18.11.2019., ponedjeljak

„Ceterum censeo Wolkovem delendam esse!“ (Uostalom smatram da Vukovar treba razoriti!) Kako drugačije nego tako protumačiti Tuđmanove riječi izgovorene poslije saznanja da je 1990. na prvim višestranačkim izborima u Općini Vukovar pobijedio SKH-SDP: „Zapamtit će me crveni Vukovar!“ I Vukovar, ali i ne samo Vukovar, nego i čitava Hrvatska s njim, zapamtili su Franju Tuđmana i pamtit će ga još jako dugo. Nažalost ne po dobru nego po zlu koje je nanio hrvatskom narodu i njegovoj državi. Zato se danas, kad se s tugom prisjećamo svih onih nevinih žrtava koje su glavom platile Tuđmanovu osvetu gradu na Dunavu i Vuki u izvedbi Tomislava Merčepa i Blage Zadre kao najistaknutijih protagonista, sjetimo se Vukovara, tog lijepog i bogatog grada, predloška mirnog zajedničkog života svojih građana u mnogonacionalnoj i višekonfesionalnoj zajednici, jer upravo to je Vukovar bio. Tu fantaziju valjalo je uništiti i Franjo Tuđman je u tome uspio. Vukovar nije stradao kao žrtva velikosrpske agresije, nego kao žrtva Tuđmanove osvete. A tko su, što su i kakvi su (ne)ljudi bili Tomislav Merčep i Blago Zadro možete pročitati u pismu koje je povjerenik Vlade RH za Općinu Vukovar, Marin Vidić, Bili uputio Tuđmanu, koji nije imao kamo nego ukloniti Merčepa iz Vukovara. Ali u Vukovaru je ostao Blago Zadro. Nažalost! Noveliranim Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Hrvatskoj, blagdanima je kao neradni dan, na inicijativu gradonačelnika Vukovara Ivana Penave dodan Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, 18. studenoga. Taj dan valjalo bi bar kad je Vukovar u pitanju proglasiti državnim blag(in)danom, časteći tako Blagu Zadru, koji je napadom na tenkovsku kolonu JNA koja je dolazila iz pravca Trpinje u vrijeme kad još nikakvih otvorenih međunacionalnih sukoba, a pogotovo onih oružanih, u Vukovaru nije bilo, otvorio pakao i prouzročio sva ona razaranja grada i smrti, patnje i stradanja njegovih građana. Poznato je da zapovijed za napad nije došla ni iz Zapovjedništva zbornog područja, ni iz Zapovjedništva ZNG, a niti direktno od vrhovnog zapovjednika, takvu zapovijed je Blago Zadro mogao primiti tek od nekoga iz struktura dvojnog zapovijedanja ili od Dobroslava Parage, premda je i to dvojbeno. Naime svjedočeći o tome pokojni pukovnik HV Marko Babić rekao je da je on, kad mu je Zadro izrazio svoju namjeru da napadne tenkovsku kolonu JNA, upozoravao Zadru na sve moguće posljedice toga čina, a da mu je ovaj odbrusio: „Ja preuzimam odgovornost!“ A tko je to bio Blago Zadro, od koga ovlašten i u čije ime je on uopće mogao preuzeti bilo kakvu odgovornost za sudbinu grada i njegovih građana? Dakle nije JNA napala Vukovar, ta vojska, još uvijek jedina legalna OS na tlu RH, je bila u Vukovaru napadnuta. Inicijalni napad je zapovjedio i izveo Blago Zadro. JNA je na napad žestoko odgovorila. Svim sredstvima, kako je to najavio Načelnik njenog generalštaba. Često se upitam, špekulirajući, što bi bilo da nas zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, najgora bagra i brabonjci iz redova hrvatskog naroda, predvođeni gospodarom destrukcije i kaosa, Franjom Tuđmanom, provodeći fašističku kontrarevoluciju nisu „oslobodili“, „obranili“ i „stvorili“ nam državu? Teško je kategorički točno tvrditi što bi bilo osim da bi hrvatska država i dalje postojala, kao što je postojala od 09. 05. 1944. pa do Tuđmanovog dolaska na vlast, da rata najvjerojatnije ne bi bilo i da Blago Zadro ne bi bio heroj, a Vukovar sasvim sigurno ne bi bio žrtvovan i ne bi bio grad-heroj. Ne bismo 18. studenog palili svijeće i s beskrajnom se tugom prisjećali svih onih tisuća poginulih.

