12.03.2019., utorak

„Usrećivanje“ naroda uz miris „tamjana“ Nekritički prihvaćajući tvrdnje, kako onda, tako i danas, kako bez višestranačja živimo u totalitarnom sustavu, kako onda, krenulo se rušiti sustav koji sasvim sigurno nije bio totalitaran, jer je u sebi sadržavao čak i elemente direktne demokracije (delegatski sustav). Malo je bilo onih koji su se i onda pitali kako bi uopće bilo moguće istodobno totalitarno vladati i steći status najotvorenije i najsigurnije države svijeta? Jer SFRJ je upravo to bila i to ne u svojim očima, već je takvom bila i od svijeta percipirana. Nitko da se upita kakve je veze s ikakvom demokratskom vladavinom imalo primjerice sve ono što je prethodilo dolasku Margareth Thatcher na vlast u Velikoj Britaniji ili pak sama njena vladavina kasnije. Ili, jel' SFRJ bila totalitarno uređena i vođena država zato što joj CIA nije provodila izbore i što joj CIA nije postavljala premijere? Ali eto, oni iz EZ i Ameri su nas uvjeravali i u tome uspjeli da je višestranačje, ako već ne istoznačnica sa demokracijom, a ono bar conditio sine qua non bilo kakve demokracije. Na kraju se CIA uspjela izboriti da nas „demokratizira“, da nam provodi izbore i postavlja premijere i govori nam da sada živimo u demokratski uređenoj državi. Kad je urušen samoupravni društveno-politički sustav, odmah se nasrnulo na društveno vlasništvo, prozivajući ga nevlasništvom, i Alaj-begovom slamom, jer nema nam napretka bez privatnog vlasništva. Dobro, zahtjev iz EZ je bio, rekao bih i opravdan, da se privatno vlasništvo pred zakonom izjednači s drugim oblicima vlasništva, ali ostaje nejasno zašto se krenulo u privatizaciju društvenog vlasništva. Po meni samo radi povodljivosti i nekritičkog oduševljenja tobože izuzetno uspješnim „tačerizmom“ ili „reganomikom“. Nije li možda trebalo pustiti privatnicima da pokrenu posao, izgrade poduzeća, posluju pod istim uvjetima kao i poduzeća u društvenom, stranom ili mješovitom vlasništvu, pa onako efikasni i profitabilni naprosto samelju konkurenciju u društvenom vlasništvu? Takav pristup sasvim sigurno ne bi vodio u opći grabež, pljačku i uništenje svega što je izgrađeno i stvoreno u „totalitarnom“ sustavu vlasti. Odmah po tome kad je višestranačje ovladalo hrvatskim javnim i političkim prostorom, političku i društvenu scenu su vrlo bučno okupirali dotad samozatajni „velikani“ hrvatske gospodarske i političke misli, od kojih sam neke i osobno poznavao, a veliku većinu njih smatrao politički i inače potpuno nepismenim, gotovo nedotupavnim. Tako su se najprije stidljivo počeli probijati glasovi o tome kako Hrvatska kao SRH u SFRJ i nije država, bez obzira što je bila tako definirana ustavima, svojim i federacije, a ako i je, onda to nije u potpunosti, jer samo samostalna Hrvatska, subjekt međunarodnog prava, može biti država u punom smislu te riječi i ostvarenje vjekovnih težnji hrvatskog naroda. Istinabog, kad su te vjekovne težnje u pitanju, malo su bunili rezultati izbora 1939. kad je jugoslavenski političar dr. Vladko Maček sa svojim HSS-om do nogu potukao „frankovce“ koji su u svojem programu imali Hrvatsku kao samostalnu državu, koji su osvojili oko 3 % glasova. No dobro, na prvim višestranačkim izborima u SRH, pobjedu, kažu uz brojne izborne prijevare, odnosi stranka-pokret, HDZ, predvođena disidentom dr. Franjom Tuđmanom. Odmah po preuzimanju vlasti glasovi o potrebi osamostaljenja Hrvatske i njenog izdvajanja iz SFRJ postaju sve češći i sve glasniji, ma koliko se u svojoj suštini nalazili u sferi iracionalnog. Sve se češće čula jasno izražena tobožnja „životna potreba“ hrvatskog naroda za „hrvatskom lisnicom u hrvatskom džepu“ i hrvatskom puškom na hrvatskom ramenu“. No kako su se odnosi na jugoslavenskoj javnoj i političkoj sceni pogoršavali i počeli utjecati na gospodarske odnose, razvijale su se rasprave o tome što će se dogoditi s hrvatskim gospodarstvom u uvjetima nestanka jugoslavenskog tržišta i jugoslavenske sirovinske osnove. O tome su vođene rasprave u HGK, ali na ta pitanja iz vrhova vlasti nikad nije bilo jasnih odgovora, slali bi nam Šimu Đodana koji je lupetao o Hrvatskoj bogatijoj od Švicarske, jer „na hrvatskim granicama u ovom času čeka najmanje 100 milijardi dolara od hrvatskog iseljeništva da bude uloženo u Hrvatsku. Bogato hrvatsko iseljeništvo naravno svoj novac neće ulagati u Hrvatsku sve dok je ona u okviru Jugoslavije“. Ali tu nije bio kraj, jer su se po Šimi Đodanu i njegovim istomišljenicima uz kapital hrvatskog iseljeništva u Hrvatsku trebali vraćati iseljeni Hrvati ili njihovi potomci, sve sami bogataši, poduzetnici i stručnjaci, koji bi se „vratili već ranije, ali nisu mogli podnositi komunističku Jugoslaviju“. I da, Hrvatska se osamostaljuje u nju