Danas sam ti skuhala kokošju juhu,
gustu, manje masnu, baš kakvu voliš.
Papar ne sipaj po nadrobljenom kruhu
i pripazi da je u žurbi ne presoliš.
Kada u slast pomljackaš sve iz tanjura,
sjedni na ljuljačku, brzo će kavica.
Još se sunce diglo nije, sada je ura
da u vrt skoknem po par zrelih smokvica.
Skini pogled s prašnjavog mobitela,
kad unaprijed znaš da neće te zvati
i da čudit ćeš se što si doživjela…
da djeca ne pitaju: Kako si, mati?
Ako hoćeš, otići ćemo do grada,
prošetati Korzom, obići tržnicu.
Prijat će ti kolač i topla čokolada
čim sjednemo u kafić, pod nadstrešnicu.
Kada poželiš, kući ćemo se vratiti,
jer znam da reći ćeš: Trudna sam. Gren spat.
Trknut ću pred tobom i uključiti
na noćnom ormariću baby aparat.
Još jednu stvar morat ćemo učiniti
prije no što poljubim oči ti snene.
Nemoj pogled skrivati, nemoj se sramiti…
ta i ti si meni mijenjala pelene.
Spavaj, mila mati, daleko od kuće,
ispred koje odsjekla sam hortenzije.
Čudesno mi tvoj glas kroz pjesmu šapuće:
Ne plači, kćeri, ovdje lijepo mi je.
Majčice, guši me progutani očaj,
i što sam ti više no ikad mučaljiva,
ali dušu prožima i utješni drhtaj…
danas si mi barem u ovoj pjesmi živa.
Nikada te nisam vidjela izbliza,
ne znam koju boju krase trepavice,
ali zalit ću te toliko željenom
rosuljom zaborava
i isprati komadiće tvoje raspadnute duše.
Hoću li izbjeći čitanje usamljenosti
u dubini bezbojnih očiju?
Ne mogu te kriviti što sam duhovna
i što rendgenskim pogledom snimam
nagomilana razočarenja,
koja majstorski kriješ
od ljudi s crnim kišobranima.
Čega se bojiš,
kada za mene nikada nisi postojao?
Svejedno mi je čiju mirišljavu auru
pritišćeš i mijesiš,
s kime izmjenjuješ slinu, koja bazdi na vino,
i koga jednonoćnim zagrljajima obmanjuješ.
Ne zanimaju me ni petoprste sige,
koje zveče na uspravnim, ponosnim,
izranjavanim ramenima,
ni iscerene, silikonske usnice,
koje gužvaju se na tvojima.
Ne razmišljam o pingvinskome hodu,
o finom sakou klasičnoga kroja,
o opančarskim cipelama, duljine peraja,
niti kamo te ambiciozni planovi vode.
Ne zanimaju me stavovi, uvjerenja,
ni tvoja tezulja života,
ali zapela sam u dubini tugaljivih očiju,
u neispričanim tajnama mraka,
u zamućenom koritu
neisplakanih tvojih jada.
Da ih barem nikada nisam naslutila!
Ako sjednem
u raskošni kut vlastita žića
i sedam dana probdijem plačući
pod slapovima krvi i vode,
hoće li životne tekućice
otplaviti tužne priče tvojih očiju?
Ako osmi dan izađem iz sebe,
rasterećenoga žića,
i u čuvstvima ne pronađem
tragove klete tvoje drame…
za koga ću pjesme tkati?
Riskirat ću. Ovaj put hoću.
Ta svakako sam sama… u gustoj magli,
pasivno izmanipulirana.
Sama sam,
u dubini naplavljenih očnih duplji.
Tvojih.
Riskiram. Zbogom, lutalico čitljiva pogleda.
I prije tebe slova su plesala dance macabre.
I opet će.
Samo spusti te odvratne kapke,
zamrljane raznim nijansama ruževa,
da ne vidim ni krinku tuge,
da ne ronim u jezeru
neizgovorenih tvojih strahova,
da između redaka ne čitam pisma
koje tvoje umiruće srce piše
i da moj korpus ne ježi
prozirni kišobran, okružen crnima.
Zbogom, skitnico tužnih očiju.
Zbogom, brbljava tišino.
Po stoti put…
zbogom.
Ako baš moraš raniti me,
ako će te duša manje boljeti
zadaš li mi posljednji, osvetnički udarac,
ako ćeš mojim plačem zaliječiti
povrijeđenu taštinu… sruši zidove ogorčenja
i njima zatrpaj moje ime.
Ako dogodi se čudo, ako nađeš mjesto
na kojemu nisi ostavio ožiljak,
zareži me urođenom podmuklošću
i zavaraj se da poravnali smo račune.
Ali, znaj, svaku namjerno nanesenu bol
savjest će ti vratiti, i umnožiti.
Ošamućena sam od povlačenja,
umorna od izbjegavanja situacija
koje nisu i neće se dogoditi.
Gasim svjetionik duše
da te više nikada svjetlom ne privučem
u samotnu noć.
Ti si Nitko… meni.
Ja sam Nitko… tebi.
Sve ostalo bile su zavodljive zamke uma.
Krajnje je vrijeme da sakrijem se u sebi
i potkožje obložim
debelim naslagama tišine.
Dok još imaš vremena, ako nađeš mjesto
na kojemu nisi ostavio ožiljak,
posljednji put, za oproštaj,
ošini me ubojitim, zatajenim riječima
jer pripreme skrovišta (u nutrini) privodim kraju.
Kada sakrijem se od nas nepostojećih,
kao ranjeno pseto
oblizat ću rane od neizgovorenih riječi
i iz pamćenja ispljunuti bujice očekivanja.
Sakrit ću se u sebi, u kući bez prozora i vrata,
u koju neće moći ući žarko željene
slatko-gorke riječi o nama.
Ti si Nitko… za mene.
Ja sam Nitko… za tebe.
Sve ostalo bile su
opijajuće izmišljotine uma,
koje pjesništvu gode,
a bližnjima ne škode.
Umorni od borbe, sklopili su oči.
Otišli su prijatelji, i neće se vratiti...
Ali kad djetešce k Tebi mora poći,
teško se s time nositi, teško je shvatiti.
Jedni govore da razlog postoji,
da Ti daješ dah i uzmeš ga kad treba;
da anđelak mili sad kraj Tebe stoji,
i sretan je, i zdrav, i smiješi nam se s Neba.
A drugi, med šutnjom i jaucima,
dok suze im pljušte i tuku o stol,
kroz zube šapću: ˝Ako Boga ima,
zašto nam je nanio nepodnošljivu bol!?
Zašto nam je uzeo naše zlato malo,
nasmiješenu princezu kovrčave kose.
Zato što ga nema! Jer oduvijek se znalo
da život završava ispod zemlje i rose!˝
Nema tih riječi koje boli liječe,
smanjuju patnju, skraćuju muku,
dok kraj bijele, upaljene svijeće
majka na sliku princeze spušta ruku.
Ali, Bože, ja znam da Te ima!
Znam da sve što vidim, sve si Ti.
Znam da živiš u našim srcima,
da Ti si u nama i u Tebi smo mi.
Preklinjem Te, Bože, iz dubine sebe,
srce Te moje dršćući moli,
i ako ne žele čuti za Tebe,
zagrli ih, Bože, da ih manje boli.
Pošalji im bubamare, tigriće, leptire,
sve čime im možeš osmijeh izmamiti.
Šapni im u srce da život kraja nema,
da živi su svi, jer živiš i Ti...
... u plavetnilu neba, u odsjaju mora,
u lahoru koji nam miluje lice,
u snjegovima ponad najviših gora,
u tišini šuma, u pjevu ptice.
Daj im, Bože, da osjete nježnih krila lepet
kada ih princeza prstićima dira...
i mijenja im pogled na ovaj svijet.
Daj im, Bože, vjeru. Daj im, Bože, mira.
Još ponekad, doduše rijetko,
ali ipak sanjam neke čudne snove.
Ponekad sanjam da sam tebi odana lasta,
koja gnijezdo svila je
na plafonu tvoje spavaće sobe
i da, kroz prozorčić od gline,
neometano promatram umoran dan
na tvojim opuštenim borama.
Ponekad sanjam da patuljasti sam šnaucer,
s crno-bijelim čupercima nad očima zbilje.
Da nevaljalko sam koji potrbuške puže
pod tvojim užarenim plahtama
i da, mašući repom, izranjam
ispod tvoje desne ruke,
kojom zagrlio si vlažan jastuk.
Ponekad sanjam da sam vatreno-crvena ara,
zatočena u krletci tvojih posesivnih sanja,
bijesna što te strahotni urlici čežnje
nikada ne probude.
Ponekad sanjam da sam tigrasti komarac,
da grčevito primam se
za nabore između tvojih obrva,
da ticalo ti zaranjam ponad korijena nosa
i da ubodom ubijam sebe… u tebi.