- 09:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.11.2019., subota

Mitovi kojima se truje hrvatski narod Tri najznačajnija mita koji silno štete hrvatskom narodu, prvenstveno zato što su u potpunosti zasnovani na poluistinama ili ordinarnim lažima vješto podvaljenim hrvatskom narodu su: Blajburški mit, mit o Titovoj Jugoslaviji kao državi iza „željezne zavjese“ i „tamnici hrvatskog naroda“ i mit o „Stvaranju države“ (svehrvatska pomirba, velikosrpska agresija i Domovinski rat) . Nijedan od tih mitova nema svoje uporište ni u čemu što bi moglo izdržati makar i najpovršniju znanstvenu provjeru ili kritičko promišljanje, svi su zasnovani na ideološki obojenim konstrukcijama i ordinarnim lažima svojih tvoraca. Blajburški mit Blajburški mit „iskovan“ je u redovima ustaške emigracije poslije konačne predaje odmetnutih ostataka kvislinških vojski s područja Jugoslavije, koja je uslijedila 7 dana po okončanju 2. Svjetskog rata kod austrijskog gradića Bleiburga. Sam mit se zasniva na prikazu ustaša kao boraca za Hrvatsku, engleskoj izdaji i “najvećoj tragediji hrvatskog naroda u povijesti“. Podlogu mita u dijelu „najveće tragedije hrvatskog naroda u povijesti“ čine činovi kažnjavanja zločinaca, osuđenih na smrt pred prijekim vojnim sudovima i pogubljenih, zločinaca kažnjenih izvan pravnog sustava, kad i nevini stradavaju, te retalijacije i bezobzirne osvete pobjedničke strane nad razoružanim odmetnicima, koje mit proglašava nevinim žrtvama čiji broj je neprekidno rastao i dosegao brojku od 600.000, naravno samo Hrvata. I to usprkos tome što su znanstvenim metodama demografski gubici za to doba (kraj rata i poraće) procijenjeni na 50.000 za čitavu Jugoslaviju. A od demografski gubitaka većih nema jer su tom procjenom obuhvaćena i nerođena djeca. Dakle, kao što sam već više puta napisao, Adolf Hitler svojom Direktivom br. 25 od 27. 03. 1941. na teritoriju okupirane Kraljevine Jugoslavije uspostavlja kvislinšku državnu tvorevinu, demarkacionom linijom podijeljenu na njemačku i talijansku okupacionu zonu, tzv. NDH i u dogovoru s Mussolinijem njeno upravljanje prepušta Ustaškom pokretu, terorističkoj organizaciji bez uporišta u hrvatskom narodu. Mit o toj kvislinškoj tvorevini koja je bila zločin u ideji i u izvedbi govori kao nekakvom ostvarenju vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom, koje su mu eto oživotvorili upravo ustaše i svojim besprimjernim zločinima i terorom nad vlastitim državljanima „pronijeli joj slavu“. Odgovor na okupaciju i teror okupatora i njihovih slugu je općenarodni ustanak, NOB, kojeg pokreće i do pobjedonosnog završetka vodi KPJ. Na Teheranskoj konferenciji „velike trojice“ (28. 11. – 01. 12. 1943.) NOV i POJ, krajem rata preimenovani u JA, se priznaju kao jedini borci protiv okupatora na jugoslavenskom tlu i samim tim kao saveznici i punopravni član Antifašističke koalicije. Osim toga zaključeno je i da se neće dopustiti poslijeratni opstanak nijednoj kvislinškoj tvorevini uspostavljenoj od sila Osovine i da će poslije rata biti Jugoslavija. Blajburški mit općenarodni ustanak i NOB anatemizira proglašavajući ga napadom na hrvatsku državu, antifašističke borce proziva „šumskim razbojnicima“ i zločincima, antifašizam proglašava zločinom, a prema odlukama Teheranske konferencije, Konferencije na Jalti ili one održane u Potsdamu po završetku rata se odnosi kao da se nisu održale, a njihovi zaključci i odluke iako odlučujući po sudbinu svijeta, pa tako i Hrvatske, kao da ne postoje. Na jednak način, dakle prešućujući, se tretira i Akt o bezuvjetnoj predaji njemačke OS i svih vojski pod njemačkim nadzorom, hijerarhijski najstariji dokument toga vremena, kojeg politički i vojni vrh tzv. NDH odlučuje ne poštovati, njene OS zajedno s drugim kvislinškim snagama s područja Kraljevine Jugoslavije nastavljaju s ratnim djelovanjem prevodeći tako svoje pripadnike u status odmetnika (franktirera, boraca izvan zakona) na koje se zaštitne odredbe međunarodnog ratnog prava ne primjenjuju, niti se oni na njih imaju pravo pozivati, pa čak ni nakon što polože oružje. Blajburški mit u svojoj