Slavica Juhas - Poezija
04.12.2025., četvrtak
DUŠA PJESNIKA
|
Prošla si pored nespretnih čuvara, protegla se mučnom dušom poete i nemilosrdno zagadila smiraj koji već patnja i strah mi remete. Vjerujem da ti je u meni tijesno, stišćeš se uz moje vječne stanare. Taman kada se navikneš na trojstvo, niotkud se stvore noćne utvare. Ja sam jedini vlasnik imanja, napela si mi život, do pucanja! Obratit ću ti se, a što bih drugo? Izađi iz mene, izađi, tugo. #duša #neshvaćenog #pjesnika #pjesma #tekst #video #slavicajuhas #slavicalavica #zgodnonezgodna #nemirland #kaktusfield #poezija #audiopoezija #poetry #audiopoetry |
- 18:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
27.08.2025., srijeda
DOĐI
|
Molim te, dođi kad sunce zaspi i tiho sklopi oči snene, kad zadrhti mjesec i otkrije nemir, na rajskome oblaku doleti do mene. Daj, samo kreni u pohotne snove, kočijom satkanom od zlatnih niti, do grješne sobice gdje pupaju strasti, u nježnom krilu noć će nas skriti. Hajde, poleti na zvucima vjetra, usnama toplim ugrij mi lice, da osjetim dašak ko blag povjetarac na tijelu mazne ljubavnice. Daj, zaplovi na valima čežnje i kapni ljubav na usne strasne, nek zadrhte zvuci najljepše sonate kad šapneš mi riječi divne, krasne. Molim te, dođi u čarobne noći, iskrice vrele prospi mi na grudi. Nek tijela gore najslađim plamom i ne daj suncu, ne daj mu da se probudi. |
- 01:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.08.2025., četvrtak
DOMAR IZ INDUSTRIJSKE
|
Pet je godina prošlo kako nam je mahnuo, zadnji put zatvorio oči i - izdahnuo. Dva, tri dana tugovalo se i suze lilo, pokrili su ga zemljom, i već ga nije bilo. Nekoć, nedjeljom, negdje oko dvanaest sati, na njegovom se stolu topli ručak pušio. Ubrzano, kao da je rekorde rušio, srkao je juhu. Taj je znao uživati! Smišljao je šale i pripovijedao zgode nestašnih dječaka iz prijepodnevne smjene. Za svake takve nedjeljne, svečane prigode, kod njega su nove priče bile osmišljene. Bolest ga je kršila, a on se nije dao, ipak, jednoga dana zgrčio se i pao. Pružao je ruke, kao da će nešto reći, a čuo se tek hropac, nerazgovijetne riječi. U trenu se pričinilo da me pozdravlja i da mi, za kraj, nešto važno želi kazati. Tada sam shvatila (a to se ne zaboravlja!) da od smrti je bježao… htio je ustati. Pod vitim čempresom, u velegradu bez zvuka, što se kod nas događa… sve mu pripovijedam, da tako je malo sreće, a puno je muka… Komu pričam, komu? U nadgrobnu ploču gledam. Pod vitim čempresom, usprkos strašnom muku, živu pjesmu razvezao je ptičji orkestar, a meni se učinilo kao da je digao ruku i razdragano trese zvono brkati domar. |
- 00:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #
10.08.2025., nedjelja
POD HRVATSKIM STIJEGOM
|
Obiđi, sine, Zemlju, ne štedi truda, i vidi od čega su sazdane međe. Mnoge crne čizme gazile su tuda da porobe narod, da otmu nasljeđe. Križevima je opasana rodna ti gruda! Zbog njih nikada ne sklapaj obje vjeđe! Budan! i čistoga srca svijet ljubi… na cesti, pri radu, u svojoj kući; al´ međe Domovine iz vida ne gubi, jer vrag pritajen i u miru čuči. Spaziš li ga, naprijed! Na uho mu zatrubi da je Hrvat blage ćudi, ali ne da se tući. Nije Hrvat učen da mrzi i urliče, da bijesni i proklinje, da se sveti. Za ljepšu budućnost on napreže mišiće, za ljubav i za mir nepravdu će otrpjeti... ali kad mu Zemlju dirnu, ne uzmiče! Pod hrvatskom zastavom spreman je umrijeti. #hrvatica dí÷d #hrvati dd #genikameni í÷ #hrvatska dí÷d #volimhrvatsku d #croatia #moja #domovina #hrvatskazastava dí÷d #slavicajuhas #slavicalavica #zgodnonezgodna #nemirland #kaktusfield #poezija #audiopoezija #poetry #audiopoetry |
- 17:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #
16.07.2025., srijeda
OPROŠTAJNI
|
Barem još jedanput dođi u moj grad, jer za tebe čuvam oproštajni ples. Zagrli me nježno i pogledom najzad posljednji čavao zabij u moj lijes. Naći ćeš me negdje na kraju snage, pod sutonom nade, na zalasku života. Već dušu pripremam za put bez prtljage, punu rana od proživljenih grozota. Za sobom ostavit ću urlike tišina, ugrize nasluta, laveže nemoći, taloge u grlu (od očnih kapljevina) i tajne koje vraćale su me samoći. Nemoj tugovati, nemoj za mnom žaliti, ne nosi teret življenja koji nije tvoj. Nemoj me sa suzama u oku ispratiti, jar sama uzde dala sam sudbi opakoj. (No, prije no što zgromi me neizbježni udes, dođi da otplešemo oproštajni ples.) #pjesma #tekst #video #slavicajuhas #slavicalavica #zgodnonezgodna #nemirland #kaktusfield #poezija #audiopoezija #poetry #audiopoetry |
- 15:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #
OPROSTI, MAMA
|
Sretan si, jer ona je sretna… Pijucka bijelu kavicu, novine čita bez naočala, zadovoljno otpuhuje dim cigarete, povazdan se smiješi, pjevuši, plete dekicu za svejedno čije dijete… Živi. Doista živi. I sretan si što ju imaš, tako posebnu, jedinstvenu. Papirić ti ispadne iz ruke, sagneš se, podigneš ga i uspraviš se… i ne shvaćaš gdje je nestao prizor od maločas. Ispred tebe sjedi žena koja premješta prazne pepeljare, očima traži pomoć i pita: Što mi se to događa? A ti ju promatraš, nemoćan, jer onome dijelu koji je ostao na stolcu, ne možeš pomoći. Kradomice promatraš kako očajnički, bezuspješno pokušava kontrolirati pletaće igle. Ona to radi potajice, jer se srami. Ti izletiš na balkon s vrućom kavom i s osmijehom na licu. Pred nju stavljaš sve što voli jesti i piti, govoriš joj sve što želi čuti… ali ona je koncentrirana na šarene dječje čašice, koje slaže jednu u drugu. I ne može prestati. A pogledom govori: Svjesna sam svega. Što mi se to događa? U jednom kratkom, brzom saginjanju, sve joj je oduzeto. Osim igračaka. Zagnjuriš glavu u ruke, dok ona spava, i pokušavaš prihvatiti. Pa opet izletiš na balkon, s namještenom maskom, i uvjerljivo govoriš: Bit će sve u redu kada dođe proljeće. Znaš da lažeš. I ona zna. I smiješite se, lažno. Konačno ruže i geraniji procvjetaju, a ona nemirno gleda povrh njih, jer balkon joj je postao prevelik. I povlači se u sobicu, u samoću, ne prihvaćajući takvu sebe. Žuti jastuk poškropi pokojom suzicom, pa nabraja nazive gradova… dok ih ne zaboravi. Pa ponavlja imena braće i sestara… dok i njih ne zaboravi. Pa stišće ručice i moli se… dok ne zaboravi i molitve. I od svega što je bila, znala i imala, ostao je topli osmijeh, ruka u ruci, i šapat: Anđele moj. Anđeo, koji joj ljubi obraze i nježno češlja kosu, ali joj ne može vratiti pletivo, cvijeće, novine... Kakav je to anđeo? Anđeo smrti? Poklopac je spušten, zbor je otpjevao Očenaš, svi su svoje dužnosti obavili… A ti? Sjediš na njezinoj stolici, tupo gledaš posljednju cigaretu, koju drhtavim rukama nije mogla prinijeti ustima, pa zapališ svoju, cigaretu. Pogled usidriš u nebo, jednako kao što je to ona činila, i tražiš svoga anđela. Oprosti, mama, oprosti što mi brada podrhtava i što suze padaju na tvoje pletivo. Oprosti što nisam sretna. A cijeli život samo si to željela, našu sreću. Laku noć, majko. Obećavam… sutra ću biti sretna. Prošlo je osam godina. #oprosti #mama #nisam #uspjela #slavicajuhas #slavicalavica #zgodnonezgodna #nemirland #kaktusfield #poezija #audiopoezija #poetry #audiopoetry |