Što će nam bolni plikovi na prstima
kojima listamo sanjaricu?!
U njoj su neprihvatljive upute podsvijesti -
kako ushićeno lepršati
kroz prazan prostor…
a nikamo ne stići.
Žurim, jer vrijeme nemilosrdan je krvnik,
koji naoštreno sječivo vukao je
povrh mojega života,
i dovukao ga tik do vrha giljotine.
Žurim
da u kontejner prošlosti ubacim
prigušene danonoćne krikove nemoćne nutrine
i da iz stisnutih usnica prsnem
neizgovoreni otrov.
Hitajući u susret kraju vremena,
grozničavo tražit ću slamčice osviještenja,
ne bih li s leđa konačno zbacila
teret gadljivih sjećanja.
Žurim ispričati se sudbini,
strpljivoj dobrotvorki,
koja na vagu mojih htijenja neumorno spuštala je
po jednu vreću sreće i prstohvat mrzovolje,
a ja sam je besramno, nepravedno proklinjala
zbog nesretne, neostvarene, nestvarne ljubavi.
Žurim, jer neopisivo žarko želim
u miru sa sobom stići
pod oštricu bešćutnog,
nepopustljivog vremena.
Predugo u duši nosila sam
teško breme očekivanja utjelovljene iluzije.
No, ti, slatka moja umotvorino…
preživi moj kaos.
Sklupčaj se uz svoju mirnu savjest
i spavaj dubokim snom pravednika.
Ama baš nikakve veze nemaš
s mojom odvažnom, stupidnom odlukom,
da svjesno i svojevoljno postanem robinja
zarazne, prevarantske,
destruktivne pjesničke mašte.
Žurim, jer bojim se
da neću stići prošetati gradovima,
zbog kojih na kartu svijeta zabola sam
krojačke iglice.
Doduše, pitam se ima li uopće smisla
truckati se na četiri kotača,
na kojima (ni u trenucima lucidnosti)
nisam uspjela izbaciti te
iz kaveza gorljiva srca i neposlušnih misli.
Žurim, još uvijek nadajući se
da na vrućem asfaltu naći ću…
spas od sebe.
Pomicala sam brda, hodala sam po vodi…
i opušteno ljuljuškala se
u tvojem toplom zagrljaju,
ne shvaćajući da na užarenom kolniku
nema slamčice,
koja spasila bi me od uvrnute,
uvjerljive mašte.
(A TAKO TEŠKO JE ODREĆI SE TEBE!)
Žurim, da u svojem novom,
ledenom stančiću
s betona skinem paučinu
i da operem sivi, hladan ormar,
u koji smrknuti snagatori odložit će
moj smežurani, dotrajao kožnati kaput.
Za sliku, slova i brojeve
pobrinut će se ožalošćeni,
meni slični jurišnici.
Žurim, jer ako stanem…
umrijet ću od tuge.
Preživjela sam rogate riječi u grlu,
koje nizala sam na kolajnu tajni,
svjesna da, i po cijenu gušenja,
nikada neću dopustiti
da isplivaju na površinu.
Pola života utrošila sam u napor
da pod ruševinama mučne nutrine upalim osmijeh,
koji topio je ledenjake
u grudima poznanika.
Između korica kožnate knjige
vješto skrivala sam
plamičke trajne boli
i nagorene stranice nesretna života.
Preživjela sam pijanog nasilnika
i mržnju u njegovim očima,
kada djetinjom pojavom
pred njegovim ustima upalila bih žigicu postojanja.
Ognjenim bijesom, kao spomen,
u nasljedstvo ostavio mi je
modrice na tijelu i ožiljke na duši.
Preživjela sam teturanja
od humka do humka,
i vraćanja do nakićenih
mramornih ploča,
ispod kojih sušila se krv krvi moje,
pod kojima sve gušća magla prekrivala je
slike voljenih ljudi…
i učila me prihvaćanju smrti.
Vjetrovi vjere puhali su mi u cipele
i ohrabrivali me da veselo putujem za vlakom,
punim duša mojih najmilijih,
znajući da jednoga dana
opet zagrlit ćemo se
na postaji zvanoj PONOVNI SUSRETI.
Preživjela sam utapanja
u bujicama samoće,
kada rušila sam brane na očima
i dopuštala si navale suza,
s kojima otjecale su kapljice prešućenog otrova.
Nerazmrsive misli
sudarale su se sa zidovima
i poput bumeranga vraćale su se svojim grobovima… u meni.
Preživjela sam napade čežnje,
moje lažne osmijehe,
mrežastu žicu pod prsištem,
erupcije razočaranja,
noževe u leđima,
potrese pri sahranama,
pljuskove ponižavanja,
svrdlanje nepovjerenja,
odrone poraza…
i preživjela sam…
med svima biti sama.
(Ako mogu bez mrtvih,
i bez živih moram znati živjeti.)
Preživjela sam saznanje
da božica Higija nije ti sklona
i da od bezdušnih patuljaka vješto kriješ
ono što očima srodne duše
nije promaklo.
Preživjela sam i duboku tugu
što odbacio si mogućnost
da zajedno šutimo tvoje trpljenje…
i da održimo obećanje…
zauvijek, u dobru i zlu.
Pijuckam bijelu kavicu
i promatram ove prekrasne
vanjske i unutarnje svjetove,
i shvaćam koliko sam jaka.
Jača sam od mišljenja svjetine,
jača sam od gubitaka,
od nedostajanja,
neispunjenih želja,
od prošlih strahota
i budućih nevolja…
Jača sam od mraka… u sebi.
Usred ljeta zašuštala je jesen
i kiše radosnice pokapale su Viktorijine podočnjake,
kada po stoti put spremala se na put bez povratka,
uz zakletvu da nikada više neće se vratiti
tragikomičnoj patnji i brutalnoj ljubavi.
Hladnom distancom i ledenim slutnjama
zamrznuo si skrivenu, tvoju stranu njezina srca,
koja isprekidanim otkucajima
dodirivala je užarena vrata pakla.
Tvoju stranu njezina srca otapala je nesebična ljubav,
kojom neprestance darivali su je požrtvovni heloti,
obasipajući je riječima koje griju
i spremnošću da za nju hodaju po žeravici.
Zašto si je šutnjom gurnuo na sam rub očaja?
Čega si se bojao? Od nje ti nije prijetila opasnost.
Najopasniji za tebe… TI si.
Viktoriju je izjedao tek odgovor na pitanje
jesi li osjetio da bili ste stvarni. Srodne, blizanačke duše.
Jedno kratko DA…
za nju moglo je značiti da slobodno može
nastaviti hodati po (od sudbine) zacrtanom putu,
znajući da njezinu ruku čvrsto drži ruka tvoje duše.
Odgovor NE…
srušio bi zlopatničke kule maštarija
i pod ruševinama umišljaja pronašla bi
toliko žuđeni mir, i slobodu.
Zar ti je tako teško bilo izgovoriti
ta dva šugava slova?!
Zar je lakše gledati ju kako zauvijek odlazi?
Staložena, bez pompe i drame,
ostavlja te u čeljusti noćne samoće,
u kojoj i danja usamljenost pokazuje ti zube,
a u kojoj pronaći ćeš i kofer
pun Viktorijinih zubatih nesanica.
Znaš, nikada joj nitko nije stvorio
žuljeve na mislima
i nad nikoga se nije nadmoćno nadvila,
da bi ih oprostom ponizila.
Nitko je nije neoprostivo ranio,
jer nitko joj nije bio važniji
od nje same.
Ali ti… tebi se uvijek vraćala,
da bi u sjeni tvojih bježanja klečala
i poput gluhoga prosjaka kumila te
da u uši ubaciš joj… spasonosna dva slova. DA ili NE.
U njezinom životu bio si… nitko i ništa,
ali njezinoj duši bio si… sve.
Ona, za koju mržnja strana je riječ,
koja ni u primislima nije hranila ljutnju i zamjerke,
noćas je odlučno,
ali s oslobađajućim osmijehom na licu,
u tišini sebe zagrmila:
Nikada, nikada ti neću oprostiti
što dopustio si
da te napustim.
Časno si napustila mali naš svijet,
i u domu Svevišnjega se nastanila.
Trudim se da ti ne otežavam let,
da tugom ne močim ti paperjasta krila.
˝Da doživim stotu, a pokle ča Bog da˝,
pisalo je na crvenkastoj polo majici.
U duhu uvijek vesela, lijepa i mlada,
po naravi sličila si pustopašnoj svetici.
Čistim namjerama, zaraznim osmijesima
i velikim srcem cijeli svijet si osvojila.
Bogat je onaj koji blagoslovima prožima
tuđe živote, i kada ga rani okrenuta pila.
Povazdan si radošću ispirala oči,
a tuga je trajala koliko i život leptira,
koji je, raskriljen, skončao na ploči
il nestao u zaslonu Božjega svemira.
