14.09.2019., subota

Narod smo koji bi trebao umrijeti od srama … … zato što smo najgoroj fukari, bagri i brabonjcima iz redova hrvatskog naroda dopustili da nam razgrađuju, uništavaju, pa i ratom ruše, uređenu srednje razvijenu evropsku državu, jer to je Hrvatska kao SRH u SFRJ bila. Da, ta SR Hrvatska bila je u najsigurnijoj i najotvorenijoj zemlji svijeta mjesto ugodno za život iz koje se istinabog odlazilo na rad u inozemstvo, ali se i vraćalo, dok se iz današnje RH iseljava i ne vraća. Hrvati su se prihvaćajući Tuđmana odrekli antifašizma, dopustili izvođenje ustaštva na javnu i političku scenu, a s Tuđmanom i HDZ-om povezanom organiziranom kriminalu dali da se razmaše, čime su bez svake sumnje omogućili svrstavanje Hrvatske na krivu stranu povijesti. Nanijeti vlastitom narodu i državi toliko zla koliko su Franjo Tuđman i HDZ nanijeli hrvatskom narodu i njegovoj državi ne može se iz neznanja niti slučajno, to mora biti namjerno. Posljedica te zle namjere je ta da se Hrvati zbog besperspektivnosti i kaotičnog stanja u društvu iseljavaju, ali i nezaustavljivo izumiru, a pomoći niotkud nema, niti se u samoj Hrvatskoj naziru neke snage koje bi bile voljne i mogle promijeniti tu sumornu stvarnost. Pada mi na um da ta bezidejnost i nedostatak volje i snage za provedbu neophodnih društvenih promjena, a Hrvatskoj je nužan društveni preporod, imaju svoje ishodište u našem sluganskom mentalitetu, koji je iznjedrio i ovakvu kompradorsku vlast. Parafraziram Ivicu Dačića: “Biološko izumiranje Hrvatske, devastiranje njene infrastrukture, uništavanje gospodarstva, kulture, znanosti, zdravstva, školstva... sve to je bilo opravdano velikom nacionalnom zadaćom.” A od potrebe za stvaranjem države veće nacionalne zadaće nema, pa makar ta država već postojala i bila tako definirana svojim ustavom, ali i ustavom federativne države čiji je ravnopravni sastavni dio bila. Tuđmanov politički program je u svojoj biti vrlo jednostavan; osvojiti vlast, a potom je podrediti svojim potrebama. Glavninu tog političkog programa čini a) realizacija ideje pomirbe između onih koji nisu bili u svađi, izvorno Luburićeve ideje, kojom se ustaštvu trebao dati legitimitet i tako ga izvesti na hrvatsku javnu i političku scenu, b) provedba lustracije Srba, a ne komunista, što je zapravo bio eufemizam za izgon dijela Srba ("Nastavit ću tamo gdje su ustaše stali 1945., istjerat ću Srbe iz Hrvatske!") i c) rušenje Jugoslavije svim sredstvima, što je bio conditio sine qua non jednako za provedbu procesa pomirbe, kao i za izgon Srba iz Hrvatske. Glavnina pak Tuđmanovog gospodarskog programa sadržana je u rečenici: „Ono što je danas državno, društveno, bit će sutra vaše, to je naš konačni cilj“, koju je Tuđman izrekao 1987. u restoranu „Croatia“ u Mississaugi tamo okupljenoj ustašiji. To je u svojoj suštini značilo distribuciju i redistribuciju svih narodnih dobra među onima koji su osvojili vlast. Prijepor oko datuma koji će se ubuduće obilježavati kao Dan državnosti je navodno riješen tako da će to od iduće godine biti 30. 05. jer je na taj dan 1990. u SRH konstituiran novi saziv Hrvatskog sabora, ovaj puta poslije prvih višestranačkih izbora. Dakle, tim novim sazivom Hrvatskog sabora u postojećoj državi se uspostavlja država? Ili čak stvara, kako je čin svojeg dolaska na vlast opisao Franjo Tuđman dajući mu značaj veličanstvenosti, a zdušno prihvatila hrvatska „domoljubna“ bagra i brabonjci. Tako ludi, da bi čin svojeg dolaska na vlast prozvali stvaranjem države, nisu bili čak ni Mussolini i Hitler, a vi onda zaključujte sami … vrijeme je pokazalo da je Tuđmanov dolazak na vlast u Hrvatskoj prouzročio takve poremećaje u kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda, koji su gotovo neusporedivi s bilo čime u našoj povijesti. U negativnom, sve uništavajućem smislu. Hrvatski narod će tako doznati da prije tog čina, Tuđmanovog dolaska na vlast, nije postojalo ništa i da se postanak svijeta u Hrvatskoj računa od tog 30. 