- 15:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
02.07.2025., srijeda
DAROVI ZA NEVOLJENE
|
Iz kolijevke krenula sam na put ulicom zvanom Dolorosa. Ulicom, koja ne pripada nijednome gradu, ni ovome svijetu. Poput izvanzemaljca među Zemljanima, s čuđenjem promatrah plastična, zelenkasta lica čudnih bića, koja nisu prihvaćala moje darove… srce puno ljubavi i širok, topao, iskren osmijeh. Samoživa stvorenja zadovoljavala je njihova zagađena nutrina, iz koje cvičali su i kričali… da su nevoljeni. Poput ranjenih vojnika stupali su meni ususret, zaobilazili me (ili gledali kroz mene), a pod mojim đonovima ostavljali su od suza sklizav asfalt. Možda s jednom od mojih frekvencija mogla sam pronaći kliješta strpljenja, da sveopće zlopatničko življenje skinem s križa otuđenosti. No, pošla sam svojim putem. Držeći se za kažiprst mudre intuicije, zaliječila sam žuljeve truda, razočarenjem zaključala sam škrinju neshvaćanja, vijugave promišljaje svela sam na ravnu crtu, raznovrsne događaje ukopala na groblju sjećanja i odmorište pronašla u magičnoj sferi, u kojoj tek snovi žive. Do grobnoga mjesta koračat ću ulicom zvanom Dolorosa. Ulicom, koja ne pripada niti jednome gradu… ni ovome svijetu. Sa sobom ponijet ću neprihvaćene darove… srce puno ljubavi i topao, iskren osmijeh. |
- 01:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #
OPROŠTAJNI PLES
|
Barem još jedanput dođi u moj grad, jer za tebe čuvam oproštajni ples. Zagrli me nježno i pogledom najzad posljednji čavao zabij u moj lijes. Naći ćeš me negdje na kraju snage, pod sutonom nade, na zalasku života. Već dušu pripremam za put bez prtljage, punu rana od proživljenih grozota. Za sobom ostavit ću urlike tišina, ugrize nasluta, laveže nemoći, taloge u grlu (od očnih kapljevina) i tajne koje vraćale su me samoći. Nemoj tugovati, nemoj za mnom žaliti, ne nosi teret življenja koji nije tvoj. Nemoj me sa suzama u oku ispratiti, jar sama uzde dala sam sudbi opakoj. (No, prije no što zgromi me neizbježni udes, dođi da otplešemo oproštajni ples.) |
- 01:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #
BIJELI MRAVI LJUBAVI
|
Sreli smo se na trgu tuge, u ravnodušnom pogledu, u bezbrižju djeteta, u slobodi duha, nesvjesni da od toga trenutka, poput lunatika, birat ćemo suprotne smjerove gledanja, paralelne autopute, različita starenja… i iste strahove. Dok odljepljivali smo privučene poglede, šesto čulo besramno dremuckalo je na sofi od crnoga vina. Propustilo je upozoriti me da slijep, nijem i gluh bijeli predator, neopazice uvlači se pod moju zagrijanu kožu. Bijeli mrav, veličine neurona, već grabio je mojim opijenim krvotokom i, zaraznim osjećajem čežnje, oplođivao mi krvna zrnca. Mamurno šesto čulo oglasilo se deprimirajućim zaključkom: da svijet još uvijek nije izumio lijek za istrebljenje nevidljivih, bijelih mrava ljubavi. Ponosom potegnula sam bjegući pogled i vratila ga u trezvenu sebe. Galopirajućim godinama čvrsto obećala sam da nikada neću poželjeti sresti te ispred kipa bana Jelačića, na Forumu, na Marjanu, niti na Stradunu. Obećala sam, mada nisam od onih koji ispunjavaju obećanja, jer jadan li je čovjek koji ne mijenja mišljenje. Ali, ovog obećanja držala sam se noktima, zubima, logikom, zdravim razumom i samodisciplinom. Nikada više nismo ukrstili sramežljive poglede, i nećemo, ali teška je cjeloživotna borba s ljubavnim, otrovnim, bijelim potkožnim mravima. A ti? U dugim noćnim satima, kada samoću tješiš vinom, uspijevaš li svoje bijele mravince držati pod kontrolom? |
- 01:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #
01.07.2025., utorak
LUDARA
|
Srušila sam svjetove od karata, krov i zidine dvorca Ganglota. Užgala sam haljinu od brokata i spalila šize kraljičina života. Sada dramim u žrvnju besmisla i pitam se jesam li pogriješila, jer dan nakon djela nesuvisla bizarna me dubioza preplavila. Prtljam po ostacima ruševina, gasim još zadimljena zgarišta, kad iznebuha grune me taština: Poet bez maštarija… ima li išta?! Iz pisaljke šiknulo je radovanje, kada tintom izlih temelje za dvor i Kralju šutnje kad vratih postojanje, u ludari koju obožava pjesmotvor. |
- 11:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ŠKRGUT OGORČENJA
|
Nadživjesmo čežnju, trpljenje i beznađe, smirujemo misli i treptaje duše duboko žaleći što do krhkije građe izgurale su nas godine koje minuše. Umorilo nas je zurenje u prazno, ponad samoća zamrznute tišine, nemiri, koji smiješili su se ljubazno, i oprezom gašene erupcije mučnine. Bili smo kao dva cvijeta neubrana, u tihim staklenicima, skriti od oluja, a kada nam vanjština posta naborana, shvatismo da život pokraj nas prohuja. Smrknuti i bezvoljni, razočarani, iscrpljeni od sanjarenja i obmana, u slijepu ulicu, u kut života stjerani, vidamo tucet neiscijeljenih rana. Nismo se izgubili u svijetu snova, ali grijehe bježanja plaćali smo nezasitnim mislima, punim otrova. S otrovom u krvotoku i ostarismo. Krmeljavo ufanje brišemo s očiju, na usnicama škrguće ogorčenje, proklinjemo ponos, imetak i poeziju, jer u grob ponijet ćemo tek neostvarenje. #slavicajuhas #slavicalavica #zgodnonezgodna #nemirland #kaktusfield #poezija #audiopoezija #poetry #audiopoetry |
- 11:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
30.06.2025., ponedjeljak
LIJEPE, A ZLE
|
Da sam mogla svom snagom zalupiti obojani prozorčić, koji klatio se između naših povezanih duša, ne bih kroz zamagljeni pogled promatrala putovanje zlih zvijezda od kašmira. S dva paralelna kraka njišu se u smjeru drskog spočitavanja, iz ugljenih očiju sukljaju opravdane osude, a iz žućkasto-plavih usta izlijeću im uvredljivi pjesmuljci i hihoti sprdnje. Dajem im za pravo, dok i sama u grobnoj tišini sebe grdim slabost, koja sakrila je ključ od misaonih lisica, dok s druge strane mrskoga mi okanca ti unezvijereno tražiš alat, kojim razbit ćeš morbidnu vezu naših duša. Na zapešćima već naziru se ljutnje tragovi, a između ušiju buči mržnja prema bespomoćnosti… dok opake zvijezde od žutoga kašmira sipaju otrovna, ali istinita viđenja na otvorene rane poljuljanih psiha. Ah, da sam te bar na trenutak ugledala kroz rupicu na obojanom prozoru i poljubila tvoje ružne usnice na staklu! Ali, nisam! A htjela sam. (I htjela bih!!!) Zato smiješim se danu kada duhom Argera isturpijat ću nevidljivi lanac, koji vezao je naše nepouzdane duše, i najzad zauvijek zatvoriti obojani prozorčić na ćeliji. Ali, što će mi slobodne misli, u kojima ugasle bi zločeste zvijezde, i u kojima nemam… strašljivog tebe? |