Kad čovjek ode iz zemaljskog kožuljka,
kad odloži sve što umislio je da jest,
kada izmigolji iz smežuranoga tuljka,
u bjeličasti haljetak odijeva svijest.
U Edenu su ustaljene uzvišene priče
o onima koji na Zemlji ostaviše trag.
Kada noćca crne zastore razmiče,
anđelčići slete pred moj kućni prag.
Prepričavaju zgode iz tvojega života
i smiju se hihotom mile mi besanice.
Od smijeha trese se i nebeska kalota,
oko sunca kruže priče prpošne starice.
Opet nasmijana. Nasmijani. Ti, oni… Mi.
A krnji kožuljak priječi uvid u onostrano.
Ali dah kad hropne, u nozdrvama zazimi,
u skute Fortune vraća se žiće prosijano.
Nad osušenim suzama i mrtvim mukama,
za pokoj tijela poklopljenu svijeću palimo.
Ipak, duša je budna. U Božjim je rukama!
Zbog praznog zagrljaja samo sebe žalimo.
Znam da i sada si razdraganoga duha,
znam da uveseljavaš sve anđele redom,
ali ja bih da preda me baneš iznebuha
i da prste omotam kosom tvojom sijedom.
Još samo jedanput vidjeti bih htjela
kako s užitkom srčeš toplu čokoladu.
Ili da me iznenadi par medenih strijela,
kad iz glave izbijaš mi djetinju navadu.
Jer, nevješto si glumila da ti nije pravo
što sa stotinu balona ukrasila sam stan.
Ponos s ruba usne kazivao je da zapravo
sretna si, ko da opet slaviš peti rođendan.
Danas na balkonu nema šarenih balona,
mašnica ni šuškavih, papirnatih kaskada,
ali na grobu, kraj svijeća i cvjetnih pompona,
u kartonskoj šalici dimi se topla čokolada.
Znam da sada živiš tamo gdje ne dišeš.
Sumnja me podbada, ali vjeru ne slama.
Osjećam da kraj mene na ljuljački se njišeš…
Znam da čuješ šapat: Nedostaješ mi, mama.
Danas sam ti skuhala kokošju juhu,
gustu, manje masnu, baš kakvu voliš.
Papar ne sipaj po nadrobljenom kruhu,
pripazi da je u žurbi ne presoliš.
Kada u slast pomljackaš sve iz tanjura,
sjedni na ljuljačku, brzo će kavica.
Još se sunce diglo nije, sada je ura
da u vrt skoknem po par zrelih smokvica.
Skini pogled s prašnjavog mobitela,
već unaprijed znaš da neće te zvati
i da čudit ćeš se što si doživjela…
da djeca ne pitaju: Kako si, mati?
Ako hoćeš, otići ćemo do grada,
prošetati Korzom, obići tržnicu.
Prijat će ti kolač i topla čokolada
čim sjednemo u kafić, pod nadstrešnicu.
Kada poželiš, kući ćemo se vratiti,
jer znam da reći ćeš: Trudna sam. Gren spat.
Trknut ću pred tobom i uključiti
na noćnom ormariću baby aparat.
Još jednu stvar morat ćemo učiniti
prije no što poljubim oči ti snene.
Nemoj pogled skrivati, nemoj se sramiti…
i ti si meni mijenjala pelene.
Spavaj, mila mati, daleko od kuće,
ispred koje odsjekla sam hortenzije.
Čudesno mi tvoj glas kroz pjesmu šapuće:
Ne plači, kćeri, ovdje lijepo mi je.
Majčice, guši me progutani očaj,
i što sam ti više no ikad mučaljiva,
ali dušu prožima i utješni drhtaj…
danas si mi barem u ovoj pjesmi živa.
Pošalji sjetno srce neka krišom slijedi
moje energične kretnje i stabilan hod,
ali nemoj da uznemiri te ili ozlojedi
kad doznaš da na štiklama stupa marod.
Pošalji srce u moj zaleđeni pogled,
neka vidi što se u santama leda krije.
Bojim se da zaprepastit će te nered,
i smutnja koja tinja sred pasivizacije.
Pošalji srce u moje promišljaje tužne,
spoznat ćeš da sjeta za ohološću vri.
Da moje su namjere krotke i nedužne
pa ipak podvrgnute strogoj cenzuri.
Pošalji srdašce da kraj mojega legne
i upita ga zbog koga divljački kuca.
Kaži mu neka pred Bogom prisegne
da ti nisi razlog što od muke puca.
Pošalji srce neka virne mi u dušu…
nek vidi da na čuvstva stavlja steznike,
pred spomen o tebi zmiju čegrtušu,
a zdravim razumom zatrpava rizike.
Sa srcem i sebe k mom srcu pošalji,
da svoj odraz nazrem u tvojim očima,
a onda se od mojega života udalji
i sanjaj novi susret na nebesima.
Nismo smjeli, nije nam bilo suđeno
da u paru hodamo u susret starosti,
pa skupljamo što je u varci utrženo…
da trpko strpljenje sve patnje premosti.
Pošalji mi turobne misli, svoje boli,
da s tobom žalim što nismo zajedno.
Ah, tko na kolodvoru snova voli,
taj sanjari nečisto, ali živi čedno.
Iza tijela zjapi provalija
puna šarolikih uspomena,
a pod vjeđama zlobno
hihoće se budućnost. Ne marim.
Preteška umna popudbina sjedinila se
s tromim koracima,
srasla je s potkožnim tkivom. Ne marim.
Na mišićave noge navlačim
bijele lanene hlače,
na grudima zakopčavam
narančastu košuljicu,
a na izdajničke keratoze razmazujem
bež korektor. Ne marim.
Razigrana htijenja bore se
s grintavim svijetom,
koji kokodače da staro
mora rano početi umirati
i da za stvaranje nove prošlosti
nemam vremena.
Tamno crveni lak za nokte
u sprezi je sa smećkastim kolutovima
i nezadovoljnom kožicom na rukama,
ali prkosno u autobus unosim
ruksak pun dobrih vibracija.
Iz blago otvorenih usnica pršte
riječi pohvale, podrške i utjehe.
Za visoke ručke primam se
sa zrakama pozitive,
dok pod tamnim naočalama svjetluca
jedna stara,
nerješiva ljubavna briga. Ne marim.
Kada zaboli, razvaljujem je
s usiljenim osmijehom.
Nutrina ne može odoljeti…
i smiješi se. Iskreno.
Ni bukači negative ne uspijevaju
probuditi bore mrštilice,
jer ono što mojoj duši prija…
ne mijenjam.
Iz autobusa izlazim mlađa…
nego prije dvadeset godina.
(Neće mi nesretna gunđala određivati
kako ću se osjećati!)
Jednostavno, ne marim.
Danas-sutra duša proći će kroz nevidljivi zid,
u koji umorni korpus naglo udarit će,
i potiho izdahnuti. Ne marim.
Ali, ispunite mi posljednju želju…
i moje beživotno tijelo sahranite
u tenisicama.
Razmišljanja slamaju. Snovi obnavljaju.
Neznanje sije Prometejevo sjeme.
Slavlje pri žetvi potraćenog vremena.
Jutarnja magla ispire iscereni ruž s maske.
Razmišljanja slamaju. Snovi lijepe slomljeno.
Nepovjerljiva sam. Koga slatkorječivi obmanjuju?
Med i mlijeko? Koješta!
Ohrabrimo se, dopišimo riječ vino.
I neka pjesma bude molitva.
Priželjkuje se nenadana ugoda,
ali ona je nestala s potraćenom fazom života.
Kronična malodušnost. Prijemčiva.
Bezizgledna samotnost. Prihvaćena.
Iskrena gledišta. Prikrivena.
Tko bi se usudio voljeti nesavršene?
Rasklimani život cijedi se niz retke.
Trenutni preobražaj.
Trenutan poput smrti koja oživljuje
i koja donosi varljive promjene.
Vrlo važan slijed trenutaka.
Uštap. I izvanzemaljski horizonti.
Rađanje privida.
Oblutci izlijepljeni luckastim, intimnim slikama.
San.
Ljubav
koja se daje i koju povećava vlastito davanje.
Dobrota koju dijeljenje umnožava i koja pri potrošnji buja.
Otok Utopija, nastanjen.
Moje more, ostakljeno.
Raj, sveudilj i svugdje.
Kap do kapi. Sklad.
Stvarnost.
Otok Utopija, nenapućen.
Pobješnjeli val u skoku.
Zagrljaj, empatija, skrb, ljubav,
darivanje, požrtvovnost… u čeljusti mora.
A uplakani trubaduri bezglasno poje.
Alba! Ganuta sam do… smijeha.
S teškoćom varim udvorne tlapnje
i gugut samoće jer dani su mračni,
a noći su trajne.
Što ikome znače laži na papiru,
ulaštene strofe, milijunta pjesan?
Odgovor kaplje iz očiju.
Razmišljanje slama.
San umara.
