Pričajući s raznim ljudima o njihovim životima i lošim ili boljim brakovima, razvodima i inim životnim situacijama, uvijek, ustvari gotovo uvijek ispada da kad dođe do rastura jedne obitelji, muškarac je taj koji odlazi, koji nađe neku mlađu, bolju, ljepšu, odlazi s njom. Odlazi k njoj.
Ja sam upravo učinila suprotno.
Ja sam otišla. Nisam otišla k nekom ili s nekim, jer nemam s kim. Za sada.
Nakon dugog, dugog razmišljanja, promišljanja, vaganja, pisanja što želim s njim a što ne želim, što volim kod njega a što ne volim, što mogu podnijeti a što ne mogu. Shvatila sam da što više vrijeme prolazi da sve toga manje mogu s njim, da sve toga manje očekujem od njega, da me ne boli kad me povrijedi teškim riječima, da mi je ljepše kad ga nema kući nego kad je s nama.
Kada nismo razgovarali tada mi je bilo najlakše, ustvari najljepše. U kući mir i tišina, nema tenzija, nema povišenih tonova. Da, bilo je i mirnodopskih razdoblja, kad je bilo sve po njegovom i kako on želi, tada su cvale ruže, u njegovom vrtu, ne u našem. Ali zar u braku nemamo zajednički vrt?
On je tip osobe koja se svako jutro budi s mišlju da je jutros sunce svanulo jer on tako želi, da je cijeli svijet podređen samo njemu i sve postoji samo radi njega. Nije mogao prihvatiti da ja nisam tu samo radi njega. Mnogo što o meni nikad nije uspio prihvatiti. Kod njega se različitosti ne poštuju. Ako si različit onda si čudan.
Ono što sam mu pričala nikad nije shvatio ozbiljno. Pa čak ni ono kad sam mu rekla da odlazim. Mislio je da se šalim. Kakva budala!
Rekao mi je da sam gadan sugovornik, zajeban, svaka mi je riječ na svom mjestu i ono što kažem - to i mislim i to ću i napraviti - sada shvaćam da nije ništa naučio sa mnom, shvatio je što pričam, ali nije shvatio ozbiljno. Možda nije htio shvatiti.
Od svega najtužnije mi je što smo imali materijalnu odskočnu dasku u životu kakvu malo tko danas ima. Krenula sam u vezu, kasnije u brak sa poprilično velikim vlastitim stanom, bez kredita, bez dugova, s dobrim poslom, krasnim roditeljima koji su nam pomagali gdje god su stigli i mogli, s prekrasnim njegovim roditeljima koji su mi i danas nakon svega izuzetno dobri. A on je 6 godina "tražio" posao. Tražio ga je doma ispred računala, po kafićima i vozeći se na motoru.
Tužno.
Gledam ga danas, od silnog luksuza u kojem je živio, sada živi u podrumu koji je prenamijenio u garsonijeru. Umjesto kreveta, spava na kauču, sam čisti, jede vani. Živi sam. Možda mu je tako i najbolje. Ne mislim da je on loš čovjek ali sigurno znam da obitelj za takvog čovjeka nije.... Nažalost, trebalo mi je vremena da to shvatim.
Jebi ga, neki uče iz prve, neki iz pete, a neki nikad. Ja spadam u one kojima treba malo više, ne zato što baš nisam inteligentna, već zato što vjerujem u ljude, vjerujem u promjene, vjerujem u svašta. Vjerovala sam da će se i on promijeniti i da napraviti drugačiji poredak u životu. Ipak, od svega više nije ostala ni vjera, sve se rasplinulo. Tako je ipak najbolje, samo treba vremena da to shvatiš. Jednom razbijena čaša nikad više neće biti kao nova ....
Post je objavljen 29.10.2012. u 22:18 sati.