Prokockali smo vrijeme i prilike,
jer željama srca nismo otvorili put.
Prevarili su nas ponos i navike
te pogled u stabilan život zarinut.
Usprkos razumu opstala je vjera
da strpljenje spašava, da doći će dan
kada u dušu, punu gorkoga čemera,
unijet ćeš slatke riječi i miran san.
Teško je prihvatiti da nećeš doći,
ni danas, ni sutra… ma, nikada više,
a mene prepuštaš poetskoj nemoći,
koja samo za te tužne pjesme piše.
Tvrdoglavo čekat ću te do kraja života…
moga ili tvoga, baš svejedno mi je,
i priznati da od svih svagdanjih grozota,
beznadno čekanje bilo je najbolnije.
Tad dopusti da ponos klizne ti s leđa
i na grudi privini ljubav nesuđenu.
S kajanjem ispod namreškanih vjeđa
pokloni mi prvu i zadnju uspomenu.
Post je objavljen 17.06.2025. u 00:36 sati.