Uskrsnule su riječi pa sada mnome vladaju,
a s prvim bdijenjem oživjela je i tvoja slika.
U polumraku drhtim, suze u me padaju,
jer u palačama dva smo sirota beskućnika.
Obilje na stolovima, dragulji na grudima,
ljubazni osmijesi pred nama se klate.
Lokoti na srcima, oprezi u pokretima,
a ipak nam kupljeno još jednom naplate.
Teško je sabirati lomnog sebstva komadiće.
Dok jugo samotno fijuče, ni vapaje ne čuje.
Utekoh u noći, koje sve jedna drugoj sliče,
gdje radije nemam te, nego da me čežnja truje.
O, kako žare i peku varljivi zagrljaji nade,
sati čekanja, zurenje u zaključana vrata.
I strepnje, kad zle slutnje življenje ogade,
da sam nedostojna jer sam puna blata.
A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši.
Nisam tražila puno, tek poneku misao
koju u javnosti nećeš i ne smiješ izreći.
Sve tajne, koje si do tada u mene zapisao,
sa mnom će umrijeti, sa mnom u grob leći.
Bila sam ti vjerna jer moja duša ne skita,
tražeći uvijek iznova hodajuće taštine.
Bila sam samo tvoja, u dnevniku skrita,
svjesna da ću nestati pod naslagama prašine.
Kad uskrsnu riječi, kada me svladaju,
kad s prvim bdijenjem oživi i tvoja slika,
kajanje me razdire, sjećanja probadaju…
U palačama dva smo sirota beskućnika.
Pet sati na dan puzzle znam slagati,
tupost se ponavlja i do godinu.
Kada se danguba spajanja lati,
kamenčiće pretvara u planinu,
kapi u potoke, cigle u dvore
kojima je skalpel ucrtao bore.
Katkada fragment držim u prstima
(ko žilet) cijelo poslijepodne,
sve dok me bol ne žigne u kostima
od poze dozlaboga neugodne.
No dok se istežem imam u vidu
kakva će slika blistati na zidu.
Ako jedno mjesto ostane prazno,
ko ružna mrlja nedovršenosti
koja u me zijeva bezobrazno…
psujući kao kočijaš priprosti
kojemu za sreću fali jedan bod…
zgotovljeni puzzle razbijem o pod!
Pometem ga i bez mrve žaljenja
prepletom nijansi kantu napunim;
a nakon predviđenog pomračenja
samu sebe oduševljenjem zbunim.
Krnji me puzzle više ne zanima!
(Nisam drugačija ni u odnosima.)
Trpjela sam neizdržive slutnje,
strepnje da si za osmijehom zao,
jer osim teških muka i pomutnje,
od debelih greda križ si mi dao;
i grizlice koje se nutrinom šire,
i čari, i magiju, i nemire.
S tobom ništa nije bilo lako,
osim što su lako puzzle padale
sa moga srca. Boljelo je jako.
Padajući bridovima su parale
dušu. I bez boljki mogla sam znati
da smo čaroliju prestali slagati.
Hvala Ti, Bože, što si mi dao da
sebe volim više no što njega volim.
Hvala Ti što si me spasio od izroda
i što imam snage da nos promolim
iz gadljivo surovih okršaja,
ponad lanca koji dva srca spaja.
Za sobom prosipam čežnju, i glupost,
svoje zablenute noći, mrtvi hod,
i tvoju nepodnošljivu sebičnost.
Rasulo sa srca prekrilo je pod.
Za bačeni puzzle samo TI si kriv,
i baš kao i slagalice… zamjenjiv.
Koga mogu prevariti da slavim noć,
s kriglom samoće, uz pjesmu tišine?
U blindiranu sebe ušla sam sinoć,
da slavljem nesvjesnost dignem iz prašine.
A slova se šunjaju kroz noćnu bijedu,
s nakanom da mi sve živce pojedu.
Svejedno. Neka me žderu, i glođu,
i neka mi crne kikice potežu,
kada prizori iz djetinjstva nadođu
i sadašnjost mi siromaštvom uprežu.
Draža mi je svila, al koži je srodna
kabanica s rupom, od vrha do dna.
Žar i znatiželju nije pomazila,
bjesnoća između rakije i vina?
Izopačenost je kroz rast prolazila
i pijanstvom zagađena olupina,
gazeći milu čitanku i vrećicu
u koju je dječji strah trpao riječcu.
Smrvi entuzijazam, samopouzdanje…
sve ono što bujica moglo je biti.
Čast se spušta, zabranjeno je dizanje,
a ne smije se nikomu požaliti.
Kroz poderotinu sramno je vikati.
Bezbolnije je skrito tugu žmikati.
Pod kratkom suknjicom noge odrvene,
na klupi se skupi tek sjeme života,
vidljivo kad se obrazi zacrvene,
jer žulj u novine udžbenik umota.
Pa i oni koji bi mogli pomoći…
odmažu, i slade se u gnjusnoj jetkoći.
S bahatog brda nitko ne primijeti
sjeme koje se kotrlja niz padinu,
a oko njega sjaje bijeli konfeti
za one koji razvlače pomrčinu
nad potencijal, nad sjeme koje se pruža,
vjerujući da je moglo biti ruža.
Ponekad je znala zapeti za kamen,
uz potok kraj kojega je mogla cvasti.
Možda bi domovini bila čast, znamen,
ideja za ljepši pleter troprutasti.
Ali, odvaljala se do udoline
u kojoj je suspregla sve godine.
Oni koji grakću sve su razgrabili,
a njoj su nametnuli bitka klonuće.
I samozatajnost su zloporabili.
Pravdat će se Bogu! I za oskvrnuće!
Bistroumno su sjeme obezvrijedili.
Hvala Ti, nisu me na smrt povrijedili!
Kada me opanak gazio, po dnu,
snažila sam dušu izmišljenim svijetom.
Kao hibrid cvjetala sam, u polusnu…
mjesec zamijenih suncem, zimu ljetom.
Za mrežnicom cvjetalo je bezbroj ruža,
al nijedna ne bješe ljepša ni duža.
Nekako, s vremenom i to dodija…
cvjetnjak kojega nema, i mnogoljudnost,
jer jalovo se sjeme širi, probija…
uzdiže prazninu i mašte oskudnost.
Dosta mi je snova! I tu je bolje
onima koji me izguraše dolje.
Koga varam? Samu sebe… da slavim noć
s kriglom samoće, uz pjesmu tišine.
U blindiranu sebe ušla sam sinoć
da slavljem nesvjesnost dignem iz prašine.
Al zubata slova grizu ovu bijedu.
Bojim se. Zaglavljena sam u neredu.
Ljubljena crna noći, još samo tebe imam,
samo tebi dopuštam da gledaš kada suzim,
kad i zadnji razlog za življenje si oduzimam
i kada (s dna sebe) prema miloj smrti puzim.
Zagrli me mrakom – jako, jako me stisni,
stišći sve dok nebesko svjetlo zabljesne.
Crne ruke na vrat stavi i snažno pritisni,
neka sa mnom odu i misli neumjesne.
Pri zadnjemu hropcu tišinom me poljubi
i nečujno istisni prokleti, zemaljski dah.
Neka s lica zemlje moj život se izgubi,
neka vreća kosti pođe vratiti se u prah.
Smrti se ne plašim. Strahujem od življenja.
Bojim se što bi mi novo jutro donijelo.
Predajem se jer dosta mi je trpljenja,
još jedan udarac srce ne bi podnijelo.
Što bih s osvitom? Kamo bih se uputila,
kad pred samoćom nitko me ne čeka?
Sretna ili tužna, tužitelje bih naljutila.
Kamo god pošla, stigla bi me kletve jeka.
Nemoj biti vesela, ni plačna. Ma, doista?!
Zar zadovoljit ću samo ako ne postojim?
Zbog zahtjeva gromoglasnih mazohista,
škripa noći, ni poljupca tišine se ne bojim.
Zagrli me, noći, presudi mi zagrljajem,
poljubi me, tišino, poljupcem me uguši.
Griješim kad rasipam se i kad se ne dajem,
kunu me kad smijem se i kad jecam u duši.
Štipam život, zadovoljavajući bezobzirne ljude,
a tijelom se košmar kao oštro svrdlo vrti.
Samo zato što dišem, samo zato mi sude!
Zagrli me čvrsto, noći. Poljubi me, mila smrti.
Možda mogli smo potpaliti vatru,
jasnim i glasnim izjavama izazvati požar
i pogubnim jezičcima objelodaniti
da postojimo izvan znanog postojanja.
Sigurnost smo održavali
u čekanju da onaj drugi kresne žigicom
i na uspravne plećke saspe
žar odgovornosti.
Čekali smo znajući da naše čekanje
nema kraj.
Možda požar opustošio bi…
živote na koje navikli smo.
Bismo li na nastaloj šteti
imali volje i jakosti za nove početke?
Ne bismo, jer pod šatorom nepromjenjivosti
dočekujemo zadovoljavajuće nalete dobitaka.
