Misteriozni dvorac
odavno prestao je biti
sigurno utočište
srodnih, blizanačkih duša.
Pod moje empatične grudi
sklanjali smo se,
kada u metežu zurili smo
u praznu ploču,
jer i u gužvi bili smo
sažaljivo sami.
Uvijek iznova vraćali smo se
čaroliji našega doma,
jer jedino u mojemu srcu
osjećali smo pripadnost.
Sve do dana
kada upalila sam svijeću u svijesti,
kada bljesnula je odlučnost
da dvorac od crvenih kapi
mora biti srušen, do temelja.
Probudila sam se
med hladnim ziđem stvarnosti,
s prozora strgnula sam
draperije straha,
na sredinu dvora pobacala
sva sredstva za bijeg od zbilje
(stol, stolac, šalicu,
pepeljaru, bilježnice i olovku),
i zapalila razloge
jezovite šutnje i neljudskoga trpljenja.
Nisi zaslužio
da ti ispričam bajku
o susretima i zagrljajima
u mojim živim snovima,
o okrutnim ratovanjima razuma i srca,
o dugim košmarima
između pjeva i tišina,
o neživljenom životu…
između sna i jave.
Ako još jednom poželiš
osjetiti moju dušu...
nemoj poslušati svoju!
Ne vjeruj joj
da još uvijek čekam te.
Nemoj me tražiti ni zvati,
jer u središtu ranjena srca
srušila sam dvorac
srodnih, blizanačkih duša.
Nemamo se kamo vratiti!
Post je objavljen 25.02.2025. u 23:21 sati.