14.09.2019., subota

Narod smo koji bi trebao umrijeti od srama … … zato što smo najgoroj fukari, bagri i brabonjcima iz redova hrvatskog naroda dopustili da nam razgrađuju, uništavaju, pa i ratom ruše, uređenu srednje razvijenu evropsku državu, jer to je Hrvatska kao SRH u SFRJ bila. Da, ta SR Hrvatska bila je u najsigurnijoj i najotvorenijoj zemlji svijeta mjesto ugodno za život iz koje se istinabog odlazilo na rad u inozemstvo, ali se i vraćalo, dok se iz današnje RH iseljava i ne vraća. Hrvati su se prihvaćajući Tuđmana odrekli antifašizma, dopustili izvođenje ustaštva na javnu i političku scenu, a s Tuđmanom i HDZ-om povezanom organiziranom kriminalu dali da se razmaše, čime su bez svake sumnje omogućili svrstavanje Hrvatske na krivu stranu povijesti. Nanijeti vlastitom narodu i državi toliko zla koliko su Franjo Tuđman i HDZ nanijeli hrvatskom narodu i njegovoj državi ne može se iz neznanja niti slučajno, to mora biti namjerno. Posljedica te zle namjere je ta da se Hrvati zbog besperspektivnosti i kaotičnog stanja u društvu iseljavaju, ali i nezaustavljivo izumiru, a pomoći niotkud nema, niti se u samoj Hrvatskoj naziru neke snage koje bi bile voljne i mogle promijeniti tu sumornu stvarnost. Pada mi na um da ta bezidejnost i nedostatak volje i snage za provedbu neophodnih društvenih promjena, a Hrvatskoj je nužan društveni preporod, imaju svoje ishodište u našem sluganskom mentalitetu, koji je iznjedrio i ovakvu kompradorsku vlast. Parafraziram Ivicu Dačića: “Biološko izumiranje Hrvatske, devastiranje njene infrastrukture, uništavanje gospodarstva, kulture, znanosti, zdravstva, školstva... sve to je bilo opravdano velikom nacionalnom zadaćom.” A od potrebe za stvaranjem države veće nacionalne zadaće nema, pa makar ta država već postojala i bila tako definirana svojim ustavom, ali i ustavom federativne države čiji je ravnopravni sastavni dio bila. Tuđmanov politički program je u svojoj biti vrlo jednostavan; osvojiti vlast, a potom je podrediti svojim potrebama. Glavninu tog političkog programa čini a) realizacija ideje pomirbe između onih koji nisu bili u svađi, izvorno Luburićeve ideje, kojom se ustaštvu trebao dati legitimitet i tako ga izvesti na hrvatsku javnu i političku scenu, b) provedba lustracije Srba, a ne komunista, što je zapravo bio eufemizam za izgon dijela Srba ("Nastavit ću tamo gdje su ustaše stali 1945., istjerat ću Srbe iz Hrvatske!") i c) rušenje Jugoslavije svim sredstvima, što je bio conditio sine qua non jednako za provedbu procesa pomirbe, kao i za izgon Srba iz Hrvatske. Glavnina pak Tuđmanovog gospodarskog programa sadržana je u rečenici: „Ono što je danas državno, društveno, bit će sutra vaše, to je naš konačni cilj“, koju je Tuđman izrekao 1987. u restoranu „Croatia“ u Mississaugi tamo okupljenoj ustašiji. To je u svojoj suštini značilo distribuciju i redistribuciju svih narodnih dobra među onima koji su osvojili vlast. Prijepor oko datuma koji će se ubuduće obilježavati kao Dan državnosti je navodno riješen tako da će to od iduće godine biti 30. 05. jer je na taj dan 1990. u SRH konstituiran novi saziv Hrvatskog sabora, ovaj puta poslije prvih višestranačkih izbora. Dakle, tim novim sazivom Hrvatskog sabora u postojećoj državi se uspostavlja država? Ili čak stvara, kako je čin svojeg dolaska na vlast opisao Franjo Tuđman dajući mu značaj veličanstvenosti, a zdušno prihvatila hrvatska „domoljubna“ bagra i brabonjci. Tako ludi, da bi čin svojeg dolaska na vlast prozvali stvaranjem države, nisu bili čak ni Mussolini i Hitler, a vi onda zaključujte sami … vrijeme je pokazalo da je Tuđmanov dolazak na vlast u Hrvatskoj prouzročio takve poremećaje u kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda, koji su gotovo neusporedivi s bilo čime u našoj povijesti. U negativnom, sve uništavajućem smislu. Hrvatski narod će tako doznati da prije tog čina, Tuđmanovog dolaska na vlast, nije postojalo ništa i da se postanak svijeta u Hrvatskoj računa od tog 30. 05. 1990. Doduše neki „domoljubi“ će upozoravati da je i prije ipak nešto postojalo, ali samo u periodu od 10. 04. 1941. do 09. 05. 1945., poslije čega je nastupilo „zamračenje“, prestanak svega i potpuni prekid života koji je trajao punih 45 godina. Istinabog, malo „svjesniji“ među „domoljubima“ će priznati da je i u periodu 1945. – 1990. ipak postojalo nešto, ali da je to bila tek jugoslavenska komunistička diktatura iza „željezne zavjese“, riječju, pakao na zemlji. Oni „nedomoljubno“ raspoloženi Hrvati će tih 45 godina opisivati kao „zvjezdane trenutke“ u povijesti hrvatskog naroda i njegove države, jer je prvi puta u povijesti u zajedničkoj državi bio potpuno ravnopravan s drugim narodima i njihovim državama. A ta zajednička država, SFR Jugoslavija, čije društveno-političko uređenje priznati svjetski eksperti, kao Ichak Kalderon Adizes, Michael Parenti, Phil Butler i drugi, opisuju kao demokratski socijalizam, slovila je za najotvoreniju i najsigurniju državu svijeta U tom periodu je Hrvatska od zaostale zemlje s 90 % poljoprivrednog stanovništva, u kojoj se još oralo drvenim plugovima, s 50 % nepismenih, u kojoj su harale zarazne bolesti, uključujući malariju, izrasla u modernu srednje razvijenu evropsku državu i mjesto ugodno za život. Za sve, osim za ustaše! Ali ipak, morao je negdje postojati bar djelić pakla, jer samo u paklu su se mogli formirati, stasati i odrastati zaljubljenici u laž mržnju i zločin, ta bagra i brabonjci, koji su nam predvođeni Franjom Tuđmanom uz pomoć ustaške emigracije „stvorili državu“, na sliku i priliku tzv. NDH. Hrvatska država, ne kakvom ju je stvorio, jer on ništa nije stvarao, nego u što je RH, uz pomoć najgore hrvatske bagre i brabonjaka, pretvorio Franjo Tuđman, a njegovo djelo nastavili njegovi apologeti, je svojevrsni relikt prošlosti u modernom svijetu, relikt kojem upravo pristaje naziv „muljevito dno Evrope“ (soggy bottom of Europe), kojeg joj je svojedobno (početkom siječnja 2007.) nadahnuto „dodijelio“ The Economist, ukratko je tako opisujući pri uspoređivanju s drugim evropskim državama. Manjkavi politički pluralizam, dvojbena sloboda medija, izostanak vladavine prava i nedostatak volje da se to ukorijenjeno sumorno stanje mijenja, su osnovni elementi koji su poslužili analitičarima The Economista za navedenu ocjenu. Vi sami ocijenite jel' se i koliko se stanje u RH otada promijenilo, bez obzira na to što je ona u međuvremenu postala punopravnom članicom EU. Manjkavostima koje navodi The Economist valja dodati silno jačanje ustaštva a time i fašizaciju hrvatskog društva, koji svoje ishodište imaju u već spomenutoj ideji pomirbe unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, jer je tobože hrvatski narod unutar sebe bio gotovo nepomirljivo posvađen, definirane od strane njenog idejnog tvorca Vjekoslava Maksa Luburića kao pomirbe sinova ustaša i partizana, koji, nota bene, osim rijetkih ustaštvom zaluđenih pojedinaca i „skojevaca“, nisu bili ni u kakvoj svađi. Pomirba je tobože trebala dovesti do jedinstva u redovima hrvatskog naroda što je tobože conditio sine qua non svakog društvenog napretka i prosperiteta, a dovela je, onako kako ju je Tuđman provodio, do legalizacije ustaštva i njegovog izvođenja na društvenu javnu i političku scenu u Hrvatskoj, što i jest bio Luburićev cilj. Kroz proces pomirbe partizani, ti antifašistički borci protiv okupatora, pokušavaju se zapravo izjednačiti s okupatorskim slugama ogrezlim u nezamislive zločine nad vlastitim narodom, što dovodi do oplakivanja zločinaca na Lojbaškom polju, prikazujući ih kao nevine žrtve i borce za Hrvatsku. Ili uz vojničke počasti sahranjivati posmrtne ostatke na smrt osuđenih i pogubljenih zločinaca. Hrvatski narod je u svojoj samostalnoj državi, za koju jednostavno nije bio spreman i s kojom, ovakvom kakva je, očito ne zna što bi počeo, žrtva mitova pretvorenih u dogme, koje podržava najveći dio njegove političke elite, klera Stepinčeve crkve, a onda i jedan nezanemariv dio društvene elite kojeg predstavljaju vrlo utjecajni ljudi s područja znanosti i kulture, koji su čak i dvije najznačajnije institucije u hrvatskom narodu, HAZU i Maticu hrvatsku, „prenamijenili“, degradirali i pretvorili u puku transmisiju politike upravo u funkciji, ne samo održavanja i podržavanja, nego i u proizvodnji mitova. Imali smo gotovo sve i kao narod, zahvaljujući respektabilnoj državi u kojoj smo živjeli, bez svake sumnje u Evropi i u svijetu bili netko, a onda najednom odlučismo na vlast dovesti Tuđmana i tako izgubiti sve i postati nitko. Postavlja se pitanje ima li uopće pravo na opstanak narod, koji je imao gotovo sve i bio netko, a onda sam izabrao da izgubi sve i postane nitko? Ili bi ipak trebao umrijeti od srama?

- 13:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.