Ne možeš mi prići, ni zagrliti me,
jer sjene života na asfaltu žive.
Ne možeš pogaziti čast mi ni ime,
jer tajne su hitre, i nepobjedive.
U sebi vodimo okrutne ratove,
a srca ne čuju ´jezikovu juhu´.
Samoća pripravlja nove izazove
i mami nas da spojimo se u Duhu.
Bojažljivo probijamo barijeru
između životnih snova i reale.
Hodulje ostaju u zemnom kuferu,
i pomnje, koje volju su blokirale.
Kada duša miruje, a um razbija,
za noćnih tišina, punih dinamike,
s bojama bujnih imaginacija,
stvaramo dvije identične slike.
Stoljećima udaljeni od zvukova,
tijela zaboravljenih u posteljini,
strgnuli smo kazaljke sa satova
i budimo se na duhovnoj razini.
Stidljivo gledamo jedno u drugoga,
bezglasje nakratko smanjuje nemir.
Brišemo krv sa srca napuknutoga
i vizije spuštamo u plavkasti okvir.
Omamljuje nas svemirsko prošaptanje,
zadivljuju čarne, nebeske korelacije,
privlači nas novo duhovno putovanje,
jer u snu spajamo zanimljive kreacije.
Katkad na naš nivo Cesarić nabasa
i bubne kratki stih, kao brzi kihaj
na nebu sročen, a izrečen bez glasa,
poput blagog vjetra šušanj i drhtaj.
Časi zajedništva s mračkom odlaze,
grlimo se kao dva kreposna anđela.
Usnama ovlaš dotaknemo obraze
i nevoljko vraćamo se u naša tijela.
Srest ćemo se opet na duhovnoj stubi,
tamo negdje između pakla i raja,
ondje planet Zemlja iz vida se gubi,
a skrite su i dveri vječnog Zavičaja.
Srest ćemo se u jednoj bezidejnoj noći,
kada nas breme stihovanja umori,
kada duh prikupi sve što srce sroči
i pred šiljcima žića vrata zatvori.
A ovdje, na cesti, nećemo si prići,
jer srdašca plaše nova oštećenja.
Samo će se sjene katkad mimoići,
a duše pjevušit će: Srećo, doviđenja.
Post je objavljen 15.03.2019. u 02:24 sati.
