semper contra
utorak, 25.03.2008.
Listajući tisak (novine, štampu)
U blogu od 2007-12-31 „Vidjela žaba gdje potkuju konja, pa digla nogu!“ ili ona druga „Kud svi turci tu i mali Mujo!“ pisah o tome kako je tvrtka „Međimurske vode“ uvela namet potrošačima vode u obliku fiksnog iznosa neovisno o tome da li je korisnik potrošio ili ne i jedan kubni metar vode. Pismo na tu temu poslao sam i tvrtki, no naravno odgovor nisam dobio ni do dana današnjeg.
U međuvremenu se, ogorčen kritikom jedne gradske vijećnice koja je i inače trn u oku takvim kakav je cijenjeni direktor tvrtke „Međimurske vode“, javio direktor „Međimurskih voda“ u lokalnom tjedniku u članku s naslovom kako on ima pametnijeg posla nego polemizirati s dotičnom članicom (nomina sunt odiosa).
Iz teksta je vidljivo da on zaista ima pametnijeg posla: izmišljati opravdanja za uvođenje nameta za potrošače kojih se ni čuveni Franjo Tahi ne bi dosjetio. I naravno kod toga se opet služi provjerenim metodama.
Sve je po zakonu, kaže direktor, i citira izmjenu Zakona o komunalnom gospodarstvu, članak 20 st.3. a vi dragi čitatelji tražite navedenu izmjenu (koju po redu, gdje i kada objavljenu i što u njoj točno piše?) pa se informirajte. Gospodin direktor pak samo kaže da je u tom članku dana mogućnost komunalnim poduzećima da uvedu fiksni mjesečni iznos za održavanje sustava. I u nastavku: isti onakav kakav imaju Elektra, HT, ČAKOM...i nastavlja s nabrajanjem kako su odobrenje za uvođenje naknade dobili od razno raznih ministarstava, pa državnog inspektorata itd.
E moj gospodine direktore! Ako je i točno da je u izmjenama Zakona dana mogućnost uvođenja fiksne naknade to ne znači da ju Vi morate i uvesti. Isto tako sigurno ne piše da ta naknada treba biti to veća što se manje vode troši. Pozivanje da su to uvele i druge komunalne tvrtke sliči na opravdanje: znate pa i oni kradu i pljačkaju pa ćemo i mi. I konačno, opravdavanje da su tražena mišljenja razno raznih državnih službi o opravdanosti pljačkanja direktnih potrošača je krajnji bezobrazluk: naravno da će odobriti, pa neće oni plaćati tu naknadu.
U članku se još demantira tvrdnja iste gradske vijećnice da je gospodin direktor kupio nedavno dobiveno priznanje „Prva hrvatska kuna“. Da li je ili nije ja naravno ne znam. A nije me ni briga. Do tih nagrada držim kao do lanjskog snijega. Meni bi na primjer bilo draže zadovoljstvo građana radom moje tvrtke.No obzirom na to kako se i na koji sve način u Hrvatskoj dobivaju privilegije i razne prinadležnosti ne bi me iznenadilo da je i ta tvrdnja točna.
No kako ne bi bilo da samo lokalne novine donose bisere naših „uglednika“. Ma daj!
Današnji „Jutarnji list“ (2008-03-25) pun je takvih bisera.
Samo što je predsjednik Mesić smanjio kaznu zatvora za Anu Magaš, koja je u panici i strahu ubola nožem supruga koji ju je nasilnički zlostavljao, i od koje je rane on umro, javiše se roditelji tog siledžije. Anin svekar viče: „Mesiću, sram te bilo!“ Ne znam, ali ne vjerujem da je u vrijeme kad je njegov sin maltretirao Anu vikao „Sine, sram te bilo!“ Svekrva ne želi davati izjave da ne bi dodatno traumatizirala svoga unuka. Da li je o traumama svog unuka mislila kad je on gledao kako njegov otac, a njezin sin, maltretira njegovu majku, svoju ženu. Potpuno razumijem i svekra i svekrvu. Ali molim Vas budite objektivni! Nije da je baš sve kriva Vaša snaha. Za svađu je ipak uvijek potrebno barem dvoje. A nije baš da se netko lako može odlučiti na obranu nožem ako na to nije izazvan.
Pazi sad ovo: „Hrvatska Vlada i Sabor dobili su zeleno svjetlo od Crkve za donošenje Zakona o trgovini, koji će zabraniti i rad nedjeljom u najvećem dijelu godine.“ Da ne pročitah crno na bijelo, ne bih vjerovao. Tako novinar D.P. slobodno interpretira riječi zagrebačkog nadbiskupa kardinala J.B. iz jučerašnjeg intervjua Hrvatskom katoličkom radiju. O tempora o mores! Koja smo mi laička država u kojoj Vlada i Sabor trebaju dobiti „zeleno svjetlo“ za uvođenje nekog Zakona. Kak bi naš narod rekel: kaj je preveč ni s kruhom ni dobro!.
I u nastavku gospodin nadbiskup upozorava na opasnu težnju medija da vjeru svedu samo na privatnu dimenziju i tvrdi kako je to što se govori da je vjera privatna stvar danas prevladana teza, osobito kod ljudi od kulture i znanosti. Ma kaj god! Da mi je samo znati kako je došao do tog zaključka. Valjda čitajući stare prašnjave knjige prije izuma tiskarskog stroja.
No još mu uvijek nije dosta pa nastavlja: „jer čovjek je socijalno biće i čovjek vjernik ima pravo svoju vjeru, svoje uvjerenja očitovati i izraziti u javnosti“. Gospodine kardinale, a tko brani vjernicima da očituju svoju vjeru u javnosti. Pa crkve su javne! Zar bi trebali organizirati javno očitavanje na stadionima i trgovima. Objavljivati plaćene oglase u tisku. Reklamirati vjeru na radiju i dalekovidnici kao što se reklamira na primjer pivo. Ja nisam vjernik (negdje sam između ateista i agnostika) i iz iskustva znam da u današnjoj Hrvatskoj vjernici mogu glasnije iznositi svoja uvjerenja nego ja. Jer oni mene mogu darivati nazivima: bezbožnik, antikrist, komunjara, sotona. S druge strane ako ja samo spomenem sumnju, ne u postojanje Boga, nego u njegove poštene namjere kada dozvoljava (zar nije svemoguć) da se u svijetu događaju takve strahote kakve se događaju: ratovi, bolesti, ubojstva, pedofilija, potresi, erupcije vulkana, poplave, silovanja, obiteljska nasilja, e onda ja napadam njihova uvjerenja i nanosim im duševne boli. Ne ću dalje a tu temu. Mogli bi se vjernici naći uvrijeđenim.
I na kraju: izgleda da će gospodinu „dovde pločice a dalje moleraj“ uspjeti u Osijeku ono što nije uspjelo pokojnom predsjedniku Tuđmanu. Pomiriti desnicu i ljevicu, da ne upotrijebim grublji izraz. Ili pak to možda pokazuje da u HDZ-u stvarno ima više bivših komunista nego u SDP-u. Ako je to točno, onda gospodin kardinal, a pogotovo njegovo svećenstvo, igraju na krivu kartu podržavajući HDZ.
Semper contra
subota, 22.03.2008.
Kako efikasno riješiti probleme socijalnog i zdravstvenog osiguranja?
Listajući današnji Jutarnji (2008-03-22) naišao sam na članak preko tri stranice poznatog našeg ekonomiste dr. Ante Čičin-Šaina pod naslovom „Neodrživa ,socijalna država,“ s podnaslov u kojem se tvrdi da će sadašnji sustav socijalnog i zdravstvenog osiguranja, ako se ne promijeni, dovesti do njegovog urušavanja. Kako ove godine navršavam 65 godina života i punih 40 godina radnog staža, zainteresirala me tema. Osim toga, autor mi je poznat i inače cijenim njegova ekonomska stajališta.
Da bi čitatelj, kojem je spomenuti članak nepoznat, mogao lakše shvatiti moje viđenje članka i teme o kojoj se piše, u nastavku citiram neke od naglasaka koji su interesantni za temu. Kurziv je moj.
Autor navodi glavne probleme koje kao država trebamo riješiti, pa kaže: „To su nadasve troma i neefikasna javna uprava, sporo i neefikasno pravosuđe, korupcija u brojnim područjima života, dovršenje procesa privatizacije te čitava materija obrazovanja i znanstvenog istraživanja.“ (to već i vrapci na krovu znaju, opaska s.c.).
Uz ove probleme, vezane uz samo funkcioniranje države kao organizma, autor navodi i drugi niz problema u koje ni jedna od svih dosadašnjih vladajućih struktura nije praktično ni pipnula unatoč i usprkos stalnim „reformama“ s kojima se u biti ništa ne mijenja. Za tu vrstu problema autor kaže: „Pritom posebno mislim na čitavo područje rada i radnog zakonodavstva te na sustave zdravstvene zaštite i mirovinskog osiguranja.“
U nastavku teksta, vezano uz mirovinsko osiguranje, navodi: „Glavni propust, s vrlo dalekosežnim posljedicama, učinjen je u odnosu na predviđenu dinamiku izdvajanja za drugi stup mirovinskog osiguranja. Umjesto ubrzanog povećanja obveznog izdvajanja za taj – ubuduće najvažniji – dio mirovinskog osiguranja s početnih pet na deset posto, ostalo se na izvornih, ali nedovoljnih pet posto izdvajanja iz bruto plaće.“
Uz navedeno primjećuje: „Izvanredno važne otežavajuće okolnosti vezane su uz neizbježno pogoršanje demografskog razvitka Hrvatske. (...) Sada je, naime, već odavno prihvaćena postavka da je najveći dio Bismarckova sustava mirovina, zasnovanog na načelima tzv. međugeneracijske solidarnosti, definitivno nadvladan jer je postao neodrživ za sve zemlje koje se suočavaju s problemima demografske stagnacije i kontinuiranog starenja stanovništva.“
U nastavku članka, autor se poziva na rad Dubravka Mihaljeka. „Zdravstvena politika i reforma u Hrvatskoj: kako vidjeti šumu od drveća“ objavljen 2006. u knjizi: „Pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji“, 4. svezak u izdanju Instituta za javne financije i Zaklade Fridrich Ebert, Zagreb. U navedenom radu Mihaljek iznosi podatak da Hrvatska u prosjeku izdvaja 8% BDP-a za sustav zdravstvene zaštite, što je neznatno manje od izdvajanja 15 „starih“ članica EU, ali ipak znatno više od nedavno primljenih zemalja. Problem je u tome što, naslijedivši sustav iz socijalizma, velik dio troškova zdravstva pokrivaju samo uredno zaposleni građani svojim doprinosima.
Kako je tek svaki treći stanovnik Hrvatske zaposlen (da li je?, opaska s.c.) to znači kako on, osim troškova za sebe , treba snositi još i troškove za dvoje stanovnika koji s njim uopće ne moraju biti ni u kakvom rodu. Posljedica toga je da obavezno namjensko izdvajanje za HZZO svakog zaposlenog opterećuje s 15%.
Obzirom na trend pogoršanja demografske strukture stanovništva pojavljuju se dva glavna čimbenika trenda pogoršanja sustava financiranja zdravstvene zaštite. Prvi je vezan uz zaista drastično pogoršanje odnosa između osoba starijih od 65 godina u odnosu na radno sposobne osobe (15-65 godina). Drugi čimbenik pak je vezan uz činjenicu „da stariji ljudi neizbježno konzumiraju znatno više zdravstvenih usluga nego mlađi.“
U nastavku teksta, autor članka navodi da će, „ako se ne provedu radikalne promjene na tim presudno važnim područjima“, doći do sve većih napetosti „između sve manjeg broja onih koji rade, stvaraju i plaćaju i rastućeg broja onih što sve više troše „jer im životni vijek (starijih osoba, opaska s.c.), a time i potrebe neprestano rastu.“ Odmah u nastavku autor ponovo naglašava da će se: „ako se ne poduzmu radikalni zahvati usklađeni s temeljnim postavkama čitavog društvenog-ekonomskog sustava u kojem živimo i djelujemo.“ navedene napetosti sve više zaoštravati (koje su to temeljne postavke sustava autor ne objašnjava, možda su njemu znane, ali vjerujem da većini čitatelja kao i meni baš i nisu, opaska s.c.).
U preostalom dijelu teksta autor analizira situaciju i bivšoj državi u svezi navedenih poteškoća, no taj dio za moj osvrt nije od neke važnosti, te čitatelja upućujem da, ukoliko želi, pročita čitav članak u citiranom izvoru.
Nakon čitanja članka, ostadoh pomalo zatečen. Naime naslov članka i njegovi podnaslovi sugerirali su mi da će autor u članku iznijeti svoje viđenje rješavanja navedenih problema današnjeg sustava socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Nakon prvotnog čitanja, pročitao sam ga letimično ponovo, no mojoj znatiželji nije udovoljeno. Unatoč svemu, ni u jednom dijelu članka nisam mogao naći neki konkretni prijedlog za iznalaženje rješenja problema koji nam je svima manje ili više poznat.
Prvi dio članka bavi se uglavnom poznatim činjenicama: nesrazmjer između onih koji rade i uplaćuju u fondove zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, kao i pogoršanje demografske strukture u Hrvatskoj. Također je poznata činjenica da tzv princip generacijske solidarnosti, u situaciji kad raste broj stanovnika s životnom dobi iznad 65 godina teško može opstati. Isto tako je poznata činjenica da oni iznad 65 godina troše mnogo više na liječenje od onih koji su mlađih godina. Ako se tome dodaju i današnje napredne i efikasne, ali zato mnogo skuplje metode liječenja nego što su bile prije kada su se liječnicu služili uglavnom stetoskopom, tlakomjerom i čekićem za ispitivanje refleksa, a koje uglavnom i koriste starije osobe, te uz skupe lijekove koje opet uglavnom koriste osobe pozne dobi, ne treba se čuditi da su troškovi socijalnog osiguranja enormni (uz naravno tradicionalnu neefikasnost javnog zdravstva).
U drugom dijelu, kako je već rečeno, autor se osvrće na sustav bivše države, kojeg smo mi prenijeli i u ovu našu neovisnu Hrvatsku ukazujući na uzroke zbog čega je taj sustav bio osuđen na propast bez obzira da je socijalizam i preživio kao društveno-političko uređenje.
No kao što rekoh nigdje ne nađoh ni naznake nekom rješenju problema. Samo sam na jednom mjestu naišao na prijedlog potrebe provedbe radikalni promjena, a da opet ne spominje o kakvim bi se to radikalnim mjerama trebalo raditi. Ili ako kao kakav, takav prijedlog ne prihvatimo „plakanje“ nad činjenicom što postotak izdvajanja u drugi mirovni stup nisu povećana s 5 na 10%. Povećanja iznosa raznoraznih davanja spada u jedan od najmilijih načina rješavanja nestašice novca naše Vlade, lokalne samouprave, komunalnih (čitaj monopolističkih) tvrtki. Dakle opet ništa suštinski novo!
I tako mi je preostalo da, iako nisam uvaženi ekonomski stručnjak već samo inženjer, ponukan ovim člankom, iznesem neka svoja stajališta o mogućem načinu rješavanja problema koji je tema članka. Inače tema me već odavno zakupljuje.
Prema mom viđenju postoje dvije grupe mogućih mjera koje bi trebalo poduzeti. Obje su radikalne (kako traži i autor članka) samo što je jedna drastična i u današnjim uvjetima kada svijetom upravljaju farizeji i crkveni dostojanstvenici, teško provediva.
U prvoj skupini osnovni naglasak je na zadatku da Vlada i svi oni koji kreiraju ekonomsku politiku trebaju stvoriti uvjete kako bi se zaposlio što veći broj radno sposobnog stanovništva. Prioritetni zadatak Vlade je predložiti (uz pomoć prvenstveno ekonomskih stručnjaka, a ne podobnih mediokriteta), a Saboru potom izglasati takve pravne dokumente koji će maksimalno omogućiti gospodarskim subjektima efikasno poslovanje uz maksimalno moguću zaštitu radništva. Stimulirati ulaganja prvenstveno u proizvodnju, naročito u visoko profitne grane. Maksimalno destimulirati potrošnju luksuzne robe uvođenjem visokih poreza. Pri tome ne treba imati milosti prema bilo kome (političari, biznismeni, estradne zvijezde itd). Ako netko zbog toga odluči poreze plaćati u inozemstvu, odmah mu oduzeti državljanstvo. Trebamo naime prvo stvoriti jako gospodarstvo, a onda početi trošiti na luksuz. Ili kako narod kaže: najprije kravica, pa onda štalica!
Političari (zastupnici) koji donose dokumente kojim se uređuju odnosi u državi moraju biti svjesni da će biti kažnjeni zatvorom a ne porazom na slijedećim izborima, ako donesu zakone, pravilnike i propise koji će s pokazati lošim ili će ih trebati mijenjati i prije nego što se na njima osušila tinta potpisa. U načelu ni jedan zakon se ne bi smio mijenjati za vrijeme saziva Sabora koji ga je donio. Ako bi se ustanovilo da je to zaista neophodno, jer bi u suprotnom došao u opasnost opstanak države, Sabor treba raspusti, zastupnike koji su glasovali za taj dokument kazniti višegodišnjim zatvorom i raspisati nove izbore. Vjerujem da bi „Narodne novine“, službeni list RH u tom slučaju izlazile najviše jednom mjesečno.
