penetenziagite

petak, 28.04.2017.

Dresden

Stari grad na istoku Njemačke čeka nakon proljetne kiše pokazati svoju ljepotu na šetnici uz Labu. Veseli od putovanja, blaženo ne razmišljajući o tome je li u takvom čemu primjereno uživati ili nije, već na početku shvaćamo kako nakon Galerije starih majstora (u kojoj ne fotografiram ništa) nećemo imati puno vremena za šetnju, pa se koncentriramo na najuže središte. Zgrade Opere, Frauenkirche, šetnica uz Labu, a posebno unutrašnjost muzejskog kompleksa – dvorca, dočekuju nas na iznimno tih i miran dan, pa se uz grijanje u zavjetrini na gotovo zubatom suncu može iz daljine čuti čak i šum vode u fontanama ili pjev ptica. Blažena planinarska navika oblačiti se slojevito. Pomalo uspavani tom svjetlošću, skidamo nepotrebnu odjeću izlažući se na kavi za umorne noge radostima konačno toplog proljetnog sunca.

Od priče o ruševinama i bombardiranju zapravo ovdje ostaje tek dojam, jer život što pršti ne dopušta smrti pobjedu. Granice su ovdje daleke i nepoznate crte i iza nas tek ostaju slabo čujne vijesti o kolonama i čekanjima kada nakon Usti nad Labem (o tome poseban post) bez ikakve kontrole prelazimo iz Češke u Njemačku. Na vrijeme u kojem živimo podsjećaju nas policajci sa obješenim automatskim puškama unutar kompleksa željezničkog kolodvora. U šali Najdraža, dok se vraćamo širokom avenijom prema centru, veli da je lijevo Kaiserova, a desno Honeckerova ostavština, na što primjećujem kako bismo morali promijeniti smjer za stoiosamdeset stupnjeva da bi uhvatili pravu orijentaciju. Zdušno i složno zanemarujući sve ispravne orijentacije osim geografske, vraćamo se u središte grada, nastojeći po preporukama na putu nazad u Češku još stići pogledati i druge stvari.

Zbogom, predivni Dresden!

28.04.2017. u 10:45 • 15 Komentara • Print • # • ^

utorak, 25.04.2017.

Telč

Telč, gradić u južnoj Češkoj, nije tako daleko od granice sa Austrijom: u dolini rijeke Jihlave. Prijatelj kojem, kad je merak i ljepota u pitanju, beskrajno vjerujem, načuvši da odlazimo u te krajeve, preporučio mi je kao obavezno skretanje s puta za Brno. Srećom, na Garminu imam izabranu varijantu najkraćih puteva, pa me ponekad znade i sam po sebi izbaciti sa autoputa, tako da se moraš zaputiti cestom koju sigurno nikada ne bi otkrio.

I tako, prolazeći već iza Stockeraua, a potom i Chvalovica, kroz sela u kojima gledaš kada će se iza ugla pojaviti Pavek i Otik noseći torbe s gablecom i hvatajući korak; krateći put između oblih travnatih brežuljaka kroz tihe doline pokrivene gustim tamnim šumama, eto nas u Telču.

Vrijeme ispočetka i nije bilo toliko vedro; tmurni oblaci prijetili su kišom koja nas je pratila još tamo negdje od Beča do granice (zamiljivo – baš na istom tom dijelu kišilo je i na povratku nekoliko dana kasnije), a vjetar se iskreno trudio podsjetiti na to da je ljeto još jako daleko. No, već prvi koraci mostićem prema središtu grada tjeraju sve nedaće u zaborav i usmjeravaju oči k ljepotama prirode i starim, stamenim građevinama.

Poznati glavni trg uređenih pročelja zgrada zaista je pravi doživljaj. Eto i sunca, koje nas grije i obećava barem brzu kavu u slavnom okružju. Moj prijatelj niti ovaj put nije pogriješio!

Dosta je kilometara iza nas, a još nemali broj do Brna. Večer je već blizu, a s njom i tmurni oblaci; u Češkoj je sutradan praznik, tako da su gužve na autoputu neminovne. Srećom, imam taj izbor na Garminu, koji i opet spašava stvar... Zbogom, predivni Telč!

25.04.2017. u 17:40 • 15 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 12.04.2017.

Kroz Bosnu do Dalmacije

Naslov vuče na neku stratešku vojnu zavrzlamu; ali naravno, radi se o jednom sad već i prilično davnom petku koji smo odlučili provesti na kotačima, pa u stalno morsko odredište u sjevernoj Dalmaciji otići umjesto najkraćom rutom preko Like, vozeći se kao kuferi betonskom pistom – dosta zaobilaznim putem. Kao moguće rješenje za najavljena poskupljenja cestarina, mogu preporučiti taj koncept. Nakon vrelih ravnica na ulazu u Slavoniju i skretanja preko Save udesno prema Banjoj Luci (koju smo taj puta odlučili preskočiti, u ime davnih opjevanih ljepota i uspomena koje nismo željeli dirati) našli smo se tog kasnog ljetnog jutra u legendarnom kanjonu Vrbasa.

Moj je problem što sam netom, tjedan dana prije toga pasao oči penjući se prema julijskim vrhovima na divnoj Soči :), pa nisam gledajući u dolinu ove snažne i uspjenjene rijeke mogao izbjeći usporedbe s alpskom ljepoticom.

Nakon dolaska u Jajce i dojmljive šetnje lijepim gradom, naglašavam da je kriterij odlaska na – treba li reći – roštilj, bio pronalaženje birtije s mnoštvom kamiona na parkingu (i naravno, kriterij nije zakazao).

Po prolasku kroz Bugojno i Vakuf, a potom i po dosta napornoj vožnji do Kupresa, uz kavu u Livnu i prolazak uz lijepo Buško jezero (naravno, to su slike iz moje glave, a ne mobitela, kako smo već negdje dolje apsolvirali) ostalo je prošetati Triljem uz lijepu rijeku Cetinu (slika s mosta). Tamo smo jedne druge, novije zgode jeli nezaboravne puževe na maslacu i čudnu, a sjajnu kombinaciju sarme na temeljcu od graha; čini mi se da se restoran zvao Lovac, a cilj izleta bili su tada izvori Graba i Rude (mislim da su slike negdje dolje, prošlog ljeta stavljene).

Ovu, predmetnu putešestviju ostalo je dovršiti kao turu od nekih šestotinjak kilometara uz zalazak sunca na moru.

Pa kad bolje razmislim, na kraju dana, valjalo je pomučiti se i uz bol u nogama kao da si forsirao neku bosansku rijeku odmarati ih u moru uz šum valova. Razlika u novcu i nije tako drastična (kada se zbroje i oduzmu sve cestarine i cijene benzina) a dojam – neponovljiv.

Konačno, sjećam se da me još davne dvijeipete žena znala za vrijeme godišnjih pitati – pa što toliko forsiraš te izlete, planine, putovanja. Godina je bilo puno manje, benzin duplo jefitniji, auto noviji… ne znam što je trebalo čekati. Da opet ne daj Bože zarati? :)

12.04.2017. u 11:33 • 13 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 09.04.2017.

Zbogom i hvala, gospon Fulir

Znam, znam, igrao je u puno stotina predstava i filmova na svjetskom nivou, od kojih sam na svoju sramotu gledao tek nekoliko. Valjalo bi ga vjerojatno pamtiti po Rondu, Zastavama ili možda Klopki, ali ne mogu, bar - ne na prvu. On i Franjo u kombinaciji su mi besmrtni, jer kad pomislim na svoje djetinjstvo, to su te neke Golikove, Tošine, Britvićeve slike, riječi, tonovi. Svijet koji je davno i naprasno otišao iz stvarnosti a kojeg još samo ti davni ljudi mogu na tren vratiti.

09.04.2017. u 06:33 • 11 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 03.04.2017.

Susedgrad

Mjesto na važnom raskrižju puteva koji iz Zagreba vode prema sjeveru odnosno zapadu krije negdje u visini staze s lijepim vidicima, a i jedan stari i razrušeni grad. Pad kojim se glavni hrbat Medvednice ruši prema rijeci Savi prilično je strm, pogodan za dobre vidikovce, a o tome svjedoči i činjenica da prometnica koja vodi uz Podsused prolazi dijelom i tunelom.
Kada se od sportske dvorane Sutinska vrela krene preko potoka, putem nakon nekoliko zavoja penjemo se do napuštene zgrade bivšeg planinarskog doma, koji se zapravo nalazi iznad samog tunela. Da, ovo je mjesto nekada bilo popularno izletište Zagrepčana i to u tolikoj mjeri da je sagrađen čak i planinarski dom. Zgrada je danas napuštena i devastirana, a i dio nadstrešnice nad terasom nije baš siguran za približavanje. U ova današnja vremena prilično je čudno zateći na takvom mjestu, toliko blizu civilizacije, nešto što je planinarski dom; ali nekada je očito Susedgrad bio udaljen i teže dostupan, a i njegov položaj na ishodištu puteva prema Kamenim Svatovima ili na drugu stranu prema Bizeku i Glavici, davao je mogućnost većeg broja posjetitelja.
Vidici su sada već djelomično zaklonjeni šumom, ali još uvijek pružaju se sve do Samoborskog gorja, Strahinjčice i Ivančice.
Stari grad podsjeća na neka davna vremena, bitke i stanovnike kojih nema. Okružen je opkopima i u velikom dijelu obrastao bršljanom, a sjeverno od njega vodi put M1 kojim se pridružujemo glavnoj obilaznici po Medvednici; stazi koja od Podsuseda vodi sve tamo do Lipe i Laza.
Ovaj izlet pogodan je za neke trenutke u kojima nemamo mnogo vremena, ali imamo volje za istraživanjem i doticajem neobičnog, starinskog i zaboravljenog. Primjerice, put koji dalje cestom vodi prema Meglenjaku, po izgledu par kuća uz njega, vinograda, trsova i voćnjaka, kao da nas odvodi u neke kasne tridesete godine prošlog stoljeća.
No, to je već priča koja zahtijeva više vremena...

03.04.2017. u 09:17 • 11 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>