Ovaj život je dragocjen,
što god ti o njemu mislio.
Svako iskustvo
vrijedno je nove borice ponosa.
(Mnogi su zaspali
glatkoga lica.)
Svako mjesto gdje je bila vlas,
vrijedno je poštovanja.
(Mnogi su zaspali
sa šiškama na čelu.)
Kažeš da preskupo koštat će te
uron u moje srcedrapajuće rime,
jer prožela te suptilnost moje duše;
nepopustljivim stiskom zagrlile su te
moje vitičaste i lančane tuge.
Kažeš.
A ja slušam.
Kažeš da palili su te
možebitno opravdanom sumnjom
u moje iskrene namjere, prostodušnost,
poštenje,
i da ravnodušjem stao si u zaštitu daleke,
nepredvidljive, ali osebujne osobnosti,
mada nisi znao stojiš li na svijetloj strani.
Kažeš.
A ja slušam.
Kažeš da tvoje srce ne podnosi disciplinu,
da otkucajima tvrdoglavo hrli pod moje grudi;
da snom ganjaš mnome ogorčene misli,
a one u beznadnost nagone tebe.
Kažeš.
A ja slušam.
Kažeš da ne znaš kako ćeš dalje,
da bez mene ne možeš, i nećeš,
da ja sam kraljica u haremu tvojih težnji,
da konkubine ljubiš usnama,
a mene svim srcem.
Kažeš.
A ja slušam.
Kažeš da drapuljam te besanicom,
da isprekidanim jecajima paraš zatišje,
da moj lik vidiš i na zidinama mraka,
i s njime potajno razgovaraš.
Kažeš.
A ja šapćem:
Tko puno priča, a ništa ne čini,
taj oazu neće naći u pustinji.
Nasilno si prodro u novo svitanje dana,
budna sam, ali glumim da još drijemam,
jer ako te opet vidim sretna i nasmijana,
povjerovat ću da nimalo mozga nemam.
Ako na obrazu ipak osjetim nježnu ruku,
buntovno ću se okrenuti na drugu stranu,
jer nećeš mi ujutro donositi svoju muku
i dolaskom zbunjivati kraljevnu pospanu.
Rekla sam ti da se više nikada ne vraćaš,
jer uplašit će me tvoj obris, i ako te nema.
Ti uporno dolaziš, kao da ne shvaćaš,
da tu si, a nisi, i poludjet ću posvema.
No, u redu, već kad si tu: Dobro jutro, ljubavi.
Sjedni na rub bijeloga kreveta. Sjedni, i šuti.
Da nisi zucnuo! Razgovorom me ne gnjavi.
Potiho, na prstima, u Ganglot ćemo šmugnuti.
Na brzinu otključat ću crveni, srcoliki dvor,
gdje bit ćeš moj. (U dvoru je sve dopušteno.)
Pred vratima odložit ću papuče (i razbor),
i ušuljati se u zdanje, toplo i čuvstveno.
Zato u Ganglotu najradije i počesto bivam,
jer ljubimo se, ljubimo, a nitko nam ne smeta.
Tu slobodno volim te, iako ne snivam,
tu smo najudaljeniji od ostatka svijeta.
Sunce se već uvlači pod znojne trepavice,
a meni se iz tvojega zagrljaja nikamo ne ide.
Morat ću se iz dvora išuljati neopazice,
da me namrgođeni stražari rutine ne vide.
Sa sebe skinut ću raskošnu krinolinu,
sakrit ću krunu, navući svagdanju odoru,
i s bolnom nostalgijom gledati u daljinu,
jer i srce i duša ostat će u našem dvoru.
I opet me tište stare dvojbe, i zapisi,
a budnost mi realije niz obraze lije.
Je li stvarno moguće da si tu (a nisi),
i ovaj prekrasan svijet da je moj (a nije)?
Izazivajući zaprepaštenje, srce je zadrhtalo,
ali razum je graknuo: Ne luduj! Nije moguće!
