semper contra
četvrtak, 14.06.2012.
Kako sam preživio susret s Italijom
Gledao sam utakmicu Hrvatska/Croatia protiv Irske (nikad ne znam koji je naziv moje države točan oliti pravilan, barem kad se sporta tiče). Od prve do zadnje minute. Pobijedili smo s rezultatom 3:1. Tada sam već donio odluku da utakmicu s Italijom neću gledati. Razlog: imam tri srčane premosnice iliti bajpasa. Svako nerviranje mi predstavlja opasnost. Nakon utakmice slušao sam 'mudroslove' aktera iz studija. Niču superlativi kao gljive poslije kiše. Tek nakon dan-dva sramežljivo netko je izjavio, ne znam više tko, da nam je obrana bila lošiji dio ekipe. Meni je to bilo jasno još dok sam gledao utakmicu. Nedvojbeno nedostaje Kovač.
Evo, danas je četvrtak (dan kada se radujem emisiji 'Pola ure kulture' ma što tko o njoj mislio i koje do jeseni više nema!). U 18.00 na utakmica naše momčadi (pišem tako jer još uvijek ne znam da li naša momčad igra za Hrvatsku ili Croatiu) protiv Italije (blago njima oni drugo ime za svoju državu nemaju). Trebam na tehnički pregled automobila gdje se uvijek trudim odrediti termin kad je najmanja gužva. Ovog puta nisam tebam 'dumati', termin se sam nametnuo. Idem na tehnički pregled neposredno prije početka utakmice. Rečeno učinjeno. Dođem u stanicu za tehnički pregled, a tamo osim zaposlenih, ni žive duše. Nikada, otkada imam auto (od 1975.), nisam tu formalnost obavio brže nego danas. Prije toga sam navratio u vikendicu istovariti iz automobila stvari koje sam trebao u Biogradu i tamo uživao sat vremena u miru i tišini.
Nakon obavljenog tehničkog pregleda vraćam se kući. Utakmica je u međuvremenu počela. Ulazim u stan, supruga izlazi iz sobe i govori:
„Idi u svoju sobu, ne pali televizor, nemoj gledati utakmicu da se ne sekiraš (sekiracija je osnovni razlog mojih problema sa srcem)“.
Nije mi teško palo ženino navaljivanje. Samo što sam odlučio ne otići u sobu nego na šetnju pa na omiljeni 'Tomislavac'.
Napravih sam 'na lijevo krug' i pravac u 'Perivoj Zrinski' kojeg zbog sveprisutnih vrana iz milošte zovem 'Perivoj Vrana'. Dok sam šetao javi se mobitel. SMS. Žena javlja da Italija vodi 1:0. Nastavio sam šetnju, a onda svratio u omiljeni kafić 'Latera' vjerujući kako na terasi neće biti postavljen TV ekran. Prevario sam se. Odlučio sam ipak predahnuti od šetnje uz 'Tomislavac'. Na terasi su sjedile dvije mlađe gospođe, uz stolove maksimalno udaljene od TV ekrana i ugodno čavrljale. Nedaleko ekrana sjedili su muškarac i žena, pili kavu i s interesom promatrali utakmicu.
Sjeo sam uz stol udaljen od ekrana, okrenuo mu leđa, naručio 'Tomislavac', i sa žaljenjem konstatirao da se ipak ne mogu potpuno isključiti iz događanja. Komentatori utakmice su po običaju bili užasno nametljivi. Srećom bio je kraj prvog poluvremena i počeo je 'kratki blok reklama'. Uskoro se par koji je utakmicu promatrao digao i otišao, gospođe su i dalje vodile razgovor bez gledanja prema ekranu, a ja sam okrenut leđima slušao imbecilne TV reklame (koje su mi u tom trenutku zvučale pametnije od komentara nogometnih stručnjaka), a onda sam odjednom primijetio da tona više nema. Okrenuo sam se, slika je bila na ekranu ali zvuka nije bilo. Kao da mi je kamen pao s leđa. U međuvremenu su terasu napustile i spomenute mlade gospodične i na terasi sam ostao sam…
…u društvu s 'Tomislavcem'.
Pozvao sam konobaricu, zahvalio što je isključila ton, naručio još jedan 'Tomislavac', platio ga dodavši obilati tringelt u znak zahvale.
Uskoro se javio mobitel, žena javlja da je 1:1. „Za koga?“ odgovaram protupitanjem. „Pa za nikoga izjednačili smo!“ stiže odgovor. Htio sam joj odgovoriti da se zezam, ali sam odustao. Uostalom i baterije su bile na 'najgi'. Uskoro je stigla poruka da mogu kući. Utakmica je završila.
Popih piće i krenuh kući. Ulicom su se kretali ljudi u kockastim majicama. Svi osim mene.
Bilo mi je to jedno od najugodnije provedenih popodneva.