suštini predstavlja ishodište i drugim dvama mitovima. Jugoslavija, država iza željezne zavjese Htjela ne htjela, bivša SFRJ, iako je u percepciji svijeta više od dva desetljeća slovila kao najotvorenija i najsigurnija država u svijetu, mora voljom hrvatskih „antitotalitarista“, a ustvari otvorenih i prikrivenih fašista, biti zemlja „iza željezne zavjese“, ravnu zemljama članicama VU. Titovu Jugoslaviju, SFRJ, ne smije se danas u Hrvatskoj niti spomenuti kao nesumnjivo jedini častan izlaz za hrvatski narod i njegovu državu poslije 2. Svjetskog rata, zato što je jedina izgledna alternativa u svjetlu odluka „Teheranske konferencije“ bila restitucija Kraljevine Jugoslavije kao unitarne države. Brojni hrvatski političari, a posebno predsjednica RH, kao da se natječu tko će našu državu, Republiku Hrvatsku, u vremenima prije njenog „stvaranja“, znači kao državu sastavnicu ili konstitutivni dio jugoslavenske federacije, SFRJ, „gurnuti“ što dalje iza „željezne zavjese“, iako je nitko u svijetu, kao ni itko pametan kod kuće tamo nije vidio, niti je ona tom krugu pripadala. Njima se pridružuje najveći dio klera Stepinčeve crkve, kao i nezanemariv dio znanstvenika, a posebno „znanstvenika“, posebno onih iz Instituta „dr. Ivo Pilar“, Hrvatskog instituta za povijest, katedre za povijest Hrvatskih studija kao i onih s Teološkog fakulteta. Među spomenutima posebno prednjače vjernici hercegbosanske vjeroispovijesti. Pomalo je nejasna uzročno-posljedična povezanost između političara i povjesničara, pa ne znam pokušavaju li se povjesničari ulizivati politici ili političari iznose nakaradne stavove koji su plod „znanstvenih“ istraživanja spomenutih povjesničara, falsifikatora istine i vremena. Uporno „guranje“ bivše države iza „željezne zavjese“ se u procesu samoviktimizacije hrvatskog naroda prema strasti kojom se to radi može staviti uz bok s prije spomenutim „Blajburškim mitom“ ili kasnijem guranjem Hrvatske na optuženičku klupu Haaškog suda. Te nikom potrebne laži i falsifikati, neovisno s koje strane dolazili, stvorile su napetosti u društvu, koje su dovele do silnih i nepomirljivih ideoloških podjela unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, kojima se narod, rekao bih namjeno, drži u permanentnom stanju svojevrsne raspolućenosti i obamrlosti, nesposoban da to stanje prevlada i iz njega se izvuče. „Stvaranju države“ (svehrvatska pomirba, velikosrpska agresija i Domovinski rat) Ovaj mit služi isključivo kao opravdanje za kršenje federativnog ugovora, prema odredbama međunarodnog prava hijerarhijski najstarijeg pravnog akta, kojeg se ne smije jednostrano raskidati, niti ga se smije raskidati silom. Tim mitom se dakle opravdava nasilna secesija, i pokretanje rata, tobože radi obrane od velikosrpske agresije, stvaranja države i svehrvatske pomirbe, a zapravo radi provedbe fašističke kontrarevolucije kojom je trebalo ustaštvu dati legitimitet i izvesti ga na hrvatsku javnu i političku scenu. A otuda do rušenja Jugoslavije i izgona Srba iz Hrvatske je mali korak. Na stranu to što bez rušenja Jugoslavije ne bi bilo moguće niti dati legitimitet ustaštvu, niti istjerivati Srbe iz Hrvatske. Svehrvatskom pomirbom, rušenjem Jugoslavije i izgonom Srba je Franjo Tuđman plaćao cijenu za financijsku i političku podršku ustaškoj emigraciji i proustaškom podzemlju u Hrvatskoj prilikom svojeg uspona na vlast. Radi „mazanja očiju“ narodu lansirane su priče o tobožnjim namjerama Miloševića i Srbije, da u procesu stvaranja Velike Srbije dijelove hrvatskog teritorija pripoji Srbiji. Da bi se kod hrvatskog naroda pojačao taj dojam, Tuđman je odmah po dolasku na vlast najavio ukidanje konstitutivnog statusa srpskom narodu u Hrvatskoj, počeo provoditi prema Srbima diskriminatorsku politiku, što je uz zaglušujuću velikosrpsku propagandu dovelo do oružane pobune dijela srpskog naroda u Hrvatskoj i formiranja tzv. RSK, a diskriminatorne mjere hrvatske države prema pripadnicima srpskog naroda prerastaju u mjere državnog terorizma. Lupetalo se o silnoj potrebi bijega Hrvatske s Balkana, njenom osamostaljenju i oslobađanju od „beogradske