semper contra
utorak, 26.06.2012.
Nova 'pašteta'
'Mala od kužine' više ne iskače iz paštetâ, frižidera, konzervi, ne izlazi iz tubâ zubne paste. Nestala je kao da je nikada nije ni bilo.
Kako, međutim, naši mas-mediji ne mogu bez 'iz pašteta iskakajućih persona', spomenutu 'malu od kužine' zamijenio je PPV (Prva Perjanica Vlade). Nema dana da se ne spominje on i njegova saobraćajka (koja je zamijenila Tehničku školu u Zadru i građevinu u Dubrovniku) uz obvezatnu pripombu da su u nesreći poginule dvije osobe, kao da je on jedini koji je na taj način otpravio prijevremeno ljude Svevišnjem, afera Ferenčak, njegova 'zavjera' protiv bivše ministrice 'za spas Zemlje' kako bi mogao realizirati svoje 'grandiozne investicije' odmah ili najkasnije za 10, 100, 200, 300 …dana, u vrijednosti od 1, 10, 100, 1.000 … 1.000.000, 1.000.000.000 kunića ili eura (ovisno o trenutačnom raspoloženju) itd. itd.
Malo zatišje je bilo u vrijeme dok su naši 'vatreni' jurili po travnjacima Poljske i Ukrajine za okruglim, zrakom napuhanim predmetom od kože. No kako su se vrlo brzo 'ispuhali' (a bili su bolji od svih koji su nastavili takmičenje 
) i splasnuli kao probušen balon (iako vođeni trenerom 'za 5'), 'novinarski lešinari' vratili su se svojoj omiljenoj temi – PPV. Do početka 'Olimpijade' u Londonu i 'planiranih' uspjeha naših sportaša učesnika.
Da se razumijemo.
Ne smatram da PPV nije zavrijedio kaznu kakva je u susjednoj nam državi predviđena za takva (ne)djela. Da je po mojem, prošao bi sigurno mnogo gore (kao i svi ostali koji učine jednako) nego što će proći 'po pravdi i pravu' madžarskog suda.
Jednako tako sva ova trabunjanja o stavu Vlade o tom slučaju, a koje nam naši 'žuti' novinari promptno prenose doživljavajući pri tome svaki puta profesionalni orgazam, apsolutno me ne zanimaju. Zanemarit ću čak i prijedlog Vlade da bi PPV eventualno mogao upravljati 'hrvatskim gospodarstvom' iz zatvora u Madžarskoj. Bio bi to samo još jedan oblik političkog djelovanja hrvatskih političara iz 'inozemnih apsana'. To je, naime, sasvim 'legitimno' prema političko-pravnoj praksi u Hrvata. Sve su to za mene trice i kučine.
Za mene je najvažnija činjenica da ova Vlada, kako (po)kazuju rezultati protekla šest 'kukuriku' mjeseca, ni sa ni bez PPV (R. Čačića) ovu državu iz govana izvući neće.
Osobno smatram da je R.Č jedan od rijetkih političara koji bi nešto na tom polju eventualno i mogao učiniti, ali ne sâm. A kako su još pri tome apsolutno SVI, osim dijela Vlade, protiv njega (naslućujem i zašto, pače siguran sam) smatram da on sâm kao jedinka (jer nije Svevišnji, a i On je bespomoćan kad je u pitanju rezultat njegovog 'djela na svoju sliku i priliku') ne može i neće učiniti NIŠTA.
I zato bih mu savjetovao da se na presudu časnog suda ne žali (naročito ako dobije recimo dvije godine 'bajbuka'), da se lijepo spakuje i dvije godine provede u madžarskom zatvoru gdje će sigurno, kao visoki dužnosnik susjedne i prijateljske zemlje, imati posebni tretman i otamo 'promatrati efekat od tog' ('Idem i ja, ne ti ne ...' – kvartet 4M).