se iz iseljeništva vraća, ali mahom zadrti pojedinci, nerijetko zadojeni ustaštvom i klerofašizmom, u preuskim kaputićima i bez „cvonjka“ u džepu, a dolaze samo zato što su im prilikom svojih posjeta Tuđman i njegovi emisari obećavali brzo bogaćenje. Od bogatih Hrvata jedino su se Lukšići ukotvili u Hrvatskoj, Ilija Letica je došao, snimio stanje i kad je shvatio s kim ima posla, otperjao nazad bez ikakvih poslovnih aranžmana, Ante Maglica je nešto pokušavao, ali je ubrzo odustao, jedino je kontroverzni „dečko s Trešnjevke“, Boris Mikšić, nešto napravio u Belom Manastiru i Kaštel Sućurcu … No kako narod kaže da svako zlo sa sobom donosi i nešto dobrog, tako je i ovo pridonijelo shvaćanju da hrvatsko iseljeništvo nije bogato i da ne raspolaže nikakvim stotinama milijardi dolara koje bi nesebično ulagalo u „stari kraj“, pa bio on i izvan Jugoslavije. U slanju u „stari kraj“ najproduktivnije su bile Hrvatske katoličke misije u Kanadi i Australiji uglavnom one hercegovačkih franjevaca, pod ustaškom kontrolom, punkt u Norvalu je ostao nenadmašen. Istini za volju u slanju šljama nisu zaostajali ni drugi „hrvatski prekomorski departmani“, poput Argentine primjerice. Ipak najveći doprinos u slanju “bogatih, obrazovanih i stručnih“ dalo je naše susjedstvo, BiH, otud su pristigle stotine tisuća „najkvalitetnijih Hrvata“, koji svojom „ljubavlju“ Hrvatsku naprosto guše i ne daju joj da živi. Dakle oni imućni se nisu vraćali, nisu se vraćali ni poduzetnici, a bogami niti stručnjaci ili vrhunski znalci na bilo kojem području ljudske djelatnosti, koji bi jedini mogli pridonijeti društvenom i gospodarskom razvoju Hrvatske. Ali zato smo usrećeni brojnim pripadnicima Opus Dei i sličnim „produktivnim“ šljamom, kao da toga i bez njih nismo imali u gotovo nepodnošljivoj mjeri. Nas kao narod niti su razorile, niti nas razaraju priče o ustašama i partizanima, nas su razorile i dalje nas razaraju laži i povijesne krivotvorine, posebno „garnirane“ mržnjom prema drugima i drugačijima, a ne posustaju ni priče o potrebi pomirbe (sinova ustaša i partizana) i hrvatskom jedinstvu, kao njihov sastavni dio. Laži i povijesne krivotvorine posebno su nadahnuto stvarane i njegovane u redovima ustaške emigracije, pardon, hrvatske dijaspore, premda ni u zemlji nisu zaostajale osim što su iznošene i širene „u pola glasa“, jer su u bratstvo-jedinstvenim uvjetima opravdano bile okarakterizirane kao kažnjivo djelo neprijateljske propagande ili uznemiravanje javnosti za blažu formu. S posebnim, nadahnućem i intenzitetom su njegovane u hrvatskim katoličkim, misijama, pogotovo onima koje su vodili hercegovački franjevci, naročito oni u Kanadi. Digresija: Prisjećam se tako da sam kao dječak prelistavao sačuvane stare kalendare iz vremena između dva rata, a posebno mi se dopadao jedan izdan u Osijeku koji je imao podlistak pod imenom „Osječki zvekan“, koji je vrvio šalama posebno onima na račun klera. Evo jedne takve: „U predvečerje župnik u sakristiji uvježbava djevojački crkveni zbor. Po završenoj probi djevojke se spremaju i odlaze kućama. Vani se već spustio mrak … Župnik se obrati jednoj od lokalnih ljepotica na odlasku, moleći je da ga malo pričeka jer joj treba nasamo nešto važno reći. Nakon nekog vremena otvara vrata sakristije, djevojka i on izlaze van, on gasi svjetlo i zaključava sakristiju ispred koje je mrkli mrak. I sad u mraku župnik počinje hvatati curu, zagrlio je čvrsto, dodiruje joj grudi i pokušava je poljubiti. Djevojka se otima i pokušava se izvući iz njegovog čvrstog zagrljaja, pa joj pri tom otimanju „pobjegne“ jedan prilično glasan „zvonimir“ … I sad ona sva u nelagodi propenta: - Oprostite, molim, sveti gospodine! Glas iz tame: - Kakav svetac, takav tamjan!“ Eto, upravo miris takvog “tamjana“ širi se oko pokera klerofašističkih, opus deističkih asova, koje nam je tako nesebično podarilo hrvatsko iseljeništvo. Nadam se da ste se dosjetili da mislim na Johna Vincenta (Vicu) Batarela, Stephena (Stjepu) Bartulicu, don Damira Stojića i msgr. Jurja Jezerinca, jer samo miris takvog tamjana odgovara svim onim bljuvotinama kojima nas obasipaju spomenuti, o čemu god da govore, bilo to o svećeničkoj pedofiliji, koju bi oni svrstali među interne katoličke stvari, položaju i pravima žena u društvu … ma svemu živom, a najviše o stvarima o kojima ili ništa ne znaju ili koje ih se uopće ne tiču. Dođoše nam okađeni „tamjanom“ iz šale, kao da mi nismo imali i nemamo dovoljno autohtonih mantijaša-budalaša poput npr. don Anđelka Kaćunka, Zlatka Sudca, biskupa Vlade Košića … Hvala svima koji su se odazvali Tuđmanovom sirenskom zovu i došli nas usrećivati, nisu trebali, puno sretniji smo bili bez njih.

- 18:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.