Došla sam do tebe, milo more moje,
da se noćas barem tebi ispovjedim.
Dok valići med sobom tiho mrmore,
u njihovo mreškanje gorke suze cijedim.
O, milo more moje, daj, pojačaj šumore,
da nitko ne čuje kako život me slama.
Obnoć u sebi vodim mrske razgovore,
a čuju ih samo iscerene tišina i tama.
Proganja me prokletstvo tajni i šutnje,
u grudima mi vulkan, a grlom teče lava.
Kako je došlo do grozovite pomutnje?
Zašto srce na jedvite preživljava?
Je li strah uneredio međuljudske odnose,
pa ljubim cijeli svijet, a životarim sama?
Nešto gadno griješim. I kad dare donose,
oprez se burka u duši, umu i u žilama.
Pod teretom neizrečenog srce će pući,
a ne vidim izlaz, ne nazirem rješenje.
Promišljanja čine da život mi se smuči,
a u ljude odavno izgubila sam povjerenje.
Oko mene veselo je, svi plešu i pjevaju,
makinalno imitiram, činim što i drugi čine.
Njišem bokove, a suze u srce se slijevaju,
tabane zarezuju lomnog jastva krhotine.
Milo moje more, opskurna šutnja me guši,
raspadam se, a nikome ne smijem reći
što me tišti, kakav krimen nosim na duši,
i da bih si najradije jezik dala odsjeći.
Ni najboljem prijatelju ne kazujem o borbama,
koje posred tužne duše danonoćno vodim.
Neće doznati da u meni odvija se drama,
da po samome rubu zemaljskog života hodim.
Pričam ti, more moje, al ni tebi ne smijem reći
niti jedno slovo imena koje me proganja.
Samoj sebi ne vjerujem, pred zrcalom ću poreći
da vidim stvarnost, da Briseida ne sanja.
Plešem, a osjećam da pribijena sam za tlo,
pjevam, a pred smislom gluha sam i nijema,
kreveljim se, a vrhovi balerinki dotiču dno,
jer za ovaj košmar razum rješenje nema.
Nitko nikada ne bi razumio nerazumljivo,
kada i sama mrem u pokušaju shvaćanja.
Nema te sile koja spojila bi nespojivo
ili bezbolno razdvojila srodna postojanja.
Lažem sebi i drugima, zbunjujem, muljam,
a između dva retka migolji prikrita istina.
Na papiru sikćem, skvičim i lažima bauljam,
i svijet obmanjujem da i ime je izmišljotina.
Možda sam načula što nisam željela čuti,
možda sam vidjela što vidjeti nisam htjela,
ali dok duša ne zna, nego skrito sluti,
kroz život glavinjam gluha i obnevidjela.
Kazaljke se miču. Četiri sata i deset minuta.
Pomalo sviće. Neki tuđi danak se rađa,
a ja uviđam besmislenost misaonog puta,
jer ni noćas nisam shvatila što se događa.
Noćašnje suze (već sutra) poteći će u sjećanja.
Samo kada bih shvatila zašto gubim noći!
Pred smrcom se klatim… zbog jave ili sanja?
Snovi i reala, sve će stati, sve ipak mora proći.