Ironično je kada luzeri
slave pobjedu nad suzdržavanjem
i samoživošću blaže poraze.
Dok ponosno podižu brade i nosine,
u tajnim džepovima promišljaja
gnječe peckave natruhe žaljenja.
Možda mogli smo postati
dva nakostriješena egoista,
koji bezosjećajno štipaju tuđe opekotine
ne bi li vlastito žaljenje
sveli na minimum.
Kažu da strah je vrag,
da oprez je majka mudrosti,
ali ne kažu kako i kamo usmjeriti opsjenare,
koji ne znaju opisati ciljno mjesto.
Možda im je Rimpianto kazna za mlitavost.
Rimpianto… milozvučna riječ,
koja žalcem grizodušja ubada srce.
Možda žaljenje naraslo je i proširilo se
jer kroz vrijeme u me je utrpalo
suvišak zbunjujućih riječi. Možda.
Srećom, rjeđi su tmurni, kišoviti dani,
u kojima nas mokri obrazi peku
jer duše nisu spakirale kufere
i ukrcale se na vlak drske odlučnosti.
Smjelost nam nije jača strana, je li?
Ili bili smo mudriji no što mislimo,
svjesni da suptilne duše
svjetla budućnost čeka…
tek u utvrdi od pjene.
Kuferi su na vrhu ormara,
ispunjeni gustom paučinom,
konformizam je obranjen,
zubi glume stražare i daju sigurnost…
dok u ušesima zuji tihi Rimpianto.
Ne želim pogled, s kojim tražio bi
način kako da dopreš do moje duše,
u kojoj ne sustaju unutarnji sukobi,
ali (opijena tobom) čuvstva pjevuše.
Kad noć pruži kandže do mojega vrata,
a proširene zjenice štipucka besan,
stišavam zvukove mentalnoga rata
i tebe, neopipljivog, kapam u pjesan.
Kada bi se u prolazu naše oči srele,
med razumom i srcem planuo bi rat,
jer vid odapeo bi amorove strijele,
da u svijesti sruše poetski kazamat.
Zdušno branim ziđe čarobne tamnice
i zbog pjesme gušim tjelesne potrebe.
Ne znam glumiti, ali u ulozi nesretnice…
moja stvarnost čarobna je i bez tebe.
Kada nemoć plane, odlazim na plažu…
u ruci nosim masku, u duši grcaje.
Pri obmani vrućine vraški pomažu…
za pripeke lakše skrivam osjećaje.
Dok naivac maže me kremom za sunčanje,
kezi mu se mog osmijeha druga strana,
a s dimom cigarete splićem mumljanje,
da obrazi rumeni su zbog zvizdana.
Kada suze bujicom navru na oči,
brada zadrhti, a nos se zacrveni,
varalica s mola u more skoči,
da pod valom ugasi požar čuvstveni.
Pred polaskom posežem za poznatim trikom,
mokre prste prinosim kosi srebrnoj
te oči pokrivam velikim ručnikom,
pretvarajući se da s čela brišem znoj.
Na licu sol mora i suza svjetluca,
kada skliznem na sjedalo za upravljačem.
Tek jedna dvojba po mozgu mi kljuca…
oblijeva li me znoj ili još uvijek plačem?
Nasilno si prodro u novo svitanje dana,
budna sam, ali glumim da još drijemam,
jer ako te opet vidim sretna i nasmijana,
povjerovat ću da nimalo mozga nemam.
Ako na obrazu ipak osjetim nježnu ruku,
buntovno ću se okrenuti na drugu stranu,
jer nećeš mi ujutro donositi svoju muku
i dolaskom zbunjivati kraljevnu pospanu.
Rekla sam ti da se više nikada ne vraćaš,
jer uplašit će me tvoj obris, i ako te nema.
Ti uporno dolaziš, kao da ne shvaćaš,
da tu si, a nisi, i poludjet ću posvema.
No, u redu, već kad si tu: Dobro jutro, ljubavi.
Sjedni na rub bijeloga kreveta. Sjedni, i šuti.
Da nisi zucnuo! Razgovorom me ne gnjavi.
Potiho, na prstima, u Ganglot ćemo šmugnuti.
Na brzinu otključat ću crveni, srcoliki dvor,
gdje bit ćeš moj. (U dvoru je sve dopušteno.)
Pred vratima odložit ću papuče (i razbor),
i ušuljati se u zdanje, toplo i čuvstveno.
Zato u Ganglotu najradije i počesto bivam,
jer ljubimo se, ljubimo, a nitko nam ne smeta.
Tu slobodno volim te, iako ne snivam,
tu smo najudaljeniji od ostatka svijeta.
Sunce se već uvlači pod znojne trepavice,
a meni se iz tvojega zagrljaja nikamo ne ide.
Morat ću se iz dvora išuljati neopazice,
da me namrgođeni stražari rutine ne vide.
Sa sebe skinut ću raskošnu krinolinu,
sakrit ću krunu, navući svagdanju odoru,
i s bolnom nostalgijom gledati u daljinu,
jer i srce i duša ostat će u našem dvoru.
I opet me tište stare dvojbe, i zapisi,
a budnost mi realije niz obraze lije.
Je li stvarno moguće da si tu (a nisi),
i ovaj prekrasan svijet da je moj (a nije)?
Prošla sam kroz sva crvena svjetla
na semaforima zdrave pameti,
da posljednji put pod ledenim nepcem
osjetim vrelinu tvojega daha.
Iscrpilo me sanjarenje u tornjevima paraedolije
i noćna utonuća u opijajuće zagrljaje fantoma,
dok osrednje sroke pisah Voynichevim pismom.
Ipak, pokidala sam sve lance zdravoga razuma
i hrabro odvezla se u središte mjeseca studenoga.
Zadrhtala sam poput pilećeg perca na vjetru,
kada pogled prošetao si od zlatnih naušnica
do bijele košulje, crnog sakoa, crnih hlača,
do bijelih skechers patika, a potom iznenađenje
i znatiželju vratio do mojih nečitkih očiju.
Projurila sam kroz sve svjetovne zabrane,
da bih posljednji put u nozdrve uvukla tvoj dah…
i slavodobitno, osvetnički okrenula ti leđa!
Nad vojničkim krokom upitah naduti ego:
Hoću li i sutra vidjeti ga… i gdje ne postoji?
Hoću li mu pisati ´diskretalije´ koje neće čitati?
Otišla sam… mirne duše, slobodna od nas,
kada u magli pod mozgovnom nebnicom
nenadano jeknuo je rug:
˝… samo kosa njena još je bila živa… ˝.
Tko ti je dao dopuštenje
da godinama drmusaš sferu moga blagostanja?!
Nemoj glumiti nevinašce, dobru dušicu.
Nemoj poput Poncija Pilata oprati ruke savjesti
i sebi bezočno lagati da oko mojih naivnih shvaćanja
dobronamjerno podizao si mrežu zbunjenosti,
dok prešućene riječi slao si mi s prljavom kišom
i s njima zapetljao sve moje moždane vijuge.
Poput bespomoćnog miša borila sam se s vjetrenjačom,
ali nikada nisam odložila oružje za zaštitu od tvojih udica,
niti plan da potkožnog glodavca izguram na mrtvu točku.
Zdrav razum štipkao je svijest i danonoćno nagovarao me,
da na mreži zbunjenosti strpljivo izrezujem rupice,
kako bih kad-tad izašla iz zamke neshvaćanja.
Znaš, snažna sam, i svi me se boje,
ali ja imam strah… od tebe.
Sve češće pitam se jesi li doista poželio odustati
od hoda po suprotnoj strani mojega života
ili si tek iz narcističke želje za pažnjom…
bušio balon moje ukorijenjene čvrstoće,
s ciljem da pokopaš me u grob vlastita ega.
Znam, jak si, i svi te se boje,
ali, jesi li svjestan da ti imaš strah… od mene?
Mirno spavaj.
Nemam namjeru izmigoljiti iz bunkera samozatajnosti
i ljudima iza tvojih leđa obznaniti
da strahujemo… s razlogom.
Ali, odgovori mi (barem jednom!)…
jesi li pri životnoj želji da budeš voljen
(ne kao kralj lavova, nego kao slabašan čovjek)…
i sam upao u mrežu zbunjenosti? Jesi li?
Koprcaš li se u neshvaćanju? Bole li te sumnje?
Pusti niti proklete mreže… koja spaja naše misli!!!
Zgrabi ružnu naviku za gušu i nikada više
ne spominji me… u mislima. Niti u stihovima.
Vratimo se na mrtvu točku,
na kojoj umrijet ćemo… kao lavovi.
Nazreh pukotinu, čuh da zemlja stenje …
jama će progutati života svrhu.
Postojanje propada ili se penje?
Je li duša na dnu ili je na vrhu?
Kada zemlja zijevne, imaš li izbora
ili se u njezin grkljan poći mora?