pljačke“, njenom ulasku u „euroatlantske integracije“, jer ona je oduvijek pripadala „srednjeeuropskom krugu“, a da bi se to moglo trebala je „hrvatska puška na hrvatskom ramenu“ i „hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“, pa će Hrvatska biti krezovski bogata, bogatija i od Švicarske. Tuđmanu na ruku išla su silna nastojanja CIA, BND i Vatikana da se Jugoslaviju uništi prvenstveno radi njenog društveno-političkog uređenja, njene nezavisnosti i međunarodnog utjecaja. Kad su se tim nastojanjima pridružili velikosrpski hegemonistički nacionalizam i velikohrvatski separatistički nacional-šovinizam, smrtna presuda SFRJ je bila potpisana. No nisu se baš sve zemlje „zapadne demokracije“ oduševljavale uništenjem SFRJ znajući da će nasilna secesija Slovenije i Hrvatske dovesti do rata, EZ je protiveći se Njemačkoj ponudila prekoredni prijem SFRJ u redovno članstvo te asocijacije, pomoć od 5 mlrd. USD za restrukturiranje gospodarstva i obavezu da se po isteku pet godina od SFRJ mogu odvojiti one njene sastavnice koje to budu željele. Milošević i Tuđman, koji su već prije dogovorili rat kao sredstvo za provedbu dogovora iz Karađorđeva o „humanom preseljenju naroda i razmjeni teritorija“ su taj prijedlog EZ glatko odbili. Milošević nije htio u EZ „kao lakej“, a Tuđman je prije nužno morao „obnoviti Hrvatsko kraljevstvo“. A rat je, naravno, bio „opravdan, obramben i pravedan“, a u tom ratu smo “pobijedili treću komunističku vojnu silu svijeta i četvrtu vojnu silu Evrope“. Iako ta vojska, niti država čija je ona bila, u vrijeme te "pobjede“ već četiri godine nije postojala. Toliko o pričama Franje Tuđmana i njegovih apologeta o stvaranju države i ulasku Hrvatske u „euroatlantske integracije“. A kakva smo Švicarska, to valjda i sami vidite.

- 18:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.11.2019., četvrtak

Tko je zapravo i čije (strateške) ciljeve ispunio? Iz Matice i iz HAZU Iz „Pilara“ i s oltara, Iz povijesnih instituta A posebno sa ekrana. Kroz političarska usta, Uz potporu kroničara Izmišljajuć' i lažući Ustašija progovara. Andrej Plenković: „Sve smo strateške ciljeve ispunili i nalazimo se u klubu najrazvijenijih zemalja svijeta!“ Na stranu to što bih navedenu tvrdnju mogao prozvati otvorenom lažju, jer mi stanje u hrvatskom društvu daje za pravo tvrditi da hrvatski narod, usprkos tvrdnjama Andreja Plenkovića, svoje strateške ciljeve ispunio nije. Ovakva Hrvatska, kakva je danas, sasvim sigurno nije niti može predstavljati ispunjenje strateških ciljeva hrvatskog naroda. Samo netko je očito svoje ciljeve ispunio, pa tko je taj? Naime, isto što tvrdi Andrej Plenković za sebe tvrde nekadašnji pripadnici ekstremne hrvatske emigracije, pa se postavlja pitanje nisu li Tuđman i HDZ „stvarali državu“ kao ustašku osvetu hrvatskom narodu? U redovima ustaške emigracije je stalno, od završetka 2. Svjetskog rata pa do Tuđmanovog dolaska na vlast, prikriveno ili otvoreno tinjao bijes prema hrvatskom narodu, koji je, većinski se svrstavajući uz antifašizam, „iskazao nezahvalnost i izdao one koji su mu stvorili državu“. Dakle ustaše su hrvatskom narodu stvorili državu, tzv. NDH, onu istu koju je Hitler uspostavio 27. 03. 1941. svojom Direktivom br. 25, a onda udovoljio Mussolinijevom traženju i vlast u toj kvislinškoj tvorevini, demarkacionom linijom podijeljenoj na njemačku i talijansku okupacionu zonu, toliko o stvaranju države i njenoj nezavisnosti, predao u ruke marginalnoj terorističkoj organizaciji, Ustaškom pokretu. Čudni su mi ti „stvaratelji“ hrvatskih država, ustaše stvoriše državu koju je na tlu okupirane Kraljevine Jugoslavije svojom direktivom uspostavio Hitler, a pedesetak godina kasnije Franjo Tuđman „stvara“ državu koja već 46 godina postoji?! O raspoloženju ustaške emigracije su poslije uspješno završenog procesa Tuđmanovog „stvaranja države“, dakle poslije VRO „Oluja“, bivši pripadnici ustaške emigracije inkorporirani u sve pore hrvatskog društva, a posebno u MVEP, MUP- i HV, od kojih su neki stekli i visoke činove u HV, javno progovorili, pa će tako jedan od najistaknutijih, koji