Slavica Juhas - Poezija
27.02.2019., srijeda
ČUVAJ SRCE MOJE
 Osluhni, čuješ li da te daljina zove maznim šaptom, čeznutljivim uzdasima. Dođi, zagrli već tobom prožete snove, privuci me k sebi, probudi me poljupcima. Utrni zvjezdice pod treptavim očima, neka samo ova noć u očima zrcali. Neka obraz izgori na vrelim grudima, iskrom srca svoga hladno tijelo zapali. Otići ćeš s jutrom, ponijet ćeš i snove, hoćeš li se ikad vratiti, ne želim znati. Ali ako sudbina pomrsi nam planove, obećaj mi da ćeš me na nebu čekati. Ne dođeš li sutra, čuvaj srce moje, znam da kod tebe dobro će mu biti. A kada nad krošnjama i ruke se spoje, duše nitko nikada neće razdvojiti. Možda prije tebe u nebo ću poći. O nama ću sanjati na zlaćanom kraku, i radovati se danu kada ćeš mi doći. Čekat ću te, mili, na prvome oblaku.  |
- 23:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VRATI MI SVEMIR
|
Vrati mi Lunu, koja u tebi sja, medeni mjesec mjesečaru vrati, da u noći svijetli žućkasta hostija, koja otapa um i riječce pozlati. Vrati mi opojne mirise s visina, jer čežnja davi, vonja ko plijesan. Kada nemam sebe, steže mračina i iskapa novu litanijsku pjesan. Vrati mi probljesak, bar malu nadu da smrca ne vreba u zasjedi i postelju spravlja mi u Hadu, jer moj dah za nj ništa ne vrijedi. Trebam trak svjetla, žar s nebesa jer tama se spliće s lajavom utihom. Guši me lavež ispod kože i mesa, mogla bih umrijeti s posljednjim stihom. Vrati mi oblake, zvijezde mi vrati, vrati mi urone u srcoliki svemir; galaksiju, koju rodila je moja mati… Vrati mi moj život, i u njemu mir. Ne vjeruj pogledu, jer oči lažu da zavidno postojanje nosim u sebi. Ne vjeruj ljudima koji ti kažu da moje vrijeme ne teče u tebi. Vjeruj šaptu duše, slušaj srce svoje, jer samo u tihoći pravu istinu ćeš čuti. U tebi je moj dah i svijeta moga boje, pod tvojim su cipelama svi moji puti. Ne vjeruj razumu, očima ni ustima, ne vjeruj ponosu tajanstvene žene. Posluhni srce, pođi za uzdisajima… čuj vapaj svemira, i meni vrati mene.  |
- 23:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.02.2019., četvrtak
ČISTE OČI ČISTO VIDE
|
Kako da operem oči ili da skrenem pogled, dok slijepom čovjeku okrećeš leđa, žednomu uskraćuješ čašu vode, a gladnoga hraniš obiljem iz ega. O, toliko je pustinja na ovome svijetu, a sve su tako daleko! Kako naći kutak u kojemu će mi biti svejedno kakav si? Trebam mjesto na kojemu ću slobodno, pročišćena pogleda, zamišljati i doživjeti ljubav i dobrotu. Zasad egocentrici pobjeđuju. Prividno, jer bore se sa svijetom, i sa sobom. Ja se borim samo sa svojom tugom - s nemogućnošću da hvalim zlo i otporom kad kažu da balega miriše. Bijem neki čudan boj. Svoj. Čiste oči čisto vide? Kamo da usmjerim pogled kada poniziš ili iskoristiš slaboga? Nećeš se namjeriti na me, jer jasno ti je da bi izgubio. Meni nisi važan. Ali ti dobro znaš da se teško sastajem sa sobom kada preda mnom vrijeđaš i ponižavaš očajne. U što da gledam kako bih oči održala čistima? Ako je sve stvar stava i viđenja, prihvaćam, griješim. Želim gledati težnju savršenstvu! I blagost želim, da je dajem i da ju primam. Uostalom, nekoliko dasaka i (ako bude sreće) čipkasta posteljina, bit će nam sve znanje i imanje. Kako ćemo si pri ponovnom