Jer, ponavljam, ostao on na poziciju koju ima (koja doduše nije vrhunac njegovih ambicija) ili ne, hrvatsko gospodarstvo se, po mom mišljenju, neće oporaviti za mandata ove Vlade (a pitanje hoće li i za vrijeme slijedeće ma koja bila).
Dok će biti u zatvoru, velika većina puka i 'žuta štampa' zaboraviti će na njega i njegovo (ne)djelo (kao što su zaboravili na Gotovinu, Markača, Norca, Polančeca, Kutlu, Barača, Glavaša a uskoro će i DrIvo prestati biti zanimljiv…) i što će hrvatsko gospodarstvo tonuti sve dublje u probleme, počet će poznati kopernikanski obrat u mišljenju spomenutih aktera: „E da je ostao Čačić on bi nas izvukao iz krize. Boljega od njega nismo imali! On nam je izgradio autoput za prvog mandata.“
S druge strane bude li osuđen uvjetno ili pak žalbenom procedurom odgodi odlazak 'onkraj brave' i nastavi započeto djelo, koje je u okružju i ozračju koje vlada u Hrvatskoj unaprijed osuđeno na propast, bit će 'razapet na križ' kao najveći neprijatelj hrvatskog naroda.
Zato gospodinu PPV toplo preporučam da bez pogovora prihvati pravorijek časnog madžarskog suda i ode iz tog kupleraja – hrvatske politike. U zatvor ili pak na svoj 'grunt'.
U godinama koje ima to bi bilo za njegovo dobro.
subota, 23.06.2012.
Diploma za hrabrost
...junak na tenku.
Biograd.
Pred kućom dovršavamo ručak: unuci, mlađa snaha, svekrva, punica i moja malenkost.
- Mama, nakon deserta idemo doktoru – kaže odrješito stariji unuk T.
- Kojem doktoru? – pita svekrva. Ona je uvijek znatiželjna i brza na jeziku.
- Onom za djecu, pedijatru – ozbiljno odgovara četverogodišnji T.
- A zašto trebaš kod pedijatra? – pita čudeći se djed, tj. ja. Nije baš uobičajena pojava da mala djeca žele kod liječnika.
- Kašljem. Mama mi je kad sam ustao obećala da ćemo danas ići doktoru – ozbiljnim glasom tumači unuk svom djedu.
Unuci, naime, jutrom nakon buđenja kraće vrijeme kašlju i čuje im se pomalo hripanje u prsima. Jutros je snaha rekla T. da će ga odvesti pedijatru da vidi što mu je i da mu eventualno prepiše lijek. Kako preko dana ne kašlje, zaboravila je na dano obećanje. No nije T. Mi se čudimo kako on to navaljuje da ide doktoru. Nije to uobičajeno kod djece.
- Voli on ići doktoru. Svojevremeno nije bio u vrtiću kad su djeca imala neko obvezatno cijepljenje. Hrabrija djeca koja se tom prilikom nisu plakala i otimala doktorica je dodijelila 'Diplomu za hrabrost'. Dobila ju je i njegova simpatija u vrtiću, a kakav bi on bio 'mačo' da je i on ne dobije. – priča snaha.
I nije tada bilo druge nego pravac doktorici koja se i sama iznenadila kad je čula priču. Unuk je dobio injekciju ('pikicu'), boljelo ga je ali je junački, stisnutih usnica otrpio bol. Kad je sve bilo gotovo upita doktoricu:
- Hoću li sad i ja dobiti 'Diplomu za hrabrost'?
Naravno dobio je.
Ni ovaj put nije bilo 'lavabo'. Mama obećala i obećanje treba ispuniti. T. bude presvučen u čisti 'ancug' sav sretan ode pedijatru. Ubrzo se vratiše. T. je u suzama.
- Prošlo veselje? – pitamo mi.