je stekao čin pukovnika HV, obraćajući se hrvatskom narodu, doslovno reći: „Imamo vas na oku, jedanput smo vam stvorili državu, pa ste je razbucali, sad smo vam je ponovo stvorili, ali ovaj vam puta nećemo dopustiti da i ovu razbucate“. Drugi, ne manje značajan pripadnik „časnog društva“, će bez ikakvog okolišanja reći da su oni sve vrijeme postojanja Titove Jugoslavije terorističkim akcijama protiv nje zapravo vodili „svojevrsni građanski rat“, kao i da su oni, dakle ustaše, „kroz DR ostvarili sve svoje ciljeve“. Rečeno mi daje za pravo tvrditi da je u Hrvatskoj pod Tuđmanovim vodstvom izvršena fašistička (ustaška) kontrarevolucija, zato jer se jedino tako mogu objasniti neke negativne pojave i procesi koji se odvijaju u hrvatskom društvu, opisane kao fašizacija (ustašizacija) kroz širenje mržnje i netolerancije prema drugim i drugačijim. Nakon svega postavljam si pitanje nije li ovo sveopće uništenje hrvatske države i poniženje hrvatskog naroda kroz njegovo razvlašćivanje i osiromašenje zapravo svjestan čin ustaške osvete tom narodu, zato što se u 2. Svjetskom Ratu nije većinski svrstao i stao iza Ustaškog pokreta. Ne znam kako je s vama, ali mene zaista smetaju brojne izjave i izjašnjavanja većine hrvatskih političara, koja su tek proizvoljna blebetanja, dobrim dijelom zasnovana na jednakom proizvoljnošću isfabriciranim „činjenicama“ hrvatskih falsifikatora istine i vremena, koji sami sebi vole tepati da su povjesničari, dakle ljudi tobože posvećeni znanosti s bar formalno prepoznatljivom znanstvenom podlogom, iako su neki od njih u svojoj suštini samo i jedino odvratni silovatelji povijesti. No kad se silovateljima povijesti pridruže, bilo svojom gromoglasnom šutnjom, bilo nesuvislim laprdanjima pravnici, sociolozi pa i ekonomisti, narod je potpuno opslužen „istinom“, jednako o prošlosti kao i o sadašnjosti. Sintagma, „prvi demokratski (slobodni) izbori“ kojom se opisuju izbori održani u svibnju 1990. implicite sadrži dvije neistine, a) da su svi izbori održani prije toga bili neslobodni i nedemokratski i b) da je višestranačje istoznačnica za demokraciju. Kako slobodno kandidiranje na predkandidacijskim i kandidacijskim skupovima, a potom izbor između više, na demokratski način utvrđenih kandidata, može biti neslobodno i nedemokratski? Kako li se samo previđa i samo postojanje SSRN kao mjesta „pluralizma interesa“ na kojem su se „bistrile“ razne ideje, stavovi i razmišljanja, pa i one inkompatibilne Programu SK. I radi toga jer su izbori bili i slobodni, a radi postupka kandidiranja i demokratski, priznati svjetski ekspert za strukturne promjene, Ichak Kalderon Adizes, ali i ne samo on, društveno-politički sustav u bivšoj državi opisuje kao demokratski socijalizam. O izbornom procesu u bivšoj državi kao nedemokratskom i neslobodnom bismo mogli govoriti tek da su kandidate za predstavnička tijela predlagala i liste kandidata utvrđivala tijela i organi SK. Ali tome nije bilo tako, nitko nikog nije sprječavao da kao kandidata predlaže koga želi … Dobro, istini za volju, nikom tada ne bi palo na pamet kandidirati primjerice Vicu Vukojevića, ali njega nitko pametan ne bi nikad ni za što kandidirao. Dakle izbore održane u SRH u svibnju 1990. jedino korektno možemo zvati prvim višestranačkim izborima. I nikako drugačije. Jel' tko možda hrvatske pravnike i sociologe sprječavao da o tome progovore? Povijest jest ili bi trebala biti znanost tumačenja prošlosti, ali je ona poput ekonomije podložna interpretacijama i reinterpretacijama, pogotovo tamo gdje ne postoje čvrsti materijalni dokazi ili svjedočenja vjerodostojnih svjedoka. U povijesti, već i zbog toga što se društvo odnosno društveni odnosi neprekidno razvijaju i mijenjaju, nema mogućnosti pozivanja na nekakve nepromjenjive uporišne točke kao što su prirodni zakoni kod prirodnih znanosti, ali postoje neprijeporne činjenice i postoji kontekst vremena i okolnosti uvjetovanih razvojem društvenih odnosa. Mogućnost proizvoljnih tumačenja, pogotovo kad su u pitanju ratna zbivanja, rodila su sintagmu da „povijest pišu pobjednici“, kad se rađaju društveno poželjne ili proglašene istine, obesmišljavajući tako onu da je „povijest učiteljica života“. Pa gdje to ti naši „silovatelji povijesti“ tako kardinalno griješe, pogotovo kad je novija povijest u pitanju? Ograničit ću se na ono što određuje našu sadašnjost i uzrokuje silne napetosti i ideološku podijeljenost hrvatskog naroda, što nas tjera da se kao narod bavimo prošlošću i kako sam već više puta naglašavao, da svoju sadašnjost živimo u prošlosti. 