Umišljaš, milo moje, da si netom spoznalo
kako je nama upućeno iznenadno ganuće.
Kod sljedećeg izazova srce je poludilo,
uključilo je crveni alarm i duž mene bučilo.
Otkucajima, i okolinu potpuno bi razbudilo,
da budilicu u zadnji tren nije isključilo.
Jednom sam prašinu otpuhnula s knjige,
iz jedne su ispale sličice i zbunjujuća slova.
Razum se prestravio, jer živio je bez brige,
dok ga nije ispljuskalo utjelovljenje snova.
Otrežnjenje je natjeralo razum da odstupi.
Bez jutarnjih brklji san se prelio u javu.
I koliko god razlozi bili nevjerojatno glupi,
morala sam priznati da srce je u pravu.
Bio je to prvi put da nisam ga poslušala.
Prvi put! Valjda mi je otpočetka bilo jasno
da bih se u ogledima godinama gnušala,
što za intuicijom posegnula sam prekrasno.
Sad srce nasumce podbada i prigovara,
zanemarene događaje povazdan umom niže.
Privuklo je davne snove, u film ih pretvara,
da bih najzad propušteno sagledala pobliže.
Pa što ako u sjećanju nema tih događaja?!
Kamo sada s njima? Prošlost neće povratnike.
I kad bi me dopratila do zida našega kraja,
u sreću ne bi propustila nepouzdane grešnike.
Glupog li srca! U oči mi je sasulo sve godine.
Utjelovilo je san! A snovi nisu stvarni, ne bole!
I, gle, sad ove dvije natmurene budaletine
svim silama trude se da život mi raskole.
Tupoga li srca! Kriči o krivici, prijeti jaucima,
traži priznanje da bezosjećajna sam žena,
jer mrcvarim mislima, jer ubijam stihovima,
a ne uviđa da zamalo stihom sam ubijena.
Ni srcu ni tebi razum ne duguje objašnjenje,
jer, ako i jesam, nesvjesno sam ti poslala zlo,
a ti me optužuješ za vlastito samouništenje
i godinama vraćaš što pjesmom ti je poslano.
Rekao si neka ušutim, da ti dane ne kvarim,
mada ne shvaćam kako sam te povrijedila.
Ali ti znaš što činiš! Dopuštaš da krvarim,
iako te sa stihovima nikad nisam pobijedila.
Propadam, i jecam, potajice, u mraku i tišini,
i čekam kad će noćna mora iz uma iščeznuti.
Ali tebe svugdje ima, u meni i u mojoj blizini,
pa reći ću što i ti: Preklinjem te… Ušuti!!!
Došla sam do tebe, milo more moje,
da se noćas barem tebi ispovjedim.
Dok valići med sobom tiho mrmore,
u njihovo mreškanje gorke suze cijedim.
O, milo more moje, daj, pojačaj šumore,
da nitko ne čuje kako život me slama.
Obnoć u sebi vodim mrske razgovore,
a čuju ih samo iscerene tišina i tama.
Proganja me prokletstvo tajni i šutnje,
u grudima mi vulkan, a grlom teče lava.
Kako je došlo do grozovite pomutnje?
Zašto srce na jedvite preživljava?
Je li strah uneredio međuljudske odnose,
pa ljubim cijeli svijet, a životarim sama?
Nešto gadno griješim. I kad dare donose,
oprez se burka u duši, umu i u žilama.
Pod teretom neizrečenog srce će pući,
a ne vidim izlaz, ne nazirem rješenje.
Promišljanja čine da život mi se smuči,
a u ljude odavno izgubila sam povjerenje.
Oko mene veselo je, svi plešu i pjevaju,
makinalno imitiram, činim što i drugi čine.
Njišem bokove, a suze u srce se slijevaju,
tabane zarezuju lomnog jastva krhotine.
Milo moje more, opskurna šutnja me guši,
raspadam se, a nikome ne smijem reći
što me tišti, kakav krimen nosim na duši,
i da bih si najradije jezik dala odsjeći.