susretu pogledati u oči, znajući kolike smo boli nanijeli? Čiste oči čisto vide? Ili su moje plačne oči odraz nutrine (a da toga nisam svjesna), ili i ja moram otresti prašinu s cipela i potražiti pusto mjesto gdje pijesak odiše željenim. I ne mora biti prijeteće Kamo god pošla, sebe sa sobom nosiš. U meni su rascvjetana proljeća, cvrkuti ptica, živost u životu mora i sedam duginih boja. U meni se izmjenjuju zvukovi; pjesme anđelaka iz Cenacola, Solfeggia frequency, Melinde Dumitrescu, bambusa i flaute. U meni je mir. U meni je i nemir zbog tvog cmizdravog ega! Neću mu podilaziti niti ću ga tješiti, samo se pitam… Čisti čisto vide? Moje ne! Odoh se umiti. Sve je samo stvar viđenja.  |
- 19:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #
BUBNJEVI
|
U redu, primila sam na znanje. Što moram, to ću i činiti. Kada bih samo znala kako! Kažeš da smo svi Jedno? Otkrij mi tada zašto se osjećam kao da šećem jezovito tihim muzejom voštanih figura i kako da budem Jedno s prestravljenim bićima pod junačkim maskama? Ne mogu, Čovječe, iz karantene pisati o simbolici ljiljana ili o bibanju najljepšega svjetskog mora. Nedvojbeno, u meni je kvar. Zarobilo me nepopravljivo stanje. Nepromjenjivi stav. Sugovornika i istomišljenika pronalazim samo u sebi. Zbog vlastite zadovoljnosti, povučena sam, ali veoma, veoma hrabro i odlučno spuštam kapke i ispunjavam se optimizmom, kako bih se zaštitila od kakva zabludjela, strahom natrpana uma. Ta sam podupire bizarne zidine zamka u kojemu promišljanjima očajnika štiti strahovito bolne krhotine srca! Ne želim gledati u to. Kroz moje zidine tjeskoba neće prodrijeti! (Osim ako mi galamdžija i ˝silom pravednik˝ iz dubine suznih očiju ne ponudi čistu ljubav. A uglavnom tako biva. Usta proklinju, oči preklinju.) No, ne odgovaram na mišlju razvučena usta. Slutim da se jezik igra kockom. Nisam sklona riskiranju. Neće me privući ni darak, opsjena na dlanu. Dvojim bih li sjaj pripisala morskoj soli ili kristalnom šećeru. Izbori iscrpljuju. Ne vjerujem vlastitim očima. Ne vjerujem ni ušima! Psovka je urešen krik unutarnjeg stradanja, a slatkorječivost je osmišljeni proizvod grozničave kalkulacije. U redu, primila sam na znanje. Što moram to ću i učiniti. Jer hoću! Jer želim! Ali, kako?! Možda ako sklopim oči, ako utihnem svoj bučni svijet, ako dopustim da zavlada utiha, možda me ugodno iznenadi prijateljsko kuckanje iz središta voštanih figura. Bubnjevi života. Bubnjevi ljubavi. Bubnjevi svemira.  |
- 11:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ABSURDUS
|
Možeš li mi ispuniti zadnju želju? Reci jesmo li žudjeli stvarno? Zasuzit ću pri imbecilnom veselju, ako gukneš da sanjali smo binarno. Nisam znala da će me isprazniti zuj instinkta da boriš se s bolom. I mene su glodali tjeskobe paraziti, jer i kretnju držah pod kontrolom. Pročitala sam ispovijest u dnevniku i pisma koja si s maestralom slao. Preživjela sam i pohvale i prodike, premda kritičnost nisi dozirao. Kaži mi istinu, htjela bih znati, je li miris mastila prožeo ti dah? I kada zbrkan nisi mogao zaspati, jesi li poželio u rit šutnuti strah? Šapni mi da li uz tragove bdiješ, koje ostavih na kozmičkoj striji? I da li zbog mene do zore piješ, ili vičan si mrskoj