1. Okupaciju Kraljevine Jugoslavije i njeno „komadanje“ silovatelji povijesti tumače kao prestanak postojanja te države, pa onda svatko može raditi što ga je volja, prisvajati teritorije, uspostavljati paradržavne tvorevine i slično. Ali činom okupacije Kraljevina Jugoslavija nije prestala postojati, njena vlada djeluje u izgnanstvu, njena veleposlanstva su aktivna, nijedna država izvan tabora sila osovine nije s njom raskinula diplomatske odnose … 2. O uspostavi tzv. NDH govore kao o nekoj „državi hrvatskog naroda kojom su ostvarene njegove vjekovne težnje“, a ta kvislinška tvorevina je uspostavljena isključivo Hitlerovom voljom, odnosno njegovom Direktivom br. 25 od 27. 03. 1941., dakle bila je i nelegitimna i nelegalna, a imala je i ograničeno „vrijeme trajanja“; prestankom postojanja njenog tvorca, prestala je postojati i ona. Kraljevina Jugoslavija bila je unitarno uređena država, a na teritoriju unitarno uređenih država se mogu formirati autonomije pa i one političke, samo voljom ili uz suglasnost centralnih vlasti. Ta kvislinška tvorevina, tzv. NDH, bila bi nelegalna sve da je baš i uspostavljena voljom hrvatskog naroda, pa čak i u slučaju da je bila isključivo u granicama Banovine Hrvatske. 3. Ne samo nespominjanje, nego i nepoštivanje zaključaka Teheranske konferencije „velike trojice“, Konferencije na Jalti, Potsdamske konferencije … skupova „gospodara svijeta“ na kojima se krojila sudbina čovječanstva za naše silovatelje povijesti kao da se nisu održali, a njihovi zaključi kao da ne postoje, iako su određivali sudbine naroda i država, pa i naše. 4. Vađenje događanja iz konteksta vremena u kojem su se događali, ne uvažavajući ondašnje okolnosti, te njihovo preslikavanje i „preslikavanje“ na vrijeme sadašnje, što je potpuno nedopustivo. Oni bi, primjerice, na događanja iz 1945. primjenjivali konvencije usvojene 1949. 5. Neuvažavanje ili potpuno „preskakanje“ hijerarhijski najstarijeg dokumenta onog vremena, „Akta o bezuvjetnoj kapitulaciji njemačke OS“ (i svih vojski pod njemačkim nadzorom), pa kao onda tzv. NDH nije potpisala kapitulaciju, pa … A o značaju tzv. NDH i u njemačkim očima možda najbolje govori činjenica da su se njeni predstavnici uporno gurali da zajedno s Nijemcima sa Saveznicima pregovaraju o okončanju rata, odnosno predaji, ali njemačka strana nije htjela niti čuti o tome. Nijedna kvislinška tvorevina nije imala pristup tim pregovorima. I dok Saveznici kao neprijatelja raspoznaju njemačku OS i sve vojske pod njemačkim nadzorom, dakle one vojske koje su pripadale kvislinškim tvorevinama, kojima Saveznici nisu priznavali status država, dotle ideološki osviješteni „znanstvenici“, a nažalost sve češće i znanstvenici, nekritički zovu OS tzv. NDH hrvatskom vojskom, hrvatskom domovinskom vojskom pače, pa i na dan 15. 05. 1945. kad je ta „država“ već 7 dana bila „pokojna“, a rat završen. Akt o vojnoj predaji nacističke Njemačke, potpisan 7. svibnja 1945. u Reimsu i 8. svibnja 1945. u Berlinu, određuje 23:01 sati 08. 05. 1945. kao rok do kojega su njemačke OS i sve vojske pod njemačkim nadzorom trebale prestati s ratnim djelovanjem i položiti oružje pred onim savezničkim zapovjedništvima s kojima su dotad bile u borbenom kontaktu. Dobro je poznato da kvislinške snage s područja Jugoslavije te odredbe nisu poštovale, nego su nastavile s ratnim djelovanjem i time se prevele u status odmetnutih vojski, boraca izvan zakona, franktirera … Prema Ženevskom konvencijama na odmetnike se zaštitne odredbe, koje se odnose na ratne zarobljenike, ne primjenjuju, niti se oni i nakon što su razoružani imaju pravo na njih pozivati. Više puta sam dosad navodio da je, prema svjedočenju ustaškog pukovnika Danijela Crljena, na te činjenice poraženu stranu 09. 