12.03.2019., utorak

Dva morala i dvije povorke sjećanja Pišem o dva odvojena obilježavanja godišnjice proboja logoraša iz ustaškog logora smrti u Jasenovcu, o dvije povorke sjećanja, dakle svojevrsnoj komemoraciji žrtvama tog najvećeg ustaškog stratišta, koje će se ove godine održati i na dva odvojena datuma. Jednu povorku će 12. 05. činiti ljudi antifašističkih uvjerenja, SABA i predstavnici židovske, srpske i romske zajednice u ime antifašističke Hrvatske, a drugu će 14. 05. činiti promotori fašizma, dakle zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, predvođeni pripadnicima službenih hrvatskih vlasti, dakle predstavnici blajburške Hrvatske. Bilo tko sa zrnom soli u glavi bi si opravdano postavio pitanje što uopće na mjestu ustaškog logora smrti imaju tražiti oni koji su pokrovitelji neonacističkih manifestacija poput one na Lojbaškom polju, kod jame Jazovka ili oni što slave Pavelića i druge ustaške monstrume, služeći im mise zadušnice, to bi bilo kao da se njemački neonacisti okupe i u kolonama sjećanja prodefiliraju na mjestima nekih od nacističkih logora smrti, a posebno Auschwitza. Nije li to pomalo shizofrena situacija da isti ljudi na jednom mjestu slave koljače, a na drugom odaju počast njihovim žrtvama? Iskustva drugih nam nisu bila dovoljna da shvatimo da svaki onaj narod koji nije na pravi način, dakle uvažavajući činjenice i okolnosti smještene u kontekst vremena, spoznao svoju prošlost i pomirio se s njom, prisiljen svoju sadašnjost živjeti u prošlosti. Sam Franjo Tuđman je kao „poviestnik“ bio je istaknuti protagonist nakaradnog tumačenja naše prošlosti, pristaša povijesnog revizionizma pod krinkom tobožnje borbe za istinu. A bio je tek nedoučeni skriboman, zadrti mitoman i patološki lažljivac, koji je istinu mogao izreći tek ako bi se zabunio. Sad najednom on postaje stameni borac za istinu kojom bi se našu prošlost najprije učinilo neizvjesnom, a onda je poboljšalo i promijenilo. Podsjećam da je Tuđman radi napisanih laži bio prisiljen promijeniti čitavo jedno poglavlje u svojoj knjizi. Franjo Tuđman je dao legitimitet fašističkom zločinu prvo svojom izjavom da tzv. „NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin, nego i izraz vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom“ i drugo stavljanjem tzv. NDH u Ustav RH. Tako su u Hrvatskoj fašizam i antifašizam postali prvo jednakovrijedni, da bi za vladajuću garnituru HDZ-a fašizam (ustaštvo) postao i vrjedniji, SDP-ove vlade nisu učinile ništa da to stanje promijene. Ta hrvatska nakaradna priča ima svoje ishodište u prevelikom broju ustaških zlikovaca koji su izbjegli kaznu za sve one monstruozne zločine koje su počinili, provodeći „rasne zakone“ i „čisteći teren“, tako što ih je KC „štakorskim kanalima“ uputila na „vježbanje demokracije“ u Argentinu i druge hrvatske „prekomorske departmane“, otkud su širili „istinu“ o „hrvatskim vjekovnim težnjama“ i o tome kako su ih zli komunisti spriječili da te težnje sprovedu u djelo. Tako su koristeći i svojevrsno „glavinjanje“ Austrije, koja je radi svoje nacističke prošlosti i sama dugo bila u svojevrsnom raskoraku između nacizma i demokracije, 1952. skupina je ustaških emigranata, okupivši se na Lojbaškom polju kod Bleiburga, lansirala priču o Bleiburgu kao tobožnjem velikom stratištu i u povijesti najvećoj hrvatskoj tragediji, priču bez ikakve osnove, koja je, što putem osobnih kontakata, što putem emigrantskog tiska, prodrla i na jugoslavenske prostore i ubrzo postala mit koji se širio i rastao kao i broj na Lojbaškom polju stradalih odmetnutih pripadnika OS tzv. NDH, težeći sustići Bulajićevu brojku od 700.000 Srba stradalih u ustaškom logoru smrti Jasenovcu. Razlika je jedino u tome što su u Jasenovcu stvarno pobijene desetine tisuća ljudi i to samo zato što su bili druge rase, druge nacije, druge vjere ili političkog uvjerenja, dok na Lojbaškom polju nitko nije ubijen. Tamo je jedino „preminula“ tzv. NDH i tamo se njoj komemorira od 1952. do danas, u