Prije no što duh svoje tijelo polegne
u grob i liši ga životnoga srha,
za neponovljivim riječima posegne
i prizna tijelu: ˝Stigao si do vrha.
Još jedan časak imat ćeš um i oči.
Imaš li prošlost, u taj tren ju pretoči!˝
U par sekundi sve godine su stale.
Nepoželjno dijete mjesto je našlo
gdje se crne misli nisu uzverale
ne bi li žiće iz tijela izašlo.
Sudba joj je prišila sitnu ulogu,
ali glavna bje u izmišljenu logu.
Tolike boli tiskane su pod kamen,
usred bajne sobice, ispod topole;
u svijetu skrivenom pod smeđi pramen,
gdje misli divljaju kada se razgole
i puste da poteku suze iz grba.
Tad iskonski raste zimzelena vrba.
Pod tanahno deblo dolazit će uvijek.
Kada naraste, bude metar visoka,
u mislima će potražiti usjek
i kroz njega poći daleko od Oka
u kojemu se srdite munje kote,
jer svjedoči rastu još jedne grozote.
Na svaki početak Zlo složi balvane,
pa dijete ne nazre bjeličastih breza,
tek trupce na koje nožicu ugane
i crnilo kada padne kraj uljeza,
pokraj zlobe koja se nastrano smije,
sve dok je žestica najzad ne ubije.
Poput grmljavine podsvijest tutnji - ˝Plači!˝
Al bez bola vjeđe ne cijede suzicu.
Ako si ravnodušan, tad budeš jači
i spreman dočekaš zloće inačicu,
koja za poslušnost nudi ovacije,
no ako ne puziš, nema gradacije.
Ali Baal ne zna za plavi sobičak,
kamen i topolu sred umna razdolja.
Da bi tamo utekla, potegne smičak
i uđe u svijet gdje vrvi samovolja,
gdje se presije u dušu ne zalijeću,
gdje nije kažnjena ako kaže - Neću.
Pišu da je razumno katkad reći - Ne.
Al kamo s teretom grižnje, krivice?
Savijaš se zbog oholosti svjetine
koja ti prozaičnost gura pred lice,
a bojiš se pitati: Zar sam šašava?
Zašto da me šturost svijeta zabrinjava?
Ovaj časak opasno bliži se kraju,
a um je stigao tek do pola puta.
Crvi se oblizuju, objed vrebaju,
al oči priželjkuju još par veduta…
bar blijedu sličicu uzroka čeznuća,
jedan davni drhtaj sred srca živuća.
Nema. Ničega nema. Praznina! Užas!
A kasno je, kasno, greške ispravljati.
Ne može se pod kamenom razviti klas
niti smiješ suzom sjeme zalijevati.
Nema cvijeta, nema ploda ni radosti
da te isprate do vrhunca živosti.
Najzad i ti razmišljaš o izborima,
ali na vrhuncu trgovaca nema
koji ti nude otkucaj u grudima
ili bijelu čipku na kojoj se drijema…
pa da biraš želiš li život ili smrt.
Ne, sada nemaš izbor. Silaziš pod vrt.
Uzalud se grizeš. Nemoj se kajati
što pseta ugrabiše tvoje prilike.
Kanarinac ne reži, ne zna lajati,
ali znade pjevati. Čak uz prodike.
Svojim užitkom svijet ne ugnjavi
ptić koji zanosu pjeva, i pjev slavi.
Tja, za te je prekasno. Duša te napušta.
A htje biti magnet tvojemu probitku.
Čak i ne poštuje, istina je sušta,
korpus koji bez borbe izgubi bitku.
Ćutjela se mrtvom, ali naposljetku,
duša se raduje novome početku.
Nisam je tražila, a našla sam je
u zakrpi, na izlizanoj dječjoj trenirki
i u rupi na potplatu iznošene cipele.
U prvoj lopti, koju sam dobila za rođendan
nekoliko dana prije škole.
Našla sam je u hladu školske zgrade.
U iskri koja mi je grijala leđa, i pekla savjest.
Pa i u omči, koja je klizila prstenjakom
dok se nije priljubila uz žuljeve na dlanu, i na umu,
te potisnula neugodnu bol. I misli.
Našla sam je u svojoj nutrini.
U zametcima, u hranjenju i milovanju vlastitoga savršenstva,
a potom u ispraćanju i čekanju.
Bila je u svakome koraku. I u pasivi.
Našla sam je na prelijepom cvijetu Isusove krunice.
U neravnomjernom, poludivljem širenju stabljike,
ružnom, poput rasutoga korijenja
koje je izgubilo kompas i baca se na sve strane svijeta,
ne mareći što nagrđuje moj vrt.
Našla sam je motreći Kumovu slamu.
I bez skafandera ponirala sam u dubinu svemira,
postavši još jednom beznačajnom zvijezdom,
da bih postojanjem (i prkosom) iznervirala nekolicinu.
Ostalima bjeh smjernica.
Našla sam je u potrazi za Baronom Gautschom,
roneći i upijajući prekrasnu šarolikost Jadranskoga mora. I tišinu.
Zanijela me ljepota njegove površine, gdje barčice plešu
uz svirku valova, a ribari, zadovoljni ulovom, pjevuše
i mašu raskošno osvijetljenom brodu. I otoku Jerolimu.
Našla sam je pod oltarom,
gdje mramorna ploča hladnoćom prožima koljena,
a tihe riječi (upućene Svemu) griju srce i dušu;
gdje spustim praznu, nesretnu vreću,
a s lakoćom podignem i ponesem nadu. I iscjeljenje.
Našla sam je na rubu petnaeste tektonske ploče,
gdje misli podrhtavaju i razaraju desetljećima građen
velebni, zadivljujući stav. Virila je iz ruševina,
nudila se poput kakve pedesetogodišnje, istrošene kurtizane
koja posjeduje volju i materijal,
strpljenje i umješnost, te plan obnavljanja.
Našla sam je med slojevima praznoga papira…
negdje između ignorancije i nehaja.
Ljubav?
Nisam je tražila,
ali nakon svakoga stresa
proviri iz ruševina.
Izađi iz moje glave, molim te.
Bez tebe… iz svakog osjećaja
sinuo bi topli osmijeh
i bez prestanka blistao bi
nad uravnoteženim dahom.
Bez tebe… valovite bore mrštilice
umrtvljeno zalegle bi na čelo
i stopile se s morem zadovoljstva.
Bez tebe… stopala ne bi bila kao smrt hladna,
već ugrijana novim tenisicama,
koje cupkale bi put zaslužene sreće.
Bez tebe… olovka mi nikada
ne bi pala na pamet,
a bdijenja, u klinču s patnjom,
nestala bi u prašini mahnitih sjećanja.
Pjesme bi zamrle… a ja bih oživjela.
Izađi iz moje glave, molim te.
Bez tebe pod kožom ne bi teturali
uspaničeni mravci,
a pri pomenu tvojega imena,
ne bi se uključile sirene upozorenja
da nadolazi neizdrživa bol.
Bez tebe oči ne bi nepodnošljivo pekle,
u sebi skrivajući lance tuge,
i lažući naivnome svijetu
da iza njih izmjenjuju se radost i veselje.
Bez tebe... ne bih se sramila brazdi,
koje protežu se do sljepoočnica
i u luku spuštaju se i skupljaju
iznad sve tanjih usnica.
Bez tebe glava ne bi bila teža od tijela,
srce ne bi preskakalo otkucaje,
a duša ne bi nervozno tragala za smislom.
Bez tebe… bezbrižno sjela bih u zračni vagon,
koji putuje prema koncu života.
Izađi iz moje glave, preklinjem te!
ŠTO si mislio kada si rekao –
˝Dobit ću puno, ako tražim više˝.
Zvonki je glas do mog sluha tekao…
sumnje poput crva izmigoljiše.
Gmižu bezglavo, vrte se u krugu,
tražeći novu Kiplingovu slugu,
u skučenome, sluzavom okrugu.
ZAŠTO razmišljaš samo o dobitku,
kada bi pažnja usrećila i nju.
Ni tada ne bi bio na gubitku -
ona bi te voljela… kao svetinju.
Njezin si ideal, uzor, i fetiš,
ali bahatošću oboma štetiš.
Ti se isključivo sebi posvetiš.
KADA je zatražila nemoguće?
Nikad! Ipak se penje uz strminu.
Požrtvovno nogavice zasuče,
krijući novu, svježu brazgotinu.
Boginja, koja snuje tek jednakost,
osjeća se kao nepoželjan gost,
dok ti za bezbožne podižeš most.
KAKO li je živjeti ispod kože
i čitati jedinstveni rukopis,
kad tvoja pamet shvatiti ne može
da za te ga je načrčkao Narcis.
Crveni potok - iskrivljena slika,
uz spletke potkupljivih poslušnika,
i ekstaza, kada se sastaje klika.