- 17:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #
FUĆKA MI SE
|
Odbijam spustiti se u dubinu sebstva i smeće neraščišćene prošlosti iznijeti na površinu, sve do sadašnjice. Ne pristajem kopati po grkim sjećanjima i opet pokunjeno stati pred opijeno čudovište. Iako nekoć prestravljena glista danas vodila bi glavnu, oštru riječ, i zasigurno ne bi spustila glavu… odbijam poljuljati teškom mukom stečeni mi mir duše. Neću s gađenjem kopati do potisnutog, pamtljivog vremena, koje uspjela sam zaboraviti. Neću unezvijereno kopati do tuđeg, neoprostivog krimena i prljati iskreni smijeh, sadržajne misli i prošlošću neuprljane trenutke samozadovoljne Herkuline. Neću rovariti po zdravome razumu, ne bih li iz oporih sjećanja izvukla traumatične događaje koje, nakon naštrebanih lekcija o mudrosti, s podsmijehom šutnula sam na samo dno važnosti. Odbijam spuštati se stubištem organa. Ne, ne idem do dna! Na dnu oceana nemilih doživljaja, pod plaštevima iznenađenja, sakrivene su mentalne zamke, za one koje privlači dubina. I kukanje zbog proživljenih grozota. Ja sam odabrala leđno plivanje, u društvu svjetlucavih planktona, ili plutanje iznad uzburkanih dubina. Bućkam se u zadovoljstvu… i fućkam. Neću sići do dna sebe, jer tamo je zlo… a samo zlu mjesto je na dnu. |
- 01:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
28.06.2025., subota
PRIGNI UHO
|
Svakoga jutra budim se s nadom, da voljet ću ga manje, a sebe više, ali uhvatim se kako pratim kradom gdje pustolovna duša šarmera diše. Počesto zovem i molim tebe, Boga, da mangup bude moja najmanja briga, da u središtu kukavnog srca moga šarmer bude s gnušanjem pročitana knjiga. Možda molitve nisu dovoljno glasne ili nisu sletjele na izvorište kiše, ali prigni uho kad mi muka prasne: Daj da volim ga manje, a sebe više. Mom viđenju jedino ispravno bilo bi da nagradiš ustrajnu vjeru i ufanje, kada čuješ kako moja duša drobi: Daj da sebe volim više, a njega manje. Ti znaš da meni ne trebaju čuda, priznanja, medalje, ni velike riječi, tek poštedi me nesretnoga usuda… i šarmera od mojega života odaleči. |
- 16:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
17.06.2025., utorak
BUDITE TIHI
|
Dugo već drhturim na zimi, pored mene zebu nepoznati ljudi. I čekam, čekam satima, da se moja voljena probudi. Umorne je oči sklopila i spava, na jastuku mekom, sred mirisnog cvijeća. Blijedi joj obraz dodiruje nježno blaga svjetlost s uplakanih svijeća. Utrnite svjetlo, neka mirno spava, neka moja draga spokojno počiva. I nemojte jecati! Ma, budite tihi! Na hladnoj ruci kazaljka je živa. Dugo već nepomično stojim kraj oltara sivog gdje moja draga drijema i pitam se kako da postojim kada se razdani, a nje mi nema. Ugasite svjetlo, neka mirno spava, neka moja draga spokojno počiva. I nemojte jecati! Ma budite tihi! U mraku i tišini moja ljubav je živa. |
- 20:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #
BAREM JEDNU
|
Prokockali smo vrijeme i prilike, jer željama srca nismo otvorili put. Prevarili su nas ponos i navike te pogled u stabilan život zarinut. Usprkos razumu opstala je vjera da strpljenje spašava, da doći će dan kada u dušu, punu gorkoga čemera, unijet ćeš slatke riječi i miran san. Teško je prihvatiti da nećeš doći, ni danas, ni sutra… ma, nikada više, a mene prepuštaš poetskoj nemoći, koja samo za te tužne pjesme piše. Tvrdoglavo čekat ću te do kraja života… moga ili tvoga, baš svejedno mi je, i priznati da od svih svagdanjih grozota, beznadno čekanje bilo je najbolnije. Tad dopusti da ponos klizne ti s leđa i na grudi privini ljubav nesuđenu. S kajanjem ispod namreškanih vjeđa pokloni mi prvu i zadnju uspomenu. |
- 00:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #
16.06.2025., ponedjeljak
ČUĐENJE U SVIJETU
|
Duboko vjeruješ da slutnja okrutnija je od saznanja, i da više boli. Ne, mili, nije. Bijes, kojim me iz daljine udaraš, manje je mučan od spoznaje da bijegom u sebe tebi olakšavam život. Tuga, zbog koje noću u tišini zavijaš, manja je od atoma, u usporedbi s tajnom koju od svijeta i od tebe krijem. Bi li se ikada oporavio kada oživotvorio bi patetične žalopojke i suočio se s crnilom pod mojim očnim kapcima? Mrakom i tišinom obojala sam svoju drhturavu nutrinu, da od tvojih rana i ožiljaka sakrijem sve što priuštilo bi ti dodatnu bol. Ljubav je to, mili moj… neopisiva ljubav, kada od voljenoga sakrivaš suze jer ne želiš da poteku i niz njegovo lice. Znanje je to… kojim uplašila bih te, kada med mojim trepavicama ugledao bi panični strah od sučeljavanja… i prepuštanja. Znanje je to… da poput drvenog kolca ukopala bih se u mjestu i otresito kazala ti: Ne prilazi mi… dok onemoćala klonula bih u uzavrelu samokritiku; zubima do krvi grizla ražarene usnice, koje žarko željele bi planuti na tvojima. Znanje je to… koje tebi ne smije biti otkriveno. Kunem ti se sobom da nikada nećeš čuti bezglasan krik, koji bujicom cijedi se iz očiju, jer i tada uvjerljivim pogledom odbrusila bih: Okreni se, i idi! Mili moj, zar doista tako slabo poznaješ žene?! Zar ne znaš za lomaču na jeziku, za žeravice u grudima, za oštre čavle pod stopalima, dok energično govori ti: Nemoj me nazvati. Nikada više! Zar ne znaš da, dok u sumnji pržiš se, tu sam, uvijek za… i uz tebe? A kada doznao bi da raspadam se kada kažem ti: Idi… nikada više ne bi me pronašao, niti čuo. (Ah, nisu pjesnici ´čuđenje u svijetu´, nego žene koje vole!) Mrakom i tišinom bojam svoje uzavrele osjećaje i ne dopuštam im da te povrijede. |
- 10:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #
15.06.2025., nedjelja
NEODLUČNOSTI
|
Precizno gađao si me ubojitim stihovima, grdio me iz ognjenog limba slutnji… i poput ranjene, promukle ptice sunovratio se u bezdan zbunjujućih pretpostavki. Kroz život gegala sam se nesigurno, na trampolinu očekivanja pokušavala sam održati ravnotežu životarenja, u dubini duše vjerujući da ukrotit ćeš gubitničku želju za bijegom od neizvjesnosti. U pozno doba s trampolina skočila sam u neživo blato, u manje bolan rastanak, jer mir je moje drugo ime, a ˝zbogarenje˝ moje je prezime. Bila sam uvjerena da nisam imala drugog izbora. A što ako jesam? Probijala sam se kroz bodljikave godine, posvađana s odustajanjem slabašnih divova. I žaleći što s glave skinuo si šešir olakšanja, pompozno mašući mojim ponosom uspravljenim leđima. Ptičica logike nagovarala me da razbijem gnijezdo nadanja, jer kukavica odlazi natraške, tješi se ližući med na soljenki i bezglasno nariče u fetus pozi. Tvoje mlake reakcije pravdala sam jednostranom istinom da rizično je sudariti se s gromadom osude. Pitam se jesam li bila u pravu. A što ako nisam? Ljubio si let bez krila kroz tunel komfora, u intimi varljive mašte, u sferi privatnosti, pod Božjom zaštitom, ne osvijestivši da strah i sumnja imaju najoštrije rogove. Prožimala te nadzemaljska ushićenost pri pomisli na dva para očiju. Pri pomisli na četiri noge, na dvije kičme… i dvije glave, a jednu neodjeljivu dušu. Da je bilo poštenja i istinske volje, mogli smo s prvim korakom razbiti snježnu, opsjenarsku kuglu sanjara i, pod svjetlucavim pahuljama pravde, pred tužiteljima držati se za ruke. Nije bilo do mene, nego do tebe… jer ja bila sam dovoljno hrabra. A što ako nisam? Šetuckam ovozemnom pustopoljinom i kao šparoge, iz šparogaste nemoći, berem ušljiva retorička pitanja. Pod nepcem, u gorkoj pljuvački, nadimlje se poražavajući zaključak da ljubav ubili smo prije bitke. U sebi utješno mantram da nismo pogriješili. A što ako jesmo?! |
