06.05.2020., srijeda

Pokoji pozitivan istup nije nužno i odustajanje od promašenog projekta Narodna mudrost kaže da samo budale pod teretom dokaza ne mijenjaju mišljenja i stavove. Društveni razvoj uvijek su pokretali oni koji su znali i imali volje činiti nešto za opće dobro, oni su „podmetali leđa“ pa i gubili glave, kao npr. oni koji su se drznuli tvrditi da je Zemlja okruglo nebesko tijelo, a ne ravna ploča. Ako prihvaćamo da je i čitavo ljudsko društvo neprekidno podložno promjenama i da smo kao pojedinci spremni svoje stavove graditi na stečenom znanju, nećemo robovati dogmama i nekakvim istinama koje nisu zasnovane na neprijepornim činjenicama. Samo, netko uči i napreduje brže, netko sporije, a nečiji um ostaje zauvijek zarobljen, jer nije u stanju prihvatiti istinu, pa iako je vidi, on i dalje vjeruje u laži i podvale nedobronamjernih ljudi, koji su na nekakve ponekad čudne i neobjašnjive načine stekli moć, a onda tu moć zlorabe. Moramo se pomiriti i sa činjenicom da su neki ljudi naprosto rođeni zli. Na um mi padaju neki silno eksponirani i prepoznatljivi pojedinci, koje bih rado imenovao, što ponekad radi „noveliranih“ odredbi hrvatskog KZ, a onda i presuda kilavih hrvatskih sudova zna biti vrlo skupo. Samo i put osobne transformacije, a onda i transformacije društva je ponekad i kod ponekog jako krivudav i usporen, u našem slučaju najčešće radi opterećenja uzaludnim pokušajima popravka prošlosti, čemu posebno pridonose sredstva javnog priopćavanja, posebno ona u rukama i pod uredničkim palicama nedobronamjernih pojedinaca. Kad dođe do nekakvih prijepornih događanja, ponašanje pojedinaca u takvim situacijama skloni smo vrednovati pozivajući se na iskustva drugih, pa i ističući njihove postupke i ponašanja kao nekakav predložak ponašanja, olako gubeći pritom iz vida da smo i mi ne, tako davno i u ne tako kratkom periodu, pokazalo se ipak prekratkom, služili kao primjer, pa i kao savjest čovječanstva. A onda nas je Franjo Tuđman podučio kako je to što smo bili fuj i bekino i da to više u tom smislu ne trebamo biti. On će nas povesti i bit ćemo kao Švicarska. Ovo sam napisao kao uvod radi onih koji sad nekritički glorificiraju postupke predsjednika RH poslije komemoracije u Jasenovcu 22. 04. 2020. ili 1. svibnja 2020. u Okučanima prilikom obilježavanja 25. godišnjice VRO „Blijesak“, kao da je on sad nekakav novi čovjek trajno okrenut antifašizmu i silno zabrinut za sudbinu hrvatskog naroda i države. To da je Zoran Milanović u oba navedena slučaja postupio ispravno nije sporno, ali da je on postao drugi i drugačiji, to nije, a da nije, najbolje je rekao sam objašnjavajući svoje postupke nesuvislim laprdanjem, poput bivše nam predsjednice, o nekakvom „beogradskom zlu“ i veličanjem Franje Tuđmana, što znači da u potpunosti kao normalno prihvaća sve one laži i podvale sadržane u sintagmi „proglašene istine“, a to znači i diskriminatorne postupke Tuđmanovih vlasti prema Srbima u Hrvatskoj, koji su prerasli u državni terorizam, a onda i sve nebuloze oko „velikosrpske agresije“, „okupacije“, „obrane“ i „oslobađanja“ u Domovinskom ratu i „stvaranja države“, koja je postojala. Koji je to studij prava Zoran Milanović završio, ako mu nisu poznati osnovni atributi državnosti i da je Hrvatska kao SRH u sastavu SFRJ prema Teoriji države i prava od 09. 05. 1944. bila država, pa i svojim i saveznim ustavom tako definirana? Ono što ona nije bila je da nije bila samostalna država. Ali Zoranu Milanoviću, kao ni svim drugim pripadnicima hrvatskog političkog establishmenta, stasalim u MVP i drugdje pod Tuđmanovim skutima, nije jasna međunarodnopravna hijerarhijska pozicija federativnog ugovora kao pravnog akta najvišeg prioriteta, kojeg se ne smije jednostrano raskidati niti ga raskidati silom, kao što im nije jasno ni značenje pojmova poput agresije, okupacije, secesije, a pogotovo one nasilne, niti tko može biti agresor i okupator, a tko samo pobunjeni vlastiti državljanin. Dakle „beogradsko zlo“ bi bilo onda da je (S)R Srbija na neki način, pa i oružanom silom, pokušala „istjerati“ (S)R Hrvatsku iz SFRJ. Svjedoci smo da to Srbija nije radila. A bogami smo i svjedoci da su se predsjednici Srbije i Hrvatske sastajali, pregovarali, dogovarali i na kraju dogovorili provedbu zajedničkog projekta pod naslovom „Humano preseljenje naroda i razmjena teritorija“, što je bio eufemizam za stvaranje etnički čišćih Velike Srbije i Velike Hrvatske na račun BiH. Kao sredstvo za provedbu tog projekta dogovoreno je „vođenje politike drugim sredstvima“, dakle ratom, jer ne znam kojim bi se to političkim sredstvima moglo privoljeti hrvatske Srbe da napuste Hrvatsku i presele se na Kosovo. Ili pak privoljeti BiH Muslimane, koji su činili gotovo 50 % stanovništva te republike, da pristanu na komadanje BiH i da ih se sabije na svega 20 – 25 % njene površine … Tako da je nama Hrvatima ostalo samo naše „zagrebačko zlo“, zlo, čija stožina je bio Franjo Tuđman, ljigavi lažljivac, zli i zadrti nedoučeni skriboman, okružen okrutnim pljačkašima, bagrom i brabonjcima, zaljubljenicima u laž, mržnju i zločin, udruženima u stranku-pokret HDZ, s kojima je došavši na vlast krenuo na pragu 21. stoljeća uređivati državu na idejama iz polovice 19. stoljeća. Jel' moguće da Zoran Milanović to ne zna? Ako ne zna, onda to ne zna samo zato jer to ne želi znati. Zoran Milanović se ne pita dokle će nas oni, koji su predvođeni Franjom Tuđmanom vlastiti narod gurnuli u bijedu kad su napadima na JNA započeli rat u Hrvatskoj, u najboljoj maniri proglašenih istina, podsjećati na svoja herojstva, a ustvari prodaju magle ili narodski podvaljivati nam muda pod bubrege, kako su nas eto oni „obranili“, „oslobodili“ i „stvorili nam državu“ i da zato imaju doživotno pravo ne poštivati ni ustav ni zakone te države i sustavno je i dalje materijalno uništavati, pa i kroz neizdržljivu razinu prava i privilegija, koje im je kao svojem najvjernijem glasačkom tijelu doznačila stranka-pokret HDZ. Treba li se čuditi Zoranu Milanoviću ili samo njega osuđivati radi svjesnog „neznanja“ i neodustajanja od proglašenih istina i veličanja Franje Tuđmana i „hrvatske svetinje“, hrvatskih branitelja? I da i ne! Da, zato što prema njegovim recentnim postupcima vidimo da on zlo, iako jako selektivno, ipak prepoznaje. A ne, zato što su mu proglašene istine i Franjo Tuđman omogućili da prekoredno postane pripadnik hrvatske političke elite, pa i predsjednik Države, umjesto odvjetnika u kakvom odvjetničkom uredu, pravnika u nekom poduzeću ili državnog službenika. Nije on glup da to ne zna, pa se zato ne odriče Franje Tuđmana ni proglašenih istina. A nama, jednako Hrvatima kao i drugim državljanima RH, da bi Hrvatska uopće izašla iz stanja duboke hibernacije, trgnula se iz letargije i prestala biti „muljevito dno Evrope“, trebaju politički čelnici koji će se odreći i Franje Tuđmana i proglašenih istina, srušiti njegov promašeni mrgodni nacionalistički projekt i graditi nekakvu novu i drugačiju, nasmiješenu Hrvatsku, zemlju sretnih ljudi, čiji temelji će biti izvorno antifašistički, a neće počivati u mulju i blatu klerofašizma i nacional-šovinizma. Ja sam svjestan da Zoran Milanović to nije, on naprosto nije načinjen od takvog materijala.

- 14:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.