samo-terapiji? Otvori dušu, jer dockan će biti, kad skupim tuge i u sebe skrenem, a nikoga nema tko će ti javiti, ako pri prijelomnoj točci svenem. Brzo reci, da me slutnje ne muče, jesmo li bili vidovito stvarni? Jesmo li inkarnirali nemoguće mi, slugani zvjezdani i lunarni. Moraš mi reći, makar bezobzirno, jer potrošili smo šarlatansko vrijeme. Što god kažeš, neću primiti mirno, ali s duše zbacit ću ježasto breme. Reci mi sve, al nemoj mi popovati, odlukom već režem užad za sanje. Konačno ćemo na Zemlji stanovati, i drobiti svak svoje rame za plakanje. Gađaj me krivicom, tuci objedama, ugrizi savjest, bubni diskretnu lasku, jer bježim iz apsurda, da sanjam sama. Što god rekneš, već sam na odlasku. Hoćeš li mi ispuniti posljednju želju? Kaži mi… je li i bol bila stvarna?  |
- 00:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #
DRIJEM ČEŽNJE
|
Ne mogu si oprostiti dugu očaranost tobom, ni što umiljate misli ubacujem u tvoj izlizani kufer i puštam ih da na neosvijetljenim drumovima drmusaju se s tobom. Kontroliranim mislima dala sam odobrenje, ali bedasta duša prešla je k tebi, tek kada sa strepnjom, potiho upitao si: … zašto tako tužno? Odgovorila sam nespretnim zamuckivanjem. Samoj sebi bijah nerazumljiva. Kaznila sam se razočarenjem. U sebe. Kada kudim nemuštost jastva, najrječitija sam. Ali, gdjekad je isplativije ispasti glup, nego činiti glupost. Žurnim koracima grabila sam unatrag, olakšana za dušu, otežana rastućim košmarom u glavi. Jurnula sam u sigurnost samosvojnog bitka, gdje šturost izričaja ne bičujem prijekorom. Presretali su me zvuci varijabilnih mogućnosti, ali prevladala je rika straha da cijeli život čekat ću te na davno zatvorenom, paučastom kolodvoru. Nisi mogao vidjeti zakrvavljene bjeloočnice, kao kreč bijelo lice i srce koje cvrči na lomači trenutka. Užasnuo me varavi, laskavi osjećaj, da kraljevskom dušom prigrlio si mišju. Poklopila sam se strahovladom, a ti si na njoj okrenuo ključ. Iz zadnjeg zrnca ponosa procijedila sam: Mojim bijegom Bog potvrđuje da te voli. Zbogom. Smetnula sam s uma da opraštam se i sa svojom zatelebanom dušom. Otada, za lovce u zjenicama postadosmo neuhvatljiva lovina, zakračunata u skrovištima straha, ali potajno škiljimo kroz ključanicu žića i osluškujemo prigušene jecaje iz dubine daljine. Kada neizbježno opet utoneš u samoću, ne obaziri se na tračeve podle tišine, koja mojoj osobnosti dodaje atribute grešnice. Bio si u prvome drhtaju duše, i bit ćeš u posljednjem otkucaju srca, ali između njih čežnja će drijemati.  |
- 00:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #
20.02.2019., srijeda
OMAMA
|
U našem se smijehu kriju postiđene misli, prešućene, gusto natisnute iza prijevarno dobrih raspoloženja. Otužni dvojac navukao je zastore s naslikanim usnama. Uzdasi neželjene strasti pomiču zavjese i hladne usnice razvlače u spasonosni osmijeh. Čast je pošteđena. Iza očiju mrki stražari opreza i najmanju iskru uvlače kroz zjenice. Da bi izbjegli poniženje, vladari radije trpe nepodnošljivo peckanje. Tko bi preživio još jedno frcanje pobude, vatru želje na poluotvorenim usnama, plamen ljubavi koji bukti u grudima. Osvježenje mami, ono je na vrhuncu, ali strah nikada nije učinio prvi korak. Ukopao se u