- Ma ne, doktorica ga pregledala, u pitanju je lagani bronhitis i NIJE mu dala ni lijek a kamo li očekivanu 'pikicu'. Naravno i 'Diplomu za hrabrost' pa je tužan. - odgovara snaha smiješeći se i njih dvoje odoše u sobu da se T. smiri i pomiri činjenicom da mu 'zločesta' doktorica nije pripisala lijek uz mamino obećanje da će sutra otići u ljekarnu i kupiti mu lijek.
Kasnije upitah snahu:
- Nu, kakav ćeš mu to lijek kupiti?
- Kad mu doktorica ne prepiše lijek kupimo u ljekarni nekakve vitaminske tablete pa je sve OK. – odgovori snaha.
Srećom unuk je do drugog jutra zaboravio na to obećanje tako da ovaj put nije bilo potrebe za 'lažnim' lijekom.
četvrtak, 21.06.2012.
Turistička sezona, je li to spas za nas?
„Poplavili su nam TV ekrani od Jadrana koji nas valićima zapljuskuje iz spotova HTZ i priloga o početku sezone koja sluti na - 'najbolju do sada'. Nižu se brojke u informativnim emisijama svih televizija: 13 posto više turista u Istri u odnosu na isto razdoblje prošle godine, 18 posto ih je više u Dubrovniku, itd…Zaključak: predsezona sjajna, početak sezone obećavajući!“ piše u tjednom pregledu 'događanja' na TV-postajama kolumnistica lokalnog tjednika, Željka Drljić.
…turistička razglednica, put prema plaži Bošana, grada koji je 2007. dobio plaketu 'Zlatni cvijet Europe za 2007.
I sam sâm primijetio da se TV kuće sve više okreću 'ka suncu i moru'. Da nije bilo Holy i njezinog diletantskog gafa o kojem sam pisao u prošlom postu (nešto kao i varaždinski gradonačelnik Habuš koji si je 'dozvolio luksuz' popiti čašicu previše i onda se nasloniti na tuđi auto i to par dana nakon što je izabran za gradonačelnika nakon ostavke prethodnika zbog…) osim o turizmu, nogometu i Olimpijadi na dalekovidnicama se ne bi ni o čemu drugome 'bistrilo'.
Neki dan sam se vraćao nakon dvodnevnog boravka u kući u Biogradu (sređivanje za dolazak snahe i unukâ) sa susjedom iz solitera i uočili smo zanimljivu stvar. Bio je petak popodne (8. lipanj) na autocesti prestizali smo 'malo more' kampera, automobila s kamp-prikolicama i čamcima koji hitaju prema sjeveru. Sve strane registracije.
„Što misliš zašto toliko vozila ide prema unutrašnjosti?“ upitah susjeda.
„Da zanimljivo, a u suprotnom smjeru, prema moru nema ni jednog?“
Malo smo 'bistrili' situaciju i došli do zaključka koji baš nije ohrabrujući za našu turističku 'berbu'. Po svemu sudeći to su stranci slabije platežne moći (ili po njemački štedljivi) koristili predsezonske cijene i sada se vraćaju kući gdje ih čeka TV-ekran, europsko prvenstvo u nogometu, a potom Olimpijada. Ako tome dodamo da po svemu sudeći ove godine neće biti 'dugog toplog ljeta' (prošle godine znatno prije lipnja već su bile vrućine a more toplo) i gospodarsku krizu u Europi, bojim se da će se, u citiranom tekstu, porast noćenja ubrzo istopiti.
A bude li to tako mogla bi se desiti da se ne obistini ni prognoza guvernera na odlasku u kojoj je jedino dobro predviđao uspješnu turističku sezonu. U tom slučaju ostaje nam samo da se uzdamo u Svevišnjeg pa da nam konačno udjeli i malo pameti, a ne samo što nam je udijelio lijep komad Planete.
Tjedan dana kasnije krenuh ponovo put Biograda. Ovog puta mi je društvo pravila moja bolja ˝. Ovog puta nismo vidjeli kolone turista što žure na sjever, ali ni kolone prema jugu. Nešto više ih je bilo do Bosiljeva, a onda smo 'uplovili' u dio autocete koja bi vjerojatno bila napučenija kad bi po njoj mogla voziti zaprežna kola. I tako sve do skretanja prema Benkovcu.
