Poput prokletstva nosim mrak,
u svitanja Svevišnjim obasjana.
Gdje tračak pljusne, puzim nauznak,
bokove nadlijeće jato vrana.
S mizerijom intelekta,
ubrzano gmižem prema smrti.
Moj dom je san, prividi sekta,
boemština će mi put utrti.
Zadnjima snagama kročim u dan,
šlape obuvam čegrtuši,
i nudim joj život zlosretan,
da ga otruje, stiskom uguši.
Motreći mrtvu prirodu,
stapajući se s mrtvilom,
magiju prhnuh moćnom Herodu
i začarah ga s vratilom.
Dok riječi motah na pređu,
sa srca otresla sam prašinu.
Čežnju poslah da na zviježđu
za boeme prostre posteljinu.
Palucala sam u tajnosti,
jezičkom blasfemičnih misli.
Usprkos sumnji gromke znanosti,
na Mliječnu stazu smo se otisli.
Ništa mi se nije dogodilo,
čemu nisam pošla u susret.
Čaranje mi se o glavu obilo,
ali duša spremna je za uzlet.
Ne zaslužim li ni tihi rekvijem,
ovoga trena mogu umrijeti…
bez kajanja. Ne, ne strahujem,
što zbog sna u vatri ću gorjeti.
Nedostaje mi svjetlo, mir i smijeh,
al ne žalim što Kralja u snu krijem.
Ako je nasmrt voljeti grijeh,
ne trebam plač, nekrolog ni rekvijem.
Kada vrate se crne ptice,
kada jave ti da sam mrtva,
ne grizi srce zubom krivice.
(Tko svjesno griješi, nije žrtva.)
Post je objavljen 10.03.2019. u 01:48 sati.
