14.09.2019., subota

Nijemci i Austrijanci podijeljeni oko pozdrava „Sieg! – Heil!“ A ne, nisu, to su samo Hrvati podijeljeni oko „starog hrvatskog pozdrava“ „Za dom! – Spremni!“, bar tako pokazuju rezultati najnovije ankete Promocija plus … Nijemci i Austrijanci dobro znaju što pozdrav „Sieg! – Heil!“ znači, kojem vremenu pripada, koliko smrti i koja stradanja i patnje su milijunima ljudi prouzročili oni iz redova njihovih naroda koji su pozdravljali tim pozdravom. Te pripadnike iz redova vlastitih naroda se ni u Njemačkoj ni u Austriji ne smatra borcima za Njemačku ili Austriju, jedan i drugi narod prošli su kroz procese denacifikacije, njihovim predsjednicima i kancelarima na um ne pada da svojim izjavama i relativiziranjem potiču ideološke i druge podjele unutar svojih nacionalnih korpusa. I još nešto, možda i značajnije, ti predsjednici i kancelari su potpuno jasni u osudi nacifašizma niti ne pokušavjući stvari relativizirati ili zamagljivati suštinu, kod njih nema nikakvih „cuboka“ i nikakvih „i“ ili „ali“. Njemačka kancelarka Angela Merkel će se tako u Moskvi zahvaliti ruskom narodu („narodima bivšeg SSSR-a“) koji je uz ogromne žrtve oslobodio njemački narod od zla nacizma, a njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier će se ponizno ispričati poljskom narodu za sva zla, patnje i stradanja koja su mu nanijeli nacisti, proglasivši bez ikakvih ograda i prenemaganja čitav 2. Svjetski rat njemačkim zločinom. Možda bi se i Nijemci i Austrijanci ponašali drugačije da su morali „stvarati državu i voditi opravdani, pravedni i obrambeni Domovinski rat“, što je eufemizam za provođenje fašističke kontrarevolucije, pa su tako ustaše, surovi okupatorski sluge i besprimjerni zločinci, odjednom prerasli u autentične borce za Hrvatsku, čiji su sljednici u redovima HOS-a u crnim odorama, s krunicom oko vrata i uz „stari hrvatski pozdrav“ dali svoj doprinos u DR, pa bi im kao taj pozdrav trebalo ostaviti za njihovu upotrebu. (sic!) Eto, Nijemci znaju i prihvaćaju svoj dio odgovornosti, na pamet im ne pada da bi se poistovjećivali s nacistima, a Hrvati nikako da nauče tko su i što bili ustaše i kakav su monstruozni režim vlasti uspostavili i da tim ustašama i tom režimu pripada pozdrav „Za dom! – Spremni!“. Uostalom, postavlja se pitanje zašto bi se ijedan Hrvat ponosio onim čega se treba sramiti? I na primjeru odnosa Nijemaca prema nacizmu i Hrvata prema ustaštvu vidi se tko je narod, a tko bagra i brabonjci. Da me se ne bi pogrešno shvatilo pa da ispadne da ja tvrdim da u današnjoj Njemačkoj i Austriji nema nacizmu sklonih pojedinaca pa i grupa, jer ih ima, no ja govorim o velikoj većini naroda, političkoj klimi u tamošnjim društvima i posebno o odgovornim ljudima u vlasti. Svjedoci smo protivljenja i energičnih reakcija građana svaki put kad se neonacisti odluče pokazati u javnosti. A 26. 05. 1941. je hrvatska mladost najzornije pokazala što misli o ustašama, njihovom režimu i rasnim zakonima, kad su stajući uz svoje vršnjake druge nacionalnosti i druge vjere ispisali jednu od najsvjetlijih stranica u hrvatskoj povijesti poznatu kao „Akcija stadion“. Takvo što se u to doba u Njemačkoj i Austriji ne samo da nije moglo dogoditi, nego je uz „Sieg! – Heil!“ naprosto nezamislivo. Što je to što su hrvatski srednjoškolci znali te 1941., a ne znaju danas, gotovo 80 godina kasnije? Danas je nezamislivo da mladi Hrvati stanu u obranu onih druge nacije i druge vjere, o rasi da ne govorim. Mržnja prema drugim i drugačijim je uz laž i pohlepu jedna od „svijetlih“ tekovina tuđmanizma. Svjedoci smo neoustaških divljanja u Hrvatskoj, neovisno o kome se radi, bili to oko pozdrava „Za dom! – Spremni!“ okupljeni pojedinci i grupe, Skejini HOS-ovci ili Keleminčeva „garda“, dok na estradi i dalje prednjači Thompson … Sve učestali napadi na pripadnike srpske manjine, kako verbalni, tako i batinjanjem, natjerali su predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca da o tome javno progovori upozoravajući na te pojave, osuđujući ih, prokazujući promotore i nazivajući stvari pravim imenom. Pupovčeve riječi izazvale su pravu lavinu reakcija, uglavnom optužbi izrečenih na njegov račun, jednako od političara, vladajućih, posebno predsjednice RH, premijera i predsjednika Hrvatskog sabora i onih iz opozicije, političkih analitičara, opinionmakera i influencera, ali i iz redova hrvatske intelektualne elite, da omniprezentne braniteljske udruge i ne spominjem. Svega je tu bilo, od izraženog neslaganja, preko optužbi za blaćenje Hrvatske pa do poziva na kazneni progon i linč. Zaista su bili rijetki oni pojedinci koji su ukazivali na utemeljenost i opravdanost Pupovčeve reakcije, ali i oni upozoravajući na potrebu ublažavanja retorike, tobože u funkciji smirivanja tenzija u društvu. Od Pupovca se tražilo da izjavu u potpunosti javno povuče, ili je bar preformulira tako da iz nje ispadne usporedba današnje Hrvatske s tzv. NDH. A onda na Pupovčevu stranu staje jedan Hrvat od imena, odvjetnik Krunislav Olujić, bivši glavni državni odvjetnik i predsjednik Vrhovnog suda, koji doslovno kaže: "Da sam na mjestu gospodina Pupovca ne bih se ispričao jer i mi u Hrvatskoj svjedočimo blagoj puzajućoj ustašizaciji Hrvatske i onda ne znam zašto to tražiti od Pupovca da povlači kada i ja to vidim". Da, gospodine Olujiću, svi mi koji znamo što je, čiji je i kamo pripada pozdrav „Za dom! – Spremni!“, svjedočimo da je g. Milorad Pupovac u pravu i da ne treba ništa preformulirati, ništa ublažavati, niti se ičega odricati, a da bi mnogi u hrvatskom društvu trebali na „korekciju vida“.

- 13:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.