05. 1990. Doduše neki „domoljubi“ će upozoravati da je i prije ipak nešto postojalo, ali samo u periodu od 10. 04. 1941. do 09. 05. 1945., poslije čega je nastupilo „zamračenje“, prestanak svega i potpuni prekid života koji je trajao punih 45 godina. Istinabog, malo „svjesniji“ među „domoljubima“ će priznati da je i u periodu 1945. – 1990. ipak postojalo nešto, ali da je to bila tek jugoslavenska komunistička diktatura iza „željezne zavjese“, riječju, pakao na zemlji. Oni „nedomoljubno“ raspoloženi Hrvati će tih 45 godina opisivati kao „zvjezdane trenutke“ u povijesti hrvatskog naroda i njegove države, jer je prvi puta u povijesti u zajedničkoj državi bio potpuno ravnopravan s drugim narodima i njihovim državama. A ta zajednička država, SFR Jugoslavija, čije društveno-političko uređenje priznati svjetski eksperti, kao Ichak Kalderon Adizes, Michael Parenti, Phil Butler i drugi, opisuju kao demokratski socijalizam, slovila je za najotvoreniju i najsigurniju državu svijeta U tom periodu je Hrvatska od zaostale zemlje s 90 % poljoprivrednog stanovništva, u kojoj se još oralo drvenim plugovima, s 50 % nepismenih, u kojoj su harale zarazne bolesti, uključujući malariju, izrasla u modernu srednje razvijenu evropsku državu i mjesto ugodno za život. Za sve, osim za ustaše! Ali ipak, morao je negdje postojati bar djelić pakla, jer samo u paklu su se mogli formirati, stasati i odrastati zaljubljenici u laž mržnju i zločin, ta bagra i brabonjci, koji su nam predvođeni Franjom Tuđmanom uz pomoć ustaške emigracije „stvorili državu“, na sliku i priliku tzv. NDH. Hrvatska država, ne kakvom ju je stvorio, jer on ništa nije stvarao, nego u što je RH, uz pomoć najgore hrvatske bagre i brabonjaka, pretvorio Franjo Tuđman, a njegovo djelo nastavili njegovi apologeti, je svojevrsni relikt prošlosti u modernom svijetu, relikt kojem upravo pristaje naziv „muljevito dno Evrope“ (soggy bottom of Europe), kojeg joj je svojedobno (početkom siječnja 2007.) nadahnuto „dodijelio“ The Economist, ukratko je tako opisujući pri uspoređivanju s drugim evropskim državama. Manjkavi politički pluralizam, dvojbena sloboda medija, izostanak vladavine prava i nedostatak volje da se to ukorijenjeno sumorno stanje mijenja, su osnovni elementi koji su poslužili analitičarima The Economista za navedenu ocjenu. Vi sami ocijenite jel' se i koliko se stanje u RH otada promijenilo, bez obzira na to što je ona u međuvremenu postala punopravnom članicom EU. Manjkavostima koje navodi The Economist valja dodati silno jačanje ustaštva a time i fašizaciju hrvatskog društva, koji svoje ishodište imaju u već spomenutoj ideji pomirbe unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, jer je tobože hrvatski narod unutar sebe bio gotovo nepomirljivo posvađen, definirane od strane njenog idejnog tvorca Vjekoslava Maksa Luburića kao pomirbe sinova ustaša i partizana, koji, nota bene, osim rijetkih ustaštvom zaluđenih pojedinaca i „skojevaca“, nisu bili ni u kakvoj svađi. Pomirba je tobože trebala dovesti do jedinstva u redovima hrvatskog naroda što je tobože conditio sine qua non svakog društvenog napretka i prosperiteta, a dovela je, onako kako ju je Tuđman provodio, do legalizacije ustaštva i