Tvrtke koje ne plaćaju svoje obaveze na vrijeme (prema svojim radnicima, prema svojim kooperantima, prema svojim dobavljačima i prema svojoj državi – baš tim redoslijedom) treba likvidirati, a vlasnike ili menadžment poslati na višegodišnju robiju s prisilnim radom (u trajanju ne manje od deset godina).
Radnike koji ne žele prihvatiti ponuđeni posao jer im se ne putuje iz mjesta stanovanja do mjesta rada ili pak im se posao ne sviđa, iako odgovara njihovim kvalifikacijama, brisati s popisa nezaposlenih, ukinuti socijalnu pomoć i zdravstveno osiguranje (osim liječenja zaraznih bolesti).
Ukinuti zabranu pušenja, točenja alkohola i uživanja droge i umjesto toga ovisnicima ukinuti zdravstveno osiguranje (osim u slučaju zaraznih bolesti). Nitko ih nije tjerao na poroke! One koji i dalje žele uživati u tome izolirati od društva, osigurati im neograničenu količinu cigareta, alkohola i droge pa dok traju neka traju.
Sve troškove liječenja proizašle zbog krivice onog kojemu je liječenje potrebno (na pr. ozljede u automobilskoj nesreći koju je prouzrokovao ozlijeđeni) treba snositi ozlijeđena osoba.
Provoditi strogu kontrolu svih onih koji su na bilo koji način otišli u penziju prije, u ovom trenutku, 65 (60) godina života i 40 (35) godina radnog staža. U slučaju da se otkriju malverzacije rigorozno kažnjavati i korisnika i odobravatelja mirovine.
Ukinuti sve beneficirane penzije (naročito saborskim zastupnicima i članovima vlade) i ine privilegije u svim slojevima društva, a koje ne proizlaze iz rezultata rada. I to ne toliko zbog samog apsolutnog iznosa novca koji se za to troši koliko zbog moralnih i etičkih razloga.
Spriječiti bilo kakvo miješanje Crkve u gospodarske sfere. Njezino je da brine o duhovnosti svoje pastve i da svojim primjerom navede vjernike da provode njezine ideje. Na pr, Crkva se nema što miješati u donošenje odluke da li će se raditi nedjeljom ili ne. Iako sam osobno protiv rada nedjeljom osim neophodnih zanimanja, smatram da Crkva treba svojim duhovnim utjecajem navesti vjernike da nedjeljom ne kupuju, naročiti u shoping centrima, pa će se centri sami nedjeljom zatvoriti. A obzirom da u Hrvatskoj ima navodno preko 80% katolika, ja osobno nisam religiozan, to joj i ne bi trebalo biti teško.
Naravno, može se nabrojiti još niz takvih poteza, no pisanjem ovog bloga to nije bila moja ideja. Ovo je i onako napisano više kao povod za razmišljanje ili diskusiju povodom spomenutog članka. Kao što je ratni premijer Velike Britanije, čuveni čovjek s cigarom, W. Churshill-a na početku II svjetskog rata poručio svojim građanima: mogu vam garantirati samo krv, znoj i suze, tako bi i naša Vlada sebi i svima nama mogla ponuditi samo: rad, red i disciplinu. U protivnom...?
I na kraju, sigurno čekate s nestrpljenjem, evo i drugog paketa mjera. On je mnogo kraći ali je garantirano efikasan. Iako znam da je neprovediv ipak, ako pročitate kurzivom ispisane riječi u osvrtu na članak u Jutarnjem gdje se kao jedan od najvećih problema socijalnog i mirovinskog osiguranja navodi činjenica „kontinuiranog starenja stanovništva“ te „da stariji ljudi neizbježno konzumiraju znatno više zdravstvenih usluga nego mlađi“ „jer im životni vijek, a time i potrebe neprestano rastu“, vidjet će te da se prijedlog ipak oslanja na postavkama poštovanog ekonomiste. Samo što on to nije rekao direktno kao što to kažem ja u nastavku.
Radikalno-drastično rješenje problema socijalnog i zdravstvenog sustava u prvoj fazi je uvođenje dobrovoljne, a u konačnoj fazi obvezatne eutanazije svih osoba starijih od 65 godina. Jednostavno i garantira rješenje svih problema!!!
Semper contra
nedjelja, 16.03.2008.
Uskrsna poruka Crkvi: "In medias res!"
Cvjetna nedjelja.
Iako nisam vjernik redovito svake godine sa suprugom (koja je praktični vjernik) odlazim na posvećenje palminih grančica ispred Katedrale, prije desetak godina formirane biskupije, u gradu za koji mnogi tvrde da je najljepši u našoj domovini, da je po mjeri čovjeka, a po nacionalnom sastavu gotovo 100% hrvatski. A to znači i najmanje 85% katolički. Prema broju ljudi koji dolaze na ceremonijal, a kojih je kako se meni čini, iz godine u godinu sve manje, ne bi se, na ovo posljednje, baš moglo zaključiti.
Nakon posvete prošetasmo gradom. Iako je bilo vjetrovito vrijeme, i svega su ispred nekoliko kafića bili postavljeni stolovi i stolice na otvorenom, na terasama je bilo više ljudi nego pred Katedralom. A koliko ih je bilo u šoping centrima? Nismo provjeravali jer nemamo običaj nedjeljom ići u moderne hramove ako to baš nije neophodno.
Nije onda čuditi se što Crkva traži zabranu rada nedjeljom. No neće biti dovoljna samo zabrana rada trgovina. Trebat će tražiti i zabranu rada kafića, kavana, restorana, sportskih priredaba, nedjeljnih izleta...
Popodne čitam „Jutarnji list“.
