semper contra
subota, 16.02.2008.
Neovisnost Kosova - da li je to dobra ideja?
Kosovo sutra u 17.00 postaje neovisno!?
Stvara se i sedma država od nekadašnje jedinstvene za koju je davno, čuveni Bernard Shaw nakon što ju je posjetio, rekao: „Čudna zemlja, jedna partija, dva pisma, tri vjere, četiri jezika, pet naroda, šest republika i dvadeset miliona fanatičnih individualista!“ Tada još nije bilo petog jezika, šestog naroda i sedme republike. Ali neki su već onda predviđali da će o stvaranja takve države doći i to bez rata: samo velikim natalitetom. I eto, ostvarilo se.
Ne ulazim u to da li Kosovo treba biti samostalno ili ne. U doba integracija država Europe u jedinstvenu zajednicu, težiti stvaranju novih država samo dokazuje da i Kosovari, kao i svi narodi bivše Jugoslavije po svom mentalnom sklopu više spadaju u XVIII i XIX stoljeće kada je „imati teritorij“ bilo od presudne ekonomske važnosti, a ne u XX kada je glavni pokretač ekonomskog razvoja znanje. No o tome neka zbore pametniji od mene. Srbi su u svakom slučaju pokazali da se nisu, a izgleda da se još uvijek ne mogu, osloboditi svojih povijesnih iluzija: da Srbija treba obuhvaćati sve teritorije gdje žive ljudi koji se izjašnjavaju kao Srbi, čak su neki su govorili i one u kojima leže srpske kosti. Nisu se mogli riješiti mita o Kosovu kao kolijevke sveg srpstva i desetljećima su radili na tome da ono zaista postanu i stvarna iluzija. No to je problem koji će ipak na kraju morati riješiti oni sami.
Mene osamostaljenje Kosova interesira iz jednog drugog aspekta.
Naime, koliko znam ovo je prvi puta u novijoj povijesti, da dio europske zajednice na području koji se zove Europa prihvaća, dozvoljava pa čak i potiče stvaranje nove države koja, kao samostalna, do sada nije postajala ni u kojoj formi i koja će biti napučena narodom koji ima svoju „matičnu“ zemlju: Albaniju. I ne samo to, nego se područje te nove države naslanja na nju, što prosto nameće miso da će se kad tad ona pripojiti svojoj starijoj sestri. Koliko će vremena proći do tog trenutka? Da li će možda nova država pričekati dok se slične države na jednak način ne formiraju i u sklopu susjedne Makedonije, pa možda i Crne Gore. Da li će i onda europski političari podržati stvaranje novih država, da li će na kraju prihvatiti i stvaranje Velike Albanije? Ne znam! Obzirom na moje godine to vjerojatno neću nikada ni saznati!
Što će ti isti političari odlučiti kada Republika Srpska odluči proglasiti svoju samostalnost i odcjepljenje od države BiH? Na koji način i s kojim argumentima će to spriječiti kad je slučaj gotovo jednak, a stvorili su ga upravo svjetski političari u Daytonu?
Što će ti isti političari odgovoriti na zahtjev Falkandskih otoka i Grenlanda za odvajanjem od Danske? Da li će Engleska pristati na odcjepljenje Škotske i Wales-a? Što će biti sa Baskijom? Belgijom? Sardinijom? Korzikom? Itd i itd. Otvorena je pandorina kutija.
Nakon drugog svjetskog rata i u nedavnoj prošlosti nakon raspada komunističkog sustava, narodi koji su na ovaj ili onaj način bili u sastavu većih zajednica država ili naroda, ili su stjecajem raznoraznih povijesnih okolnosti u prošlosti ostali bez države ili ju čak nikada nisu ni imali (najtragičniji primjer je židovski narod) tražili su svoje države. Neki su to postigli mirnim putem (Češka i Slovačka), neki više ili manje krvavim – narodi ex-Jugoslavije. Ali sada se otvara mogućnost da svaka etnička skupina bilo gdje na svijetu, pozivajući se na slučaj Kosova, zatraži odvajanje od neke državne zajednice u kojoj je iako brojna, u suštini ipak nacionalna manjina, i koja uz to u svijetu ima svoju matičnu zemlju. Da li će na kraju svaka regija htjeti imati svoju državu?
