07.05.2020., četvrtak

Ideološke rasprave da, dijalog s ustaštvom ne! Ne znam da li namjerno, ali baš na dan 40. obljetnice smrti Josipa Broza Tita, povjesničar Hrvoje Klasić je, vjerojatno ponukan recentnim izjavama i postupcima predsjednika Republike u Jasenovcu i Okučanima, imao potrebu u svojoj kolumni na Net.hr objaviti komentar pod naslovom „IDEOLOŠKE RASPRAVE SU NAM POTREBNIJE NO IKAD: Izostanu li, Hrvatsku bi mogao čekati pakleni scenarij koji priželjkuju ustašofili“. I dok bi čovjek pomislio da se Hrvoje Klasić zalaže za nekakve rasprave filozofa, sociologa, povjesničara, … po uzoru na nekadašnju Supek – Kangrginu „Korčulansku ljetnu školu“, s nelagodom zaključujem da se on opetovano zalaže za uspostavu dijaloga s fašizmom odnosno njegovom hrvatskom inačicom ustaštvom, kao nečim što uživa legitimitet i legalnost na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni. Ja niti znam niti razumijem otkud poznatom i etabliranom povjesničaru Hrvoju Klasiću, koji navodno naginje lijevom spektru političke scene, ta potreba da se uporno i opetovano zalaže za dijalog s fašizmom/ustaštvom? Kao da je to trend u svijetu ili nekakva hrvatska nasušna potreba radi očuvanja hrvatskog narodnog bića, kako nam to u podnaslovu komentara Klasić sugerira. On bi umjesto zakonske zabrane promicanja fašizma i negacije holokausta zapriječene velikim globama i zatvorskim kaznama, kako je to riješeno u brojnim evropskim državama, otvarao rasprave o tzv. NDH, ustašama, HOS-u, pozdravu ZDS … kao da se radi o stvarima od vitalnog značaja za opstanak hrvatskog naroda i njegove države. Ili je za Hrvoja Klasića potpuno nevažno što je u 2. Svjetskom ratu 50 milijuna ljudi položilo svoje živote za svijet bez fašizma. Je, u 2. Svjetskom ratu je fašizam oružano poražen, ali to ne znači da je on nestao, jer nije, pa ga je u svim njegovim pojavnim oblicima potrebno suzbijati i boriti se protiv njega svim sredstvima. Antifašizam nije nekakva floskula ili zgodna dosjetka nego civilizacijski doseg i svjetonazorni princip koji označuje slobodnog pojedinca u slobodnom društvu. Svuda, osim u Hrvatskoj! Hrvoje Klasić se ne libi o kvislinškoj tvorevini, tzv. NDH, koju nisu osnovali ustaše, nego ju je na tlu okupirane Kraljevine Jugoslavije uspostavio Adolf Hitler svojom Direktivom br. 25 od 27. 03. 1941., govoriti kao o nekakvoj legalnoj državi, o čijem karakteru se valjda ništa ne zna pa bi to valjalo „razbistriti“ kroz nekakve ideološke rasprave.(sic) Koga baš zanimaju detalji, premda ne znam koga bi to izvan struke trebalo zanimati, neka pročita svjedočanstva iz prve ruke relevantnih predstavnika ustaških saveznika, a zapravo gospodara, memoare Edmunda Glaise von Horstenaua, opunomoćenog izaslanika Wehrmachta u tzv. NDH, svjedočenje Siegfrida Kaschea, veleposlanika Trećeg Reicha u tzv. NDH i izvještaje Hansa Helma, šefa Gestapoa u tzv. NDH. Bit će mu dosta! Kakve bi to ideološke rasprave, izvan kategorija istina i laži, trebalo voditi o događanjima svedenim pod zajednički naslov „Bleiburg i križni putovi“, to nije nikakva tema za ideološke rasprave, a povijesno je sasvim dobro pokrivena dokumentacijom i svjedočenjem relevantnih sudionika. Klasić se tako niti ustašku „Crnu legiju“ ne libi zvati „elitnom postrojbom Ustaške vojnice“, koja je valjda to bila radi širokog krvavog traga koji je ostavljala iza sebe. To bi bilo kao da netko onaj prilično uski segment SS-a zadužen za „konačno rješenje“ zove elitnim dijelom SS-a. Ne znam kakve bi to ideološke rasprave trebalo voditi na tu temu. O ponašanju i političkom opredjeljenju stranke HSP pod vodstvom Dobroslava Parage i Ante Paradžika, kao i protuzakonitom osnivanju paravojnog HOS, također je, kao i o pozdravu ZDS, sve poznato i dokumentima dobro pokriveno. Sve je kao protuzakonito moralo biti zabranjeno. Ne znam kakvu bi ideološku raspravu na tu temu trebalo voditi. Ne bi li današnja Hrvatska, kad je nacifašizam u pitanju trebala slijediti Njemačku, jer je i tzv. NDH u 2. Svjetskom ratu bila najsličnija Njemačkoj, zato što je jedina od svih kvislinških tvorevina imala svoje logore smrti, takvi logori su postojali i drugdje, ali su ih uspostavljali i njima upravljali Nijemci. Time ja ne želim reći da u današnjoj Njemačkoj nema pojava neonacizma, ali pogledajte kako se pri njihovom okupljanju ponaša njemačka policija, a kako građani koji organiziraju kontra-okupljanja i ne žele neonaciste u svojoj sredini. A jel' tko vidio ili čuo da, kad primjerice Skejo 10. travnja postroji svoje „vitezove“, da se Splićani bune? Ne, nitko se ne buni, svi znaju da su se oni „borili za Hrvatsku“. Svake godine na proslavi ovoga i onoga u Kninu, tamo okupljeni pozdravljaju Skejinu formaciju „rimskim pozdravom“ i ZDS. Na primjeru „Rajnskih logora“ za ratne zarobljenike ćemo vidjeti kako se ponaša odgovorna pravna država. Tzv. Rajnski logori bili su sabirni logori za ratne zarobljenike pod upravom Amerikanaca u kojima se prema zarobljenicima, prigodno preimenovanim u „razoružane neprijatelje“, kako bi se izbjegle zaštitne odredbe međunarodnog ratnog prava koje se odnose na ratne zarobljenike, zaista neljudski postupalo, bili su sve vrijeme na otvorenom, pothranjivani su, a uskraćivana im je i svaka liječnička skrb, pa su na tisuće umirali. Negdje u dugoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća počele se u njemačkim tiskovinama javne polemike u kojima je broj mrtvih u „Rajnskim logorima“ rastao sve do dva milijuna. Što su se polemike više rasplamsavale, sve se više budio neonacizam, a njemačka država se s tim sve teže nosila i radi toga bivala sve više izložena oštrim protestima i prigovorima iz svijeta. Kad je stanje postalo takvo da bi moglo izbjeći kontroli, odgovorne njemačke vlasti zabranjuju svaku javnu polemiku o Rajnskim logorima, jedino je povjesničarima dopušteno da istražuju, ali je i njima zabranjeno međusobno javno polemiziranje, rezultate svojih istraživanja jedino smiju objavljivati u stručnim časopisima. Njemačke vlasti radi izrečene zabrane nisu strahovale hoće li ih neonacisti proglasiti nedemokratskim. Uglavnom, relativno brzo po izrečenoj zabrani usijana javna scena u Njemačkoj se smirila. Zabranom su njemačke vlasti spriječile nastajanje političke i druge štete koja bi sasvim sigurno nastala difamacijom države i rušenjem njenog ugleda u svijetu. Naprotiv radi te zabrane njen ugled je i porastao. E sad, zamislite hrvatsku priču o svemu onom pod zbirnim imenom „Bleiburg i križni putovi“, o čemu bi Hrvoje Klasić otvarao rasprave, a priču je zato što truje i samu dušu hrvatskog naroda, zapravo trebalo zabraniti, a ne u nju uvlačiti i hrvatsku državu. Ta priča je i radi porasta broj „žrtava“ silno slična njemačkoj priči o Rajnskim logorima, s time što su u Rajnskim logorima zaista tisuće ratnih zarobljenika umrle, a kod Bleiburga nitko nije bio ubijen. Druga njemačka priča na temu je priča o njemačkoj političkoj stranci AfD, nad kojom radi nekih njenih neonacističkih sadržaja sve vrijeme lebdi Damoklov mač zabrane. I nemojte sumnjati da će njemačke vlasti oklijevati zabraniti joj rad i raspustiti je ocijene li da ona svojim postojanjem i radom šteti Njemačkoj i ruši joj ugled. A što u Hrvatskoj rade ove pseudopravaške i „domoljubne“, a zapravo proustaške stranke i strančice, koje odišu svojim ustaštvom i na ustaštvu grade svoj „ugled“, one bi u Njemačkoj sve do jedne, uključujući HSP, bile nemilosrdno zabranjene i raspuštene. Isto bi se dogodilo s tiskovinama, mrežnim postajama, podcastima, TV – emisijama … što mislite koliko bi se u Njemačkoj održala „Bujica“, podcast „Velebit“ i slični, a koliko bi dugo izlazio „Hrvatski narod“? Ma mogao bi izlaziti, ali kao bilten biti dostavljan isključivo pretplatnicima na njihovu kućnu adresu, sasvim sigurno ga se ne bi smjelo reklamirati niti biste ga mogli kupiti na kiosku. Tamo ne biste mogli pratiti rad „Društva za izučavanje drugog logora Auschwitz“ koje bi tvrdilo da su na području tog logora smrti po završetku rata jedinice CA ubijale ratne zarobljenike i svoje ideološke protivnike. Ne biste mogli gledati ni filmovana „istinita“ svjedočenja Jakova Sedlara niti serije Miljenka Manjkasa i drugih. Niti bi kojekakve ništarije dobivale medijski prostor za promociju ustaštva i negiranje genocidnog karaktera ustaških vlasti i zločina genocida posebno u logoru smrti u Jasenovcu. Da, mnogo štošta što „miriše“ na nacifašizam je u njemačkoj zabranjeno, tamo nema nikog od etabliranih povjesničara koji bi se, poput našeg Hrvoja Klasića, zalagao za nekakve ideološke rasprave, a zapravo uspostavu dijaloga s nacifašizmom. Dakle nikakve ideološke rasprave, koje se svode na uspostavu dijaloga s fašizmom/ustaštvom, već jedino i isključivo zakonske zabrane promocije fašizma u svim njegovim pojavnim oblicima kao i negacije holokausta. Po uzoru na druge civilizirane i demokratske države!

- 11:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.