umišljaju, iza zavjese, a prodaje dojam nezainteresiranosti. Koja lakrdija! Tko ju kupuje?! Ne, nije opasan tko mi je nevažan. Tada na zastoru lelujaju promjenjivi oblici često bojani i prilagođeni raznovrsnim snovima. Sve same teške laži. Bolno stvarne. Tako često ponavljane laži. Vjerujem im. Najzad. Nitko nije važan. Ah, zastor se pomiče! (Moram se nasmijati!) A srce, ono je strašno ozbiljno. Ti to nećeš vidjeti jer tvoji čuvari reda bdiju u utvrdama straha, naoružani zebnjom. Srde te zlonamjerna ogovaranja kao da ne znaš da slabost njima popunjava rupe davno ranjenih, riječju i djelima izbrazdanih duša. Bjesniš jer ne znaš kakav je tko, dok ti se predstavljaju onakvima kakvi nisu. A kakvi smo mi? Gdje si? Iza zavjese. Gdje sam ja? S druge strane. Ni za ljubav nemamo hrabrosti! Možda je i ne bismo okusili, ali ovako, nikada nećemo znati. Smijemo se. Glasno. I odlazimo, svaki u svoj pakao samoprijekora. Zavaljena u trošni naslonjač, pitam se jesi li već razmaknuo zavjese da bi došao do daha. Spuštaš li omamljenu glavu na dlan i piljiš li u nepostojeću točku na zidu, proklinjući vladavinu i moć straha. Tko zna, možda smo se bojali ni za što. Zasigurno, noćas će se grižnja sladiti nama, a sutra, sutra ćemo korektorom prekriti podočnjake, navući zavjese stida, probudit ćemo čuvare časti i, omamljeni, smijati se glupavim dosjetkama. (Krive misli šalju nas na kriva mjesta i u kriva stanja.)  |
- 21:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ČUDNOVATO TE VOLIM
|
Misliš da sve znaš. Kažeš da žališ jadničke koji se ne slažu s tvojim stavovima. Žive u neznanju? Prihvaćam tvoja ograničenja. Ti ipak bjesniš. Razumijem. Pobjeda nezadovoljniku pruža zadovoljstvo, nakratko, i fanfare brzo utihnu, a sve bliža i sve jača je grmljavina neke nove bezvezne hlepnje. Nemir. Nemir je uvijek prisutan. Ni za pljeska ne nestaje. Tek biva nadglasan pobjedničkim usklikom. Nakratko. Budalice moja, da, shvaćam ozbiljnost situacije, ta zorno si mi predočio kako stvari stoje. Zaboravljaš, svatko vidi i živi svoju istinu, samo, ja se ne zamaram pametovanjem, strategijama i konačnim rezultatima. Svejedno mi je tko je u pravu. Ako želiš, da, pametniji si, napredniji, najbolji. Pitaš li se ikada je li najbolji i najsretniji? Kada me pogledaš, odgovor znaš. Rasterećujem se, danonoćno. Pod blještavim, noćnim suncem… smiješim se. U sebi ćutim duboki, božanski mir. Tako mi se hoće. To je moj izbor. Moj život. Moja istina. A ti se hvataš za slamku spasa neuvjerljivim opravdanjem natjecanja, nužnošću borbenosti i glupavim zaključcima da popustljivi ljudi ne zaslužuju povjerenje, jer boje se kada vjetrovi pušu. A puhali su i puhat će. Ne suprotstavljam ti se. Ni u mislima. Poštujem te i kad tlapiš. Kada se mrštiš, kada ti blaga sjena prekrije desnu stranu zabrinuta lica, najradije bih te nježno zagrlila, i utješila te. Znaš, volim te, svim srcem. Ha-ha, smatraš da sam luckasta? Luđaku je cio svijet lud. Daj, ne strijeljaj me oštrim pogledom, ne pokušavaj me uvući u prepirku. Nećeš uspjeti. Prerasla sam nadmetanja. Ne možeš dokučiti što se u meni zbiva. Premudra sam da bih nam dopustila bliskost. Ja cijenim svoj život. Prihvaćam, iritantno je bezuspješno pokušavati upravljati tuđim mislima i osjećajima. Ne, ne dam ti miša ni tipkovnicu! Osmislila sam zabavnu igru… ˝Izvana privid i gubitak, iznutra stvarnost i dobitak.