organizaciji i pod pokroviteljstvom zaljubljenika u laž, mržnju i zločin, s tim da ovi suvremeni u Hrvatskoj sebe nazivaju antitotalitaristima. Priču o masovnim smaknućima ratnih zarobljenika i razoružanih odmetnika i „punjenju rovova i jama“ podupirali su i neki iz partizanskih redova, među kojima je najpoznatiji tada partizanski major, kasnije mistik, Simo Dubajić. Nakaradno i proizvoljno tumačenje prošlosti, odnosno njeno tumačenje na neznanstven i nepovijestan način, koje je istini za volju postojalo i u SRH, ali zbog svoje fašističke komponente opravdano jako potisnuto „čučalo“ u „podzemlju“, dobilo je „pravo građanstva“ po Tuđmanovim dolasku na vlast iskazivano tobože kao demokratsko pravo na drugačije mišljenje, gubeći iz vida da se u civiliziranim društvima promocija fašizma i negacija holokausta ne mogu podvesti pod demokratsko pravo na drugačije mišljenje, sili hrvatski narod da svoju sadašnjost živi u prošlosti. Zamislite si samo paradoksalnu situaciju da se na demokratsko pravo na drugačije mišljenje pozivaju promotori fašizma, zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, dakle oni koji su protiv demokracije i svakog prava pojedinca. Postavlja se pitanje kako je ustaštvo, zločin u ideji i realizaciji poražen u 2. Svjetskom ratu, uopće došlo na javnu i političku scenu u SRH/RH, državi izašloj iz rata kao članice pobjedničke Antifašističke koalicije i postalo ne samo ravnopravno antifašizmu nego čak i prevladavajuće kad je politička elita HDZ-a u pitanju? Lijepo, podmetnuto je kukavičje jaje, priča o potrebi svehrvatske pomirbe (izvorno, pomirbe sinova ustaša i partizana), ali ne pomirbe s vlastitom prošlošću, već pomirbe kroz izjednačavanje fašizma s antifašizmom, kao da se u 2. Svjetskom ratu ništa dogodilo nije i kao da se na zna tko je i zašto rat započeo i tko je u ratu pobijedio. Zagovornici svehrvatske pomirbe a zapravo zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, stasali uz Tuđmana i izašli ispod njegovih skuta, uporno dokazuju da su za vrijeme 2. Svjetskog rata kvislinzi, dakle veleizdajnici i sluge okupatora bili borci za Hrvatsku, a antifašistički borci, borci protiv okupatora i oni koji su uspostavili FDH/NRH,SRH kao nacionalnu državu hrvatskog naroda, su zločinci, borci za Jugoslaviju, borci protiv svake Hrvatske. Po raspadu Jugoslavije u svim novonastalim bantustanima eskalirale su priče o „partizanskim ratnim i poratnim zločinima“, s time da je najveći broj znanstvenika, a posebno „znanstvenika“ i „nezavisnih“ istražitelja tih „zločina“ u Hrvatskoj, a onda u Sloveniji, s time da se čini da ta „istraživanja“ u Sloveniji pomalo jenjavaju, u Hrvatskoj naprosto bukte. Drugi dio mita odnosio se na tvrdnju da 2. Svjetski rat na području tzv. NDH nikad nije završio, jer „NDH nikad nije potpisala kapitulaciju“, pa tako ni njena OS nije poražena, ona se je samo privremeno sklonila u Austriju radi oporavka i pregrupiranja, kako bi se tako oporavljena vratila nazad i nastavila ostvarivati „vjekovne težnje hrvatskog naroda“. Najveći broj njenih pripadnika se i vratio uz „pomoć“ JA, dok je manji dio odlučio ostvarivati „vjekovne težnje hrvatskog naroda“ slanjem terorista u novo uspostavljenu državu. Treći dio mita je od svega najbesmisleniji, jer ga čini ni na čemu zasnovana tvrdnja kako je logor smrti u Jasenovcu 1945. nastavio s radom i pod komunističkom vlašću radio sve do 1953. Besmisao je u tome što su prilikom povlačenja ustaše miniranjem potpuno uništili sve objekte nekadašnjeg logora, pa nije jasno što je to tamo moglo „raditi“. Tako da možemo reći da službena kolona sjećanja dolazi radi ovog lažnog Jasenovca koji je „radio od 1945. do 1953.“, a ona neslužbena radi odavanja počasti žrtvama ustaškog logora smrti Jasenovac 1941. – 1945.. I na kraju umjesto zaključka pitanje, možete li uopće zamisliti da u današnjoj Njemačkoj ili Austriji vlasti izraze potrebu mirenja s nacistima, a nacističkoj ideologiji daju pravo građanstva na tamošnjoj javnoj i političkoj sceni?

- 18:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Zaljubljenici u laž, mržnju i zločin Zaljubljenici u laž, mržnju i zločin na čelu hrvatskih svjetovnih i crkvenih vlasti, ali samo svoje, blajburške Hrvatske, ne da vode hrvatski narod i njegovu državu u 19. stoljeće, nastavljajući „grandiozno“ djelo Franje Tuđmana, oni ga vode prema srednjem vijeku ili još bolje, u nestanak. Oni jednostavno previđaju i samo postojanje antifašističke Hrvatske, ona njih ne zanima, za njih ne postoji, premda je bar dva puta brojnija od ove blajburške i za čitav svijet jedina relevantna. Na taj dio hrvatskog naroda oni uopće ne obraćaju pažnju, taj dio hrvatskog naroda, iako većinski, za njih ne postoji. Radi kontinuirane i uporne promocije fašizma, odnosno njegove hrvatske inačice, ustaštva i nerijetkih negacija holokausta, što traje od Tuđmanovog dolaska na vlast, Hrvatsku se s raznih strana opravdano, iako dosad uglavnom bezuspješno, opominje, upozorava i proziva, pa i označava kao „muljevito dno Evrope“. Hrvatske vlasti, još od Tuđmanovih vremena nisu vidjele i ne vide što čitav svijet vidi i „ne čuju dobro“, valjda zato što su bile upozoravane i od najrelevantnijih svjetskih čimbenika, najčešće diplomatskim rječnikom. No sada s desne strane austrijskog političkog spektra, a onda i iz krugova tamošnje Katoličke crkve dolazi osuda ponašanja hrvatskih političkih i crkvenih vlasti radi onoga na što su desetljećima upozoravane neizravno, ali i izravno, da je svakogodišnje okupljanje radi tobožnje komemoracije i odavanja pošte nevinim žrtvama na Lojbaškom polju najveći i neprikriveni neonacistički skup u srcu Evrope, inkompatibilan kako sa suvremenom Evropom, tako i sa čitavim svijetom. Rečeno je to najizravnije, jasno i bez diplomatskih rukavica, tako da nitko u Hrvatskoj ne može reći da nije dobro čuo ili da nije razumio. Osim na nespornim činjenicama zasnovanim istinitim tvrdnjama, koje su navedene kao osnova za odluku administratora biskupije Gurk, nema izraženog nikakvog neprijateljstva, nikakve zluradosti, a izjavu su ipak „na nož“ dočekale jednako crkvene kao i svjetovne vlasti u Hrvatskoj. Svi hrvatski „blajburgeri“, od onih iz HBK, iz vlasti, laici … digoše se na zadnje noge i krenuše unisono u napad protiv austrijskih ljevičara koji su eto „ispritiskali“ i izmanipulirali tamošnju crkvu iznudivši odluku o zabrani održavanja misnog slavlja na Lojbaškom polju 18. svibnja. Tom zabranom se po njima Hrvatima zapravo ukida pravo da na mjestu „najveće tragedije i stradanja hrvatskog naroda“ odaju poštu tamo smaknutim nevinim žrtvama, ljudima koje su na pravdi Boga smaknule „jugoslavenske komunističke zvijeri, samo zato što su Hrvati“. Oni pak laici poznati, po tome da previše znaju o ničemu, udaraju po Austriji „teškim topništvom“, jer kao baš su se pravi našli, baš će nam Austrijanci dijeliti lekcije, a Hitler je bio Austrijanac … Istini za volju, inicijativa za zabranu okupljanja, a ne samo mise, na Lojbaškom polju krenula je s desne, a ne s lijeve strane austrijskog političkog spektra, od tamošnjih pučana, koji smatraju da će ukoliko budu tolerirali neonacistička okupljanja u svojoj sredini i njih percipirati kao neonaciste, a oni to, kažu, niti jesu niti žele da ih netko takvima doživljava. I nije Hitler bio jedini Austrijanac kao dio nacionalsocijalističke nomenklature, mnogi Austrijanci su bili opaki nacistički funkcioneri, pripadnici represivnog aparata, gestapovci, oficiri Wehrmachta i SS-a, poput Ernsta Kaltenbrunnera i Aloisa Brunnera uz Adolfa Eichmanna najzaslužnijih u provedbi Endloesunga, eufemizma za holokaust. Samo Austrijanci za razliku od hrvatskih „blajburgera“, koji slave laž, mržnju i zločin, ne slave ni Hitlera, ni druge nacističke „zaslužnike“ iz redova austrijskog naroda niti slave nacionalsocijalizam kao ideologiju, niti se poistovjećuju s njim. Kako u Austriji nije kao u Njemačkoj provedena denacifikacija, Austrijanci su se tog zla oslobađali težim putem, sami, dok ga se na kraju nisu oslobodili. Zato smatram da su opomene, upozorenja i prozivke na temu nacifašizma i holokausta, koji dolaze iz Austrije čak i vrjednije nego one koje dolaze iz Njemačke. Spomenuti zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, a svi iz vrha hrvatskih svjetovnih i crkvenih vlasti, kao i dio intelektualne elite su takvi, meni izgledaju poput onog vozača iz priče koji vozi u krivom smjeru, tvrdeći da zapravo on jedini vozi u pravom smjeru, a svi drugi vozači, koji ga upozoravaju, trube i na njega galame, zapravo voze u krivom smjeru. On se niti u jednom trenutku ne pita jel' moguće da baš on jedini vozi u pravom smjeru, a svi dugi griješe. Svi oni su teško zaljubljeni u tzv. NDH, a zaljubljenost je stanje svojevrsnog duševnog poremećaja, jer da nije, onda bi se bar neki, ako ne baš svi, zapitali zašto se takvom silinom naša prošlost tumači na neznanstveni i nepovijesni način, jer samo tako kvislinška tvorevina, a tzv. NDH je upravo to bila, može biti „ostvarenje vjekovnih težnji jednog naroda“? Ili kako je Lojbaško polje postalo najveće stratište i najveća tragedija hrvatskog naroda u povijesti, iako tamo nikakvih egzekucija nije bilo? Kako je ZDS postao stari hrvatski pozdrav? A onda opet kako nitko od zaljubljenika u laž mržnju i zločin, ništa ne zna o tome da promocija fašizma nije pravo na drugačije mišljenje, a da negacija holokausta nije dopuštena? Oni ne znaju ili neće znati da bi to bilo nedopustivo čak i da nije postojala tzv. NDH sa svojim logorima smrti i monstruoznim ustaškim režimom … I sve to ljudi s visokim obrazovanjem društvenog usmjerenja, od kojih neki sa završenim studijem povijesti na FFZg, a neki bogami i s doktoratom znanosti!? Kao da su povijest učili od kojekakvih kriminalaca i patoloških lažljivaca, nepismenjaka pristiglih iz australijskih i kanadskih pripizdina ili argentinskih gaučosa, potomaka visokih ustaških dužnosnika, koji sve više zagađuju hrvatski javni prostor i truju i samu dušu hrvatskog naroda.

- 18:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

„Usrećivanje“ naroda uz miris „tamjana“ Nekritički prihvaćajući tvrdnje, kako onda, tako i danas, kako bez višestranačja živimo u totalitarnom sustavu, kako onda, krenulo se rušiti sustav koji sasvim sigurno nije bio totalitaran, jer je u sebi sadržavao čak i elemente direktne demokracije (delegatski sustav). Malo je bilo onih koji su se i onda pitali kako bi uopće bilo moguće istodobno totalitarno vladati i steći status najotvorenije i najsigurnije države svijeta? Jer SFRJ je upravo to bila i to ne u svojim očima, već je takvom bila i od svijeta percipirana. Nitko da se upita kakve je veze s ikakvom demokratskom vladavinom imalo primjerice sve ono što je prethodilo dolasku Margareth Thatcher na vlast u Velikoj Britaniji ili pak sama njena vladavina kasnije. Ili, jel' SFRJ bila totalitarno uređena i vođena država zato što joj CIA nije provodila izbore i što joj CIA nije postavljala premijere? Ali eto, oni iz EZ i Ameri su nas uvjeravali i u tome uspjeli da je višestranačje, ako već ne istoznačnica sa demokracijom, a ono bar conditio sine qua non bilo kakve demokracije. Na kraju se CIA uspjela izboriti da nas „demokratizira“, da nam provodi izbore i postavlja premijere i govori nam da sada živimo u demokratski uređenoj državi. Kad je urušen samoupravni društveno-politički sustav, odmah se nasrnulo na društveno vlasništvo, prozivajući ga nevlasništvom, i Alaj-begovom slamom, jer nema nam napretka bez privatnog vlasništva. Dobro, zahtjev iz EZ je bio, rekao bih i opravdan, da se privatno vlasništvo pred zakonom izjednači s drugim oblicima vlasništva, ali ostaje nejasno zašto se krenulo u privatizaciju društvenog vlasništva. Po meni samo radi povodljivosti i nekritičkog oduševljenja tobože izuzetno uspješnim „tačerizmom“ ili „reganomikom“. Nije li možda trebalo pustiti privatnicima da pokrenu posao, izgrade poduzeća, posluju pod istim uvjetima kao i poduzeća u društvenom, stranom ili mješovitom vlasništvu, pa onako efikasni i profitabilni naprosto samelju konkurenciju u društvenom vlasništvu? Takav pristup sasvim sigurno ne bi vodio u opći grabež, pljačku i uništenje svega što je izgrađeno i stvoreno u „totalitarnom“ sustavu vlasti. Odmah po tome kad je višestranačje ovladalo hrvatskim javnim i političkim prostorom, političku i društvenu scenu su vrlo bučno okupirali dotad samozatajni „velikani“ hrvatske gospodarske i političke misli, od kojih sam neke i osobno poznavao, a veliku većinu njih smatrao politički i inače potpuno nepismenim, gotovo nedotupavnim. Tako su se najprije stidljivo počeli probijati glasovi o tome kako Hrvatska kao SRH u SFRJ i nije država, bez obzira što je bila tako definirana ustavima, svojim i federacije, a ako i je, onda to nije u potpunosti, jer samo samostalna Hrvatska, subjekt međunarodnog prava, može biti država u punom smislu te riječi i ostvarenje vjekovnih težnji hrvatskog naroda. Istinabog, kad su te vjekovne težnje u pitanju, malo su bunili rezultati izbora 1939. kad je jugoslavenski političar dr. Vladko Maček sa svojim HSS-om do nogu potukao „frankovce“ koji su u svojem programu imali Hrvatsku kao samostalnu državu, koji su osvojili oko 3 % glasova. No dobro, na prvim višestranačkim izborima u SRH, pobjedu, kažu uz brojne izborne prijevare, odnosi stranka-pokret, HDZ, predvođena disidentom dr. Franjom Tuđmanom. Odmah po preuzimanju vlasti glasovi o potrebi osamostaljenja Hrvatske i njenog izdvajanja iz SFRJ postaju sve češći i sve glasniji, ma koliko se u svojoj suštini nalazili u sferi iracionalnog. Sve se češće čula jasno izražena tobožnja „životna potreba“ hrvatskog naroda za „hrvatskom lisnicom u hrvatskom džepu“ i hrvatskom puškom na hrvatskom ramenu“. No kako su se odnosi na jugoslavenskoj javnoj i političkoj sceni pogoršavali i počeli utjecati na gospodarske odnose, razvijale su se rasprave o tome što će se dogoditi s hrvatskim gospodarstvom u uvjetima nestanka jugoslavenskog tržišta i jugoslavenske sirovinske osnove. O tome su vođene rasprave u HGK, ali na ta pitanja iz vrhova vlasti nikad nije bilo jasnih odgovora, slali bi nam Šimu Đodana koji je lupetao o Hrvatskoj bogatijoj od Švicarske, jer „na hrvatskim granicama u ovom času čeka najmanje 100 milijardi dolara od hrvatskog iseljeništva da bude uloženo u Hrvatsku. Bogato hrvatsko iseljeništvo naravno svoj novac neće ulagati u Hrvatsku sve dok je ona u okviru Jugoslavije“. Ali tu nije bio kraj, jer su se po Šimi Đodanu i njegovim istomišljenicima uz kapital hrvatskog iseljeništva u Hrvatsku trebali vraćati iseljeni Hrvati ili njihovi potomci, sve sami bogataši, poduzetnici i stručnjaci, koji bi se „vratili već ranije, ali nisu mogli podnositi komunističku Jugoslaviju“. I da, Hrvatska se osamostaljuje u nju se iz iseljeništva vraća, ali mahom zadrti pojedinci, nerijetko zadojeni ustaštvom i klerofašizmom, u preuskim kaputićima i bez „cvonjka“ u džepu, a dolaze samo zato što su im prilikom svojih posjeta Tuđman i njegovi emisari obećavali brzo bogaćenje. Od bogatih Hrvata jedino su se Lukšići ukotvili u Hrvatskoj, Ilija Letica je došao, snimio stanje i kad je shvatio s kim ima posla, otperjao nazad bez ikakvih poslovnih aranžmana, Ante Maglica je nešto pokušavao, ali je ubrzo odustao, jedino je kontroverzni „dečko s Trešnjevke“, Boris Mikšić, nešto napravio u Belom Manastiru i Kaštel Sućurcu … No kako narod kaže da svako zlo sa sobom donosi i nešto dobrog, tako je i ovo pridonijelo shvaćanju da hrvatsko iseljeništvo nije bogato i da ne raspolaže nikakvim stotinama milijardi dolara koje bi nesebično ulagalo u „stari kraj“, pa bio on i izvan Jugoslavije. U slanju u „stari kraj“ najproduktivnije su bile Hrvatske katoličke misije u Kanadi i Australiji uglavnom one hercegovačkih franjevaca, pod ustaškom kontrolom, punkt u Norvalu je ostao nenadmašen. Istini za volju u slanju šljama nisu zaostajali ni drugi „hrvatski prekomorski departmani“, poput Argentine primjerice. Ipak najveći doprinos u slanju “bogatih, obrazovanih i stručnih“ dalo je naše susjedstvo, BiH, otud su pristigle stotine tisuća „najkvalitetnijih Hrvata“, koji svojom „ljubavlju“ Hrvatsku naprosto guše i ne daju joj da živi. Dakle oni imućni se nisu vraćali, nisu se vraćali ni poduzetnici, a bogami niti stručnjaci ili vrhunski znalci na bilo kojem području ljudske djelatnosti, koji bi jedini mogli pridonijeti društvenom i gospodarskom razvoju Hrvatske. Ali zato smo usrećeni brojnim pripadnicima Opus Dei i sličnim „produktivnim“ šljamom, kao da toga i bez njih nismo imali u gotovo nepodnošljivoj mjeri. Nas kao narod niti su razorile, niti nas razaraju priče o ustašama i partizanima, nas su razorile i dalje nas razaraju laži i povijesne krivotvorine, posebno „garnirane“ mržnjom prema drugima i drugačijima, a ne posustaju ni priče o potrebi pomirbe (sinova ustaša i partizana) i hrvatskom jedinstvu, kao njihov sastavni dio. Laži i povijesne krivotvorine posebno su nadahnuto stvarane i njegovane u redovima ustaške emigracije, pardon, hrvatske dijaspore, premda ni u zemlji nisu zaostajale osim što su iznošene i širene „u pola glasa“, jer su u bratstvo-jedinstvenim uvjetima opravdano bile okarakterizirane kao kažnjivo djelo neprijateljske propagande ili uznemiravanje javnosti za blažu formu. S posebnim, nadahnućem i intenzitetom su njegovane u hrvatskim katoličkim, misijama, pogotovo onima koje su vodili hercegovački franjevci, naročito oni u Kanadi. Digresija: Prisjećam se tako da sam kao dječak prelistavao sačuvane stare kalendare iz vremena između dva rata, a posebno mi se dopadao jedan izdan u Osijeku koji je imao podlistak pod imenom „Osječki zvekan“, koji je vrvio šalama posebno onima na račun klera. Evo jedne takve: „U predvečerje župnik u sakristiji uvježbava djevojački crkveni zbor. Po završenoj probi djevojke se spremaju i odlaze kućama. Vani se već spustio mrak … Župnik se obrati jednoj od lokalnih ljepotica na odlasku, moleći je da ga malo pričeka jer joj treba nasamo nešto važno reći. Nakon nekog vremena otvara vrata sakristije, djevojka i on izlaze van, on gasi svjetlo i zaključava sakristiju ispred koje je mrkli mrak. I sad u mraku župnik počinje hvatati curu, zagrlio je čvrsto, dodiruje joj grudi i pokušava je poljubiti. Djevojka se otima i pokušava se izvući iz njegovog čvrstog zagrljaja, pa joj pri tom otimanju „pobjegne“ jedan prilično glasan „zvonimir“ … I sad ona sva u nelagodi propenta: - Oprostite, molim, sveti gospodine! Glas iz tame: - Kakav svetac, takav tamjan!“ Eto, upravo miris takvog “tamjana“ širi se oko pokera klerofašističkih, opus deističkih asova, koje nam je tako nesebično podarilo hrvatsko iseljeništvo. Nadam se da ste se dosjetili da mislim na Johna Vincenta (Vicu) Batarela, Stephena (Stjepu) Bartulicu, don Damira Stojića i msgr. Jurja Jezerinca, jer samo miris takvog tamjana odgovara svim onim bljuvotinama kojima nas obasipaju spomenuti, o čemu god da govore, bilo to o svećeničkoj pedofiliji, koju bi oni svrstali među interne katoličke stvari, položaju i pravima žena u društvu … ma svemu živom, a najviše o stvarima o kojima ili ništa ne znaju ili koje ih se uopće ne tiču. Dođoše nam okađeni „tamjanom“ iz šale, kao da mi nismo imali i nemamo dovoljno autohtonih mantijaša-budalaša poput npr. don Anđelka Kaćunka, Zlatka Sudca, biskupa Vlade Košića … Hvala svima koji su se odazvali Tuđmanovom sirenskom zovu i došli nas usrećivati, nisu trebali, puno sretniji smo bili bez njih.

- 18:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.03.2019., subota

Stepinčeva crkva i Blajburška Hrvatska u suzama Čitamo tako da Biskupija Gurk ne odobrava održavanje spomen-mise na Loibacher Feldu, odnosno da Katolička crkva Koruške uskraćuje Hrvatskoj biskupskoj konferenciji suglasnost za Bogoslužje 18. svibnja. To znači da će se već tradicionalna okupljanje na Loibacher Feldu u blizini Bleiburga u subotu, 18. svibnja, vrlo vjerojatno održati ove godine bez misnog slavlja. Naime Biskupija Gurk objavila je u petak 08. ožujka, da biskupijski upravitelj Engelbert Guggenberger nije odobrio zahtjev Hrvatske biskupske konferencije za održavanje mise ove godine. Toj odluci prethodila je detaljna analiza komemoracije 2018. godine i brojne rasprave na razini austrijske i hrvatske biskupske konferencije, kao i s vjernicima hrvatske zajednice u Koruškoj, ali i s predstavnicima austrijskih službi sigurnosti. Nakon komemoracije održane u svibnju 2018. godine, Austrijska biskupska konferencija raspravljala o tom za mnoge sve više kontroverznom skupu, koji se sve češće naziva najvećim neonacističkim okupljanjem u Evropi poslije 2. Svjetskog rata, na svom ljetnom samitu u Mariazellu u lipnju 2018. godine. Zaključeno je da organizatori okupljanja nisu ili nisu u potpunosti poštovali stroge odredbe koje je Biskupija Gurk unaprijed dala organizatorima, kao što su zabrana isticanja zastava, kao i nošenja relevantnih znački i uniformi, s namjerom da se izbjegne svaka instrumentalizacija memorijalnog okupljanja, a pogotovo misnog slavlja u političke svrhe ili za ideološke potrebe, iako posebno grubi incidenti nisu zabilježeni. Činjenica je da je u posljednjih nekoliko godina na tamošnje okupljanje redovito dolazilo više od deset tisuća vjernika - mnogi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sve što se tamo događalo i sve što se vidjelo izazivalo je sve više kritika s raznih strana naglašavajući da su tamošnja misna slavlja postala magnet za ljude koji su pokazivali fašističke simbole i nisu skrivali svoja fašistička uvjerenja. Da bi se te pojave suzbile, prošle je godine Biskupija Gurk nametnula stroge i detaljno opisane zahtjeve za očuvanje duhovne prirode slavlja. Tome treba dodati da su austrijske vlasti prošle godine znatno pooštrile odredbe odnosnog zakona, koje se odnose na djela promocije nacifašizma i negacije holokausta Ovo samo da ne bi bilo da nismo znali. Naravno da se poslije ovoga na noge digla jednako Hrvatska biskupska konferencija, kao i Blajburška Hrvatska. Daju se izjave, pišu se protesti, ne bi li Koruška crkva povukla svoju zabranu, koja je uslijedila nakon višegodišnjih upozorenja, kumljenja i molbi austrijskih svjetovnih i crkvenih vlasti, da se na Loibacher Feldu prestane promovirati nacionalšovinizam i da prodike prestanu biti programatski politički govori u slavu ustaštva i tzv. NDH. Naravno da je to uglavnom bilo kao i „gluhom dobro jutro“, kako je to u RH već po ustaljenom običaju. Razumije se samo ono što je popraćeno nedvosmislenom prijetnjom. E pa sada se je to dogodilo, sad ni u HBK, ni u PBV, ni u Hrvatskom saboru neće moći reći da „nisu dobro čuli“ ili da su „pogrešno razumjeli“ iako u protestnom obraćanju HBK, koje je promptno uslijedilo sve upućuje upravo na „slab sluh“ i „pogrešno shvaćanje“, jer HBK odbacuje kao neosnovane sve navode iz obrazloženja odluke Biskupije Gurk. Ne nisu oni tamo slavili ustaštvo i tzv. NDH, kao što ih ne slave ni kod kuće. Ne nisu se oni tamo bavili revizijom povijesti i negiranjem ustaških zločina, jednako kao što se time ni kod kuće ne bave. E pa eto, baš radi tog nebavljenja je i uskraćena suglasnost za održavanje misnog slavlja na Loibacher Feldu 18. svibnja 2019. Kako odluka Biskupije Gurk nije neopoziva, ja osobno bih volio da je, zbog očekivanih daljnjih pritisaka na Austrijsku biskupsku konferenciju, ali i na austrijske državne vlasti da se ipak misno slavlje tog 18. svibnja tamo dopusti, može se dogoditi da odluka bude povučena i da mise ipak bude, ali vjerujte mi, da ako mise i bude, tamo više nikad ništa neće biti isto kao što je bilo prije. Uvjeravam vas da neće biti ni zastava ni ustaškog znakovlja, a da će i popratni govori i propovjedi biti bitno drugačiji nego što su bili dosad, jer će u slučaju i najmanjeg kršenja postroženih uvjeta koje je postavila Biskupija Gurk, zabrana održavanja, koja će potom biti bez svake sumnje izrečena, biti i neopoziva i biti trajna. Uzbudio nam se i Vlado Šeks, podržava reakciju HBK, strah ga je, kaže, da ova odluka o zabrani Biskupije Gurk ne bi prouzročila ilegalna okupljanja ekstremista (sic!), jer ekstremisti se valjda trebaju okupljati legalno. Naravno da se s HBK složio i predsjednik Hrvatskog sabora, Gordan Jandroković, najavljujući saborsku raspravu na temu pod naslovom „Kako dalje s Bleiburgom“. Očekivano se u „obrani hrvatskih nacionalnih interesa“, osuđujući odluku Koruške crkve, javio i notorni Dragan Čović gauleiter HR HB. Za očekivati je da će reagirati izražavajući svoju nevjericu i nezadovoljstvo, ne samo predsjednik Vlade i predsjednica RH, nego i svi „domoljubi“ koji nešto drže do sebe i svojeg ustaštva. Zanimljivo je da nikome iz HBK na pamet ne pada kako bi bilo dobro da se komemorira i slave misna slavlja u čast istinskih žrtava, ako već ne na mjestima svih ustaških logora, a ono bar na mjestima najvećih stratišta, bivšim logorima smrti, Jadovnom i Jasenovcem? Ne, umjesto toga će oni komemorirati i slaviti misna slavlja za nepostojeće žrtve, jer na Loibacher Feldfu nikakvih smaknuća, a onda niti žrtava nije bilo, tamo je jedino konačno „smaknuta“ kleru Stepinčeve crkve nikad prežaljena tzv. NDH. Za njom se tamo žali, njoj se tamo komemorira. U Austriji su to odavno shvatile i svjetovne i crkvene vlasti, otud i njihova reakcija.

- 14:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #