Što je večernja šizofrenija?
To nešto gore navedeno nije samo nešto, to je proces koji traje. Počinje ujutro, a završava kad se završi. Nije moguće znati točno vrijeme kada.
Zašto večernja?
Zato što je navečer špica, zato što navečer je kulminacija svega od toga dana!
Dakle, radi se o tome, da kao i mi veliki, odrasli ljudi tako i mali ljudi tj. djeca imaju svoje dane kad ustanu na lijevu nogu i kad im baš ništa ne ide od ruke i onda nastupa to ......
Evo, gledam svog sina, uskoro puni 5 godina, danas je bio upravo taj dan ....
Borba od kad smo oči otvorili. Marenda - zašto to za marendu, neću to nego želim baš ono (naravno, to što je princ zaželio, toga baš nema sada u frižideru) .... Pokušavam smiriti situaciju, pregovaram, objašnjavam - ništa, bezuspješno, svijet je potonuo ....
Idemo dalje, slaže legiće - opet katastrofa, ono što je dotični gdin. složio raspalo se, raspalo se u komadiće. Ja kao trebam pomoći složiti tu neku kreaciju natrag, naravno, ne znam ni približno što je autor zamislio. Složim onako po vlastitom nahođenju, opet katastrofa jer ta kockica nije trebala biti tu, nego neka druga a ja to ne razumijem.....
Kažem mu, ajmo malo van razbistrit glavu, kiša pada ali nema veze, idemo. Opet on, zašto moram nositi kišobran, idem u tenisicama, neću čizme ..... opet, objašnjavanje ...... i objašnjavanje ...... i nakon ne znam ni sama koliko vremena konačno izlazimo van. Opet fijasko .....
Da ne brojim više, i tako cijeli dan. Ali, cijeli dan ...... Ne mogu, mislim da bih mogla sad past u nesvijest.
I onda na kraju dana, onako lagano pred spavanje kaže on meni, onako cool: "Čuj mama, baš sam si mislio da bih noćas mogao ostati cijelu noć budan. Mogu li?"
Ja jedino što sam si u tom času pomislila da kupim kartu za mjesec, ali u jednom smjeru ....
Gledam ga sada, spava, dijete divno i krasno i milo ..... ma da ga sad pojedeš ....
Svog sina obožavam i za njega nema što ne bih napravila. Radi njega sam tu i postojim radi njega. Ja učim njega a on uči mene. Veličanstvena simbioza.
Apsolutno nisam tip roditelja koje niječe loše strane klinca, koje ne vidi karakterne mane, koji ne priznaju sami sebi da i njihovo dijete ponekad može biti nemoguće ili može učiniti, izgovoriti nešto loše. Super su mi roditelji koji kažu da njihovo dijete nikad ali baš nikad nema loš dan i da je uvijek najbolje na svijetu. I onda se ja pitam, koga lažu? Mene ili sebe? Vjerojatno sebe!
Što su djeca?
Mali ljudi, koji imaju pravo na svoje loše dane, na svoje tuge, na dane sreće i koje to trebaju apsolutno odraditi na bilo koji način. Vjerojatno, oni imaju svoj film kako ta neka loša stanja izbaciti iz sebe a na nama velikim ljudima je samo da imamo dovoljno strpljenja da to odradimo skupa s njima ....
Ne gledam baš sve kroz ružičaste naočale i ne trebam opravdanja, pokušavam samo biti objektivna iz vrlo jednostavnog razloga - da od njega pokušam sutra napraviti normalnog čovjeka koji će moći normalno komunicirati, biti socijaliziran i kojeg neće biti sram bilo gdje se naći ... Vjerujem da svi mi roditelji dajemo sve od sebe, ali vrijeme će najbolje pokazati koliko smo uspjeli ili griješili ....