- 00:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #
13.06.2025., petak
PRVA I POSLJEDNJA
|
Prokockali smo vrijeme i prilike, jer željama srca nismo otvorili put. Prevarili su nas ponos i navike te pogled u stabilan život zarinut. Usprkos razumu opstala je vjera da strpljenje spašava, da doći će dan kada u dušu, punu gorkoga čemera, unijet ćeš slatke riječi i miran san. Teško je prihvatiti da nećeš doći, ni danas, ni sutra… ma, nikada više, a mene prepuštaš poetskoj nemoći, koja samo za te tužne pjesme piše. Tvrdoglavo čekat ću te do kraja života… moga ili tvoga, baš svejedno mi je, i priznati da od svih svagdanjih grozota, beznadno čekanje bilo je najbolnije. Tad dopusti da ponos klizne ti s leđa i na grudi privini ljubav nesuđenu. S kajanjem ispod namreškanih vjeđa pokloni mi prvu i zadnju uspomenu. #prva #i #posljednja #uspomena #slavicajuhas #slavicalavica #zgodnonezgodna #nemirland #kaktusfield #poezija #audiopoezija #poetry #audiopoetry |
- 01:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #
10.06.2025., utorak
POBUNA TAME
|
Ugasila sam televizor, spustila rolete, zatvorila prozor i zavalila se u udoban naslonjač, Da pozabavim se pobunom oko kralježnice. Tamo se okupljaju riječi, koje kod glasnica naišle su na barikade. Neću valjda dopustiti da me provale! Osupnuta sam mrmorima moje mračne strane: ˝Volim ga… kao što biljka voli korijen, kao što suncokret voli Sunce, kao što orao voli duga krila, kao što fetus voli plodnu vodu, kao što ptić voli gnijezdo, kao što cvijet voli kišu, kao što rijeka voli izvor, kao što moje tijelo voli srce… u kojemu njegov je dom. Volim ga! Sruši barikade… i reci mu.˝ Skočila sam iz naslonjača, upalila televizor, podigla rolete i otvorila prozor, jer moja mračna strana zamukne pod zvukovima krkljanca i danjega svjetla. Nadasve smeta joj moja sposobnost da ugušim pobunu ljubavi… u sebi. (Ako te ikada sretnem, usprkos preperima u nama, znat ću kako i čime zaštititi moj napadnuti ponos.) Laž je moćno oružje samoočuvanja. #tama #svjetlo #i #mrak #u #nama #slavicalavica #zgodnonezgodna #nemirland #kaktusfield #poezija #audiopoezija #poetry #audiopoetry |
- 13:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ZASTAVE
|
Na ukočene ruke položili su ti u trokut složenu tkaninu, gromovitim plotunima pozdravili su tvojega sina… i otišli peglati nove zastave. Odsutnog duhom, smjestili su te u automobil, provozali gradom, pa bolničkim hodnikom, i istovarili te u sobi broj pet. Jezovit bio je moj prvi posjet, ulazak u sablasno hladnu prostoriju, koja vonjala je po urinu, znoju, krvi… i smrti. Htjela sam te istrgnuti iz ruku bijelih kuta, kada s naoštrenom pilom stali su strugati tanku kožu tvoje zavezane noge… sve dublje i dublje… sve do kraja… i drugi put, treći, i četvrti, sve dok mekani jastuk nije progutao tvoje (od boli) zgrčeno lice. Iz jastučnice tek virile su udubljene, prestravljene oči, dok niže, na bijeloj posteljini, velika krvava mrlja odbijala je osušiti se. Četiri duga mjeseca! Glupoj, podloj, odvratnoj sudbini zamjeram, što se ispriječila između mene i prekrasnih, dragocjenih sjećanja. A bilo ih je, bilo ih je… Naprežem se, ali ne mogu do njih, jer sav vidni i mentalni prostor zauzele su slike bijelog kreveta, zgužvana, krvava posteljina i poravnani dio zaflekane plahte… na kojoj donedavno opušteno ležala je… tvoja noga. Tugom kačim se za tugu tvoje ucviljene žene, kojoj u drhtave ruke spustili su u trokut složenu tkaninu, gromovitim plotunima pozdravili su… tebe, i otišli peglati nove zastave. #zastave #slavicalavica #zgodnonezgodna #nemirland #kaktusfield #poezija #audiopoezija #poetry #audiopoetry |
- 10:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #
09.06.2025., ponedjeljak
ČEDNOLJUPCI
|
(Interpretacija: Meliha Miljević) Htjela bih da navratiš, dok još mogu bez naprezanja pogledati te u oči, da popijemo piće, onako, s nogu i maske skinemo s probdjevenih noći. Mogli bismo širom otvoriti duše, iz sebe izbaciti sve što nas muči i shvatiti zašto nam srca planuše, mada prste stezali su zlatni obruči. Nikada ništa nedolično nismo učinili, jer prgavom htijenju slomili smo krila. Grijeh je što smo jedno drugo iznurili, dok zla čežnja u tajnosti se množila. Samo kreni na put, dok još nije kasno, burne misli žurno trebaju smirenje, pa razjasnimo što umu bje nejasno, prije no što grobar skine nam prstenje. #nevini #grijeh #duše #slavicalavica #zgodnonezgodna #nemirland #kaktusfield #poezija #audiopoezija #poetry #audiopoetry |
- 23:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #
06.06.2025., petak
SMRT
|
Pomirila sam se s njom, pogledala je u rupe bez očiju… i okrenula joj leđa. Neka trči za mnom! Pokušala me slomiti navraćajući četiri puta godišnje i odnoseći bitne dijelove mojega spokoja. Ledenim dlanovima grubo gurala me od pogreba do pogreba i uživala prateći moj bezizražajan pogled, koji gubio se iza natisnutih, crnih oblaka… ali nije mi izmuzla suze. Da mi je neizdrživi očaj njezin teret sručio na leđa i natjerao me da pognem se… dostigla bi me. Ali moj pogled nije slijedio tuđe suze, koje zablatile su tlo, jer nisam mogla dopustiti da zamrači nebo mojih budućih sati, mjeseci, godina. Ostala sam uspravna, poput stupa od titana. I požurila živjeti. A smrt… neka trči za mnom! Još jednom iznenada ukopala sam se u mjestu, kada odvratne, mrzle ruke pružila je prema slatkoj, kovrčastoj, trogodišnjoj djevojčici… I odvela je u stud. To nisam… i nikada joj neću oprostiti! Zabezeknuta, rastrgana, pogledala sam u rupe bez očiju… i okrenula smrti leđa. Neka trči za mojim mislima! U njima od nje sakrila sam lubanju punu šarolikih sjećanja. Otela mi je mamu, braću, sestru, mlađahne nećake, najbolju prijateljicu i njezina sina i… Ali, živa sjećanja neće mi oduzeti, jer okrenula sam joj leđa. Neka trči za mnom! Neću se njome baviti. Imam pametnijeg posla. Hitam… živjeti. |
- 12:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #
15.03.2025., subota
BILO JE...
|
Pitam se što bi bilo da lukavštinom zaobišli smo zamke sudbine i (s osmijehom na licu i s tinjalicom u oku) suočili se u avetinjski praznom labirintu stvarnosti. U tom trenu shvatio bi veličinu i važnost moje neslomljive želje da drhtave, užarene ruke uvučem pod tvoj raskopčani sako i glavu naslonim na srcoliki korund pod prsištem čovjeka koji žudi biti žuđen, koji želi biti željen, koji voli biti voljen, koji sanja da je sanjan… koji uzima sve, a ne daje ništa. Ali, bilo je. Dogodilo se… iako nije. Želja je ostvarena u samoći, u kojoj nisam riskirala da doživim potonuće lađa pod tvojim trepavicama. Bilo je. Dogodilo se, mada nismo se tražili i nikada nećemo se naći, jer labirint naše stvarnosti nema ulazna vrata. Ni za čime ne žalim, jer dogodilo se… iako nije. Prstima pekla sam i noktima grebuckala napetu i toplu kožu ispod tvoje iznošene, bijele košulje. Bilo je. Dogodilo se… iako nije. Na kao kamen tvrdo, crno srce prislonila sam glavu u neostvarenom, ali najstvarnijem snu. |
- 10:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #
13.03.2025., četvrtak
DOBRO SAM
|
Bespoštedne lekcije naučile su me da sklupčam se u krilu lažne sigurnosti, iza na jedvite odškrinutih vrata duše, koja treskom zatvorili su grobari, trubači, narikače i pjevači tužnih klapskih pjesama. Ti si mojoj krhkoj izdržljivosti presjekao zadnju nit, kada na vratima duše zaključao si lokot, a ključić objesio na rog nepovjerenja. Ali, ne brini za mene. Dobro sam ja. I više nego dobro. Poznatim stubištem vratila sam se u djetinjstvo, po nove modrice na sjećanjima. Opet sam dijete. Opet u crnoj napuštenosti igram se sa svojim najdražim igračkama… s olujnim mislima, otužnim slovima, mokrim riječima i spasonosnim metaforama. S vrška pera kapam ih na crni list beznađa, kao da na stube moga odlaska bacam mrvice plavoga kruha… unaprijed znajući da nećeš shvatiti i nećeš me potražiti. Ali, ne brini za mene. Dobro sam. I više nego dobro. Još uvijek zaboravljena sam djevojčica, sa smeđim šiškama na namrštenom čelu, koja kroz špijunku na vratima duše, empatičnim pogledom pokušava otopiti okove tvojih slabosti; i koja pita se boli li te skrivanje iza zida tišine. Za mene ne brini. Srećom, ja sam ti dobro. I više nego dobro. (… spasi me…) |
- 10:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #
09.03.2025., nedjelja
PUTUJEM
|
Otvoreni kofer i neseser obijesne misli vraćaju pod kontrolu. Putujem… Bježim od jezovito bolnih neisplakanih suza. Na prepunu ladicu dugoročne memorije zalijepila sam natpis Putni otpad. U ladici kriče tvoje tišine. Još malo, još kratko vrijeme, jer od sreće i mira dijeli me nekoliko stotina kilometara. Strpljiva sam. Uspjet ću. Ovaj put moram osloboditi se svih tvojih ubojitih šutnji, mučnih naslućivanja i svih mutnih slika, koje zarobile su me u kavezu varljive percepcije. Ipak, putujem… nadajući se da nakoćene, gorke, bučne misli o tebi, o nama, utihnut će pred ljepotom rascvjetalih parkova, pozlaćenih katedrala, osunčanih trgova… pred krikovima bijelih križeva. Možda iz mene iskliznut ćeš pri šetnji uz Dravu, ili raspršit ćeš se pri pogledu na žitna polja. Možda ću te isplakati u Dunav, utopiti te u iločkome vinu, ispustiti te na pločice Trga sv. Trojstva. Putujem, jer moram te putem izgubiti! Moram! Putujem, da bih se kući vratila bez tebe. Putujem. Bježim od podmuklih, nerazumljivih tišina, s kojima šalješ mi nemilosrdne nesanice. Bježim, da na putu dotučene nade istisnem te iz nemoćne sebe. Putujem. Bježim od tebe… s tobom… u sebi. Putujem, da bih se kući vratila sama… u sebi. Putujem… |
- 11:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
02.03.2025., nedjelja
POTENCIJAL NA ASFALTU
|
Dali su mi svjetionik dok sam bio mlad i lagali da dobrota nije guja škrta. U tobolcu svijetlili su i srdžba i glad, sirotog svjetioničara bez otoka, bez rta. Rekli su mi da ustrajem, krila sporo rastu, a rasla je samo tuga i plijesan u drobu. Let je delicija za imućnu kastu, koja mi je ohološću punila utrobu. Krah sam na betonu, škrabica mi zbilja, ali još pamtim davnu, dobrostivu stopu… U ulkus je udijelila kap od izobilja, a danas je naduti škrtac u galopu. Prolazniče, stani! Neka sućut zatrubi, možda i stari prijatelji sipnu milodar. Neće mi pod nepcem škrgutati zubi, jer duša je otok – ja sam svjetioničar. |
- 18:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #
28.02.2025., petak
ŽIVOT U KVARU
|
Vidiš, majko, ništa se ne mijenja. Još patim od nesna, budna čekam jutra, gazim obećanja, prikupljam gubljenja, i množim laži da sretna bit ću sutra. Gdjekada pred zoru čujem da silaziš, sporo, umorno crne papuče vučeš. Uđeš u sobu, po kosi me pomaziš i sažalan osmijeh licem razvučeš. Na stol mećeš kavu, prazniš pepeljaru, zabrinutost skrivaš u snenim očima. S vrata baciš pogled na život u kvaru i pognutih leđa izlaziš iz dima. Vidiš, majko, silaskom u rane sate prekidala si misli, slovkaste strune, niske riječi, što življenje potrate, koje noćobdija kroz pero ispljune. Moj topli osmijeh bješe obrazina, s njim sam te pozdravljala i ispraćala, dok pod vjeđom gorio je plam lumina, a mučna duša sred mene je klečala. Danas znaš što tada nisi mogla znati, da tuge krila sam kao lopov plijen; da teško je smijati se, a u sebi plakati, i da živim čudan život… i svet i patvoren. Nemoj zamjeriti svojoj dobričini što neće dočekati da sreća svane, dok trup je na stolcu, a um u visini, traži pjesme koje nisu otpjevane. Vidiš, mama, ništa me ne mijenja. Još kroz stvarnost vidim slike nestvarne, još tiho silaziš u moja viđenja… Majko, ni anđeli ne spavaju, zar ne? |
- 13:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #
U ČETIRI OKA
|
Šestom čulu vjerujem da doći će neuobičajen dan, kada razgovarat ćemo u četiri oka i kada otkrit ću ti što se događalo ispod prašine nataloženih nagađanja. Dat ću ti posljednju priliku da uvidiš što si nam učinio. Možda neću moći ni riječ izgovoriti, možda će mi svako slovo zapeti u grlu, ali doznat ćeš sve - jer najiskreniji razgovori vode se očima. Kada iz opuštenog stava zapljusnu te podivljale misli, iznenadit će te nepromjenjiva, tužna istina, da uznički pajac ima srce što sumanuto tuče na spomen tvojega imena. Ponekad zbunjivale su me borbe mašte i jave i glavom bez obzira bježala sam iz središta unakrsne vatre. Nakon smirivanja izjednačene borbe vraćala sam se nama, da bih ukorak sa zdravorazumskim odlukama, puzala u tvojoj divovskoj sjeni. Jedinu važnost davala sam tvojoj sreći, a ona je bila potpuna, kada si se okrenuo i osjetio olakšanje jer pogledom okrznuo si tobom opčinjenu ženu. Heroinu i plašljivicu. Kraljicu i prosjakinju. Čelik i konac. Pristala sam biti anonimus koji zna upotpuniti zadovoljstvo narcisoida. One dane, u dokolici ili radoholici, kada su moji prešućeni monolozi niotkuda padali ti na pamet, u istome trenutku hodao si mojom glavom, u perivojima sanjarenja, na proplancima mašte, na očerupanim krilima zbilje. Izvan dosega tvojih nasluta bila sam vladarica bez mane, sluškinja bez prigovora i tvoj vjerni "dušohranitelj". Slagat ću ako u četiri oka kažem ti da sve što si poželio … bila sam u prošlom svršenom vremenu. Kada dođe dugo očekivani dan, gledaj me u oči… i pozorno slušaj. Nemoj spustiti upitan pogled jer razočarat ćeš se kada primijetiš da moj korpus više nije imao vremena za život iza tvojih leđa. Duša još uvijek puzi u sjeni tvojih bježanja, ali tijelo nastavilo je stoljetno putovanje. |
- 13:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
25.02.2025., utorak
RUŠEVINE SRCA
|
Misteriozni dvorac odavno prestao je biti sigurno utočište srodnih, blizanačkih duša. Pod moje empatične grudi sklanjali smo se, kada u metežu zurili smo u praznu ploču, jer i u gužvi bili smo sažaljivo sami. Uvijek iznova vraćali smo se čaroliji našega doma, jer jedino u mojemu srcu osjećali smo pripadnost. Sve do dana kada upalila sam svijeću u svijesti, kada bljesnula je odlučnost da dvorac od crvenih kapi mora biti srušen, do temelja. Probudila sam se med hladnim ziđem stvarnosti, s prozora strgnula sam draperije straha, na sredinu dvora pobacala sva sredstva za bijeg od zbilje (stol, stolac, šalicu, pepeljaru, bilježnice i olovku), i zapalila razloge jezovite šutnje i neljudskoga trpljenja. Nisi zaslužio da ti ispričam bajku o susretima i zagrljajima u mojim živim snovima, o okrutnim ratovanjima razuma i srca, o dugim košmarima između pjeva i tišina, o neživljenom životu… između sna i jave. Ako još jednom poželiš osjetiti moju dušu... nemoj poslušati svoju! Ne vjeruj joj da još uvijek čekam te. Nemoj me tražiti ni zvati, jer u središtu ranjena srca srušila sam dvorac srodnih, blizanačkih duša. Nemamo se kamo vratiti! |
- 23:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #
13.02.2025., četvrtak
POD HRVATSKIM STIJEGOM
|
|
- 00:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #
04.02.2025., utorak
Digitalne knjige Slavice Juhas
|
Samo nekoliko riječi Možda bi se ova zbirka mogla nasloviti i ovako: Ja još uvijek plačem, mogla bi, ali nije. Slavica Juhas u svakoj svojoj suzi, u razočaranom trenutku i splasnutom osjećaju prevarene fantazije i nerealiziranom odnosu jača je od mraka koji ju pokušava uvući u svoje postojanje. Mračno, puno nesreća i zamki koje ubadaju, odnose voljene ljude, lica zamagljuju i bodu prijetnjama. Jača je. Suzama ispunjene su njezine riječi, rime kojih ima i nema, njezini pogledi, daljine, dani… Noći? Međutim, Slavica i dalje poštuje život tvrdeći da je lijep pa makar bio on ispunjen mnogim osobnim tragedijama, natrpan bolnim do neba (ne)pravednim odlascima i podlostima sklon. Onda se dogodi „bijeg“, u maštu, u zamišljanja idealnoga, žudi se za nečim (nekim) prošlim, onim što je postojalo ili se tek izmaštalo. Dogodi se… poezija. No, tko bi mogao bez nelagode barem ili silnoga straha mirno okrenuti leđa rupama bez očiju, dubinama nepostojanja koje su nju pokušavale slomiti? Tek rijetki. Ono ružno i bolno, nesvakidašnje jer je prepuno neželjenih odlazaka, prepuno smrti, već ju je pogodilo, ali nije slomilo; izranjavalo ju je, ali je ona i dalje živahno prepuštena ljepoti sjećanja i voli svoj život intenzivno mu se prepuštajući. Traži li (ili je tražila) svoga princa na bijelome konju? Znače li sjećanja tek žal za mladošću, žal za odabirima, za ostvareno-neostvarenim ljubavima? Ili je to tek poetska potreba da zabilježi svoje drhtaje, svoju snagu i slabosti, svoje nadvladavanje svakodnevne stvarnosti? I tko to šalje bijele mravce pod njezinu kožu da je u noćnim bdijenjima napadaju i muče? I uvijek su u pitanju odabiri. Njezini. Naši. Svake večeri pred zaspivanje zaželjeti dobre snove neprisutnima, raznježiti se prolazeći poznatim parkom, pomilovati sliku u mislima… A možemo i gluho tuliti svoje tuge, boli i nesretnu sudbinu proklinjati jer nas je lišila osoba koje smo voljeli. Koje su bile naše. Slavica Juhas odabrala je razotkriti mogućnost prihvaćanja onoga što je danas, što nas okružuje, uznemirava, opterećuje i tješi. Ipak je (šapuće ona svakome tko je pročita) lijep ovaj naš jedan jedini život ljudski. I kada je sunčano, i kada kišne kapi tuguju po prozoru, i snijeg kada pada negdje daleko, a more kada slano udara valovima o kamen i raspršuje se u tisuću sitnica. Zastave i dalje trepere na vjetru. Vrebaju. A ljubav? Zar se poezija ne odnosi najčešće na ljubav? Da, ima i ljubavi. Samo je treba pronaći. Ili pak od nje pobjeći? Zlata Knez Dosad smo na portalu objavili petnaest knjiga gospođe Slavice Juhas. Te knjige možete preuzeti ukoliko svojim mišem kliknete na bilo koji od sljedećih linkova: od sljedećih linkova: "Jača od mraka"; digitalne knjige, 2022 http://www.digitalne-knjige.com/juhas... "Zgodno nezgodna"; digitalne knjige, 2022 http://www.digitalne-knjige.com/juhas... "Viktorijin plač"; digitalne knjige, 2021 http://www.digitalne-knjige.com/juhas... "Tvoj anđelak"; digitalne knjige, 2019. http://www.digitalne-knjige.com/juhas... "Spakirani osjećaji"; digitalne knjige, 2019. http://www.digitalne-knjige.com/juhas... "Šaptom napisano"; digitalne knjige, 2019. http://www.digitalne-knjige.com/juhas... "Bulevar umišljaja"; digitalne knjige, 2020. http://www.digitalne-knjige.com/juhas... "Nikad nisam"; digitalne knjige, 2020. http://www.digitalne-knjige.com/juhas... "Vrata vječnosti"; digitalne knjige, 2020 http://www.digitalne-knjige.com/juhas... "Ruševine Ganglota"; digitalne knjige, 2020 http://www.digitalne-knjige.com/juhas... "Istek vremena"; digitalne knjige, 2022 http://www.digitalne-knjige.com/juhas... "Nebeska frula"; digitalne knjige, 2022 http://www.digitalne-knjige.com/juhas... "Bijeli papaveri"; digitalne knjige, 2022 http://www.digitalne-knjige.com/juhas... "Doba besplodnog duda"; digitalne knjige, 2022 http://www.digitalne-knjige.com/juhas... "Sirota"; digitalne knjige, 2022 http://www.digitalne-knjige.com/juhas... #pjesma #duša #ljubav #love #darikazna #smrt #pjesnik #slavicajuhas #slavicalavica #zgodnonezgodna #nemirland #kaktusfield #poezija #audiopoezija #poetry #audiopoetry |
- 14:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
30.01.2025., četvrtak
UTRNITE SVJETLO
|
Dugo već drhturim na zimi, pored mene zebu nepoznati ljudi. I čekam, čekam satima, da se moja voljena probudi. Umorne je oči sklopila i spava, na jastuku mekom, sred mirisnog cvijeća. Blijedi joj obraz dodiruje nježno blaga svjetlost s uplakanih svijeća. Utrnite svjetlo, neka mirno spava, neka moja draga spokojno počiva. I nemojte jecati! Ma, budite tihi! Na hladnoj ruci kazaljka je živa. Dugo već nepomično stojim kraj oltara sivog gdje moja draga drijema i pitam se kako da postojim kada se razdani, a nje mi nema. Ugasite svjetlo, neka mirno spava, neka moja draga spokojno počiva. I nemojte jecati! Ma budite tihi! U mraku i tišini moja ljubav je živa. |
- 17:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #
28.01.2025., utorak
TIHO
|
Skoro će jutro, skoro će… Sklupčana na vlažnome stolcu, grickam jabuku. Osvježenje pred jutro. Propuštam li život ili ću to činiti kada se probudim? Ako uopće zaspim. Krikovi odjekuju umom. Prepoznala sam tvoje krikove tišine. I nemam izbora, doli odgovoriti tišinom. Zašto me zoveš? Da ti pošaljem toplinu srca svoga? Da ti pošaljem kap s ruba oka? Da ti pošaljem zrak iz svojih pluća? Što hoćeš? Sve si mi uzeo krikovima. I ova noć, i nju si mi uzeo. Ne zovi me krikom, ne zovi me. Tvoj krik para um. I boli! A jutro će, i spava mi se. Umorna sam od slušanja krikova. Umorna sam. A sviće… … volim te …tiho… … bestjelesno… |
- 13:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.01.2025., utorak
MOJE OBJAVLJENE DIGITALNE KNJIGE
|