Udarna vijest: saobraćajne nesreće u zemlji uoči vikenda. Panika u policiji! Na varaždinskoj zaobilaznici dvadeset trogodišnji „luđak i kriminalac“ s 28 policijskih prijava, zbog, kako se to lijepo kaže u policijskoj terminologiji, neprilagođene brzine u blagom je zavoju (zaobilaznica mi je poznata i po mom laičkom mišljenju projektirana je loše, da ne kažem opasno) prešao na suprotnu stranu i sudario se s drugim automobilom. Ubio je jednu odraslu osobu i jednog 14 godišnjeg dječaka, i teško ranio suprugu stradale osobe. Sreća u nesreći što je poginuo i „luđak“, pa kad već ovo naše društvo nije u stanju (s)maknuti takve tipove, eto „maknuo“ ga Svevišnji. Koliko je samo života tim potezom spasio? To samo On zna!
Tijekom petka i subote u Zagrebu poginule su četiri osobe. Najtežoj je uzrok bio nepoštivanje prednosti na križanju.
U šibenskoj četvrti vozač je teško ozlijeđen nakon slijetanja s ceste i prevrtanja. Vozilu je prije 15 dana istekla prometna dozvola. Srećom stradao je samo „luđak“. Ako preživi, možda ga to opameti. Ipak sve sumnjam poznavajući tu vrstu „ljudi“.
Na Jadranskoj magistrali kod Karlobaga u petak navečer poginuo je 29 godišnjak sletjevši u provaliju. I ovdje je srećom poginuo samo „luđak“.
Ni 39 godina života nije bilo dovoljno „čovjeku“ pa da nauči kako ne treba voziti pijan. Posljedica: četvero ozlijeđenih u autobusu u koji su zaletio. U novinama ne piše što se dogodilo „luđaku“.
Dnevnik hrvatske dalekovidnice: pljačka stoljeća. Maskirani kriminalci naoružani vatrenim oružjem svladali tri zaštitara, provalili u centralu poštansku banku u Splitu i odnijeli desetak miliona kuna. Zaštitari, sputani „humanim“ zakonom po kojem ne smiju pucati na maskirane „ljude“ s vatrenim oružjem u rukama, i onako samo izigravaju „papinsku gardu“.
U jednom drugom našem gradu njemačkoj biciklističkoj reprezentaciji ukrali dvadeset skupocjenih bicikala pa nisu mogli sudjelovati u trci.
I sve su to bogobojazni Hrvati, katolici i dobri ljudi. A Crkva brine brigu da li će ljudi raditi nedjeljom!!! Uopće ne brine što mnoge ovčice iz njezinog stada uopće nisu ovčice već vukovi koji ubijaju i pljačkaju. Nisam pročitao nikada ni u jednim novinama niti čuo na bilo kojem od mnogobrojnih audio-video medija (uključivo i HKR kojeg inače često slušam) da se Crkva zalagala za uvođenje zakona s drastičnim kaznama protiv ubojica, kriminalaca, pijanaca za volanom, pedofila, huligana, lažljivih političara, prodavača droge. Da li to znači da je poruka Crkve: možete krasti, ubijati, lagati, seksualno iskorištavati djecu, davati lažna obećanja, prodavati maglu...Sve možete, samo je raditi zabranjeno!
Uostalom ovim posljednjim u nas se baviti i onako nije baš probitačno. Možeš pogriješiti a onda će svi po tebi drvljem i kamenjem! Ne vjerujem da je baš takva poruka crkvenih veledostojnika, ali tako nekako ispada.
Semper contra
srijeda, 12.03.2008.
S figom u džepu ne možemo u EU!
Žalosno je danas bilo gledati Dnevnik hrvatske dalekovidnice.
U Haagu počelo suđenje hrvatskim generalima.
Bez obzira da li su krivi ili ne, sama činjenica da im se sudi, da smo kao narod zahvaljujući našim vlastodršcima, propustili povijesnu priliku pokazati i dokazati da se, unatoč svega što se dogodilo u prošlosti, ipak razlikujemo u nečemu od naših istočnih susjeda i bez obzira na to kako će se ta pravno-politička međunarodna lakrdija završiti, ostaje gorak okus što smo se uopće doveli u takvu situaciju, pa da oni što su vodili rat za neovisnost Hrvatske sada čame kao osumnjičeni u pritvoru. A bilo bi tamo pravo mjesto i za mnoge od onih što se kite nazivom velikih boraca za ljudska prava. No što bi rekli stari Latini: „Quod licet Jovi, non licet bovi!“, u prijevodu: što dolikuje Jupiteru ne dolikuje volu. Ili pak po naški: ni saki cipeliš za saku nogu.
U Saboru isto tako mučna atmosfera: rasprava o primjeni ili neprimjeni ZERP-a. Posebno je bijedno, jadno i ljigavo izgledao veliki borac za hrvatsko selo, predsjednik HSS-a, „gospodin“ Friščić (koga se sve danas naziva gospodinom). Njegovo: mi ćemo glasati protiv, ali ćemo stati u vladi u potpunosti razobličuje i njega i njegovu stranku. Kako je u svojoj kolumni u jednom lokalnom tjedniku rekao Branko Vukšić: „Obraz nije bitan kad je stražnjica u fotelji!“
Raskokodakali se političari i mediji kako nas EU i Slovenija ucjenjuje bog ZERP-a. Osobno smatram da je EU do ribe u Jadranu kao do lanjskog snijega. Ali joj je vrlo važno, pogotovo nakon iskustva s novoprimljenim članicama od Slovenije do Rumunjske, da nas nauči držati se potpisanog. A mi smo 2004. držeći jednom rukom figu u džepu, drugom potpisivali da ZERP nećemo primjenjivati na članice EU dok ne uđemo u Uniju. Kiks pokojnog Račana, zbog pijeteta, neću spominjati, ali su posljedice slične.
Naročito su glasni naši ribari. Čast njima, ali muče me sumnje. Zašto ne radi novoformirana burza riba u Rijeci. Navodno se na njoj licitiraju samo ribe u konzervi. Pa gdje je riba koju su uhvatili naši ribari? Možda je na otvorenom moru pretovarena i prodana talijanskim ribarima koji plaćaju dobro i promptno, bez računa. Uvođenjem ZERP-a talijani će morati plaćati državi za ulov dozvoljenih kvota, ribari-mešetari će traži od države subvencije na ime dobivenog novca, a sami će morati loviti manje? Ili se možda varam?