njegovog izvođenja na društvenu javnu i političku scenu u Hrvatskoj, što i jest bio Luburićev cilj. Kroz proces pomirbe partizani, ti antifašistički borci protiv okupatora, pokušavaju se zapravo izjednačiti s okupatorskim slugama ogrezlim u nezamislive zločine nad vlastitim narodom, što dovodi do oplakivanja zločinaca na Lojbaškom polju, prikazujući ih kao nevine žrtve i borce za Hrvatsku. Ili uz vojničke počasti sahranjivati posmrtne ostatke na smrt osuđenih i pogubljenih zločinaca. Hrvatski narod je u svojoj samostalnoj državi, za koju jednostavno nije bio spreman i s kojom, ovakvom kakva je, očito ne zna što bi počeo, žrtva mitova pretvorenih u dogme, koje podržava najveći dio njegove političke elite, klera Stepinčeve crkve, a onda i jedan nezanemariv dio društvene elite kojeg predstavljaju vrlo utjecajni ljudi s područja znanosti i kulture, koji su čak i dvije najznačajnije institucije u hrvatskom narodu, HAZU i Maticu hrvatsku, „prenamijenili“, degradirali i pretvorili u puku transmisiju politike upravo u funkciji, ne samo održavanja i podržavanja, nego i u proizvodnji mitova. Imali smo gotovo sve i kao narod, zahvaljujući respektabilnoj državi u kojoj smo živjeli, bez svake sumnje u Evropi i u svijetu bili netko, a onda najednom odlučismo na vlast dovesti Tuđmana i tako izgubiti sve i postati nitko. Postavlja se pitanje ima li uopće pravo na opstanak narod, koji je imao gotovo sve i bio netko, a onda sam izabrao da izgubi sve i postane nitko? Ili bi ipak trebao umrijeti od srama?

- 13:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Nijemci i Austrijanci podijeljeni oko pozdrava „Sieg! – Heil!“ A ne, nisu, to su samo Hrvati podijeljeni oko „starog hrvatskog pozdrava“ „Za dom! – Spremni!“, bar tako pokazuju rezultati najnovije ankete Promocija plus … Nijemci i Austrijanci dobro znaju što pozdrav „Sieg! – Heil!“ znači, kojem vremenu pripada, koliko smrti i koja stradanja i patnje su milijunima ljudi prouzročili oni iz redova njihovih naroda koji su pozdravljali tim pozdravom. Te pripadnike iz redova vlastitih naroda se ni u Njemačkoj ni u Austriji ne smatra borcima za Njemačku ili Austriju, jedan i drugi narod prošli su kroz procese denacifikacije, njihovim predsjednicima i kancelarima na um ne pada da svojim izjavama i relativiziranjem potiču ideološke i druge podjele unutar svojih nacionalnih korpusa. I još nešto, možda i značajnije, ti predsjednici i kancelari su potpuno jasni u osudi nacifašizma niti ne pokušavjući stvari relativizirati ili zamagljivati suštinu, kod njih nema nikakvih „cuboka“ i nikakvih „i“ ili „ali“. Njemačka kancelarka Angela Merkel će se tako u Moskvi zahvaliti ruskom narodu („narodima bivšeg SSSR-a“) koji je uz ogromne žrtve oslobodio njemački narod od zla nacizma, a njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier će se ponizno ispričati poljskom narodu za sva zla, patnje i stradanja koja su mu nanijeli nacisti, proglasivši bez ikakvih ograda i prenemaganja čitav 2. Svjetski rat njemačkim zločinom. Možda bi se i Nijemci i Austrijanci ponašali drugačije da su morali „stvarati državu i voditi opravdani, pravedni i obrambeni Domovinski rat“, što je eufemizam za provođenje fašističke kontrarevolucije, pa su tako ustaše, surovi okupatorski sluge i besprimjerni zločinci, odjednom prerasli u autentične borce za Hrvatsku, čiji su sljednici u redovima HOS-a u crnim odorama, s krunicom oko vrata i uz „stari hrvatski pozdrav“ dali svoj doprinos u DR, pa bi im kao taj pozdrav trebalo ostaviti za njihovu upotrebu. (sic!) Eto, Nijemci znaju i prihvaćaju svoj dio odgovornosti, na pamet im ne pada da bi se poistovjećivali s nacistima, a Hrvati nikako da nauče tko su i što bili ustaše i kakav su monstruozni režim vlasti uspostavili i da tim ustašama i tom režimu pripada pozdrav „Za dom! – Spremni!