano počela kopati u dubinu sebe i poskidala sloj po sloj sebe, i evo čuda .... Negdje duboko opet sam naletila na onu nekad davnu osobu koja je u stanju pokrenuti planinu. U početku je bila mala, ali svakim danom je postala sve veća, tokom vremena želja i vizija boljeg života dala mi je snage da opet pokrenem planinu, ali ovaj puta u svoju korist ....
Post je objavljen 16.10.2012. u 22:48 sati.