˝ Ha-ha, čudiš se. Čudaku je cio svijet čudan. Proučavajući pravila vlastite igre došla sam do zaključka da si doista uvijek u pravu. O, kako me raznježi tvoja hvalisavost i potreba da u mojim očima budeš David koji me argumentima pogađa posred čela, a potom likuje jer sam pokošena tvojom inteligencijom i, zadivljena tvojim sposobnostima, zinula od čuda. Nema potrebe da upravljaš mnome. U pravu si. O, kako si sladak kada si bezvezno uzrujan, i nemoćan! O, koliko te volim! Volim te, volim te, volim te… ali neću biti tužna ako sutra ne dođeš.  |
- 21:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #
MOJE IME JE PRAŠINA
|
Mora da negdje u meni postoje slabosti koje si ni u najtišim trenucima nisam imala hrabrosti priznati, objašnjenja za neobične odluke i čudnovate postupke. Zagolicala sam ti maštu, tko zna zašto, pa želiš otkriti što se izvan snova događa. Pridružujem ti se u potrazi. Zašto se suprotstavljam struji života? Ja to uopće ne činim. Dok vjetar silovito puše, dok se sjene povijaju na jednu stranu, ja mirno stojim. Vjetar mi ne dopušta da koraknem, ali u mjestu uspravno i čvrsto stojim. Upita li me vjetar znam li tko sam, sjetim se imena koje su mi dali. Za tebe sam ime i prezime; i pokoji tvoj olako donesen zaključak. Ili laž kojom predstavljam sebe. Vrline i mane mojega imena. Htjela bih te razveseliti i reći ti da si u pravu kada kažeš da me poznaješ. No, kada nađem sebe, u ogledalu je neznanka. O njoj možeš govoriti što god hoćeš. Nije nas briga. Prisiljene smo na suživot, na ovo prekrasno putovanje, pa se svako jutro iznova prilagođavamo i pokušavamo živjeti usklađeno. Ona zna. Da bi voljela sebe, mora voljeti mene. Kada me prepozna, ona se daje svijetu, bezuvjetno. Ne preispituje naš odnos. I nikome se ne opravdava. Pred tvojom znatiželjom ona šuti. A ti mangupskim kimanjem glave daješ joj do znanja da si je konačno razotkrio. Siguran si da je strašno uplašena, da se boji svega što se kreće i što diše. Da, u pravu si. Ali, prebrzo je prihvatila tvoje uvjerenje? Sumnjaš da se ne opire jer bezimena ne zna za strah? Da, u pravu si. Što god rekao o njoj, dobro procjenjuješ. Misliš li da je tvoje mišljenje važno? Zamisli šake Aleksandra Velikog, koje vire iz lijesa. Umire ko prosjak. I proklinje važnost. Ime, vrijeme i osvojeno, prašina je. Pred prijelazom posprdno se osmjehuje. Eh, da je prije znao! Misliš li da je u ovoj opijajućoj tišini, gdje nema ničega osim istinske ljubavi, misliš li da je ime važno? Što god mislio, u pravu si.  |
- 21:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
10.02.2019., nedjelja
JA SAM OTOK
|
Što je ljubav koja treba dare doli glupost, sljepoća i umor. (Ljubav se opet poigrala mnome.) Dvije gadne vertikalne udubine, skupljene između ravnomjerno počupanih obrva, protežu se do optužujućeg, srditog pogleda usmjerenog zbunjenoj, razdrmanoj nutrini. Dakako, bunim se, mada me neshvatljivo tišti. Razlikujem ljubav koja se siti sobom od patničke ljubavi koju mori neutaživa glad. Dugo su me natrpavali pažnjom, navodili me na ljubav, a onda me silili da sve povratim. I uzvratim sluganstvom. Otada