Dolaskom u Biograd i posjetom plaži potvrdila se činjenica da o 'navali' turista nema govora. Na kupalištu su domaći, djeca dječjih ekskurzija koja u grad dolaze do 1. srpnja, turistički vlakići poluprazni voze ne dulje od deset sati navečer. Supermarketi gotovo prazni. Sve u svemu ništa ohrabrujuće. Pa ako kojim slučajem turisti i navale tijekom prve polovice idućeg mjeseca, neka bude gužve tijekom osmog (do Velike Gospe kao što je 'red i običaj') to nam neće spasiti ni turističku sezonu a nekmoli gospodarstvo. Turizam ne može nadomjestiti proizvodnju (industriju) i spasiti gospodarstvo ako sezona ne traje ni tri mjeseca.
Vrli, pak, 'ekonomski stručnjaci' iz Vlade i njezine bliže i dalje okolice uzdaju se u našu posljednju uzdanicu – turizam. Mislim – bez pokrića.
Ostalih 'uzdanica' već odavno nema, nažalost.
petak, 15.06.2012.
Čačić contra Holy?
'Energetski borac'...
...i 'zelena borkinja'.
Moj stav glede a u svezi ljudske aktivnosti na Zemlji glasi: što god čovjek radi on zagađuje okolinu. Poduzimali ljudi ma što god im padne na um, tako dugo dok žele živjeti na način kako sada žive, 'civilizirano', oni će kad-tad Planetu potpuno devastirati. Pri tome je sasvim svejedno hoće li to biti sutra, prekosutra ili za milion godina. Ako prije toga ne nestanu kao dinosaurusi.
No da se vratim na meritum teme. Zahvaljujući minornom e-mailu naivne i neiskusne ministrice Holy iznenada se pojavio vrh ledene sante 'otpad&energija' (usput: i proizvodnja energije nije ništa drugo nego stvaranje otpada). Na jednoj strani imamo velike (rigidne) zagovornike zaštite okoliša, na drugoj velike (rigidne) zagovornike gradnje, dakle uništavanja prirode. Jedni i drugi imaju svoje ideale. Postavlja se samo pitanje što su spremni učiniti, žrtvovati za realizaciju tih ideala.
Je su li PPV R.Č. i njegovi 'borci' za rast gospodarstva spreman stati pred streljački stroj ako se ustanovi da su njegovi/njihovi planovi o gradnji hidroelektrane Omble i termoelektrane Plomin bili pogrešni?
Je su li se 'zeleni borci' spremni u slučaju nestašice energije bilo kojeg oblika spremni odreći svih blagodati civilizacije: struje, vode u kući, kanalizacije, automobila, željeznice, aviona, mobitela, kupnje kruha u prodavaonici, odijela, cipela i početi saditi pamuk, lan, strižati ovce, sijati pšenicu i kukuruz pa sami sebi od ekološkog materijala proizvest odjeću i proizvoditi hranu? Hoćete li živjeti u spiljama grijući se na vatri suhih grana ili suhe kravlje balege kao što to rade najsiromašnija kasta Indijaca.
Sumnjam, vrlo sumnjam!
Za četiri godine će PPV zajedno sa svojim 'borcima' najvjerojatnije biti u oporbi (a možda i prije kako teku stvari), sjediti u Saboru (kao što sad sjede oni koji su nas u ova govna uvalili) i kritizirati projekte koji će sličiti ovim njihovim kao jaje jajetu.
