20.05.2020., srijeda

Njemačka jest respektabilna demokratska država, a R Hrvatska to nije Ne, nije Njemačka respektabilna država radi svoje veličine, brojnosti Nijemaca, svoje gospodarske moći … ona je to i radi toga, ali je to prvenstveno radi priznanja svega zla koje je u ime njemačkog naroda, čiju je podršku itekako uživao, počinio nacistički režim i snage da se radi svih nacističkih zvjerstava i zločina ispriča svijetu i skrušeno zamoli za oprost. A onda i zato što se uspješno bori protiv neonacizma i suzbija sve njegove pojavne oblike na svojem tlu. Mislite li da je bilo lako njemačkoj kancelarki Angeli Merkel otići u Moskvu ispričati se ruskom narodu za sva zla koje mu je nanio njemački nacistički okupator i zahvaliti mu za to što je Nijemce oslobodio nacizma. Ili njemačkom predsjedniku priznati da su za 2. Svjetski rat isključivi krivac Nijemci i na njemačko-poljskoj granici skrušeno zamoliti Poljake za oprost. Niti njemačka crkva nije zaostajala za svjetovnim vlastima, jer se Njemačka biskupska konferencija ispričala za grijehe nečinjenja i šutnju onda kad se šutjeti nije smjelo i zamolila za oprost i njemački narod i svijet. Njemačka je po završetku rata 2: Svjetskog rata bila okupirana i podijeljena na dvije okupacione zone, jedna pod kontrolom zapadnih saveznika, a druga pod kontrolom SSSR-a, koje su kasnije pretvorene u dvije međunarodno priznate države, Saveznu republiku Njemačku i Demokratsku republiku Njemačku, koje će 1990. biti ponovno ujedinjene. Činjenica je da je njemački narod bio od ratnih pobjednika surovo kažnjavan, pljačkan, iseljavan i raseljavan uz naknadu i bez naknade za izgubljenu imovinu, ratni zarobljenici su bili ubijani, a Njemice su u velikom broju bile silovane. Sve to je njemački narod nadrastao, nije potonuo u samosažaljevanje, možda najvećim dijelom zahvaljujući i procesu denacifikacije koji je uz velike otpore, ali uz upornost i veliku pomoć ratnih pobjednika uspješno proveden. Poslujući s njemačkim tvrtkama upoznao sam koju stotinu Nijemaca, mojih vršnjaka, ali i onih starijih kao i mlađih, a s nekolicinom uspostavio i prijateljski odnos, razgovarali smo otvoreno o svemu i svačemu, nikad niti od jednog nisam čuo da bi na bilo koji način makar pokušao braniti nacizam ili kukati nad sudbinom koja ih je zadesila po završetku 2. Svjetskog rata. To pokazuje samo jedno da se njemački narod poslije poraza nacizma u 2. Svjetskom ratu uspio otresti zla nacizma i prijeći na pravu stranu povijesti, a to nije postigao baveći se „ćoravim poslom“ samoviktimizacije radi postupaka ratnih pobjednika, nego gradeći državu blagostanja za sve. A Hrvatska, ona je kao nacionalna država u okviru Titove Jugoslavije od ratom razorene zaostale zemlje ubrzanom obnovom, izgradnjom i gospodarskim i društvenim razvojem dosegla stupanj srednje razvijene evropske države, da bi se u zadnjih 30 godina pod „genijalnim“ vodstvom Franje Tuđmana, čije su djelo nastavili njegovi apologeti, u potpuno nepotrebnom procesu tranzicije, vođenom na način kao da se radilo o jednoj od država VU, odrekla svega što je postigla u plodnih 45 godina poslije 2. Svjetskog rata i vraćajući se u prošlost, s prave strane povijesti, prešla na onu tamnu stranu, njegujući „svijetle tradicije“ ustaštva, te hrvatske inačice fašizma. I tako je ponižena i opljačkana Hrvatska dostigla status „muljevitog dna Evrope“, beznačajne i nikom potrebne tobože samostalne države, članice EU. Pažljivom raščlambom vrlo bismo brzo došli do zaključka da RH u okviru EU ima značaj usporediv sa značajem nekog od bantustana u nekadašnjoj JAR. I to ne čak zato što to u EU netko hoće, već zato što se RH sama tako pozicionira, što i nije čudo, ako pogledamo tko je vodi. RH se tako sama gurala i na optuženičku klupu Haaškog suda, nije je gurao nitko drugi, nisu ni Tuđman, ni Šušak ni Bobetko ni generali, bili Hrvatska, ma koliko se sami ili su ih drugi s njom poistovjećivali. Nikom razumljiv odnos poistovjećivanja s kvislinškom tvorbom i fašističkim zločinom, tzv. NDH, proces je koji uvelike vodi kler KC u Hrvatskoj i to u smjeru divinizaciji te paradržavne tvorbe, što samo gura RH sve dublje u mrak i ponor fašizma. Naravno da ti isti prednjače i u procesu sotonizacije antifašizma, antifašističke narodno-oslobodilačke borbe, Titove Jugoslavije i samoupravnog socijalizma. Je, tzv. NDH je bila najvjerniji nacistički sljedbenik i saveznik, ona je nadživjela i svojeg tvorca Adolfa Hitlera i nacističku Njemačku za punih 7 dana. Sve do „Bleiburga, najveće tragedije hrvatskog naroda“ kako brabonjaju ustašuljci. I sam Franjo Tuđman je spočitnuo Klausu Kinkelu, tadašnjem njemačkom ministru vanjskih poslova, prilikom njegovog posjeta RH, da „Njemačka ne čini dovoljno za Hrvatsku Kao da je zaboravila da je Hrvatska (tzv. NDH) jedina ostala uz (nacističku) Njemačku do samog kraja“. Na što je Kinkel nediplomatski bez riječi izašao i ostavio Tuđmana u čudu. Naravno da je Tuđman o tome referirao čelništvu udruge „Hrvatski domobran“, ali je i Klaus Kinkel referirao svojima, po povratku u Njemačku, rekavši da „Franjo Tuđman na pragu 21. stoljeća gradi nacional-socijalističku državu u srcu Evrope“, ne propustivši naglasiti da ga u tome treba spriječiti. Franjo Tuđman uvjeren u svoje poslanje i moć, potpuno nesvjestan poslanja i moći klera KC u Hrvatskoj, izvodi ustaštvo na hrvatsku javnu i političku scenu, misleći da ga on može kontrolirati … a ovi su mu i osnivanjem HOS-a pokazali da su inkontrolabilni. Dakle za razliku od Njemačke kojoj na pamet ne pada slaviti nacizam, RH pod krinkom „suočavanja s prošlošću“ i tobožnjim traženjem pravde za „nevine žrtve“ “Bleiburga“ i „križnih puteva“ glorificira ustaštvo i kvislinšku tvorevinu i fašistički zločin, tzv. NDH. Njemačka jest respektabilna demokratska država, zato jer se svojski potrudila da to bude, a Hrvatska je tek “muljevito dno Evrope“, zato jer se svojski potrudila da to bude.

- 14:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.