05. 1945. ujutro upozorio domobranski general Tomašević. Bez odziva! A kako i bi, a i zašto bi, kad su „znali“ da se samo moraju dokopati Austrije gdje ih “raširenih ruku“ čekaju Englezi. Zato se oni pod borbom probijaju prema Austriji kako bi se predali Englezima, rekao im, prema svjedočenju već spomenutog ustaškog pukovnika Danijela Crljena, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, njemu je tu povjerljivu informaciju posredovao papa Pio XII. Englezi će ih prihvatiti odmoriti, opremiti i poslati ih nazad u Jugoslaviju da se nastave boriti protiv „komunističkih zvijeri“. Za te engleske nakane su svi znali. Svi osim Engleza! Dakle tog 15. 05. 1945. su se na Lojbaškom polju našli odmetnuti pripadnici kvislinških vojski s područja Jugoslavije, a ne nikakve hrvatske ili bilo čije druge vojske, bez prava na bilo čiju i bilo kakvu zaštitu. O tome kako će se Saveznici ponašati i kakve mjere poduzimati prema onima koji ne budu poštovali odredbe Akta o predaji, govori njegov članak 5. ………………………………………………………………………. 5. U slučaju da njemačko Vrhovno zapovjedništvo ili bilo koje od snaga pod njihovim nadzorom ne djeluju u skladu s ovim Aktom o predaji, Zapovjedništvo Savezničkih ekspedicijskih snaga i Vrhovna komanda Crvene armije će poduzeti takve kaznene ili druge radnje koje će držati primjerenim. ……………………………………………………………………… Prema današnjem stanju hrvatskog društva, čija idejna podvojenost ima svoje ishodište u vremenu 2. Svjetskog rata, uz jedan paradoks da Ustaški pokret nikad u hrvatskom narodu nije imao toliko pristaša kao što ih ima u vrijeme današnje. E sad da vidimo kako je došlo do tog ustaškog revivala koji se rađa paralelno sa stasanjem HDZ-a i Tuđmanovim osvajanjem vlasti, jer je Tuđman započeo koketirati s ustaštvom već šezdesetih godina prošlog stoljeća prigrlivši kao svoju već spomenutu izvorno ideju Vjekoslava Maksa Luburića o potrebi ostvarenja jedinstva u redovima hrvatskog naroda, koje je navodno jedino moguće postići kroz pomirbu sinova partizana i ustaša, a toj pomirbi silno smeta Jugoslavija, koju treba rušiti svim sredstvima. Nakaradno shvaćanje demokracije u kojem su promicanje fašizma i negacija holokausta svedeni pod demokratsko pravo na drugačije mišljenje, premda to u svijetu, a pogotovo Evropi, teško stradaloj u 2. Svjetskom ratu, gotovo nigdje nije slučaj, vrijedi upravo suprotno, promocija fašizma i negacija holokausta su u brojnim državama zapriječeni kaznenim zakonima. Tražeći nekakve analogije, koje sežu u vrijeme 2. Svjetskog rata i dolaska ustaša na vlast u Hrvatskoj, na um mi pada Tisova Slovačka, koju je kao i tzv. NDH uspostavio Hitler svojim dekretom, odgovarajući tako na molbu svojeg prijatelja pape Pia XII da na području nekadašnje A-U Monarhije uspostavi dvije katoličke države, ali avaj, tu svaka sličnost prestaje; Slovačka biskupska konferencija distancira se od kvislinških vlasti, Slovačka ne osniva logore smrti, a od okupatora je oslobađaju jedinice CA. Za razliku od SBK Crkva u Hrvata, predvođena zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem, najpriležnije surađuje s kvislinškim ustaškim režimom, ponekad osuđujući ustaške postupke, ali blagoslivlja rezultat ustaške vladavine, „Katoličku državu Hrvatsku“, kako je Stepinac tepao tzv. NDH. Danas je kler Stepinčeve crkve naprosto impregniran ustaštvom. Iz crkvenih redova dolaze tvrdnje da ni Stepinac ni katolički kler u tzv. NDH nisu bili povezani s ustaškim pokretom, što je istina ravna onoj da danas Josip Bozanić i katolički kler nisu povezani s HDZ-om i doslovno impregnirani ustaštvom. Nigdje u nekad okupiranim državama Evrope, osim u pribaltičkim državama i u procesu „demokratizacije“ Ukrajine nema takvog žala za kvislinškim režimima, niti se itko u vrijeme današnje pokušava poistovjećivati s okupatorima ili kvislinškim vlastima, premda ima pojava neofašizma, ali nigdje u mjeri u kojoj je to u Hrvatskoj. U svim zemljama u kojim su postojali pokreti otpora slave njihove pripadnike, a ne kvislinške OS i milicije.

