Kosovo sutra u 17.00 postaje neovisno!?
Stvara se i sedma država od nekadašnje jedinstvene za koju je davno, čuveni Bernard Shaw nakon što ju je posjetio, rekao: „Čudna zemlja, jedna partija, dva pisma, tri vjere, četiri jezika, pet naroda, šest republika i dvadeset miliona fanatičnih individualista!“ Tada još nije bilo petog jezika, šestog naroda i sedme republike. Ali neki su već onda predviđali da će o stvaranja takve države doći i to bez rata: samo velikim natalitetom. I eto, ostvarilo se.
Ne ulazim u to da li Kosovo treba biti samostalno ili ne. U doba integracija država Europe u jedinstvenu zajednicu, težiti stvaranju novih država samo dokazuje da i Kosovari, kao i svi narodi bivše Jugoslavije po svom mentalnom sklopu više spadaju u XVIII i XIX stoljeće kada je „imati teritorij“ bilo od presudne ekonomske važnosti, a ne u XX kada je glavni pokretač ekonomskog razvoja znanje. No o tome neka zbore pametniji od mene. Srbi su u svakom slučaju pokazali da se nisu, a izgleda da se još uvijek ne mogu, osloboditi svojih povijesnih iluzija: da Srbija treba obuhvaćati sve teritorije gdje žive ljudi koji se izjašnjavaju kao Srbi, čak su neki su govorili i one u kojima leže srpske kosti. Nisu se mogli riješiti mita o Kosovu kao kolijevke sveg srpstva i desetljećima su radili na tome da ono zaista postanu i stvarna iluzija. No to je problem koji će ipak na kraju morati riješiti oni sami.
Mene osamostaljenje Kosova interesira iz jednog drugog aspekta.
Naime, koliko znam ovo je prvi puta u novijoj povijesti, da dio europske zajednice na području koji se zove Europa prihvaća, dozvoljava pa čak i potiče stvaranje nove države koja, kao samostalna, do sada nije postajala ni u kojoj formi i koja će biti napučena narodom koji ima svoju „matičnu“ zemlju: Albaniju. I ne samo to, nego se područje te nove države naslanja na nju, što prosto nameće miso da će se kad tad ona pripojiti svojoj starijoj sestri. Koliko će vremena proći do tog trenutka? Da li će možda nova država pričekati dok se slične države na jednak način ne formiraju i u sklopu susjedne Makedonije, pa možda i Crne Gore. Da li će i onda europski političari podržati stvaranje novih država, da li će na kraju prihvatiti i stvaranje Velike Albanije? Ne znam! Obzirom na moje godine to vjerojatno neću nikada ni saznati!
Što će ti isti političari odlučiti kada Republika Srpska odluči proglasiti svoju samostalnost i odcjepljenje od države BiH? Na koji način i s kojim argumentima će to spriječiti kad je slučaj gotovo jednak, a stvorili su ga upravo svjetski političari u Daytonu?
Što će ti isti političari odgovoriti na zahtjev Falkandskih otoka i Grenlanda za odvajanjem od Danske? Da li će Engleska pristati na odcjepljenje Škotske i Wales-a? Što će biti sa Baskijom? Belgijom? Sardinijom? Korzikom? Itd i itd. Otvorena je pandorina kutija.
Nakon drugog svjetskog rata i u nedavnoj prošlosti nakon raspada komunističkog sustava, narodi koji su na ovaj ili onaj način bili u sastavu većih zajednica država ili naroda, ili su stjecajem raznoraznih povijesnih okolnosti u prošlosti ostali bez države ili ju čak nikada nisu ni imali (najtragičniji primjer je židovski narod) tražili su svoje države. Neki su to postigli mirnim putem (Češka i Slovačka), neki više ili manje krvavim – narodi ex-Jugoslavije. Ali sada se otvara mogućnost da svaka etnička skupina bilo gdje na svijetu, pozivajući se na slučaj Kosova, zatraži odvajanje od neke državne zajednice u kojoj je iako brojna, u suštini ipak nacionalna manjina, i koja uz to u svijetu ima svoju matičnu zemlju. Da li će na kraju svaka regija htjeti imati svoju državu?
Još u prvoj polovici XX stoljeća Nikolaj Berdjajev (1874.-1948.; ruski filozof) piše: „Europa se može održati samo uspostavom europskog federalizma koji će voditi računa o zasebnim nacionalnim kulturama, ali kojima više neće biti suverene države. Ako Europa ne sruši mit suverene države i mit imperijalističkog nacionalizma i ako ne ostvari federalizam, rat je neizbježan. Taj federalizam treba se provesti na bazi jednakosti i poštene podjele svojine među narodima.“ A da li će stvaranje država-regija doprinijeti stvaranju uvjeta za uvođenje takvog federalizma ili će to biti samo ubacivanje novih rogova u vreću.
Uz sve to postavlja se pitanje: da li je sve to u interesu naroda ili pak je ipak interes pojedinaca kojima je stalo do vlasti, moći i novca? Osobno mislim da je u prvom planu ipak ovo drugo, jer kako piše Ivan Supek u svojoj posljednjoj knjizi „Tragom duha kroz divljinu“: „Žalibože, u političare svuda ponajviše odlaze ljudi koji imaju jače razvijenu žudnju za moći i slavom, a i sklonost da se obogate na lak način, kao što to korupcionaške afere diljem kontinenata otkrivaju.“
I na kraju u cijeloj toj priči ostaje još vrlo mutna uloga Rusije i kako će se ona postaviti prema svemu tome. Ne zanosim se idejom da će, ako će, energično stati na stranu Srbije nje radi, već da Zapadu pokaže zube. Jer Rusija se ponovo počinje distancirati od Europe i europskih političara.
Još 1938. godine Guglielmo Ferrero (1871.-1943.; talijanski sociolog i povjesničar, jedan od najcjenjenijih intelektualaca svog doba upozorava na opasnosti koje bi mogle proizaći iz činjenice odvojenosti Rusije od Europe i kaže :“ Nitko danas ne zna (1938.) što će sovjetska Rusija htjeti i moći učiniti u jednom važnom europskom sukobu koji bi sutra mogao izbiti. To je jedan od razloga koji čini da sav europski sustav, tako naporno postavljen mirovnim ugovorima (nakon prvog rata, opaska semper contra), ostaje neuravnotežen i pruža vrlo malo nade i povjerenja.“
I danas se Rusija, kratkotrajno odsutna iz Europe nakon pada komunizma-boljševizma, vraća na svoj način u Europu. Ovog puta ne u neki rat (možda indirektno pomažući Srbiju ako izbije rat na Kosovu), ali ovog puta ima na „raspolaganju sredstva za utjecanje na Europu“, energiju: naftu i plin o kojima je Europa i te kako ovisna. A u Rusiji bez obzira na činjenicu da Europa manje više zatvara oči na to, demokracija je više slična totalitarizmu i problem rješavanja legitimnosti vlasti je još uvijek u povojima. I dok Europa ne riješi odnos s Rusijom, neće ni ona biti stabilna. A da bi europska civilizacija, ili barem EU mogla nestati baš kao stare civilizacije ako ne riješi „načela prava upravljanja i načelo dužnosti slušanja“, tj. pitanje europskog Ustava, bez obzira „kakve god bile njezina znanost i njezina moć“, o tome uopće nema dileme, jer „civilizacija nije ništa drugo nego sveopći nered ako ne umije prethodno uspostaviti jasna, jednostavna i dobro utvrđena načela na koja se treba oslanjati..., a to su uvijek načela prava upravljanja i načelo dužnosti slušanja“.
Semper contra
Post je objavljen 16.02.2008. u 22:37 sati.