semper contra
subota, 22.03.2008.
Kako efikasno riješiti probleme socijalnog i zdravstvenog osiguranja?
Listajući današnji Jutarnji (2008-03-22) naišao sam na članak preko tri stranice poznatog našeg ekonomiste dr. Ante Čičin-Šaina pod naslovom „Neodrživa ,socijalna država,“ s podnaslov u kojem se tvrdi da će sadašnji sustav socijalnog i zdravstvenog osiguranja, ako se ne promijeni, dovesti do njegovog urušavanja. Kako ove godine navršavam 65 godina života i punih 40 godina radnog staža, zainteresirala me tema. Osim toga, autor mi je poznat i inače cijenim njegova ekonomska stajališta.
Da bi čitatelj, kojem je spomenuti članak nepoznat, mogao lakše shvatiti moje viđenje članka i teme o kojoj se piše, u nastavku citiram neke od naglasaka koji su interesantni za temu. Kurziv je moj.
Autor navodi glavne probleme koje kao država trebamo riješiti, pa kaže: „To su nadasve troma i neefikasna javna uprava, sporo i neefikasno pravosuđe, korupcija u brojnim područjima života, dovršenje procesa privatizacije te čitava materija obrazovanja i znanstvenog istraživanja.“ (to već i vrapci na krovu znaju, opaska s.c.).
Uz ove probleme, vezane uz samo funkcioniranje države kao organizma, autor navodi i drugi niz problema u koje ni jedna od svih dosadašnjih vladajućih struktura nije praktično ni pipnula unatoč i usprkos stalnim „reformama“ s kojima se u biti ništa ne mijenja. Za tu vrstu problema autor kaže: „Pritom posebno mislim na čitavo područje rada i radnog zakonodavstva te na sustave zdravstvene zaštite i mirovinskog osiguranja.“
U nastavku teksta, vezano uz mirovinsko osiguranje, navodi: „Glavni propust, s vrlo dalekosežnim posljedicama, učinjen je u odnosu na predviđenu dinamiku izdvajanja za drugi stup mirovinskog osiguranja. Umjesto ubrzanog povećanja obveznog izdvajanja za taj – ubuduće najvažniji – dio mirovinskog osiguranja s početnih pet na deset posto, ostalo se na izvornih, ali nedovoljnih pet posto izdvajanja iz bruto plaće.“
Uz navedeno primjećuje: „Izvanredno važne otežavajuće okolnosti vezane su uz neizbježno pogoršanje demografskog razvitka Hrvatske. (...) Sada je, naime, već odavno prihvaćena postavka da je najveći dio Bismarckova sustava mirovina, zasnovanog na načelima tzv. međugeneracijske solidarnosti, definitivno nadvladan jer je postao neodrživ za sve zemlje koje se suočavaju s problemima demografske stagnacije i kontinuiranog starenja stanovništva.“
U nastavku članka, autor se poziva na rad Dubravka Mihaljeka. „Zdravstvena politika i reforma u Hrvatskoj: kako vidjeti šumu od drveća“ objavljen 2006. u knjizi: „Pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji“, 4. svezak u izdanju Instituta za javne financije i Zaklade Fridrich Ebert, Zagreb. U navedenom radu Mihaljek iznosi podatak da Hrvatska u prosjeku izdvaja 8% BDP-a za sustav zdravstvene zaštite, što je neznatno manje od izdvajanja 15 „starih“ članica EU, ali ipak znatno više od nedavno primljenih zemalja. Problem je u tome što, naslijedivši sustav iz socijalizma, velik dio troškova zdravstva pokrivaju samo uredno zaposleni građani svojim doprinosima.
Kako je tek svaki treći stanovnik Hrvatske zaposlen (da li je?, opaska s.c.) to znači kako on, osim troškova za sebe , treba snositi još i troškove za dvoje stanovnika koji s njim uopće ne moraju biti ni u kakvom rodu. Posljedica toga je da obavezno namjensko izdvajanje za HZZO svakog zaposlenog opterećuje s 15%.
Obzirom na trend pogoršanja demografske strukture stanovništva pojavljuju se dva glavna čimbenika trenda pogoršanja sustava financiranja zdravstvene zaštite. Prvi je vezan uz zaista drastično pogoršanje odnosa između osoba starijih od 65 godina u odnosu na radno sposobne osobe (15-65 godina). Drugi čimbenik pak je vezan uz činjenicu „da stariji ljudi neizbježno konzumiraju znatno više zdravstvenih usluga nego mlađi.“
U nastavku teksta, autor članka navodi da će, „ako se ne provedu radikalne promjene na tim presudno važnim područjima“, doći do sve većih napetosti „između sve manjeg broja onih koji rade, stvaraju i plaćaju i rastućeg broja onih što sve više troše „jer im životni vijek (starijih osoba, opaska s.c.), a time i potrebe neprestano rastu.“ Odmah u nastavku autor ponovo naglašava da će se: „ako se ne poduzmu radikalni zahvati usklađeni s temeljnim postavkama čitavog društvenog-ekonomskog sustava u kojem živimo i djelujemo.“ navedene napetosti sve više zaoštravati (koje su to temeljne postavke sustava autor ne objašnjava, možda su njemu znane, ali vjerujem da većini čitatelja kao i meni baš i nisu, opaska s.c.).
U preostalom dijelu teksta autor analizira situaciju i bivšoj državi u svezi navedenih poteškoća, no taj dio za moj osvrt nije od neke važnosti, te čitatelja upućujem da, ukoliko želi, pročita čitav članak u citiranom izvoru.
Nakon čitanja članka, ostadoh pomalo zatečen. Naime naslov članka i njegovi podnaslovi sugerirali su mi da će autor u članku iznijeti svoje viđenje rješavanja navedenih problema današnjeg sustava socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Nakon prvotnog čitanja, pročitao sam ga letimično ponovo, no mojoj znatiželji nije udovoljeno. Unatoč svemu, ni u jednom dijelu članka nisam mogao naći neki konkretni prijedlog za iznalaženje rješenja problema koji nam je svima manje ili više poznat.
Prvi dio članka bavi se uglavnom poznatim činjenicama: nesrazmjer između onih koji rade i uplaćuju u fondove zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, kao i pogoršanje demografske strukture u Hrvatskoj. Također je poznata činjenica da tzv princip generacijske solidarnosti, u situaciji kad raste broj stanovnika s životnom dobi iznad 65 godina teško može opstati. Isto tako je poznata činjenica da oni iznad 65 godina troše mnogo više na liječenje od onih koji su mlađih godina. Ako se tome dodaju i današnje napredne i efikasne, ali zato mnogo skuplje metode liječenja nego što su bile prije kada su se liječnicu služili uglavnom stetoskopom, tlakomjerom i čekićem za ispitivanje refleksa, a koje uglavnom i koriste starije osobe, te uz skupe lijekove koje opet uglavnom koriste osobe pozne dobi, ne treba se čuditi da su troškovi socijalnog osiguranja enormni (uz naravno tradicionalnu neefikasnost javnog zdravstva).
U drugom dijelu, kako je već rečeno, autor se osvrće na sustav bivše države, kojeg smo mi prenijeli i u ovu našu neovisnu Hrvatsku ukazujući na uzroke zbog čega je taj sustav bio osuđen na propast bez obzira da je socijalizam i preživio kao društveno-političko uređenje.
No kao što rekoh nigdje ne nađoh ni naznake nekom rješenju problema. Samo sam na jednom mjestu naišao na prijedlog potrebe provedbe radikalni promjena, a da opet ne spominje o kakvim bi se to radikalnim mjerama trebalo raditi. Ili ako kao kakav, takav prijedlog ne prihvatimo „plakanje“ nad činjenicom što postotak izdvajanja u drugi mirovni stup nisu povećana s 5 na 10%. Povećanja iznosa raznoraznih davanja spada u jedan od najmilijih načina rješavanja nestašice novca naše Vlade, lokalne samouprave, komunalnih (čitaj monopolističkih) tvrtki. Dakle opet ništa suštinski novo!
I tako mi je preostalo da, iako nisam uvaženi ekonomski stručnjak već samo inženjer, ponukan ovim člankom, iznesem neka svoja stajališta o mogućem načinu rješavanja problema koji je tema članka. Inače tema me već odavno zakupljuje.
Prema mom viđenju postoje dvije grupe mogućih mjera koje bi trebalo poduzeti. Obje su radikalne (kako traži i autor članka) samo što je jedna drastična i u današnjim uvjetima kada svijetom upravljaju farizeji i crkveni dostojanstvenici, teško provediva.
U prvoj skupini osnovni naglasak je na zadatku da Vlada i svi oni koji kreiraju ekonomsku politiku trebaju stvoriti uvjete kako bi se zaposlio što veći broj radno sposobnog stanovništva. Prioritetni zadatak Vlade je predložiti (uz pomoć prvenstveno ekonomskih stručnjaka, a ne podobnih mediokriteta), a Saboru potom izglasati takve pravne dokumente koji će maksimalno omogućiti gospodarskim subjektima efikasno poslovanje uz maksimalno moguću zaštitu radništva. Stimulirati ulaganja prvenstveno u proizvodnju, naročito u visoko profitne grane. Maksimalno destimulirati potrošnju luksuzne robe uvođenjem visokih poreza. Pri tome ne treba imati milosti prema bilo kome (političari, biznismeni, estradne zvijezde itd). Ako netko zbog toga odluči poreze plaćati u inozemstvu, odmah mu oduzeti državljanstvo. Trebamo naime prvo stvoriti jako gospodarstvo, a onda početi trošiti na luksuz. Ili kako narod kaže: najprije kravica, pa onda štalica!
Političari (zastupnici) koji donose dokumente kojim se uređuju odnosi u državi moraju biti svjesni da će biti kažnjeni zatvorom a ne porazom na slijedećim izborima, ako donesu zakone, pravilnike i propise koji će s pokazati lošim ili će ih trebati mijenjati i prije nego što se na njima osušila tinta potpisa. U načelu ni jedan zakon se ne bi smio mijenjati za vrijeme saziva Sabora koji ga je donio. Ako bi se ustanovilo da je to zaista neophodno, jer bi u suprotnom došao u opasnost opstanak države, Sabor treba raspusti, zastupnike koji su glasovali za taj dokument kazniti višegodišnjim zatvorom i raspisati nove izbore. Vjerujem da bi „Narodne novine“, službeni list RH u tom slučaju izlazile najviše jednom mjesečno.
Tvrtke koje ne plaćaju svoje obaveze na vrijeme (prema svojim radnicima, prema svojim kooperantima, prema svojim dobavljačima i prema svojoj državi – baš tim redoslijedom) treba likvidirati, a vlasnike ili menadžment poslati na višegodišnju robiju s prisilnim radom (u trajanju ne manje od deset godina).
Radnike koji ne žele prihvatiti ponuđeni posao jer im se ne putuje iz mjesta stanovanja do mjesta rada ili pak im se posao ne sviđa, iako odgovara njihovim kvalifikacijama, brisati s popisa nezaposlenih, ukinuti socijalnu pomoć i zdravstveno osiguranje (osim liječenja zaraznih bolesti).
Ukinuti zabranu pušenja, točenja alkohola i uživanja droge i umjesto toga ovisnicima ukinuti zdravstveno osiguranje (osim u slučaju zaraznih bolesti). Nitko ih nije tjerao na poroke! One koji i dalje žele uživati u tome izolirati od društva, osigurati im neograničenu količinu cigareta, alkohola i droge pa dok traju neka traju.
Sve troškove liječenja proizašle zbog krivice onog kojemu je liječenje potrebno (na pr. ozljede u automobilskoj nesreći koju je prouzrokovao ozlijeđeni) treba snositi ozlijeđena osoba.
Provoditi strogu kontrolu svih onih koji su na bilo koji način otišli u penziju prije, u ovom trenutku, 65 (60) godina života i 40 (35) godina radnog staža. U slučaju da se otkriju malverzacije rigorozno kažnjavati i korisnika i odobravatelja mirovine.
Ukinuti sve beneficirane penzije (naročito saborskim zastupnicima i članovima vlade) i ine privilegije u svim slojevima društva, a koje ne proizlaze iz rezultata rada. I to ne toliko zbog samog apsolutnog iznosa novca koji se za to troši koliko zbog moralnih i etičkih razloga.
Spriječiti bilo kakvo miješanje Crkve u gospodarske sfere. Njezino je da brine o duhovnosti svoje pastve i da svojim primjerom navede vjernike da provode njezine ideje. Na pr, Crkva se nema što miješati u donošenje odluke da li će se raditi nedjeljom ili ne. Iako sam osobno protiv rada nedjeljom osim neophodnih zanimanja, smatram da Crkva treba svojim duhovnim utjecajem navesti vjernike da nedjeljom ne kupuju, naročiti u shoping centrima, pa će se centri sami nedjeljom zatvoriti. A obzirom da u Hrvatskoj ima navodno preko 80% katolika, ja osobno nisam religiozan, to joj i ne bi trebalo biti teško.
Naravno, može se nabrojiti još niz takvih poteza, no pisanjem ovog bloga to nije bila moja ideja. Ovo je i onako napisano više kao povod za razmišljanje ili diskusiju povodom spomenutog članka. Kao što je ratni premijer Velike Britanije, čuveni čovjek s cigarom, W. Churshill-a na početku II svjetskog rata poručio svojim građanima: mogu vam garantirati samo krv, znoj i suze, tako bi i naša Vlada sebi i svima nama mogla ponuditi samo: rad, red i disciplinu. U protivnom...?
I na kraju, sigurno čekate s nestrpljenjem, evo i drugog paketa mjera. On je mnogo kraći ali je garantirano efikasan. Iako znam da je neprovediv ipak, ako pročitate kurzivom ispisane riječi u osvrtu na članak u Jutarnjem gdje se kao jedan od najvećih problema socijalnog i mirovinskog osiguranja navodi činjenica „kontinuiranog starenja stanovništva“ te „da stariji ljudi neizbježno konzumiraju znatno više zdravstvenih usluga nego mlađi“ „jer im životni vijek, a time i potrebe neprestano rastu“, vidjet će te da se prijedlog ipak oslanja na postavkama poštovanog ekonomiste. Samo što on to nije rekao direktno kao što to kažem ja u nastavku.
Radikalno-drastično rješenje problema socijalnog i zdravstvenog sustava u prvoj fazi je uvođenje dobrovoljne, a u konačnoj fazi obvezatne eutanazije svih osoba starijih od 65 godina. Jednostavno i garantira rješenje svih problema!!!
Semper contra