“. Uostalom, postavlja se pitanje zašto bi se ijedan Hrvat ponosio onim čega se treba sramiti? I na primjeru odnosa Nijemaca prema nacizmu i Hrvata prema ustaštvu vidi se tko je narod, a tko bagra i brabonjci. Da me se ne bi pogrešno shvatilo pa da ispadne da ja tvrdim da u današnjoj Njemačkoj i Austriji nema nacizmu sklonih pojedinaca pa i grupa, jer ih ima, no ja govorim o velikoj većini naroda, političkoj klimi u tamošnjim društvima i posebno o odgovornim ljudima u vlasti. Svjedoci smo protivljenja i energičnih reakcija građana svaki put kad se neonacisti odluče pokazati u javnosti. A 26. 05. 1941. je hrvatska mladost najzornije pokazala što misli o ustašama, njihovom režimu i rasnim zakonima, kad su stajući uz svoje vršnjake druge nacionalnosti i druge vjere ispisali jednu od najsvjetlijih stranica u hrvatskoj povijesti poznatu kao „Akcija stadion“. Takvo što se u to doba u Njemačkoj i Austriji ne samo da nije moglo dogoditi, nego je uz „Sieg! – Heil!“ naprosto nezamislivo. Što je to što su hrvatski srednjoškolci znali te 1941., a ne znaju danas, gotovo 80 godina kasnije? Danas je nezamislivo da mladi Hrvati stanu u obranu onih druge nacije i druge vjere, o rasi da ne govorim. Mržnja prema drugim i drugačijim je uz laž i pohlepu jedna od „svijetlih“ tekovina tuđmanizma. Svjedoci smo neoustaških divljanja u Hrvatskoj, neovisno o kome se radi, bili to oko pozdrava „Za dom! – Spremni!“ okupljeni pojedinci i grupe, Skejini HOS-ovci ili Keleminčeva „garda“, dok na estradi i dalje prednjači Thompson … Sve učestali napadi na pripadnike srpske manjine, kako verbalni, tako i batinjanjem, natjerali su predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca da o tome javno progovori upozoravajući na te pojave, osuđujući ih, prokazujući promotore i nazivajući stvari pravim imenom. Pupovčeve riječi izazvale su pravu lavinu reakcija, uglavnom optužbi izrečenih na njegov račun, jednako od političara, vladajućih, posebno predsjednice RH, premijera i predsjednika Hrvatskog sabora i onih iz opozicije, političkih analitičara, opinionmakera i influencera, ali i iz redova hrvatske intelektualne elite, da omniprezentne braniteljske udruge i ne spominjem. Svega je tu bilo, od izraženog neslaganja, preko optužbi za blaćenje Hrvatske pa do poziva na kazneni progon i linč. Zaista su bili rijetki oni pojedinci koji su ukazivali na utemeljenost i opravdanost Pupovčeve reakcije, ali i oni upozoravajući na potrebu ublažavanja retorike, tobože u funkciji smirivanja tenzija u društvu. Od Pupovca se tražilo da izjavu u potpunosti javno povuče, ili je bar preformulira tako da iz nje ispadne usporedba današnje Hrvatske s tzv. NDH. A onda na Pupovčevu stranu staje jedan Hrvat od imena, odvjetnik Krunislav Olujić, bivši glavni državni odvjetnik i predsjednik Vrhovnog suda, koji doslovno kaže: "Da sam na mjestu gospodina Pupovca ne bih se ispričao jer i mi u Hrvatskoj svjedočimo blagoj puzajućoj ustašizaciji Hrvatske i onda ne znam zašto to tražiti od Pupovca da povlači kada i ja to vidim". Da, gospodine Olujiću, svi mi koji znamo što je, čiji je i kamo pripada pozdrav „Za dom! – Spremni!“, svjedočimo da je g. Milorad Pupovac u pravu i da ne treba ništa preformulirati, ništa ublažavati, niti se ičega odricati, a da bi mnogi u hrvatskom društvu trebali na „korekciju vida“.

- 13:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #