Marketing
Proizvođači i kooperanti ili 'Muke po povrćarima'
Bilo je to u neka davna vremena kad je u mojim mišićima i kostima bilo snage obrađivati vrt uz vikendicu. Još dok bjeh malen, mići, pikolo pomagao sam baki (očuhovoj majci) obrađivati njezin vrt, onaj pravi, tradicionalnim načinom: štihača, motika, grablje, vile, zdenac nasred vrta s bačvom vode da se 'odmori' prije uporabe, kanta za zalijevanje. Kad sam malo ojačao zamjenjivao sam baku u 'štihanju' zemlje radeći to s velikim zadovoljstvom. Ostala mi je to najdraža zanimacija u vrtu, 'štihanje'. Plijevljenje 'drača' sam prepustio baki, to mi baš nije 'šmekalo'.
Elem, kad smo kupili 'grunt' i počeli radove oko i na vikendici, formirali smo i vrt na kojem je supruga uzgajala lijepo bilje (cvijeće), a ja korisno (povrće). Nije prošlo ni par godina i dobismo kooperante. Stanovali su u susjedstvu, u jednoj zapuštenoj i napola srušenoj kući, u divljem braku. Osim što su kooperirali na našem vrtu imali su još samo dvije zanimacije. Odlazak u dućan po pivo i 'štancanje' djece koju su onda 'transferirali' na zbrinjavanje socijalnim ustanovama.
U toj svojevrsnoj simbiozi naš zadatak je bio kopanje, sađenje, zalijevanje, plijevljenje korova, dakle briga oko povrtnjaka, a njihov da barem polovicu plodova, nakon što sazriju, pokupe i odnesu u svoj 'brlog'. Naravno, nikada ih nismo zatekli u njihovoj kooperantskoj raboti, ali su nas susjedi povremeno izvještavali o tome. I ne samo susjedi, nego su nas i sami kooperanti znali prilikom dolaska zaustaviti na cesti i obavijestiti ozbiljnog lica kako su nam susjedi 'paprikovali' po vrtu.
Trajalo je to podulji niz godina, sve dok jednog dana njihov 'dom' nije zahvatio požar. Straćara je izgorjela do temelja. Kooperante je preuzela socijalna služba i pravosuđe, a što je dalje bilo s njima ne zna se.
Još sam neko vrijeme obrađivao vrt, zadnje dvije, tri sezone uglavnom formirao gredice tek toliko da vrt ne zaraste u korov, a da nisam ništa sadio. Jer odlazak na more i obaveze na poslu nisu dozvoljavale kontinuirani rad, a na vrtu ne treba raditi jedan dan mnogo, već mnogo dana po malo. Sad kad imam vremena, nemam više snage i vrt je pretvoren u travnjak, kojeg dobri ljudi i prijatelji posljednjih nekoliko godina kose dva puta godišnje. Tek toliko da ne preraste u džunglu.
Tih davnih kooperanata sjetih se kad sam nedavno u lokalnom tjedniku našao poveći članak o pojavi mnogo većih i organiziranijih kooperanata koji vrijednim uzgajivačima povrća odvoze noću sa njihovih njiva kamionima plodove njihovog mukotrpnog rada.
„Krađe za berbu dozrelog povrća na području uz akumulaciju HE Čakovec gdje je (…) veći broj poljoprivrednika orijentiran na povrtlarske kulture, postale su njihovom svakodnevnicom u nekoliko proteklih godina,“ piše u tjedniku.
…mladi krumpir još nije popio sjemenski, iz jedne grabice mogu se koristiti dva-tri sitna gomolja, zato su kradljivci uništili sto i više grabica…
Uzgajivači uglavnom šute (kao što sam i ja u slučaju mojih kooperanata), jer, kaže jedan od njih:
„Ako jasno kažem da se većinom radi o nekim Romima koji su od krađe povrća napravili profesiju, optužit će me netko da sam rasist, da imam predrasuda, a uopće nije tako.“ i u nastavku dodaje kako mu ne koristi prijavljivati krađe iako kradljivca zna imenom i prezimenom („jer sam ga vidio i poznam ga“) jer posljedica po kradljivca neće biti nikakvih. Štete može imati samo on, kao što su mu, kad je stao u obranu svoje imovine, uništavali namjerno samo njegov trud i imovinu. Tako je jednom našao totalno devastiran svoj traktor koji je stajao na polju za pogon pumpe za navodnjavanje.
Svojevremeno sam u završnom osvrtu na pamflete „Mitovi i legende o ulasku u EU“ naveo između ostalih komparativnih prednosti našeg područja i ovo:
- umjesto proizvodnje pšenice i kukuruza (osim za vlastite potrebe kao strateške sirovine) s kojom ne možemo konkurirati američkim farmerima preorijentirati se na proizvodnju voća, povrća, vinove loze, maslina, mlijeka i mliječnih proizvoda ali zaista s 'velebitskih pašnjaka', zdravog mesa s naglaskom na 'prirodno' (famozni pojam 'tradicionalni proizvod'). Nakon svih ovih afera oko hrane takva proizvodnja će na dulji rok sigurno bila profitabilna, pogotovo ako se poveže s cjelogodišnjim turizmom. Zar zaista moramo uvoziti bijeli luk iz Kine? Zar zaista naše goste treba hraniti Europa i Kina?
Čitajući o mukama povrćara pitam se da li je ovaj moj prijedlog pametan. Pogotovo ako se vlast prema radišnim ljudima odnosi maćehinski. Izgleda da će povrćari morati uzeti pravdu u svoje ruke, udružiti se u zaštiti plodova svoga rada, naoružati se i braniti sami ili pak unajmljenim zaštitarima. Jer kako trenutačno stvari stoje u Lijepoj našoj, vlast više štiti kradljivce i kriminalce nego poštenu čeljad.
Uz elementarne nepogode, krađe uroda na poljima, oštećivanje opreme i strojeva, povrćari su izloženi još jednoj, specifičnoj šteti: nasade salate 'brste' im četveronožni kooperanti. Srne! U polju od divljači nema zaštite (osim postavljanja neke vrste 'kineskog zida' od pletene žice, nap. s.c.), ali zato postoji odgovornost lovačkog društva čije je lovište. No postupak koji se treba obaviti u režiji lovačkog društva je u stilu: 'crkni magare dok trava naraste!'
Po mišljenju S. H., predsjednica Udruge povrćara Međimurja 'Zeleni vrt', sve njihove brige mogle bi se riješiti tako da za svaku krađu koju počini nepoznati počinitelj („a nepoznati su onda i kad su poznati“), divljač, bilo tko - država odmah plati obeštećenje! Mišljenja je da bi se tada odmah krenulo rješavati sustav sigurnosti.
Iako razumijem povrćare i njihovu 'tugu pregolemu' mislim da ovaj posljednji prijedlog oštećene opet ne bi ništa riješio. U stvari, možda bi riješio njihov slučaj ali lopovi i kradljivci, najvjerojatnije, ne bi bili uhvaćeni. Ima vlast (čitaj političari i policija) 'pametnijeg' posla nego da hvata kradljivce tamo nekakvog luka, graha, krumpira ili pak ne daj bože da privodi sudu lovce koji ne rade svoj posao.
Ako bi se usvojio spomenuti prijedlog, Država će isplatiti oštećene, onda lijepo povećati namete (poreze) tim istim povrćarima (po potrebi i ostalom puku) i na taj način pokriti izdatke za obeštećenje uzgajivačima povrća.
Državu još nitko nije nadmudrio! Pa niti neće!
Post je objavljen 04.06.2012. u 18:43 sati.