Ni najboljem prijatelju ne kazujem o borbama,
koje posred tužne duše danonoćno vodim.
Neće doznati da u meni odvija se drama,
da po samome rubu zemaljskog života hodim.
Pričam ti, more moje, al ni tebi ne smijem reći
niti jedno slovo imena koje me proganja.
Samoj sebi ne vjerujem, pred zrcalom ću poreći
da vidim stvarnost, da Briseida ne sanja.
Plešem, a osjećam da pribijena sam za tlo,
pjevam, a pred smislom gluha sam i nijema,
kreveljim se, a vrhovi balerinki dotiču dno,
jer za ovaj košmar razum rješenje nema.
Nitko nikada ne bi razumio nerazumljivo,
kada i sama mrem u pokušaju shvaćanja.
Nema te sile koja spojila bi nespojivo
ili bezbolno razdvojila srodna postojanja.
Lažem sebi i drugima, zbunjujem, muljam,
a između dva retka migolji prikrita istina.
Na papiru sikćem, skvičim i lažima bauljam,
i svijet obmanjujem da i ime je izmišljotina.
Možda sam načula što nisam željela čuti,
možda sam vidjela što vidjeti nisam htjela,
ali dok duša ne zna, nego skrito sluti,
kroz život glavinjam gluha i obnevidjela.
Kazaljke se miču. Četiri sata i deset minuta.
Pomalo sviće. Neki tuđi danak se rađa,
a ja uviđam besmislenost misaonog puta,
jer ni noćas nisam shvatila što se događa.
Noćašnje suze (već sutra) poteći će u sjećanja.
Samo kada bih shvatila zašto gubim noći!
Pred smrcom se klatim… zbog jave ili sanja?
Snovi i reala, sve će stati, sve ipak mora proći.
Ljubljena crna noći, još samo tebe imam,
samo tebi dopuštam da gledaš kada suzim,
kad i zadnji razlog za življenje si oduzimam
i kada (s dna sebe) prema miloj smrti puzim.
Zagrli me mrakom – jako, jako me stisni,
stišći sve dok nebesko svjetlo zabljesne.
Crne ruke na vrat stavi i snažno pritisni,
neka sa mnom odu i misli neumjesne.
Pri zadnjemu hropcu tišinom me poljubi
i nečujno istisni prokleti, zemaljski dah.
Neka s lica zemlje moj život se izgubi,
neka vreća kosti pođe vratiti se u prah.
Smrti se ne plašim. Strahujem od življenja.
Bojim se što bi mi novo jutro donijelo.
Predajem se jer dosta mi je trpljenja,
još jedan udarac srce ne bi podnijelo.
Što bih s osvitom? Kamo bih se uputila,
kad pred samoćom nitko me ne čeka?
Sretna ili tužna, tužitelje bih naljutila.
Kamo god pošla, stigla bi me kletve jeka.
Nemoj biti vesela, ni plačna. Ma, doista?!
Zar zadovoljit ću samo ako ne postojim?
Zbog zahtjeva gromoglasnih mazohista,
škripa noći, ni poljupca tišine se ne bojim.
Zagrli me, noći, presudi mi zagrljajem,
poljubi me, tišino, poljupcem me uguši.
Griješim kad rasipam se i kad se ne dajem,
kunu me kad smijem se i kad jecam u duši.
Štipam život, zadovoljavajući bezobzirne ljude,
a tijelom se košmar kao oštro svrdlo vrti.
Samo zato što dišem, samo zato mi sude!
Zagrli me čvrsto, noći. Poljubi me, mila smrti.
I ime, i slika, i stih...
Sve je ništa.
Ja sam život.
Ja sam bila u tragu,
i bit ću poslije njega.
Bezimena.
Svako se jutro budim gdje me nema,
jer nije duša tamo gdje je tijelo.
Ni kad je jurilo za savršenstvom,
dalje od tebe nije me odnijelo.
Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?
Što sam nam učinila, ne pitam se više.
Kad se dobro osjećam, ne postoje grijesi.
Što srce upamti, lako se izbriše
ako prošlost ne vidiš tamo gdje sad jesi.
Ljekovito je otkriti ranjivost
onomu koji ne ranjava.
Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.
Potajice, noću, kad srce prožme treptaj,
tajanstvenoj daljini šalješ obilje oćuta.
Zaslijepi me mrežasti mjesečev sjaj
i k tebi hitam, mrklim mrakom ogrnuta.
A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši.
Tamo gdje se zastave
drže pod jastucima,
a jezici za zubima,
tamo nema slobode.
Tužnoga li dana
kada ´kulturnjak´
postane prostak.
Ne srdi se, lijepi moj suputniče,
ne žali zbog propuštenih
zajedničkih putovanja,
jer karte kupiti nismo mogli.
Ali, znaj,
po svim tračnicama ovoga svijeta,
sa mnom se trucka i naš kutak...
u kojemu se sanja.
A snovi su kockice
u mozaiku stvarnosti.
Ja sam otok.
Tajanstven. Samotan. I tih.
Ti si obala.
Razvedena. Privlačna. I opasna.
Ne volim te, ni u snu. Ne trebam te.
Odurna je i sama pomisao
da me dodirneš, jer zjenice pamte
da se svatko o tebe obrisao.
Sama sam ispod svoje kože. Sama.
Sama, sretna i sigurna.
Hodam sredinom kolnika.
Korak naprijed, i trk natrag.
Nekoliko koraka u prometni trak,
i strah od nepoznate, dublje smrti.
Beznadna potraga za mirom
dovodi me do spoznaje
da nije gotovo
ni kad se meso pretvori u prah,
jer - kosti dugo traju.
(Ljubav se sporo raspada.)
Pamtiš li?
Prije no što se dostojanstveno povukoh
i prije no što postadoh kamena,
očovječih te.
Ti si i dalje kopao po smeću.
Iznevjerio si me.
Umirao si sporo,
u mojim očima.
Ja volim, ali tihim glasom,
vjetrove i morsku zvijezdu,
mrklinu gorja, sjaj na suzi…
al i duha u svom gnijezdu.
Kako ćemo si pri ponovnom susretu
pogledati u oči,
znajući kolike smo boli nanijeli?
Bjesniš jer ne znaš kakav je tko,
dok ti se predstavljaju
onakvima kakvi nisu.
A kakvi smo mi?
Gdje si? Iza zavjese.
Gdje sam ja? S druge strane.
Ni za ljubav nemamo hrabrosti.
Možda je i ne bismo okusili,
ali ovako, nikada nećemo znati.
Pobjeda nezadovoljniku
pruža zadovoljstvo,
nakratko.
Fanfare brzo utihnu,
a sve bliža i sve jača je
grmljavina neke nove
bezvezne hlepnje.
Ne bacajte ruže na smeđi lijes
(čini se ko da igrate pikado).
Ne gađajte trnjem pohabani dres
jer staro je tijelo već prešlo u mlado.
Čekam da anđeli vrata otvore,
a dotad za vas pjevam iz sveg grla.
Dignite pogled, pogledajte gore…
Prijatelji, rode, nisam umrla!
Pitaš li se ikada
je li najbolji i najsretniji?
Ne traži od mene
da vazda svijetlim i grijem.
Tvoje potrebe me gase...
a put je dugačak.
Sutra će riječi, koje nisu moje,
letjeti
i golicati maštu raznim nebesima.
Netko će oćutjeti da naslućuje
pokoju suzu. I pitat će se.
Drugi će gonetati jesu li slova
samo igračke razmaženog derišta.
Treći će utišati vlastite misli,
i bit će mi zahvalni.
Netko se igra s nama.
Netko povlači poteze,
a ruka je nevidljiva.
Da, ništa se ne događa bez razloga.
Tu smo. S razlogom.
Nama nepoznatim.
Ne osvrćem se. Ne pratim sjećanja.
Nemam volje za vraćanja.
Ovaj život je dragocjen,
što god ti o njemu mislio.
Svako iskustvo
vrijedno je nove borice.
(Mnogi su zaspali
glatkoga lica.)
Svako mjesto gdje je bila vlas,
vrijedno je poštovanja.
(Mnogi su zaspali
sa šiškama na čelu.)
Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.
Snovi su najživlji dijelovi stvarnosti.
Oni što nariču, dok besvijest grca,
kojima se duša rastapa i cijepa,
ne čuju ništa doli plač svog srca,
ne čuju šapat: O, smrti, kako si lijepa.
Veliki su umišljeni,
mali su ratoborni,
a oni srednje veličine,
zadovoljni su.
Ta krajnosti se glođu!
Ako šest dana jedan vodi igru,
sedmoga dana traži suigrača.
Ponesi me u srcu,
al ne daj da bolim.
Ponesi me u očima,
al ne daj da pečem.
Ponesi me u duši,
da te u njoj volim,
da pretvorim se u krv
i kroz vene ti potečem.
U životnoj igri obzirni odustaju.
I pobjeđuju.
A voljela sam te! Predano.
Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik
koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ
sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš
kada svijet te ruši.
Nisam tražila puno,
tek poneku misao
koju u javnosti nećeš
i ne smiješ izreći.
Sve tajne, koje si do tada
u mene zapisao,
sa mnom će umrijeti,
sa mnom u grob leći.
Tipično za samopouzdane -
dok padaju crtkaju planove
za opstanak
i razmatraju buduće dosege.
Daj da vidim što si odjenula,
i reći ću ti tko si.
Daj da čujem što slušaš,
i reći ću ti s kim si.
Daj da vidim s kime si,
i reći ću ti što radiš.
Daj da vidim što radiš,
i reći ću ti tko sam,
tužitelj ili branitelj.
Ne bi li bilo besmisleno
žaliti za onima koje sam napustila?
Sve putem namjerno gubim
kako bih uvijek imala sebe.
Zato me i ne vole,
jer volim sebe.
Zato ja odlazim
kada oni dolaze.
I sve je u redu.
Nitko nikome ne fali.
Sada mogu voljeti
bezuvjetnom ljubavlju...
a i ne moram.
Slobodna sam voljeti
jer ništa ne tražim za uzvrat.
Ljubavi imam na pretek.
I kada osjećam da me napušta,
ko djetešce razigrana,
kao žena uzbuđena,
izlazim na put
kojim će se vratiti.
Dopuštaš da biraju umjesto tebe.
Ugledaj se u njih i uspjet ćeš
protutnjiti nepopljuvanim putom,
ali na tom ćeš putu izgubiti
nešto vrjednije od pohvale i tapšanja.
Sebe.
Zato ja ne trpim nikoga za leđima.
Ni ispred sebe.
Šutljivcem se postaje kada shvatiš
da više nema smisla govoriti.
Zato gnječim bose noge pod sobom...
da otputujem kamo Ja! hoću
i da progovorim kada Ja! hoću.
Nepovjerljiva sam.
Koga slatkorječivi obmanjuju?
Med i mlijeko? Koješta!
Ohrabrimo se,
dopišimo riječ vino.
I neka pjesma bude molitva.
Što ikome znače laži na papiru,
ulaštene strofe, milijunta pjesan?
Dijete tmurnih razmišljanja
zove se Trauma.
Knjiškome mulcu i naputci pozljeđuju uši,
savjeti ga zaglušuju kao zvijeri ričeće.
Dok vojnici straha ratobore mu u duši,
ni ovu pjesmu nesretnik razumjeti neće.
Ja nisam tvoj ludi, nedosanjani san,
ni za koga nisam ni poželjna zbilja.
Ja samo u se spuštam prazan dlan
i promišljanjima tumaram bez cilja.
Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?