Iz kolijevke krenula sam na put
ulicom zvanom Dolorosa.
Ulicom, koja ne pripada
nijednome gradu,
ni ovome svijetu.
Poput izvanzemaljca među Zemljanima,
s čuđenjem promatrah plastična,
zelenkasta lica čudnih bića,
koja nisu prihvaćala moje darove…
srce puno ljubavi i širok,
topao, iskren osmijeh.
Samoživa stvorenja zadovoljavala je
njihova zagađena nutrina,
iz koje cvičali su i kričali…
da su nevoljeni.
Poput ranjenih vojnika stupali su
meni ususret,
zaobilazili me (ili gledali kroz mene),
a pod mojim đonovima ostavljali su
od suza sklizav asfalt.
Možda s jednom od mojih frekvencija
mogla sam pronaći kliješta strpljenja,
da sveopće zlopatničko življenje
skinem s križa otuđenosti.
No, pošla sam svojim putem.
Držeći se za kažiprst mudre intuicije,
zaliječila sam žuljeve truda,
razočarenjem zaključala sam
škrinju neshvaćanja,
vijugave promišljaje svela sam
na ravnu crtu,
raznovrsne događaje ukopala
na groblju sjećanja
i odmorište pronašla u magičnoj sferi,
u kojoj tek snovi žive.
Do grobnoga mjesta koračat ću
ulicom zvanom Dolorosa.
Ulicom,
koja ne pripada niti jednome gradu…
ni ovome svijetu.
Sa sobom ponijet ću
neprihvaćene darove…
srce puno ljubavi
i topao, iskren osmijeh.
Post je objavljen 02.07.2025. u 01:37 sati.