I onda na kraju, direktno javljanje premijera Sanadera u Dnevnik i njegovo muljanje u stilu: ZERP ostaje na snazi ali ga nećemo primjenjivati. A prije toga prilog u kojem je, naravno dok je bio u oporbi, svirao sasvim neke druge diple. Vrlo „dojmljivo“. Mislim da bi kao parodiju emisiji „Pola ure kulture“ trebalo uvesti „Pola ure političke nekulture“ s prilozima tipa „kako političar-kameleon“ mijenja boju.
E vidite, poštovani malobrojni čitatelji ovog bloga. U takvoj frivolnoj filozofiji naših političara leži sva njihova bijeda i sva tragedija hrvatskog naroda. Kroz stoljeća, tamo od stoljeća sedmog.
Koliko su već takvih zakona, odluka, pravilnika i inih propisa donijeli naši „uvaženi“ zastupnici, potpisali vrli ministri i potpredsjednici, a da su ih onda mijenjali prije nego što se osušila tinta na potpisanom dokumentu. A šutljivi Hrvat je trpio i trpi samo zato što ima Hrvatsku. Da li je i koliko uopće još ima?
Narodne novine, službeni list RH, kao na tekućoj vrpci donosi zakone, pa onda par dana kasnije izmjene i dopune tog zakona i na kraju novi zakon koji ukida nedavno donesen, zajedno sa svim izmjenama i dopunama i izmjenama izmjena i dopuna samo zato što oni koji ih donose ili ne misle (manje vjerojatno) ili pak ne znaju svoj posao (više vjerojatno).
Evo nekih od primjera što mi se vrzmaju po glavi, ali sigurno ih ima još.
Pravni dokument o oštroj zabrani pušenja s odgodom do jeseni. A ona blaža varijanta manje više nikada nije zaživjela na ovim prostorima.
Pravni dokument o zabrani prodaje cigareta i alkohola maloljetnim osobama. A mladeži s cigaretom u ustima, čašom ili flašom u ruci, kako pijani u rane jutarnje sate teturaju ulicama derući se iz sveg grla sve je više.
Pravni dokument o čuvenih 0,0 promila alkohola za vozače, sada će ga ukinuti jer kao nije efikasan. Kao da se to nije znalo u vrijeme njegovog donošenja. Ali sada je to uvjet da HSS podrži vladu. Tko j... sigurnost u prometu!
Pravni dokument o uvođenju administrativne takse u zdravstvu koja je trebala riješiti problem njegova duga. A sada ga se ukida jer kao više nema funkcije. Nedavno tumačenje „uvaženog zastupnika“ u sabornici, poznatog po tome što nikada ne laže samo ponekad ne govor istinu, da se time prihodovalo 300.000.000 kn, a da se podigao doprinos za stopu inflacije građani bi platili 500.000.000 kuna bilo bi smiješno da nije glupo. Pa gospodine zastupniče, država je naplatila gotovo jednak iznos od građana i pri tome je još medicinske sestre koje se i onako guše administrativnim poslovima umjesto da rade svoj osnovni posao za koji su se školovale i za čije školovanje su građani Hrvatske izdvajali novac, dodatno opteretila poslom najobičnijeg blagajnika. I usput radile taj posao protuzakonito!
Pravni dokument o obvezatnom upaljenom svjetlu na automobilima u vožnji, da bi ga sada ukidali jer kao upaljena svjetla doprinose većem zagađivanju okoliša. Ako je to istina, onda se to znalo i u vrijeme kada se dokument donosio, pa su ga saborski mudraci ipak usvojili.
Pravni dokument koji točno propisuje gdje i kako se mogu parkirati automobili na nogostupu. Unatoč i usprkos tom dokumentu pješaci su potisnuti na kolnik, a nogostupe su zauzeli automobili. A akcije kažnjavanja su svake prijestupne godine ili pak kad ministru financija uzmanjka novca pa policajci dobe direktivu da krenu u skupljanje harača.
Gradonačelnik Zagreba donosi pravni dokument kojim se kažnjava kopanje po kantama za smeće (sic!), da bi dan dva kasnije povukao odluku. Svojevremeno je taj isti gradonačelnik nakon požara u spalionici „Puto“ javno, na dalekovidnici, rekao kako će se spaliti ako se u roku od dvije godine ne sagradi nova spalionica. Gradonačelnik je još živ! Može biti da mi je promaklo svečano puštanje nove spalionice u pogon!?
Na dnevnom redu Sabora je novi dokumenti o zabrani rada nedjeljom kojeg će, pod pritiskom Crkve koja misli da će time dobiti veću posjećenost svojih nedjeljnih propovijedi, naši vrli zastupnici sigurno izglasati samo da ih ista u novom izbornom krugu podrži u osvajanju vlasti. A onda će njegovu primjenu malo odgoditi, ili će ga nakon godinu dvije potpuno ukinuti, jer će se ispostaviti da je njegovo izglasavanje dovelo do smanjenja radnih mjesta u trgovina a nije povećalo broj posjetitelja nedjeljnih misa. Usput: danas je na dnevniku objavljen početak gradnje super shoping centra kraj Svetog Križa Začrtja (!), najveći u ovoj regiji. Pitam se: bi li stranci gradili takav centar kad bi bili uvjereni da nedjeljom neće moći raditi?
I vidite, poanta cijele ove priče je: naša vlast donosi zakone ovisno o trenutačnim dnevno-političkim potrebama unaprijed znajući da ih neće primjenjivati ili da će ih prvom prilikom po potrebi promijeniti ili ukinuti.
A zašto je to tako? Postoje samo dva odgovora: ili su zastupnici neznalice (u što za sve ipak ne mogu tvrditi) ili pak ih boli đon, ionako nikome za ništa ne odgovaraju. Smijeniti ih u parlamentarnom sustavu u kojem se zastupnici biraju samo prema stranačkim listama, i po kojem u sabornicu uvijek ulaze oni koji su prvi ili među prvima na tim listama, a zna se koji su to, pak je i onako je nemoguće. Jednom sam u „Jutarnjem listu“ pročitao misao koju je izrekao engleski književnik G.G.Byron (1788.-1824): „Demokracija je najveće zlo smišljeno na ovom svijetu“. Iako se općenito ne slažem s navedenom tvrdnjom, ipak kada je u pitanju demokracija „ala croatica“ u toj tvrdnji ima puno istine.
I na kraju: kako bi bilo da donesu zakon po kojem se svako neispunjavanje predizbornih obećanja ili lošeg rada u vođenju države kažnjava robijom (smrtna kazna za sada ne dolazi u obzir iako bi bila najefikasnija jer nije prihvatljiva iz „civilizacijskih“ razloga)?
E malo morgen! Tolike budale ipak nisu!
Semper contra
srijeda, 05.03.2008.
Što je važnije?
Svojedobno sam uz primjerak „Jutarnjeg lista“ dobio brošuru „Prihvatite izazov težak jednu tonu“ jedne od inih udruga za zaštitu Zemlje. Pročitavši je nisam mogao odoljeti, da onako ad hoc, ne napišem kraći osvrt, jer o tom problemu razmišljam već desetljećima.
Poslavši ga očekivao sam da će barem odgovoriti: da slažemo se, čestitamo ili pak, ne slažemo se, ne pričajte bedastoće. No od odgovora nema ništa. A možda sam bio i previše naivan očekujući nešto takvo od onih kojima je i onako važna samo vlastita promocija.
I eto sada mi se ukazala prilika da spomenuto pismo mogu objaviti u okviru svog bloga. Zanimljivo će biti vidjeti reakciju na tu temu ili pak su i tu samo zanimljive teme kao što je tema nezavisnost Kosova koja je na moje veliko iznenađenje izazvala neočekivani interes iako je tema o sudbini Zemlje neizmjerno važnija od teme o sudbini Kosova i Srbije.
Vaše ideje/prijedlozi grupirani u neke cjeline u meni pobuđuju ovakva razmišljanja:
1. Ako u prosjeku automobilom prijeđete oko 10.000 km godišnje – vozite 10% manje: da bi drugi, nedodirljivi, mogli voziti sa svojim automobilima od 300 KS mogli voziti 10% više.
2. Ako imate dva hladnjaka u kućanstvu – isključite jedan: da bi drugi, nedodirljivi, mogli klimatizirati i sanitarni čvor u svojim vilama.
3. Podesite perilicu suđa na štedno pranje – ispiranje i sušenje: da bi drugi, nedodirljivi, mogli trošiti više energije za svoje bazene u vilama.
4. Kod većih brzina, povećanje brzine s 100km/h na 120 km/h povećat će potrošnju goriva za oko 20%: kako bi drugi, nedodirljivi, mogli juriti 250 km/h, kako bi se mogle održavati idiotske auto i moto trke (a sve u svrhu reklamiranja upravo njegovog veličanstva „automobila“)
5. Kupujte vozilo s najučinkovitijom potrošnjom goriva: kako bi se drugi, nedodirljivi, mogli voziti u velikim neučinkovitim automobilima.
6. Koristite hibridna vozila, gradite energetski učinkovite građevine, koristite moderne kotlove, kupujte nisko energetske prozore: kako bi država dobila više od poreza na takve elemente koji su, normalno, u startu skuplji od uobičajenih
Itd, itd, bla, bla, bla
To za što se vi zalažete treba krenuti od vlade.
- prijevoz: osigurati efikasan i komforan gradski i međugradsku promet prvenstveno željeznicom, stimulativnom cijenom nabavku uređaja, stimulirati korištenje plina za cestovna vozila, zabraniti (ili papreno naplaćivati) vožnju u užem dijelu gradova, na periferijama gradova formirati velika čuvana (besplatna) parkirališta s kojih će se u grad odlaziti jeftinim gradskim prijevozom (troškove namiriti paprenim kaznama za prekršitelje – minimum 10.000 kn po prekršaju ili prisilni rad), zabraniti automobile iznad 100 KS i brzine striktno ograničiti na max 130 km/h (kaznama subvencionirati gradski saobraćaj)
- maksimalno stimulirati (oslobađanjem bilo kakvog poreza) na moderne materijale za štedljivu gradnju. Smanjenje prihoda od poreza namiriti drastičnim kaznama za „muljanje“ prilikom ugradnje određenih materijala i kvaliteta izrade.
- obvezatno zbrinjavanje otpada na najmoderniji način (vidi Japan i Ameriku, plazma postrojenja), bez bilo kakve pomisli da se otpad odlaže na stalna ili privremena odlagališta. Uvesti drastične kazne za one koji bacaju smeće na divlje deponije (ne manje od 10.000 kn po kg odbačenog otpada i tim novcem plaćati troškove otkrivanja počinitelja), organizirati i strogo kontrolirati individualno razdvajanja vrste otpada (kazne kao i za divlje deponije).
- maksimalno stimulirati ugradnju obnovljivih izvora energije na individualnim i kolektivnim zgradama za stanovanje ukidanjem bilo kakvih poreza na te proizvode.
- zabraniti uvoz uređaja koji neekonomično troše električnu energiju. Prekršitelje kažnjavati minimalno u visini 50% vrijednosti nepropisno uvezene robe.
- zabraniti pakiranje proizvoda u ambalaže koje se ne mogu reciklirati. Volumen ambalaže smanjiti na najmanju moguću mjeru (zašto su kutije proizvoda poluprazne?)
Ovo su tek neke od ideja i zadaci koji mi ovog trenutka padaju na pamet, koje bi trebala država razraditi i sprovesti u djelo (imati političku volju), koji bi dali daleko veće rezultate nego sve oni bla, bla prijedlozi, iako su u suštini točni, bez pogovora.
Osnovno je s jedne strane maksimalno stimulirati štednju energije, a s druge strane ograničiti snage gutača energije na minimalno potrebne i maksimalno povećati efikasnost. S jedne strane nagrađivati one koji se ponašaju racionalno, a drastično kažnjavati one druge.
A i tada je pitanje da li ćemo time samo odgoditi ili ćemo ipak uspjeti zaustaviti ubijanje Zemlje. Jer ne smijemo zaboraviti: samo čovjek ubija Zemlju, ni jedna druga vrsta na svijetu to ne čini.
I nemojte mi spominjati „građanska prava“. Ako se kažnjava prebrza vožnja kroz, na pr. naseljeno mjesto, gdje takav vozač može ubiti jedno ili dvoje ljudi (što je također strašno), onda one koji svjesno ubijaju cijelu Zemlju (što je nemjerljivo strašnije) treba kažnjavati neusporedivo drastičnije. Kod toga ne mislim zatvorom, pa da tamo ljenčare i ne rade ništa, a njihov boravak plaćaju porezni obveznici koji se pridržavaju zakona: samo novčano ili prisilni rad (12 sati rada, 1kg kruha, 1 litra vode dnevno, pa dok traje traje).
Jedini nedostatak ovog mog prijedloga je da je on utopija: trebao bi ga prihvatiti čitav svijet, svi ljudi. A vidimo kako to rade oni najveći – G8 i kako izmišljaju sto i jedan razlog kako bi i dalje mogli ubijati Zemlju po onoj: poslije mene potop. Ali uvjeravam Vas, ako čovjek ne želi ubiti Zemlju (možda je došao s Marsa nakon što je od njega napravio neplodnu pustinju), morat će kad tad postupiti tako ili vrlo slično. Sve ostalo je bla, bla, bla demagogija.
Kao što je Francois Mauriac (1885. – 1970.; francuski književnik) rekao još 1939. misleći pri tome na Hitlera i Musolinija, vrijedi i danas samo je lista osoba nešto dulja:
Ono što me najviše muči i zaprepašćuje činjenica je da se tolika rušilačka sredstva koncentrirana u rukama jednog jedinog čovjeka ili nekolicine ljudi. Jedan čovjek ili dvojica mogu danas odlučiti o sudbini milijuna ljudi, naroda i cijelog planeta. Cijela zemlja, cijela njezina fizička i duhovna sudbina, ovisi o jednom čovjeku, ili dvojici ljudi. Kakvi su to ljudi? (citat: Bogdan Radica „Agonija Europe – razgovori i susreti“ Disput, Zagreb 2006.)
Pitao se:kakvi su to ljudi? Tada 1939. godine to još nije znao. Poživio je, međutim, dovoljno dugo da sazna. A da li ćemo mi poživjeti kako bi saznali kakvi su ljudi današnji moćnici? I neće li jednog dana doći jedan ili dvojica poslije kojih nitko neće saznati kakvi su oni bili ljudi?
Semper contra
utorak, 04.03.2008.
Zbogom oružje!
Prije izvjesnog vremena gledam na Dnevniku naše nacionalne dalekovidnice i ne vjerujem svojim očima! Skidam naočale, brišem ih papirnatom maramicom, ponovo vraćam na nos, ali slika se ne mijenja.
Neka bravarska radionica, radnici u plavim radnim odijelima sa zaštitnim naočalama drže u rukama plamenike i njima režu bacače raketa, pod rezače ploče stolnih rezača stavljaju puške, pištolje, strojnice. Iskre frcaju! A oko njih ljudi u uniformama naše hrabre vojske (HV), pa nekih stranih vojski, pa neki uštogljeni civili. I onda jedan od onih iz HV nam objašnjava što se tu u stvari radi:
„Ne, ne uništavamo oduzeto ili vraćeno oružje od civila! Ne, to je oružje HV!!!“
Iz daljnjeg izlaganja našeg časnika saznajemo da se oružje uništava jer je zastarjelo, nije sukladno standardima NATO-a u koji naša vojska samo što nije ušla, pa kako su nam, ako se dobro sjećam; Ameri dali 100.000 $ da uspješno uništimo to „zastarjelo“ naoružanje! I sve tako, pa prilog i prođe s završnim kadrovima groblja zastarjelih vojnih transportnih sredstava (tenkove nisam vidio, ali ne znači da nije i njih bilo). Dan, dva kasnije nađoh tu vijest u dnevnim novinama sa slikom istog časnika u prvom planu.
I sada sjedim i razmišljam?
Uništavaju oružje koje smo, pretpostavljam, početkom devedesetih godina plaćali „zlatom i dijamantima“, zbog kojih su naši penzioneri ostali bez 40% svojih penzija i s kojima su se kojekakvi pripadnici naših pokrajina („zagorci“ na primjer) masno obogatili. Onda nam je to oružje bilo sveto, dobro i vrlo, vrlo dragocjeno u doslovnom i prenesenom smislu. A onda se prisjetih kako sam također nedavno čuo da ćemo za modernizaciju vojske potrošiti 8 milijardi dolara! I što mislite od koga ćemo za tu lovu kupiti opremu, od Amera naravno. I tako oni nama dali 100.000 $ da uništimo oružje kojim smo se oslobodili „srbo-komunističke“ bande, a mi ćemo njima dati 8.000.000.000 $ da nam prodaju svoje oružje. Možda ćemo ga opet za kojih deset, petnaest godina za 100 ili 100 tisuća dolara rezati (jer nisam baš siguran da će Ameri prodati zadnji „krik ratne tehnike“), da bi potom opet od njih kupili „novo“. A išli su uz to i tako daleko da nam nisu dali prodati to „zastarjelo“ oružje, recimo u Afriku ili Afganistan ili možda kakvoj terorističkoj bandi, društvima uvijek gladnih takve hrane. Naime kaj, njima će oni prodati svoje „zastarjelo“ oružje!
I tko je onda ovdje lud ili se ludim pravi.
Semper contra