TKO si ti? Kada se svjetla ugase
i kada utihne svirka poganih…
tad nemaš izbor, susrećeš užase,
u samoći, u svijetu otpisanih.
Kiplingovu slugu glasno dozivaš,
jer tijelo u kojemu sam prebivaš,
pretijesno je da se u njemu skrivaš.
GDJE je tvoje mjesto, najzad se pitaš.
Pokreni se, daj se ne prenemaži.
Baš nema potrebe da dugo skitaš…
poželi sreću… i LJUBAV potraži.
Naći ćeš je pod oblutkom tišine,
u dolini nježnosti, u glasu nutrine,
u dahu čistoće, u spoznaji ISTINE.
Ne pamtim kada je previranje započelo,
ni koja razdoblja bila su prijelomna,
kada sam izbrusila briljantno načelo,
da Pepeljuga baš i ne mora biti skromna.
Hodam iza ratnika, naguravaju se i psuju,
pa bacim pogled, al uglavnom me ne zanima
zašto grabežljivci duhovnu glazbu ne čuju,
a dušu okivaju materijalističkim prohtjevima.
Kao da je od životne važnosti biti prvi,
dobiti najljepše, najbolje i najskuplje.
Jedan je na tronu, a svi ostali u krvi
skupljaju jal i naplavljuju očne duplje.
I sama gdjekada poželim broj jedan.
Padne li mi na dlan, zasjam od sreće,
ali neće mi bitak postati bezvrijedan,
ako tuđe šake spretnije su ili veće.
Plešem, pjevušim, jer oduševljena sam
ako na koncu dobijem što sam htjela,
no i gubitke dobitničkim pjevom nadglasam,
i ćutim se pobjednicom… jer duša je vesela.
Ne mogu ti se vratiti,
jer sudbina za proživljenim
diže neprobojni zid,
iza kojeg u pamćenju ostaju
propuštene prilike.
Tek mač kajanja probode srce,
kada osvijestimo da na tromim,
otežalim koracima,
u neizvjesnost unosimo promašaje.
Kristalno je jasno
da za povratak je kasno.
Da je želja bila jača od nepovjerenja,
i kolebanja,
danas ne bi plakao
za potraćenim vremenom.
Ne bi tugovao za zamamnom iluzijom,
koju i danas smjestio bi na kraj naših života.
Ne mogu ti se vratiti
jer postojim tek u varci uma,
u neopipljivosti, u težnji stvaralačke duše.
Kada bih uznosita stala pred tebe,
kada oči bi se srele,
skrito zaškrgutali bismo zubima,
shvaćajući da nismo pronašli traženo.
Ne mogu ti se vratiti,
jer naše ruke ne pišu istim tempom,
ni načinom.
Kada upišemo posljednju točku,
naša su zadovoljstva različita.
Naše točke odvaja nemogućnost
da živahni stopimo se
s razdraganom svjetinom
i u ekstazi promatramo vatromet života.
Naše točke spaja primamljiva mračina,
i zloslutne sjene
koje traže ključ za škrinju sjete,
i nedostajanja…
a ne žele ga pronaći.
Neću ti se vratiti
jer usavršila sam se u čekanju…
i ono me više ne boli.
Neću ti se vratiti,
jer mučna su vraćanja u poznato,
a tamo gdje sam se uputila…
ti NISI u mojim mislima.
Ima dana kada me ni nutrina neće,
kada od skršene odbija se i tama.
Danje svjetlo topla leđa mi okreće,
zube u glas zarine krvoločna osama.
Radije bih da mi nadnu ime Pobjegulja,
nego da tih dana samoća na me vreba.
Njezin žućkasti pogled pod plećima žulja,
baš sada, kada samo mrva mira mi treba.
Uplašena i plaha, kao izgubljeno lane,
kojemu se baš ništa dobroga ne sprema,
koje grabežljivcu pred gladne oči stane,
a samo je, i niotkuda pomoći nema.
Još ne skrećem pogled, još se borim,
jer krvolok napada s leđa i sa strane.
I mada osjećam da u grudima gorim,
kako-tako preživjet će ovo žilavo lane.
Samoća me ujeda krvavim očnjacima,
prestravljuje me rika, plaši tigra skok.
Iako me noći neće i mrska sam danima,
papir je posrkao još jedan krvavi srok.
Ima noći kada me ni život ni smrt neće,
a samoća poput tigra oko žića se šulja.
I ako grozni strah pod vjeđama peče,
ranjeno lane još uvijek životom baulja.
U zjenicama mojim puno mjesta ima,
u njima se ogleda cijelo čovječanstvo.
Dok oseka guta dan, a noć rasteže plima,
u moje oči utječe divne prirode tajanstvo.
Sve krasote premile mi rodne grude,
raskošje otoka, priobalje, šumarci,
brežuljci, sela i gradovi, srcu se nude.
I, nad Jadranom, pljuskovi i povjetarci.
Sve privlači ovaj moj nezasitan pogled…
Arena, Ilica, Velebit, dubrovačke zidine.
U sjajnim zjenama zadržava se ogled
kamenjara, slapova i slavonske nizine.
Svi prizori ulijevaju se u proširene zjene,
gdje noći su magične, a rumene zore rude,
gdje srce pozlaćenim slovima zaodjene
marljive i dobrohotne hrvatske ljude.
A kad bacim pogled s tornja na Vojaku,
kad upijem tokove triju dragih rijeka,
Motovun tanca balun, nad maglom, u zraku,
a na mihu plešu prsti istarskog čovjeka.
Spustim li se s četverokrakog Kaštela,
u ušima hujnu povici otužnih mornara,
šuškanje purpurnih plašteva i šinjela,
i umorni zveket nesvrzljivih oklopara.
Primamljiviji zvuci razliježu se Pulom,
kad rječica ljudi hita k svojemu cilju.
S idealom u mislima, u srcu sa šurlom,
hitaju k općem dobrostanju i izobilju.
Gdjekad nabasam na istomišljenika,
koji sa mnom kavicu posrče na Korzu
i otrpi umišljaje umišljena pjesnika,
da tkivo smo grada, kičma njegovu torzu.
I mi smo bitan dijelak hrvatske ljepote,
grumen smo zemlje, kapi istoga mora.
U srcima njegujemo istarske vrednote,
i zvukove i urese pulskoga folklora.
Dok dušom ljubim parkove i spomenike,
na Štinjan padaju tračci sunčeve krune.
U album pamćenja ubacujem drage slike
i ljepotu svoga svijeta nosim u Kašćune.
Dok skupljam snagu, koju zasad nemam,
snujem ležaj nad kojim raste trava;
i jadam ti se iz dubine duše
umornoga života koji spava.
Ti znaš kako boli lagati sebi
da sve ima smisla, da san je java.
Ljeto je prošlo, neprimjetno,
šušnjem lišća najavljuje se zima.
Nesvjesna sam mijena i oćuta,
na modus vivendi inje se prima.
Žedna, propadam u samoću sebe
i srčem sokove otrovnih rima.
Mrtvomu ti srcem pripovijedam
sve o onomu što je obdan kovo
užarena, pomnjiva promišljanja,
i preoblikovao svako slovo
u bajkoviti niz, kojim rasplamsa
vjeru u ljubav i življenje novo.
Tko ne laže, vjeruje. Ipak strepi
je li vrijedan bljeskova ljepote,
kad sve što je dao već je bačeno,
a sve dobiveno prošlost mu ote.
Pa posrće od zgode do nezgode
i šutke urla: Prokleti živote!
Pod teretom časti, i strahovlade,
sve je hrđavo, tek nada se zlati
da će iz sebe poći na postaju
otkud kreće čovjek nepoznati.
A ako opet podbaci, molit će
da se u paranormalu ne vrati.
Tonem u žuč. Ne daj me snu! Spasi me,
jer pod kapcima zle namisli kruže.
Ti pjesmom zadržiš hlepnju, i ruke,
kada se prema mnogolikom pruže.
Tišinom muklu tišinu pohodiš
i lijepiš latice na stapku ruže.
Iskida ih život, i varljivi san.
Ne postojim, a vučem se kroz oba.
Trebam te! Kada bi bilo moguće,
otišla bih natrag, u tvoje doba.
Javi se, dragi, utješi me pjesmom.
Čuj kako dozivam tvoj glas iz groba!
Tražit ćeš ti mene…
kada na stolu sve čaše budu prazne
i sve barske stolice hladne,
a tvoja ruka posegne
za još jednom bocom vina,
dok konobar u bravi okreće ključ.
Žalit ćeš ti za mnom…
kada nad oči objese se mlohavi kapci,
usnice kad pretvore se u nepomičnu ravnu crtu,
a izlizane, dvobojne cipele zalijepe se
za uglancani pod.
Tugovat ćeš ti zbog nas…
kada ostaneš sam kao olinjalo pseto,
nezanimljiv kupcima jeftinih zadovoljstava,
nepotreban samoljubivim igračima prljavih igara
i sprdnja pticama rugalicama,
kojima smiješi se dug život.
Plakat ćeš najzad i ti…
kada duboko u sebi osjetiš
da moja duša otrgnula se od tvoje,
onoga časa kada shvatila sam
da danonoćne bolne rane
sama sam si zadavala…
živeći u magli očekivanja.
A ja? Počela sam nas zaboravljati....
dok tapkala sam za tvojim tragovima,
kroz gustu maglu zabluda,
i bezglasno u sebi zavijala,
tražeći način da barem na jednu sekundu
glavu prislonim na tvoje grudi.
Počeo si ponirati u zaborav,
kada osvijestila sam
da za me nikada nisi postojao,
osim u magluštini mašte.
Da naričući otišla sam s mjesta,
na kojemu nikada nisam bila.
Tražit ćeš, tražit ćeš ti mene…
ali, i ja sam… magla.
I ime, i slika, i stih...
Sve je ništa.
Ja sam život.
Ja sam bila u tragu,
i bit ću poslije njega.
Bezimena.
Svako se jutro budim gdje me nema,
jer nije duša tamo gdje je tijelo.
Ni kad je jurilo za savršenstvom,
dalje od tebe nije me odnijelo.
Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?
Što sam nam učinila, ne pitam se više.
Kad se dobro osjećam, ne postoje grijesi.
Što srce upamti, lako se izbriše
ako prošlost ne vidiš tamo gdje sad jesi.
Ljekovito je otkriti ranjivost
onomu koji ne ranjava.
Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.
Potajice, noću, kad srce prožme treptaj,
tajanstvenoj daljini šalješ obilje oćuta.
Zaslijepi me mrežasti mjesečev sjaj
i k tebi hitam, mrklim mrakom ogrnuta.
A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši.
Tamo gdje se zastave
drže pod jastucima,
a jezici za zubima,
tamo nema slobode.
Tužnoga li dana
kada ´kulturnjak´
postane prostak.
Ne srdi se, lijepi moj suputniče,
ne žali zbog propuštenih
zajedničkih putovanja,
jer karte kupiti nismo mogli.
Ali, znaj,
po svim tračnicama ovoga svijeta,
sa mnom se trucka i naš kutak...
u kojemu se sanja.
A snovi su kockice
u mozaiku stvarnosti.
Ja sam otok.
Tajanstven. Samotan. I tih.
Ti si obala.
Razvedena. Privlačna. I opasna.
Ne volim te, ni u snu. Ne trebam te.
Odurna je i sama pomisao
da me dodirneš, jer zjenice pamte
da se svatko o tebe obrisao.
Sama sam ispod svoje kože. Sama.
Sama, sretna i sigurna.
Hodam sredinom kolnika.
Korak naprijed, i trk natrag.
Nekoliko koraka u prometni trak,
i strah od nepoznate, dublje smrti.
Beznadna potraga za mirom
dovodi me do spoznaje
da nije gotovo
ni kad se meso pretvori u prah,
jer - kosti dugo traju.
(Ljubav se sporo raspada.)
Pamtiš li?
Prije no što se dostojanstveno povukoh
i prije no što postadoh kamena,
očovječih te.
Ti si i dalje kopao po smeću.
Iznevjerio si me.
Umirao si sporo,
u mojim očima.
Ja volim, ali tihim glasom,
vjetrove i morsku zvijezdu,
mrklinu gorja, sjaj na suzi…
al i duha u svom gnijezdu.
Kako ćemo si pri ponovnom susretu
pogledati u oči,
znajući kolike smo boli nanijeli?
Bjesniš jer ne znaš kakav je tko,
dok ti se predstavljaju
onakvima kakvi nisu.
A kakvi smo mi?
Gdje si? Iza zavjese.
Gdje sam ja? S druge strane.
Ni za ljubav nemamo hrabrosti.
Možda je i ne bismo okusili,
ali ovako, nikada nećemo znati.
Pobjeda nezadovoljniku
pruža zadovoljstvo,
nakratko.
Fanfare brzo utihnu,
a sve bliža i sve jača je
grmljavina neke nove
bezvezne hlepnje.
Ne bacajte ruže na smeđi lijes
(čini se ko da igrate pikado).
Ne gađajte trnjem pohabani dres
jer staro je tijelo već prešlo u mlado.
Čekam da anđeli vrata otvore,
a dotad za vas pjevam iz sveg grla.
Dignite pogled, pogledajte gore…
Prijatelji, rode, nisam umrla!
Pitaš li se ikada
je li najbolji i najsretniji?
Ne traži od mene
da vazda svijetlim i grijem.
Tvoje potrebe me gase...
a put je dugačak.
Sutra će riječi, koje nisu moje,
letjeti
i golicati maštu raznim nebesima.
Netko će oćutjeti da naslućuje
pokoju suzu. I pitat će se.
Drugi će gonetati jesu li slova
samo igračke razmaženog derišta.
Treći će utišati vlastite misli,
i bit će mi zahvalni.
Netko se igra s nama.
Netko povlači poteze,
a ruka je nevidljiva.
Da, ništa se ne događa bez razloga.
Tu smo. S razlogom.
Nama nepoznatim.
Ne osvrćem se. Ne pratim sjećanja.
Nemam volje za vraćanja.
Ovaj život je dragocjen,
što god ti o njemu mislio.
Svako iskustvo
vrijedno je nove borice.
(Mnogi su zaspali
glatkoga lica.)
Svako mjesto gdje je bila vlas,
vrijedno je poštovanja.
(Mnogi su zaspali
sa šiškama na čelu.)
Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.
Snovi su najživlji dijelovi stvarnosti.
Oni što nariču, dok besvijest grca,
kojima se duša rastapa i cijepa,
ne čuju ništa doli plač svog srca,
ne čuju šapat: O, smrti, kako si lijepa.
Veliki su umišljeni,
mali su ratoborni,
a oni srednje veličine,
zadovoljni su.
Ta krajnosti se glođu!
Ako šest dana jedan vodi igru,
sedmoga dana traži suigrača.
Ponesi me u srcu,
al ne daj da bolim.
Ponesi me u očima,
al ne daj da pečem.
Ponesi me u duši,
da te u njoj volim,
da pretvorim se u krv
i kroz vene ti potečem.
U životnoj igri obzirni odustaju.
I pobjeđuju.
A voljela sam te! Predano.
Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik
koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ
sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš
kada svijet te ruši.
Nisam tražila puno,
tek poneku misao
koju u javnosti nećeš
i ne smiješ izreći.
Sve tajne, koje si do tada
u mene zapisao,
sa mnom će umrijeti,
sa mnom u grob leći.
Tipično za samopouzdane -
dok padaju crtkaju planove
za opstanak
i razmatraju buduće dosege.
Daj da vidim što si odjenula,
i reći ću ti tko si.
Daj da čujem što slušaš,
i reći ću ti s kim si.
Daj da vidim s kime si,
i reći ću ti što radiš.
Daj da vidim što radiš,
i reći ću ti tko sam,
tužitelj ili branitelj.
Ne bi li bilo besmisleno
žaliti za onima koje sam napustila?
Sve putem namjerno gubim
kako bih uvijek imala sebe.
Zato me i ne vole,
jer volim sebe.
Zato ja odlazim
kada oni dolaze.
I sve je u redu.
Nitko nikome ne fali.
Sada mogu voljeti
bezuvjetnom ljubavlju...
a i ne moram.
Slobodna sam voljeti
jer ništa ne tražim za uzvrat.
Ljubavi imam na pretek.
I kada osjećam da me napušta,
ko djetešce razigrana,
kao žena uzbuđena,
izlazim na put
kojim će se vratiti.
Dopuštaš da biraju umjesto tebe.
Ugledaj se u njih i uspjet ćeš
protutnjiti nepopljuvanim putom,
ali na tom ćeš putu izgubiti
nešto vrjednije od pohvale i tapšanja.
Sebe.
Zato ja ne trpim nikoga za leđima.
Ni ispred sebe.
Šutljivcem se postaje kada shvatiš
da više nema smisla govoriti.
Zato gnječim bose noge pod sobom...
da otputujem kamo Ja! hoću
i da progovorim kada Ja! hoću.
Nepovjerljiva sam.
Koga slatkorječivi obmanjuju?
Med i mlijeko? Koješta!
Ohrabrimo se,
dopišimo riječ vino.
I neka pjesma bude molitva.
Što ikome znače laži na papiru,
ulaštene strofe, milijunta pjesan?
Dijete tmurnih razmišljanja
zove se Trauma.
Knjiškome mulcu i naputci pozljeđuju uši,
savjeti ga zaglušuju kao zvijeri ričeće.
Dok vojnici straha ratobore mu u duši,
ni ovu pjesmu nesretnik razumjeti neće.
Ja nisam tvoj ludi, nedosanjani san,
ni za koga nisam ni poželjna zbilja.
Ja samo u se spuštam prazan dlan
i promišljanjima tumaram bez cilja.
Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?