Još u prvoj polovici XX stoljeća Nikolaj Berdjajev (1874.-1948.; ruski filozof) piše: „Europa se može održati samo uspostavom europskog federalizma koji će voditi računa o zasebnim nacionalnim kulturama, ali kojima više neće biti suverene države. Ako Europa ne sruši mit suverene države i mit imperijalističkog nacionalizma i ako ne ostvari federalizam, rat je neizbježan. Taj federalizam treba se provesti na bazi jednakosti i poštene podjele svojine među narodima.“ A da li će stvaranje država-regija doprinijeti stvaranju uvjeta za uvođenje takvog federalizma ili će to biti samo ubacivanje novih rogova u vreću.
Uz sve to postavlja se pitanje: da li je sve to u interesu naroda ili pak je ipak interes pojedinaca kojima je stalo do vlasti, moći i novca? Osobno mislim da je u prvom planu ipak ovo drugo, jer kako piše Ivan Supek u svojoj posljednjoj knjizi „Tragom duha kroz divljinu“: „Žalibože, u političare svuda ponajviše odlaze ljudi koji imaju jače razvijenu žudnju za moći i slavom, a i sklonost da se obogate na lak način, kao što to korupcionaške afere diljem kontinenata otkrivaju.“
I na kraju u cijeloj toj priči ostaje još vrlo mutna uloga Rusije i kako će se ona postaviti prema svemu tome. Ne zanosim se idejom da će, ako će, energično stati na stranu Srbije nje radi, već da Zapadu pokaže zube. Jer Rusija se ponovo počinje distancirati od Europe i europskih političara.
Još 1938. godine Guglielmo Ferrero (1871.-1943.; talijanski sociolog i povjesničar, jedan od najcjenjenijih intelektualaca svog doba upozorava na opasnosti koje bi mogle proizaći iz činjenice odvojenosti Rusije od Europe i kaže :“ Nitko danas ne zna (1938.) što će sovjetska Rusija htjeti i moći učiniti u jednom važnom europskom sukobu koji bi sutra mogao izbiti. To je jedan od razloga koji čini da sav europski sustav, tako naporno postavljen mirovnim ugovorima (nakon prvog rata, opaska semper contra), ostaje neuravnotežen i pruža vrlo malo nade i povjerenja.“
I danas se Rusija, kratkotrajno odsutna iz Europe nakon pada komunizma-boljševizma, vraća na svoj način u Europu. Ovog puta ne u neki rat (možda indirektno pomažući Srbiju ako izbije rat na Kosovu), ali ovog puta ima na „raspolaganju sredstva za utjecanje na Europu“, energiju: naftu i plin o kojima je Europa i te kako ovisna. A u Rusiji bez obzira na činjenicu da Europa manje više zatvara oči na to, demokracija je više slična totalitarizmu i problem rješavanja legitimnosti vlasti je još uvijek u povojima. I dok Europa ne riješi odnos s Rusijom, neće ni ona biti stabilna. A da bi europska civilizacija, ili barem EU mogla nestati baš kao stare civilizacije ako ne riješi „načela prava upravljanja i načelo dužnosti slušanja“, tj. pitanje europskog Ustava, bez obzira „kakve god bile njezina znanost i njezina moć“, o tome uopće nema dileme, jer „civilizacija nije ništa drugo nego sveopći nered ako ne umije prethodno uspostaviti jasna, jednostavna i dobro utvrđena načela na koja se treba oslanjati..., a to su uvijek načela prava upravljanja i načelo dužnosti slušanja“.
Semper contra
ponedjeljak, 11.02.2008.
Hrvatski politički deseterac
To je nama naša borba dala
da imamo zemlju kriminala.
U Evropu svi bi htjeli stići,
zasad joj ne možemo ni prići.
Evropa stiska sa sviju strana
„Kriminal vam posto ko rak rana!“
Da bi stvari bile još i grublje
„Pravosuđe sve vam tone dublje!“
Zato Ivo silnu vojsku diže
da Evropi što se više sliže.
Ministrici dao je zadatak
al joj, jadnoj, rok je puno kratak.
Da posloži vrle suce naše
pa da ih se kriminalci plaše.
Za lov stižu mnogi auti novi
dal´ tko brine o toj silnoj lovi?
Sitna gamad sva u strahu bježi,
zmiju, Ivo, ti od glave reži.
Nastaviš li rezati od repa
Nas Evropa neće htjet da čeka.
Se me strah da od tega nebu niš,
Tresli se bregi pak se rodil miš!
Semper contra
nedjelja, 10.02.2008.
Patuljci pojma nemaju
Evo Hrvatima nove teme!
Glavaš je izborio da se brani sa slobode pa se na očigled počeo debljati, Jadranka Kosor, hrvatska Madona, konačno je „prepoznala“ generala Gotovinu pa ga je mogla posjetiti u nizozemskom zatvoru, „ljubitelj rukovanja“ Mraović je usprkos i unatoč osuđen, doduše ne za „rukovanje“ i za sada nepravomoćno, sindikati su odlučili krenuti „oštro“ u borbu za snižavane cijena računajući na to da oni s nešto više i oni s puno više novca suosjećaju za one koji novac nemaju pa i onako gotovo svaki dan „bojkotiraju“ trgovine i kupuju samo minimalno od onog bez čega ne mogu, nedjeljom će po svemu sudeći moći raditi samo male trgovine (vlasnik+četvero zaposlenika, preporučuje se vlasnikova supruga, djeca, djed i baka) što će naravno odmah povući ustavnu tužbu velikih trgovačkih lanaca zbog diskriminacije po članku 3. Ustava RH (nema veze, barem će članovi Ustavnog suda, sve sami visoko moralni ljudi, imati što raditi), grad Zagreb je ulupao milione u osposobljavanje i održavanje staze na Sljemenu pod snijegom za „Snježnu kraljicu“ kojjeg inače pet metara od staze nema ni za lijek (dok je ona zbog koje je sve to i izmišljeno upravo na hrvatskoj dalekovidnici objavila kako se nema namjere vratiti skijanju) i pripremio najveći fond nagrada za pobjednike od bilo koje trke „bijelog cirkusa“ a financiranje obnove rodilišta u Petrovoj, koja je od nacionalnog interesa za porast nataliteta, prepustio ljudima dobrog srca da zovu glavonje telefonom i na taj način doniraju novac čiji pedeset postotni iznos bi te iste glavonje mogle i same donirati a da pri tome ni ne primijete da im je nešto utanjio novčanik, aktivirali smo antikorupcijski plan i kao najveća akcija planira se osnovati nova „specijalna policija“ s vrhunskim plaćama i skupim automobilima (tako da korupcionaši kada pogledaju kroz prozor odmah znaju tko im dolazi u posjet pa mogu na računalima ukucati – format C), ministrica pravosuđa dobila je gradivo za popravni od Premijera, a koje je njemu uručila EU nakon svih njegovih muljanja, za koji joj je on dao rok od šest mjeseci da ga savlada, Davor Butković i „Jutarnji list“ posipavaju se pepelom zbog „izmišljenog intervjua“ s premijerom, Bog nas je spasio od ekološke katastrofe zbog požara na turskom brodu kraj obale Istre, nakon što je nacija tjednima bila u napetosti što će ispasti, Tarik i Lejla su dobili sina pa smo i to apsolvirali, sva značajnija takmičenja na kojima sudjeluju „vatreni“, pakleni“ i ini koji imaju imena što asociraju na pakao su iza nas, evropsko prvenstvo u nogometanju još nije za udarne novinarske naslove (malo nas je „drmnulo“ 0:3 s Nizozemcima, ali to smo prihvatili kao dobrodošlo otrežnjenje nakon pobjede nad Englezima na njihovom dvorištu), ubojstva, razbojstva, pedofilija, prelaženje automobilom preko unesrećenog nekoliko puta (kao u onom vicu o Bosancu što se brani na sudu da mu se prijatelj pokliznuo na koru od banana pa nabio na nož i tako nekoliko puta) previše se često događa pa da bi više bilo privlačno.
I tako sve je manje „velikih tema“ pa se „idemo dalje“ uplašio kako bi se ljudi mogli okrenuti pravoj temi; nesposobnost vladajuće strukture da i nakon 16 godina vladanja nađe rješenje za gospodarski gordijski čvor osim da, kad dođe na vlast, četiri godine prebacuje krivicu za loše stanje na svoje prethodnike (ovoj „idemo dalje“ će biti malo teže, jer je nasljednica one prethodne „zna se“ – vuk dlaku mijenja ćud nikada, kaže narod a njemu je za vjerovati).
I onda su se „dečki“ dosjetili: treba ponovo podgrijati temu promjene imena trga u Zagrebu ispred Hrvatskog narodnog kazališta. Odmah su formirali udrugu, otvorili web stranicu i udarili po čovjeku po kojem trg sada nosi ime: Trg Maršala Tita.
Da bi stvar dobila na težini javili su se Patuljci tipa B. Mišetić, N. Delić, K. Pereković, H. Hitrec i neki Tomislav u nedjeljnom „Jutarnjem listu“ od 10. veljače 2008., pa čak koji dan ranije i kolumnista kojeg inače cijenim (a da li ću i dalje, nakon tvrdnji da je komunistički režim poubijao nakon završetka rata 200.000 nevinih, nedužnih, žena, djece a što mi jako sliči na iznošenje brojki o žrtvama ustaša u logorima Jasenovac, Gradiška itd, nisam baš sasvim siguran; ionako me mnogi već dulje vrijeme upozoravaju da dotični i nije baš vrijedan tolikog poštovanja) i dali svesrdnu podršku akciji.
„Došao sam zbog solidarnosti s građanima Zagreba koja vrijeđa činjenica da se jedan od središnjih trgova u gradu zove po zločincu.“ izjavljuje Patuljak Mišetić. Nisam baš siguran da je tvrdnja „građanima Zagreba“ baš sasvim istinita. Ili možda Patuljak one građane Zagreba koji ne misle kao on ne smatra građanima Zagreba.
„Ja sam zbog Tita prošao križni put i završio križni put u logoru.“ kaže Patuljak Nikola Delić. A da ste gospodine Deliću možda 1941. krenuli u šumu braniti Hrvatsku, da li bi i onda prošli križni put. Pa možda i 1943. nakon pada Italije kada su mnogi promućurni shvatili koja će strana pobijediti (a onda su poslije ubijali takve kao što ste Vi, koji možda zaista niste učinili ništa ružno, da ne bi eventualno svjedočili o njihovoj dvoličnosti).
Kako mi nije poznato zbog čega je gđa Kaja bila osuđena na smrt, ali ipak nije bila strijeljana već poslana u logor u Gradišku, ne bih želio komentirati njezinu tragediju. Siguran sam ipak da je bila na strani onih koji su se borili protiv „okupatora i njegovih pomagača“, kako se to nakon rata govorilo, pa makar bez prihvaćanja komunističke ideologije, ne bi završila u logoru koji je ipak poznatiji po „djelima“ ustaša, a ne partizana.
O HH ne želim komentirati. On je toliko mali Patuljak da na njega ne treba trošiti riječi! A Tomislav je i onako tu kao predstavnik svih „građana Zagreba“.
No da se vratim na glavnu temu, a to je promjena imena trga ispred zgrade hrvatske Talije.
Da odmah objasnim Moj osobni stav je: ulice i trgove treba imenovati općim imenima koja imaju neku geografsku, lokacijsku ili povijesnu potku, ili pak samo brojevima. Kazališni trg, Maksimirska cesta, Ulica „Uz potok“, Put vrulja, Harmica, Južna magistrala, Peta avenija, Srednjovjekovna ulica i slično. Čak ni imena poznatih znanstvenika nije oportuno upotrebljavati. Eto sada nam smeta ulica Nikole Tesle, sutra će nam smetati Ruđera Boškovića kada se opet neki patuljak sjeti da on nije bio dovoljno Veliki Hrvat ili pak crkveni mudraci otkriju da nije bio dovoljno veliki vjernik. Pustimo mrtve na miru i imenujmo ulice tako da odgovaraju bilo kojem režimu i bilo kojoj vjeri. Jer ulice su ipak trajnije od ovih potonjih.
Ipak, iako mi nije namjera braniti po jednima zločinca, po drugima velikog državnika, to je i onako više manje osobni stav pojedinca, pokušajmo za trenutak pokušati napisati jedan od mogućih scenarija da tog zločinca/gorostasa nije bilo.
1941. napadnuta je Kraljevina Jugoslavija, činjenica. Bez obzira kakva je bila, bila je sigurno više država i Hrvata nego što je bila zemlja okupatora – Njemačka, činjenica Prema tome dužnost i obveza svakog građana države je braniti tu državu, činjenica. To je ona razdjelnica koja dijeli domoljuba od izdajice, činjenica. Da nije bilo zločinca i njegove zločinačke organizacije svi bi narodi na ovom području, jedni iz jednog drugi iz drugog razloga u toj, ipak na nasilju stvorenoj i održavanoj državi, stali na stranu okupatora, činjenica. Izgubili bi rat i ne bi bili na strani pobjedničkih zemalja, činjenica.
Kako bi se nakon rata o podijelila teritorija kraljevine Jugoslavije, da nije bila uvrštena u zemlje pobjednice, između zapadnih sila i Sovjetskog saveza danas je vrlo teško govoriti.
Mogući su razni scenariji. Po meni je najvjerojatnije da bi, obzirom na slavenstvo, cijela potpala pod sovjetski utjecaj. Možda bi bila i podjela pola/pola kako se govorilo na Jalti. Ali u svakom slučaju, budući da se radi o teritoriji kraljevine Jugoslavije, Istra sigurno ne bi pripala Hrvatskoj, a vjerojatno ni otok Cres. Jer ti krajevi nisu bili u sastavu kraljevine Jugoslavije (upućujem Patuljke da pogledaju zemljopisni kartu kraljevine Jugoslavije na ewb-u public.carnet.hr/hpm/p0259002.htm ili pak u nekom povijesnom arhivu, iako sam uvjeren da oni to vrlo dobro znaju samo se prave ludi). Ako bi se nama Hrvatima i Slovencima posrećilo da ipak upadnemo zapadno od željezne zavjese, poznavajući mentalni sklop tih naroda, naročito Hrvata, nisam sasvim siguran da ne bi dozvolili da nam odmah stave na vrat neki novi jaram kako bi onda slijedeća desetljeća mogli kriviti druge za svoje nevolje (najprije su nam bili krivi Turci, pa Habsburška monarhija, pa Madžarska, onda smo uletjeli „kao guske u maglu“ u zagrljaj braće Srba, pa su nam slijedećih pedeset godina bili krivi oni, sada su nam Slovenci, a sutra će biti europljani). Uostalom, tridesetih godina prošlog stoljeća o tome je pisao i Miroslav Krleža (nadam se da i on nije neprihvatljiv za Patuljke obzirom da je govorio voz, a ne vlak jer se „ja ipak vozim, a ne vlakujem“) u „Deset krvavih godina“.
Pa gospodo Patuljci, ako se želite odreći Tita nemam ništa protiv, to samo govori o Vama i to je, danas vrlo popularna floskula, Vaše legitimno pravo, bilo bi moralno da se odreknete i Istre i ostalih dijelova hrvatskog teritorija koje su Jugoslaviji/Hrvatskoj pripojeni upravo zahvaljujući njemu.
Budite dosljedni!
I na kraju, ne mogu da ne upozorim spomenute damu i gospodu: iskustvo ove zemlje na brdovitom Balkanu (ma kako se Vi trsili da ju otuda istisnete) nas uči da bi se netko, nakon što prođu desetljeća, mogao sjetiti mijenjati imena ulica i trgova kojima sada nadjenuše ime Dr. Franjo Tuđman, kada se otkriju sva nedjela koji su počinili oni koji su u domovinski rat otišli 1993. (koje sličnosti s 1943.) shvativši koja će strana pobijediti, a zaboravivši pri tome njegove zasluge za stvaranje samostalne države Hrvatske. Nažalost, ili možda na sreću, tada ni Vi Patuljci, ni ja više nećemo biti među živima već ćemo s obje ove povijesne (bez obzira da li se to Vama sviđa ili ne) raspravljati tko je više doprinio ili štetio povijesti Hrvatske. Jedino ne znam da li će to biti u paklu ili u raju.
Semper contra.
subota, 02.02.2008.
Zbogom oružje
Gledam neki dan na Dnevniku naše nacionalne dalekovidnice i ne vjerujem svojim očima! Skidam naočale, brišem ih papirnatom maramicom, ponovo vraćam na nos, ali slika se ne mijenja.
Neka bravarska radionica, radnici u plavim radnim odijelima sa zaštitnim naočalama drže u rukama plamenike i njima režu bacače raketa, pod rezače ploče stolnih rezača stavljaju puške, pištolje, strojnice. Iskre frcaju! A oko njih ljudi u uniformama naše hrabre vojske (HV), pa nekih stranih vojski, pa neki uštogljeni civili. I onda jedan od onih iz HV nam objašnjava što se tu u stvari radi:
„Ne, ne uništavamo oduzeto ili vraćeno oružje od civila! Ne, to je oružje HV!!!“
Iz daljnjeg izlaganja našeg časnika saznajemo da se oružje uništava jer je zastarjelo, nije sukladno standardima NATO-a u koji naša vojska samo što nije ušla, pa kako su nam, ako se dobro sjećam; Ameri dali 100.000 $ da uspješno uništimo to „zastarjelo“ naoružanje! I sve tako, pa prilog i prođe s završnim kadrovima groblja zastarjelih vojnih transportnih sredstava (tenkove nisam vidio, ali ne znači da nije i njih bilo). Dan, dva kasnije nađoh tu vijest u dnevnim novinama sa slikom istog časnika u prvom planu.
I sada sjedim i razmišljam?
Uništavaju oružje koje smo, pretpostavljam, početkom devedesetih godina plaćali „zlatom i dijamantima“, zbog kojih su naši penzioneri ostali bez 40% svojih penzija i s kojima su se kojekakvi pripadnici naših pokrajina („zagorci“ na primjer) masno obogatili. Onda nam je to oružje bilo sveto, dobro i vrlo, vrlo dragocjeno u doslovnom i prenesenom smislu. A onda se prisjetih kako sam također nedavno čuo da ćemo za modernizaciju vojske potrošiti 8 milijardi dolara! I što mislite od koga ćemo za tu lovu kupiti opremu, od Amera naravno. I tako oni nama dali 100.000 $ da uništimo oružje kojim smo se oslobodili „srbo-komunističke“ bande, a mi ćemo njima dati 8.000.000.000 $ da nam prodaju svoje oružje. Možda ćemo ga opet za kojih deset, petnaest godina za 100 ili 100 tisuća dolara rezati (jer nisam baš siguran da će Ameri prodati zadnji „krik ratne tehnike“), da bi potom opet od njih kupili „novo“. A išli su uz to i tako daleko da nam nisu dali prodati to „zastarjelo“ oružje, recimo u Afriku ili Afganistan ili možda kakvoj terorističkoj bandi, društvima uvijek gladnih takve hrane. Naime kaj, njima će oni prodati svoje „zastarjelo“ oružje!
I tko je onda ovdje lud ili se ludim pravi.
Semper contra