Dobar dan, dragi ljudi! U narednim danima bit će objavljena moja osamnaesta zbirka poezije i proezije. Budući da je (na moje ogromno iznenađenje) popriličan broj mojih knjiga preuzet s portala www.digitalne-knjige.com , želim vam pokazati kako knjige zapravo izgledaju i ponuditi ih zainteresiranima. Možda će netko poželjeti, u udobnosti toplog naslonjača, čitati i moje budalaštine. Knjige možete preuzeti jednostavno i besplatno. Poželjela bih vam da uživate, dok čitate moje pjesme, ali sumnjam. Crnjak do crnjaka. Horor. (Što bi rekla moja Zlata... pjesme-uragani.) Evo linkova, pa tko želi... Kd 1. TVOJ ANĐELAK http://www.digitalne-knjige.com/juhas... 2. SPAKIRANI OSJEĆAJI http://www.digitalne-knjige.com/juhas... 3. ŠAPTOM NAPISANO http://www.digitalne-knjige.com/juhas... 4. BULEVAR UMIŠLJAJA http://www.digitalne-knjige.com/juhas... 5. NIKADA NISAM http://www.digitalne-knjige.com/juhas... 6. VRATA VJEČNOSTI http://www.digitalne-knjige.com/juhas... 7. RUŠEVINE GANGLOTA http://www.digitalne-knjige.com/juhas... 8. VIKTORIJIN PLAČ http://www.digitalne-knjige.com/juhas... 9. ISTEK VREMENA http://www.digitalne-knjige.com/juhas... 10. NEBESKA FRULA http://www.digitalne-knjige.com/juhas... 11. BIJELI PAPAVERI http://www.digitalne-knjige.com/juhas... 12. DOBA BESPLODNOG DUDA http://www.digitalne-knjige.com/juhas... 13. SIROTA http://www.digitalne-knjige.com/juhas... 14. ZGODNO NEZGODNA http://www.digitalne-knjige.com/juhas... |
- 15:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
18.01.2025., subota
NE PITAJ
|
Ne pitaj zašto, ni sebe ni mene, jer objašnjenje je ubitačnije od neshvatljive šutnje i neznanja. Neću da krvariš iz mojih rana, da iz mojih očiju suze liješ, da vidaš srce u mojim grudima, u mojemu tijelu dušu da tješiš. Sve ove olovne boli, svi zamućeni izvori i porazni ishodi, sve je isključivo moje. Moje su zimice u venama, moji su urlici za agonija, moje su drhtavice oko kralješaka, moja je tobom zaglušena tišina, moje je urušavanje smisla i želje za životom. Neću na tebe uprtiti breme svoga žića! Nikada nećeš čuti očajnički cvilež, jer bol svoga ludog srca nosit ću sama. Ah, kada znao bi, pojela bi te grižnja što k meni nisi došao, makar na časak. Makar se istog trena okrenuo i otišao. Ne pitaj zašto, ni sebe ni mene. Neću ti otkriti da volim te od prvoga retka pa sve do točke na kraju naše priče, iz epicentra glupog srca i vreline anđeoske duše. Ali oko neizrečenog nabacala sam gustu draču suvislih promišljaja i suhozide opreza, da ne pronađeš put koji vodi u labirint bezizgledne ljubavi. Ne, ne želim da budeš tužan zato što ne voliš me. I ne brini, moje srce rado sâmo podnosi svoje tuge. Da sam ti dopustila virkanje u centrifugu zatomljenih, skritih osjećaja, ne bi promijenio slijed događanja, jer tvoje srce ima dobar vid, a moje je slijepo. Ali, poznajem te koliko i sebe. Tvoja duša ponijela bi dio tuđega tereta… i mimo moje volje. Ne pitaj zašto, kako ni kada. Volim te, toliko snažno, da s radošću izabirem sama trpjeti svoju bol. |
- 13:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #
17.01.2025., petak
TJESKOBNE KIŠE
|
Prohladna kapljica tjeskobne kiše, sunovratila se do mojega lica. Tjerane mukom i druge se izliše, kao da je oko vodena strojnica. Kada još jedan rafal iz sjete pljusne, jezik munjevito sklizne do usne. Okusim kap s lica okupana... Je li ti žao što je kiša slana? |
- 12:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #
NEMOJ DOĆI
|
Svima rekla sam da ne kažu ti gdje sakrili su me, ispod kojeg čempresa. Tamo gdje zaspala sam studeno je, ali mir našla sam u mraku lijesa. Ne želim da dođeš na moj grob. Kad nisi prije, ni sada ne traži me. Prijatelji su na njemu posijali zob, da na križu ne vidiš ni moje ime. Ne dolazi ražalošćen na moj grob, ne gazi blato koje me pokriva. Ne kukaj da falim ti, zvati me nemoj, kad nisi zvao me dok bila sam živa. I kada bih mogla, ne bih ti rekla da mrzlo mi je ispod vječnog hlada. Kroz zemlju kiša do mene je dotekla… a ti bi mi donio ruže?! Što će mi sada? Ne dolazi. Potraži me u pjesmama, one nisu sa mnom bačene u grobak. One će ti reći zašto skriva me tama… bio si moj dah, a sad ne trebam zrak. Nemoj doći razgovarati sa mnom, ja se tek napisanim pjesmama glasam. Ne hodaj po mome odmorištu mračnom, ne gazi me i sada kada mrtva sam. |
- 12:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #
09.01.2025., četvrtak
ONA JE...
|
Između stranica sprešala je potresne trenutke, raspad duše i stravično bolne opažaje, zbog kojih suhe suze brisnuše. Na tvrdu koricu utisnula je sliku ženturače koja se smije, da zlice ne otkriju događaje, koje nikada preboljela nije. Na ožiljke bremenita života zalijepila je zlatnu mašnicu, jer iz trpnje narasla je dobrota i primirila buntovnu patnicu. U provaliju besanih noći hitnula je municiju bijesa, da bi u spasonosnoj samoći, postala uzničar vlastita udesa. Stranice s mašnicom poklanjala je… a šuše bacile su ih preko ramena. Nisu je povrijedili, jer ona je dobrica… sa srcem od kamena. |
- 12:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VIKI
|
Mnoge noći probdjela sam s njom, sjedeći u istom bež naslonjaču. Vlažeći usta s bijelom kavicom, slagala sam slova što na papir skaču. Bilo je to davno, nimalo slučajno, kad tvoj spokoj kosnule su njezine tuge. Tada poludjelo je njeno srce osjećajno… i morala je pobjeći, nije bilo druge. Nije smjela izmigoljiti iz čahure, jer ćutjela se nedostojnom, nevažnom, a ti si bijeg proračunate kreature kleo, jer laskala ti je s dušom lažnom. Godinama slušala je kako rogoboriš, da Viki je zavodnica, duhovni bogalj. Shvatio si danas, kad svoj izgled koriš, da u Ganglotu bio si (i jesi) jedini kralj. Ali, pusti lažnu nadu, nemoj je buditi, nemoj kradom činiti zaručnička djela, jer Viki ti ne može baš ništa ponuditi, osim bijelih kosa i bora sred čela. Viki ništa ne treba, ništa te ne pita, dovoljna joj je noć, bešumna i crna, jer kada mislima u tvoj svijet doskita, opet biva manja od makovog zrna. Ona samo želi pustiš je na miru, da trajno voli te na sigurnoj udaljenosti. Ili da ljubi tvoju novu sliku u okviru, bez straha od razočarenja i žalosti. Tvoja joj prisutnost stvara nelagodu, nervozu izaziva tvoj pogled zaljubljen. Ali, znaj, kada odeš, kad svi od nje odu, u njezinom srcu zauvijek si njen. Ovo bila je priča o zagonetnoj Viki, koja sama jača je od svih zemaljskih sila. Mada proganja je grijeh preveliki, u bež naslonjaču tajnu mi je povjerila. |
- 12:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #
08.01.2025., srijeda
VARKA IZGLEDA
|
Kada žena povuče se u sebe i zabrine te manjak interesa, znaj da uplašena hita do tebe, da zagrli te iza vidnih zavjesa. Kada žena tiša je od rasta kose i tvrdoglavom šutnjom odbija te, znaj da tada ispod krvave rose, strahovi u njoj praznu slamu mlate. Kada ženin pogled zabijen je u pod il´ ukrućena okrenula ti je leđa, tad očajnički skriva da sve si ispod njezinih vlažnih, obrušenih vjeđa. Kad od nje ne primaš ni najmanji znak, osim postojane ravnodušnosti prije no što pomisliš na odlazak, zaviri pod veo njezinih slabosti. Možda se pri plaču čvrsto zarekla, da nikada više nikoga neće voljeti, jer ljubav je magnet mača dvosjekla, plane, ugasi se… ali nastavlja boljeti. Ispuni se strpljenjem i zaroni u mulj njenih nepreboljenih tuga. Od duše čut ćeš glas unisoni: Ti svijet si njen sred začaranog kruga. Samo tebe voli požrtvovno, trajno, pod slojevima pepela i leda, i sumnjičave oči ljubi ti potajno. (Izgled često nije kako izgleda.) |
- 11:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Prosinac 2025 (1) Kolovoz 2025 (3) Srpanj 2025 (7) Lipanj 2025 (12) Ožujak 2025 (4) Veljača 2025 (5) Siječanj 2025 (13) Prosinac 2024 (6) Studeni 2024 (6) Listopad 2024 (3) Kolovoz 2024 (1) Srpanj 2024 (19) Lipanj 2024 (15) Svibanj 2024 (3) Ožujak 2024 (1) Prosinac 2023 (1) Studeni 2023 (1) Srpanj 2023 (1) Lipanj 2023 (10) Svibanj 2023 (2) Travanj 2023 (11) Ožujak 2023 (45) Veljača 2023 (16) Siječanj 2023 (10) Studeni 2022 (4) Rujan 2022 (1) Travanj 2022 (1) Ožujak 2022 (2) Listopad 2021 (1) Svibanj 2021 (5) Veljača 2021 (1) Travanj 2020 (2) Ožujak 2020 (7) Veljača 2020 (1) Siječanj 2020 (2) Prosinac 2019 (5) Studeni 2019 (9) Listopad 2019 (2) Rujan 2019 (10) Srpanj 2019 (1) Lipanj 2019 (2) Svibanj 2019 (12) Travanj 2019 (13) Ožujak 2019 (11) Veljača 2019 (15) Siječanj 2019 (33) Prosinac 2018 (11) Studeni 2018 (13) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
SLAVICA JUHAS
Objavljene zbirke pjesama: 1. MOJ DVOBOJ 2. CRVENI SNOVI 3. SLANE KIŠE 4. NIKADA NISAM 5. BIJELI PAPAVERI 6. BULEVAR UMIŠLJAJA 7. NEBESKA FRULA 8. VRATA VJEČNOSTI 9. TVOJ ANĐELAK 10. ŠAPTOM NAPISANO 11. SPAKIRANI OSJEĆAJI 12.RUŠEVINE GANGLOTA 13. VIKTORIJIN PLAČ 14. ISTEK VREMENA 15. DOBA BESPLODNOG DUDA 16. SIROTA 17. ZGODNO NEZGODNA 18. JAČA OD MRAKA Kontakt: slavicajuhas5@gmail.com Da si me barem jednom svojom nazvao, danas se ne bih pitala hoću li beživotno živjeti sve dok nas smrt ne sastavi. I ime, i slika, i stih... Sve je ništa. Ja sam život. Ja sam bila u tragu, i bit ću poslije njega. Bezimena. Svako se jutro budim gdje me nema, jer nije duša tamo gdje je tijelo. Ni kad je jurilo za savršenstvom, dalje od tebe nije me odnijelo. Je li moguće da si tu (a nisi), i ovaj svijet da je moj (a nije)? Što sam nam učinila, ne pitam se više. Kad se dobro osjećam, ne postoje grijesi. Što srce upamti, lako se izbriše ako prošlost ne vidiš tamo gdje sad jesi. Ljekovito je otkriti ranjivost onomu koji ne ranjava. Vrijedim li samo koliko me hvališ, tada sam doista vrijedna žaljenja. Hoćeš li me voljeti? Mada se dajem tebi, ali pripadam sebi? Oprosti mi ako te vrijeđa što moj život ne ovisi o tvome. Možeš li preboljeti moju jakost? Voli me. Potajice, noću, kad srce prožme treptaj, tajanstvenoj daljini šalješ obilje oćuta. Zaslijepi me mrežasti mjesečev sjaj i k tebi hitam, mrklim mrakom ogrnuta. A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno. Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši, da u mene zapisuješ sve što ti je važno, da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši. Tamo gdje se zastave drže pod jastucima, a jezici za zubima, tamo nema slobode. Tužnoga li dana kada ´kulturnjak´ postane prostak. Ne srdi se, lijepi moj suputniče, ne žali zbog propuštenih zajedničkih putovanja, jer karte kupiti nismo mogli. Ali, znaj, po svim tračnicama ovoga svijeta, sa mnom se trucka i naš kutak... u kojemu se sanja. A snovi su kockice u mozaiku stvarnosti. Ja sam otok. Tajanstven. Samotan. I tih. Ti si obala. Razvedena. Privlačna. I opasna. Ne volim te, ni u snu. Ne trebam te. Odurna je i sama pomisao da me dodirneš, jer zjenice pamte da se svatko o tebe obrisao. Sama sam ispod svoje kože. Sama. Sama, sretna i sigurna. Hodam sredinom kolnika. Korak naprijed, i trk natrag. Nekoliko koraka u prometni trak, i strah od nepoznate, dublje smrti. Beznadna potraga za mirom dovodi me do spoznaje da nije gotovo ni kad se meso pretvori u prah, jer - kosti dugo traju. (Ljubav se sporo raspada.) Pamtiš li? Prije no što se dostojanstveno povukoh i prije no što postadoh kamena, očovječih te. Ti si i dalje kopao po smeću. Iznevjerio si me. Umirao si sporo, u mojim očima. Ja volim, ali tihim glasom, vjetrove i morsku zvijezdu, mrklinu gorja, sjaj na suzi… al i duha u svom gnijezdu. Kako ćemo si pri ponovnom susretu pogledati u oči, znajući kolike smo boli nanijeli? Bjesniš jer ne znaš kakav je tko, dok ti se predstavljaju onakvima kakvi nisu. A kakvi smo mi? Gdje si? Iza zavjese. Gdje sam ja? S druge strane. Ni za ljubav nemamo hrabrosti. Možda je i ne bismo okusili, ali ovako, nikada nećemo znati. Pobjeda nezadovoljniku pruža zadovoljstvo, nakratko. Fanfare brzo utihnu, a sve bliža i sve jača je grmljavina neke nove bezvezne hlepnje. Ne bacajte ruže na smeđi lijes (čini se ko da igrate pikado). Ne gađajte trnjem pohabani dres jer staro je tijelo već prešlo u mlado. Čekam da anđeli vrata otvore, a dotad za vas pjevam iz sveg grla. Dignite pogled, pogledajte gore… Prijatelji, rode, nisam umrla! Pitaš li se ikada je li najbolji i najsretniji? Ne traži od mene da vazda svijetlim i grijem. Tvoje potrebe me gase... a put je dugačak. Sutra će riječi, koje nisu moje, letjeti i golicati maštu raznim nebesima. Netko će oćutjeti da naslućuje pokoju suzu. I pitat će se. Drugi će gonetati jesu li slova samo igračke razmaženog derišta. Treći će utišati vlastite misli, i bit će mi zahvalni. Netko se igra s nama. Netko povlači poteze, a ruka je nevidljiva. Da, ništa se ne događa bez razloga. Tu smo. S razlogom. Nama nepoznatim. Ne osvrćem se. Ne pratim sjećanja. Nemam volje za vraćanja. Ovaj život je dragocjen, što god ti o njemu mislio. Svako iskustvo vrijedno je nove borice. (Mnogi su zaspali glatkoga lica.) Svako mjesto gdje je bila vlas, vrijedno je poštovanja. (Mnogi su zaspali sa šiškama na čelu.) Vrijedim li samo koliko me hvališ, tada sam doista vrijedna žaljenja. Hoćeš li me voljeti? Mada se dajem tebi, ali pripadam sebi? Oprosti mi ako te vrijeđa što moj život ne ovisi o tvome. Možeš li preboljeti moju jakost? Voli me. Snovi su najživlji dijelovi stvarnosti. Oni što nariču, dok besvijest grca, kojima se duša rastapa i cijepa, ne čuju ništa doli plač svog srca, ne čuju šapat: O, smrti, kako si lijepa. Veliki su umišljeni, mali su ratoborni, a oni srednje veličine, zadovoljni su. Ta krajnosti se glođu! Ako šest dana jedan vodi igru, sedmoga dana traži suigrača. Ponesi me u srcu, al ne daj da bolim. Ponesi me u očima, al ne daj da pečem. Ponesi me u duši, da te u njoj volim, da pretvorim se u krv i kroz vene ti potečem. U životnoj igri obzirni odustaju. I pobjeđuju. A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno. Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši, da u mene zapisuješ sve što ti je važno, da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši. Nisam tražila puno, tek poneku misao koju u javnosti nećeš i ne smiješ izreći. Sve tajne, koje si do tada u mene zapisao, sa mnom će umrijeti, sa mnom u grob leći. Tipično za samopouzdane - dok padaju crtkaju planove za opstanak i razmatraju buduće dosege. Daj da vidim što si odjenula, i reći ću ti tko si. Daj da čujem što slušaš, i reći ću ti s kim si. Daj da vidim s kime si, i reći ću ti što radiš. Daj da vidim što radiš, i reći ću ti tko sam, tužitelj ili branitelj. Ne bi li bilo besmisleno žaliti za onima koje sam napustila? Sve putem namjerno gubim kako bih uvijek imala sebe. Zato me i ne vole, jer volim sebe. Zato ja odlazim kada oni dolaze. I sve je u redu. Nitko nikome ne fali. Sada mogu voljeti bezuvjetnom ljubavlju... a i ne moram. Slobodna sam voljeti jer ništa ne tražim za uzvrat. Ljubavi imam na pretek. I kada osjećam da me napušta, ko djetešce razigrana, kao žena uzbuđena, izlazim na put kojim će se vratiti. Dopuštaš da biraju umjesto tebe. Ugledaj se u njih i uspjet ćeš protutnjiti nepopljuvanim putom, ali na tom ćeš putu izgubiti nešto vrjednije od pohvale i tapšanja. Sebe. Zato ja ne trpim nikoga za leđima. Ni ispred sebe. Šutljivcem se postaje kada shvatiš da više nema smisla govoriti. Zato gnječim bose noge pod sobom... da otputujem kamo Ja! hoću i da progovorim kada Ja! hoću. Nepovjerljiva sam. Koga slatkorječivi obmanjuju? Med i mlijeko? Koješta! Ohrabrimo se, dopišimo riječ vino. I neka pjesma bude molitva. Što ikome znače laži na papiru, ulaštene strofe, milijunta pjesan? Dijete tmurnih razmišljanja zove se Trauma. Knjiškome mulcu i naputci pozljeđuju uši, savjeti ga zaglušuju kao zvijeri ričeće. Dok vojnici straha ratobore mu u duši, ni ovu pjesmu nesretnik razumjeti neće. Ja nisam tvoj ludi, nedosanjani san, ni za koga nisam ni poželjna zbilja. Ja samo u se spuštam prazan dlan i promišljanjima tumaram bez cilja. Je li moguće da si tu (a nisi), i ovaj svijet da je moj (a nije)? |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||