'Zeleni borci' će sigurno sjediti u udobnim stanovima, termostatima plinskog kotla centralnog grijanja podešavati željenu temperaturu, ljeti uključivati klima uređaje da bi njihovim guzicama bilo ugodno dok gledaju TV prijenose svojih omiljenih emisija, jesti hranu koje su drugi proizveli na farmama obrađujući ih mehanizacijom i gnojeći umjetnim gnojivima, piti vodu iz slavina ili boca a ne iz izvora…
Zbog svega toga kažem:
Tek kad jedni i drugi javno, glasno i napismeno objave da su spremni svojih se ideala čvrsto i konsekventno držati i za njih umrijeti ja ću im reći: „U redu radite kako ste naumili bez obzira što ja o tome mislim.“ Moje mišljenje u ovom trenutku, uostalom, nije važno.
'Energetski borci' došli su na vlast lažnim obećanjima. Umjesto 'Plana 21' trebali su obećati: 'Krv, znoj i suze'. I da su s tom parolom dobili izbore danas im nitko ne bi mogao ništa prigovoriti.
'Zeleni borci' su me oduvijek nervirali svojom farizejštinom jer su se kao zalagali za očuvanje okoliša a istovremeno se nisu htjeli odreći ni jedne jedine blagodati koje im pruža civilizacija.
Zato sam u ovom slučaju, po mom mišljenju, opravdano 'semper contra'.
P.S. opširnije na tu temu može se naći na sempercontra.com.
četvrtak, 14.06.2012.
Kako sam preživio susret s Italijom
Gledao sam utakmicu Hrvatska/Croatia protiv Irske (nikad ne znam koji je naziv moje države točan oliti pravilan, barem kad se sporta tiče). Od prve do zadnje minute. Pobijedili smo s rezultatom 3:1. Tada sam već donio odluku da utakmicu s Italijom neću gledati. Razlog: imam tri srčane premosnice iliti bajpasa. Svako nerviranje mi predstavlja opasnost. Nakon utakmice slušao sam 'mudroslove' aktera iz studija. Niču superlativi kao gljive poslije kiše. Tek nakon dan-dva sramežljivo netko je izjavio, ne znam više tko, da nam je obrana bila lošiji dio ekipe. Meni je to bilo jasno još dok sam gledao utakmicu. Nedvojbeno nedostaje Kovač.
Evo, danas je četvrtak (dan kada se radujem emisiji 'Pola ure kulture' ma što tko o njoj mislio i koje do jeseni više nema!). U 18.00 na utakmica naše momčadi (pišem tako jer još uvijek ne znam da li naša momčad igra za Hrvatsku ili Croatiu) protiv Italije (blago njima oni drugo ime za svoju državu nemaju). Trebam na tehnički pregled automobila gdje se uvijek trudim odrediti termin kad je najmanja gužva. Ovog puta nisam tebam 'dumati', termin se sam nametnuo. Idem na tehnički pregled neposredno prije početka utakmice. Rečeno učinjeno. Dođem u stanicu za tehnički pregled, a tamo osim zaposlenih, ni žive duše. Nikada, otkada imam auto (od 1975.), nisam tu formalnost obavio brže nego danas. Prije toga sam navratio u vikendicu istovariti iz automobila stvari koje sam trebao u Biogradu i tamo uživao sat vremena u miru i tišini.
Nakon obavljenog tehničkog pregleda vraćam se kući. Utakmica je u međuvremenu počela. Ulazim u stan, supruga izlazi iz sobe i govori:
„Idi u svoju sobu, ne pali televizor, nemoj gledati utakmicu da se ne sekiraš (sekiracija je osnovni razlog mojih problema sa srcem)“.
Nije mi teško palo ženino navaljivanje. Samo što sam odlučio ne otići u sobu nego na šetnju pa na omiljeni 'Tomislavac'.
Napravih sam 'na lijevo krug' i pravac u 'Perivoj Zrinski' kojeg zbog sveprisutnih vrana iz milošte zovem 'Perivoj Vrana'. Dok sam šetao javi se mobitel. SMS. Žena javlja da Italija vodi 1:0. Nastavio sam šetnju, a onda svratio u omiljeni kafić 'Latera' vjerujući kako na terasi neće biti postavljen TV ekran. Prevario sam se. Odlučio sam ipak predahnuti od šetnje uz 'Tomislavac'. Na terasi su sjedile dvije mlađe gospođe, uz stolove maksimalno udaljene od TV ekrana i ugodno čavrljale. Nedaleko ekrana sjedili su muškarac i žena, pili kavu i s interesom promatrali utakmicu.
Sjeo sam uz stol udaljen od ekrana, okrenuo mu leđa, naručio 'Tomislavac', i sa žaljenjem konstatirao da se ipak ne mogu potpuno isključiti iz događanja. Komentatori utakmice su po običaju bili užasno nametljivi. Srećom bio je kraj prvog poluvremena i počeo je 'kratki blok reklama'. Uskoro se par koji je utakmicu promatrao digao i otišao, gospođe su i dalje vodile razgovor bez gledanja prema ekranu, a ja sam okrenut leđima slušao imbecilne TV reklame (koje su mi u tom trenutku zvučale pametnije od komentara nogometnih stručnjaka), a onda sam odjednom primijetio da tona više nema. Okrenuo sam se, slika je bila na ekranu ali zvuka nije bilo. Kao da mi je kamen pao s leđa. U međuvremenu su terasu napustile i spomenute mlade gospodične i na terasi sam ostao sam…
…u društvu s 'Tomislavcem'.
Pozvao sam konobaricu, zahvalio što je isključila ton, naručio još jedan 'Tomislavac', platio ga dodavši obilati tringelt u znak zahvale.
Uskoro se javio mobitel, žena javlja da je 1:1. „Za koga?“ odgovaram protupitanjem. „Pa za nikoga izjednačili smo!“ stiže odgovor. Htio sam joj odgovoriti da se zezam, ali sam odustao. Uostalom i baterije su bile na 'najgi'. Uskoro je stigla poruka da mogu kući. Utakmica je završila.
Popih piće i krenuh kući. Ulicom su se kretali ljudi u kockastim majicama. Svi osim mene.
Bilo mi je to jedno od najugodnije provedenih popodneva.
utorak, 12.06.2012.
Psi ili djeca, pitanje je sad?
Nedaleko mog solitera u malom parku, ispred doma umirovljenika, postavljene su penjalice, tobogan i ine sprave za zabavu djeci. U okolini nema prometa pa su djeca gotovo potpuno zaštićena od automobila.
Ispostavilo se ubrzo nakon što je igralište izgrađeno, da ga uz djecu koriste i 'pasoljubci' za šetanju svojih četveronožnih ljubimaca. Što psi rade kad ih se pusti da slobodno tumaraju nekim prostorom znamo svi pa neću nabrajati sve 'mine iznenađenja' na koje može naletjeti dijete koje se tu igra.
Kako nikakve tablice upozorenja kako nije dozvoljeno šetati pse po travnjaku nisu pomogle (jer to je, zaboga, ograničavanje psećih/ljudskih sloboda!) našlo se salomonsko rješenje: dio parka sa spravama je ograđen drvenom, relativno lijepom, ogradom. I tako su 'naše najveće blago' i 'naša budućnost', djeca, strpana u neku vrst geta, e da bi četveronožni ljubimci mogli slobodno, bez vođice, vježbati svoje mišiće i obavljati svoje potrebe.
…dječji geto.
No vrlo brzo se ispostavilo da ni to nije rješenje koje dugoročno rješava problem na relaciji djeca-psi. Dežurni 'uništavači javnog dobra' vrlo brzo su krenuli u uništavanje 'sustava za zaštitu djece'. Najprije su stradala ulazna vrata koja su spomenuti destruktivci koristili da se na njima voze lijevo-desno, a onda su na red došli i elementi ograde. Vjerojatno su na daskama iskušavali svoje karate udarce.
Lokalno komunalno poduzeće povremeno pošalje radnike da poprave štetu, ali nakon vrlo kratkog vremena stvar se ponavlja. Trenutačno nedostaju vrata pa četveronošci bez muke ulaze u ograđeni prostor i obavljaju svoje prirodne potrebe. I to najradije u pijesku malog pješčanika zbog čega roditelji vode neprestanu borbu s djecom ne puštajući ih u njega.
Što vi mislite, tko uživa veću slobodu: djeca ili psi?
ponedjeljak, 04.06.2012.
Proizvođači i kooperanti ili 'Muke po povrćarima'
Bilo je to u neka davna vremena kad je u mojim mišićima i kostima bilo snage obrađivati vrt uz vikendicu. Još dok bjeh malen, mići, pikolo pomagao sam baki (očuhovoj majci) obrađivati njezin vrt, onaj pravi, tradicionalnim načinom: štihača, motika, grablje, vile, zdenac nasred vrta s bačvom vode da se 'odmori' prije uporabe, kanta za zalijevanje. Kad sam malo ojačao zamjenjivao sam baku u 'štihanju' zemlje radeći to s velikim zadovoljstvom. Ostala mi je to najdraža zanimacija u vrtu, 'štihanje'. Plijevljenje 'drača' sam prepustio baki, to mi baš nije 'šmekalo'.
Elem, kad smo kupili 'grunt' i počeli radove oko i na vikendici, formirali smo i vrt na kojem je supruga uzgajala lijepo bilje (cvijeće), a ja korisno (povrće). Nije prošlo ni par godina i dobismo kooperante. Stanovali su u susjedstvu, u jednoj zapuštenoj i napola srušenoj kući, u divljem braku. Osim što su kooperirali na našem vrtu imali su još samo dvije zanimacije. Odlazak u dućan po pivo i 'štancanje' djece koju su onda 'transferirali' na zbrinjavanje socijalnim ustanovama.
U toj svojevrsnoj simbiozi naš zadatak je bio kopanje, sađenje, zalijevanje, plijevljenje korova, dakle briga oko povrtnjaka, a njihov da barem polovicu plodova, nakon što sazriju, pokupe i odnesu u svoj 'brlog'. Naravno, nikada ih nismo zatekli u njihovoj kooperantskoj raboti, ali su nas susjedi povremeno izvještavali o tome. I ne samo susjedi, nego su nas i sami kooperanti znali prilikom dolaska zaustaviti na cesti i obavijestiti ozbiljnog lica kako su nam susjedi 'paprikovali' po vrtu.
Trajalo je to podulji niz godina, sve dok jednog dana njihov 'dom' nije zahvatio požar. Straćara je izgorjela do temelja. Kooperante je preuzela socijalna služba i pravosuđe, a što je dalje bilo s njima ne zna se.
Još sam neko vrijeme obrađivao vrt, zadnje dvije, tri sezone uglavnom formirao gredice tek toliko da vrt ne zaraste u korov, a da nisam ništa sadio. Jer odlazak na more i obaveze na poslu nisu dozvoljavale kontinuirani rad, a na vrtu ne treba raditi jedan dan mnogo, već mnogo dana po malo. Sad kad imam vremena, nemam više snage i vrt je pretvoren u travnjak, kojeg dobri ljudi i prijatelji posljednjih nekoliko godina kose dva puta godišnje. Tek toliko da ne preraste u džunglu.
Tih davnih kooperanata sjetih se kad sam nedavno u lokalnom tjedniku našao poveći članak o pojavi mnogo većih i organiziranijih kooperanata koji vrijednim uzgajivačima povrća odvoze noću sa njihovih njiva kamionima plodove njihovog mukotrpnog rada.
„Krađe za berbu dozrelog povrća na području uz akumulaciju HE Čakovec gdje je (…) veći broj poljoprivrednika orijentiran na povrtlarske kulture, postale su njihovom svakodnevnicom u nekoliko proteklih godina,“ piše u tjedniku.
…mladi krumpir još nije popio sjemenski, iz jedne grabice mogu se koristiti dva-tri sitna gomolja, zato su kradljivci uništili sto i više grabica…
Uzgajivači uglavnom šute (kao što sam i ja u slučaju mojih kooperanata), jer, kaže jedan od njih:
„Ako jasno kažem da se većinom radi o nekim Romima koji su od krađe povrća napravili profesiju, optužit će me netko da sam rasist, da imam predrasuda, a uopće nije tako.“ i u nastavku dodaje kako mu ne koristi prijavljivati krađe iako kradljivca zna imenom i prezimenom („jer sam ga vidio i poznam ga“) jer posljedica po kradljivca neće biti nikakvih. Štete može imati samo on, kao što su mu, kad je stao u obranu svoje imovine, uništavali namjerno samo njegov trud i imovinu. Tako je jednom našao totalno devastiran svoj traktor koji je stajao na polju za pogon pumpe za navodnjavanje.
Svojevremeno sam u završnom osvrtu na pamflete „Mitovi i legende o ulasku u EU“ naveo između ostalih komparativnih prednosti našeg područja i ovo:
- umjesto proizvodnje pšenice i kukuruza (osim za vlastite potrebe kao strateške sirovine) s kojom ne možemo konkurirati američkim farmerima preorijentirati se na proizvodnju voća, povrća, vinove loze, maslina, mlijeka i mliječnih proizvoda ali zaista s 'velebitskih pašnjaka', zdravog mesa s naglaskom na 'prirodno' (famozni pojam 'tradicionalni proizvod'). Nakon svih ovih afera oko hrane takva proizvodnja će na dulji rok sigurno bila profitabilna, pogotovo ako se poveže s cjelogodišnjim turizmom. Zar zaista moramo uvoziti bijeli luk iz Kine? Zar zaista naše goste treba hraniti Europa i Kina?
Čitajući o mukama povrćara pitam se da li je ovaj moj prijedlog pametan. Pogotovo ako se vlast prema radišnim ljudima odnosi maćehinski. Izgleda da će povrćari morati uzeti pravdu u svoje ruke, udružiti se u zaštiti plodova svoga rada, naoružati se i braniti sami ili pak unajmljenim zaštitarima. Jer kako trenutačno stvari stoje u Lijepoj našoj, vlast više štiti kradljivce i kriminalce nego poštenu čeljad.
Uz elementarne nepogode, krađe uroda na poljima, oštećivanje opreme i strojeva, povrćari su izloženi još jednoj, specifičnoj šteti: nasade salate 'brste' im četveronožni kooperanti. Srne! U polju od divljači nema zaštite (osim postavljanja neke vrste 'kineskog zida' od pletene žice, nap. s.c.), ali zato postoji odgovornost lovačkog društva čije je lovište. No postupak koji se treba obaviti u režiji lovačkog društva je u stilu: 'crkni magare dok trava naraste!'
Po mišljenju S. H., predsjednica Udruge povrćara Međimurja 'Zeleni vrt', sve njihove brige mogle bi se riješiti tako da za svaku krađu koju počini nepoznati počinitelj („a nepoznati su onda i kad su poznati“), divljač, bilo tko - država odmah plati obeštećenje! Mišljenja je da bi se tada odmah krenulo rješavati sustav sigurnosti.
Iako razumijem povrćare i njihovu 'tugu pregolemu' mislim da ovaj posljednji prijedlog oštećene opet ne bi ništa riješio. U stvari, možda bi riješio njihov slučaj ali lopovi i kradljivci, najvjerojatnije, ne bi bili uhvaćeni. Ima vlast (čitaj političari i policija) 'pametnijeg' posla nego da hvata kradljivce tamo nekakvog luka, graha, krumpira ili pak ne daj bože da privodi sudu lovce koji ne rade svoj posao.
Ako bi se usvojio spomenuti prijedlog, Država će isplatiti oštećene, onda lijepo povećati namete (poreze) tim istim povrćarima (po potrebi i ostalom puku) i na taj način pokriti izdatke za obeštećenje uzgajivačima povrća.
Državu još nitko nije nadmudrio! Pa niti neće!