- 12:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.11.2019., nedjelja

Neznanjem do znanja Na hrvatskoj društvenoj sceni na svim područjima i u svim sferama društvenog života i ljudskog djelovanja sve je više po narod i državu opasnih ljudi, „ljudi koji previše znaju o premalo toga“, kako ih je svojedobno opisao general G. Patton. Najveća koncentracija takvih ljudi je u državnoj upravi, u tijelima i organima vlasti, dakle tamo gdje se odlučuje o sudbini naroda i države. To su ljudi, koji naprosto nisu spremni rješavati nagomilane probleme u hrvatskom društvu, njihovo je znanje toliko da unaprijed znaju kako se ništa ne može, pa se odluke donose presporo i nekakvim zaobilaznim putevima, kao vađenje mandula kroz anus, kako bi taj proces slikovito opisao narod. Razina neznanja u RH je u zabrinjavajućem porastu, a neznanje spregnuto s korupcijom i kriminalom je upravo pogubno, jednako za narod kao i za državu. Konkretan primjer neznanja i nepoznavanja problematike je svađa vlasti i odnosnih sindikata oko povećanja koeficijenata zaposlenicima u prosvjeti i obrazovanju. I jedna i druga strana laprdaju o nekakvim „postocima“, kao da su koeficijenti radnih mjesta nekakve proizvoljne vrijednosti koje onda možemo za par posto uvećati kako bismo zaposlenicima povećali plaće. Kao da koeficijenti radnih mjesta nisu posljedica procesa analitičke procjene svakog pojedinog radnog mjesta, nego nekakvih dogovora i proizvoljnih određivanja, pa ih se onda može kroz postotke povećavati ili umanjivati. Po meni glavni krivac za priče o koeficijentima, u visine plaća zaposlenika u prosvjeti ne ulazim, je odnosno ministarstvo, MZOS, koje je kroz svoje reformske i „reformske“ (kurikularna reforma) procese zaposlenike u prosvjeti dodatno opteretilo, povećavajući im složenost poslova, dodajući im nova zaduženja i time povećavajući odgovornost bez „diranja“ koeficijenata odnosnih radnih mjesta (mislim da koeficijenti nisu mijenjani ni poslije uvođenja Bolonjskog modela). A poslije svake promjene u odgojno-obrazovnom procesu, ne samo da je trebalo, nego se i moralo analitički prevrednovati svako radno mjesto i dodijeliti mu novi koeficijent. Da je tako rađeno, današnje priče o koeficijentima i „postocima“ ne bi bilo, raspravljalo bi se samo o visini plaća u segmentu odgoja i obrazovanja. Naravno da u svim tim procesima odnosni sindikati, odnosno njihovi čelni ljudi i središnjice nisu nevini, jer su poslije svake reformske promjene u odgojno-obrazovnom procesu trebali u MZOS-u „vrištati“ o potrebi nove analitičke procjene radnih mjesta. Ovako iz pukog neznanja i vlast i sindikati napamet lupetaju o postocima povećanja koeficijenata zaposlenika u odgojno-obrazovnom procesu. Da je znanja, rasprava bi se vodila o potrebi nove analitičke procjene radnih mjesta u odgojno-obrazovnom procesu.

- 14:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #