Zaljubljenici u laž, mržnju i zločin na čelu hrvatskih svjetovnih i crkvenih vlasti, ali samo svoje, blajburške Hrvatske, ne da vode hrvatski narod i njegovu državu u 19. stoljeće, nastavljajući „grandiozno“ djelo Franje Tuđmana, oni ga vode prema srednjem vijeku ili još bolje, u nestanak.
Oni jednostavno previđaju i samo postojanje antifašističke Hrvatske, ona njih ne zanima, za njih ne postoji, premda je bar dva puta brojnija od ove blajburške i za čitav svijet jedina relevantna. Na taj dio hrvatskog naroda oni uopće ne obraćaju pažnju, taj dio hrvatskog naroda, iako većinski, za njih ne postoji.
Radi kontinuirane i uporne promocije fašizma, odnosno njegove hrvatske inačice, ustaštva i nerijetkih negacija holokausta, što traje od Tuđmanovog dolaska na vlast, Hrvatsku se s raznih strana opravdano, iako dosad uglavnom bezuspješno, opominje, upozorava i proziva, pa i označava kao „muljevito dno Evrope“.
Hrvatske vlasti, još od Tuđmanovih vremena nisu vidjele i ne vide što čitav svijet vidi i „ne čuju dobro“, valjda zato što su bile upozoravane i od najrelevantnijih svjetskih čimbenika, najčešće diplomatskim rječnikom.
No sada s desne strane austrijskog političkog spektra, a onda i iz krugova tamošnje Katoličke crkve dolazi osuda ponašanja hrvatskih političkih i crkvenih vlasti radi onoga na što su desetljećima upozoravane neizravno, ali i izravno, da je svakogodišnje okupljanje radi tobožnje komemoracije i odavanja pošte nevinim žrtvama na Lojbaškom polju najveći i neprikriveni neonacistički skup u srcu Evrope, inkompatibilan kako sa suvremenom Evropom, tako i sa čitavim svijetom.
Rečeno je to najizravnije, jasno i bez diplomatskih rukavica, tako da nitko u Hrvatskoj ne može reći da nije dobro čuo ili da nije razumio.
Osim na nespornim činjenicama zasnovanim istinitim tvrdnjama, koje su navedene kao osnova za odluku administratora biskupije Gurk, nema izraženog nikakvog neprijateljstva, nikakve zluradosti, a izjavu su ipak „na nož“ dočekale jednako crkvene kao i svjetovne vlasti u Hrvatskoj.
Svi hrvatski „blajburgeri“, od onih iz HBK, iz vlasti, laici … digoše se na zadnje noge i krenuše unisono u napad protiv austrijskih ljevičara koji su eto „ispritiskali“ i izmanipulirali tamošnju crkvu iznudivši odluku o zabrani održavanja misnog slavlja na Lojbaškom polju 18. svibnja.
Tom zabranom se po njima Hrvatima zapravo ukida pravo da na mjestu „najveće tragedije i stradanja hrvatskog naroda“ odaju poštu tamo smaknutim nevinim žrtvama, ljudima koje su na pravdi Boga smaknule „jugoslavenske komunističke zvijeri, samo zato što su Hrvati“.
Oni pak laici poznati, po tome da previše znaju o ničemu, udaraju po Austriji „teškim topništvom“, jer kao baš su se pravi našli, baš će nam Austrijanci dijeliti lekcije, a Hitler je bio Austrijanac …
Istini za volju, inicijativa za zabranu okupljanja, a ne samo mise, na Lojbaškom polju krenula je s desne, a ne s lijeve strane austrijskog političkog spektra, od tamošnjih pučana, koji smatraju da će ukoliko budu tolerirali neonacistička okupljanja u svojoj sredini i njih percipirati kao neonaciste, a oni to, kažu, niti jesu niti žele da ih netko takvima doživljava.
I nije Hitler bio jedini Austrijanac kao dio nacionalsocijalističke nomenklature, mnogi Austrijanci su bili opaki nacistički funkcioneri, pripadnici represivnog aparata, gestapovci, oficiri Wehrmachta i SS-a, poput Ernsta Kaltenbrunnera i Aloisa Brunnera uz Adolfa Eichmanna najzaslužnijih u provedbi Endloesunga, eufemizma za holokaust.
Samo Austrijanci za razliku od hrvatskih „blajburgera“, koji slave laž, mržnju i zločin, ne slave ni Hitlera, ni druge nacističke „zaslužnike“ iz redova austrijskog naroda niti slave nacionalsocijalizam kao ideologiju, niti se poistovjećuju s njim.
Kako u Austriji nije kao u Njemačkoj provedena denacifikacija, Austrijanci su se tog zla oslobađali težim putem, sami, dok ga se na kraju nisu oslobodili.
Zato smatram da su opomene, upozorenja i prozivke na temu nacifašizma i holokausta, koji dolaze iz Austrije čak i vrjednije nego one koje dolaze iz Njemačke.
Spomenuti zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, a svi iz vrha hrvatskih svjetovnih i crkvenih vlasti, kao i dio intelektualne elite su takvi, meni izgledaju poput onog vozača iz priče koji vozi u krivom smjeru, tvrdeći da zapravo on jedini vozi u pravom smjeru, a svi drugi vozači, koji ga upozoravaju, trube i na njega galame, zapravo voze u krivom smjeru.
On se niti u jednom trenutku ne pita jel' moguće da baš on jedini vozi u pravom smjeru, a svi dugi griješe.
Svi oni su teško zaljubljeni u tzv. NDH, a zaljubljenost je stanje svojevrsnog duševnog poremećaja, jer da nije, onda bi se bar neki, ako ne baš svi, zapitali zašto se takvom silinom naša prošlost tumači na neznanstveni i nepovijesni način, jer samo tako kvislinška tvorevina, a tzv. NDH je upravo to bila, može biti „ostvarenje vjekovnih težnji jednog naroda“?
Ili kako je Lojbaško polje postalo najveće stratište i najveća tragedija hrvatskog naroda u povijesti, iako tamo nikakvih egzekucija nije bilo?
Kako je ZDS postao stari hrvatski pozdrav?
A onda opet kako nitko od zaljubljenika u laž mržnju i zločin, ništa ne zna o tome da promocija fašizma nije pravo na drugačije mišljenje, a da negacija holokausta nije dopuštena?
Oni ne znaju ili neće znati da bi to bilo nedopustivo čak i da nije postojala tzv. NDH sa svojim logorima smrti i monstruoznim ustaškim režimom …
I sve to ljudi s visokim obrazovanjem društvenog usmjerenja, od kojih neki sa završenim studijem povijesti na FFZg, a neki bogami i s doktoratom znanosti!?
Kao da su povijest učili od kojekakvih kriminalaca i patoloških lažljivaca, nepismenjaka pristiglih iz australijskih i kanadskih pripizdina ili argentinskih gaučosa, potomaka visokih ustaških dužnosnika, koji sve više zagađuju hrvatski javni prostor i truju i samu dušu hrvatskog naroda.
Post je objavljen 12.03.2019. u 18:22 sati.