03.11.2019., nedjelja

Neznanjem do znanja Na hrvatskoj društvenoj sceni na svim područjima i u svim sferama društvenog života i ljudskog djelovanja sve je više po narod i državu opasnih ljudi, „ljudi koji previše znaju o premalo toga“, kako ih je svojedobno opisao general G. Patton. Najveća koncentracija takvih ljudi je u državnoj upravi, u tijelima i organima vlasti, dakle tamo gdje se odlučuje o sudbini naroda i države. To su ljudi, koji naprosto nisu spremni rješavati nagomilane probleme u hrvatskom društvu, njihovo je znanje toliko da unaprijed znaju kako se ništa ne može, pa se odluke donose presporo i nekakvim zaobilaznim putevima, kao vađenje mandula kroz anus, kako bi taj proces slikovito opisao narod. Razina neznanja u RH je u zabrinjavajućem porastu, a neznanje spregnuto s korupcijom i kriminalom je upravo pogubno, jednako za narod kao i za državu. Konkretan primjer neznanja i nepoznavanja problematike je svađa vlasti i odnosnih sindikata oko povećanja koeficijenata zaposlenicima u prosvjeti i obrazovanju. I jedna i druga strana laprdaju o nekakvim „postocima“, kao da su koeficijenti radnih mjesta nekakve proizvoljne vrijednosti koje onda možemo za par posto uvećati kako bismo zaposlenicima povećali plaće. Kao da koeficijenti radnih mjesta nisu posljedica procesa analitičke procjene svakog pojedinog radnog mjesta, nego nekakvih dogovora i proizvoljnih određivanja, pa ih se onda može kroz postotke povećavati ili umanjivati. Po meni glavni krivac za priče o koeficijentima, u visine plaća zaposlenika u prosvjeti ne ulazim, je odnosno ministarstvo, MZOS, koje je kroz svoje reformske i „reformske“ (kurikularna reforma) procese zaposlenike u prosvjeti dodatno opteretilo, povećavajući im složenost poslova, dodajući im nova zaduženja i time povećavajući odgovornost bez „diranja“ koeficijenata odnosnih radnih mjesta (mislim da koeficijenti nisu mijenjani ni poslije uvođenja Bolonjskog modela). A poslije svake promjene u odgojno-obrazovnom procesu, ne samo da je trebalo, nego se i moralo analitički prevrednovati svako radno mjesto i dodijeliti mu novi koeficijent. Da je tako rađeno, današnje priče o koeficijentima i „postocima“ ne bi bilo, raspravljalo bi se samo o visini plaća u segmentu odgoja i obrazovanja. Naravno da u svim tim procesima odnosni sindikati, odnosno njihovi čelni ljudi i središnjice nisu nevini, jer su poslije svake reformske promjene u odgojno-obrazovnom procesu trebali u MZOS-u „vrištati“ o potrebi nove analitičke procjene radnih mjesta. Ovako iz pukog neznanja i vlast i sindikati napamet lupetaju o postocima povećanja koeficijenata zaposlenika u odgojno-obrazovnom procesu. Da je znanja, rasprava bi se vodila o potrebi nove analitičke procjene radnih mjesta u odgojno-obrazovnom procesu.

- 14:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.