Vraćam se tebi, prijateljice mila,
nakupilo se rezova u očima.
Mnoge sam šutnjom povrijedila,
pa previše je rana i u ustima.
Sjećaš li se, tugo, onih dana,
kada mi je sa zorom dolazio
u svitanja, njime osunčana?
Znaš li da je jutra opet pogazio?
Satro je ljubav, tugo moja,
a Boga sam molila nek uvidi
da nisam trebala ništa drugo,
doli da šapne: Ne idi, ne idi…
Što sam tada mogla učiniti,
kad vratašca srca zatvorio je,
osim rijeku suza za njime liti
i (slineći) ponavljati: Gotovo je.
Ne posrćem, nikada ne padam,
ni kad postojanje ganjaju nedaće,
ali dogodilo se da ipak nastradam,
kada čula sam da za mnom plače.
Na koljena past ću, tugo moja mila,
da me natrag primi, molit ću ga,
jer savjest mi nikad ne bi oprostila
kada bila bih izvor njegovih tuga.
Postat ću ropkinja, za njime plaziti,
zakleti se da nikada neću otići,
a znam da će mi ponos pogaziti
i tragičan završetak dati našoj priči.
Dat ću mu povode da me vrijeđa,
da me ubojitim pogledima bode
i da mi s gađenjem okrene leđa.
Dat ću mu dobar razlog da ode!
Postat ću ko sjena, neprimjetna,
i moliti Boga da mi život skrati.
Ako i umrem, umrijet ću sretna,
jer nakon rastanka… ja ću plakati.
Umrijet ću sutra, tugo moja mila,
jer previše je vrelih suza u očima.
I ako me noćas smrt nije pobijedila,
bole, strašno bole rane u ustima.
Post je objavljen 03.03.2019. u 23:05 sati.