si sama udjeljujem sitne zalogaje užitaka. I živim od ljubavi. Prema sebi. Ljubav nije gospodarica. Ljubav služi, ali dobrovoljno. Na putu do takva stava, spram vlastita bića bijah nemilosrdna. Namršteni tiranin koji zlostavlja, kroti (po prirodi) tako divno, savršeno postojanje. Prisiljavala sam dušu da kleči, da rida, da zapomaže u samici; okivala sam ju nepopustljivim strahom, nametala joj biblijsku budnost, oprez i sumnju, štiteći je od izvanjskih pogibelji. Morala sam je zadržati u sebi! Morala je sebi biti dovoljna! Slamala sam je pjesmom, diktirala joj afirmacije, podučavala sam ju, maltretirala, testirala, i, pri slabosti, vraćala je na početak sve dok nije uvidjela da je samo u samoći potpuno slobodna. Koristila sam se lukavstvom, mudrošću čupavih mislilaca (koji sami nisu umjeli unijeti spokoj u svoje živote). Ustrajnim uvjeravanjem… slomila sam ju. Otada me nije zaboljela. O, kako je slatka uzdignutost svijesti kad nemam u sebi ništa osim djetinje ljubavi i kada u drugima vidim izvornu nevinost. Dijete zna da sve je igra. Toboganom života spuštam se med ljude; pomognem kakvom nevoljniku da se uspravi, i, neopterećena bitkom, potrčim da bih se opet uspela. Pritom zaboravljam čak i ljude koje volim. Sama sam ispod svoje kože. Sama. Sama, sretna i sigurna. No, tada si ti nadvisio gomilu i znatiželjnim pogledom grebao svilenu kožu s namjerom da se (kroz ranu) smjestiš pod nju. Pokušao si narušiti moj mir. Čemu bliskost? Što si htio? Mnome ispuniti rastuće i množeće praznine? S rukama u zraku i pjesmom u srcu klizila sam životom, da bih zaprepaštena zarila lice u pijesak kada si upitao: ˝Voliš li me? Moram znati!˝ (… do tada ništa nije bilo važno…). S punim ustima pijeska, zabezeknuta i uplašena, procijedih: ˝Da.˝ Utažih tvoju glad za cjelovitošću. Zašto pridavati važnost ljubavi?! Ona se podrazumijeva! I bilo bi tako da nije ljubavi koja ohrabruje dušu da se uzvrpolji i na neposluh nagovara srce. Ljubav utjeruje strah. Ona čini da opijen teturaš događanjima tko zna čijega života, tražeći sebe. Ne pogledavši te, otpuzala sam iz lunaparka, ugurala nelojalnu dušu u samicu i počela ju sustavno slamati. Ne smije ti vjerovati da nitko nije otok! Ja to jesam! Otok! Nisi mi dao vremena da za te pronađem Mjesto u djetinje razigranim mislima. Pitao si, a ja ne znam lagati. Izgovorenom istinom svladala sam sebe i osudila se na bezglasnu, neosvojivu osamu. Spoznaja opravdava djela. Ja sam otok. Tajanstven. Samotan. I tih. Ti si obala. Razvedena. Privlačna. I opasna.  |
- 23:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
MIRIS BOGA
|
U srcu noći, kada bol me ruši, kad tuga me slama, samoća me guši, kad društvo mi pravi zgurena sjena, ja padam, padam, padam na koljena. I sklapam ruke, mada ne znam gdje si, ali vjerujem da ti si Život, vjerujem da ti Jesi; vjerujem da duga nebeski je most kojim putuje molitva, a vraća se milost. U srcu noći kad tvoj milosni prah odagna ljutnju, sjenu i strah, spokojno, Bože, utonem u sebe, gdje u duši osjećam blagi miris Tebe. I ako Te ne čujem, i ne vidimTi lice, Pjevam Ti, Bože, pjesme zahvalnice, jer ako i sutra suza tuge krene, miris Tvoje ruke utješit će mene.  |
- 23:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #
MOĆ TEPANJA
|
Ti mi tepaš, pjesmo, i kada te pljujem i kada te mrzim od svega najviše. Šapućeš, a ja se pravim da ne čujem riječi što se širom krvotoka sliše. Ti me dražiš, pjesmo, i život siješ na mrtva polja koja te neće. Prokletnice, kako lukavo umiješ jalovinu zatrpati krhkom slutnjom sreće! Ustrajno se nudiš, ko da sunca ima u noći koja me uze pri rođenju; ko da išta cvjeta gdje stoluje zima i gdje bitak rado predah otuđenju. Ne, ja te neću! O, kako me boliš! O, kako sam mučna kad u krvi grebe nalet nadahnuća, kojim me privoliš da te za tihoće izbacim iz sebe! Svom dušom te mrzim, hirovita silo! Odvratni porivu, uzmi srcu sjeme! Zar ne ćutiš da se htijenje iscrpilo, da duž bitka kruži mentalno nevrijeme. A ti ipak rasteš. Zavodnice, strvi! Zar prkosiš odluci i čvrstome stavu?! Dok te grlom gušim, stih nastaje prvi i već se ko bršljan protežeš kroz glavu. Ti me mučiš, pjesmo, i kada te pljujem i kada prostačim, jer bitak se cijepa; i dok strašne kletve u tvom smjeru bljujem, uviđam da si narasla… i da si lijepa.  |
- 23:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #
08.02.2019., petak
NOĆNI LEPTIRIĆ
|
Danju me ne tražiš, ali noći su ti teške, ti mojom šutnjom vlastitu provociraš. Važeš jesu li za udaljenje krive pogreške, i, što je u stvari lijepo, dvojbama miniraš. Nitko nije grješnik u svojemu hodu, svi dobrotu nose u božanskoj biti, pa kada u slatko vino ulijevaju vodu, ako nitko kušat neće, sami će ga piti. Ništa pogriješio nisi, ništa loše nije, sami biramo konobare, stolove i pića. A ako smo očekivali kafiće svečanije, za to krivimo organizatora i Vodiča. U ljepoti postojanja, nema prigovaranja, jer nitko nam nije podvalio odluke. Prvoga dana ego se prijateljima klanja, drugoga dana biraš neke mirnije luke. Ja opet sanjarim na mjesečevu valu, gdje odbijam da me sumnjom provociraš. Ne brinem, jer u vremenskome kanalu, već tražiš način da sa mnom komuniciraš. I još pratim sve tvoje izlete u prazno, i čujem sve tvoje neproživljene sjete, i veselim se što je i čuvstvo zarazno… što kroz uski prolaz tvoje misli meni lete. Ti, pod krinkom profinjenoga Cesarića, mirisnim kanalom, koji zamamno je blag, spuštaš se pred čahuru noćnoga leptirića i na podignutim krilima ostavljaš trag.  |
- 00:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ROB RUŽE
|
Poželiš li da te sjevernije sunce grije, ili da ti tuđa kiša po obrazu kapka, od mene nikamo otići ne možeš – u tvojoj je ruci korijen, a u mojoj stapka. Popustiš li dražima novih avantura i svaku noć legneš u krevet svjež i čist, od mene te nitko otrgnuti ne može – u tvojoj je duši stapka, a u mojoj list. Kamo god pošao, što god radio, prihvatiš li sve što život ti pruža, od mene te ništa odvojiti neće - u tvome je srcu čaška, a u mome ruža.  |
- 00:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VJEČNI DIO NJE
|
Ne daj mi da te pjesmom uznemirim, nemoj zbog nje biti ni tužan ni sretan, jer s njom se kroz prostor do tebe širim, da budem tvoj dah, lak i neprimjetan. I meni su koljena klecala zbog stiha, u dušu je uranjao ko melem, il mač. Potom me zgrabila neka strepnja tiha, da srce istisnut će i osmijeh i plač. Nemoj se pjesmi apsolutno davati, vrata srca svoga čvrsto zakračunaj, jer ako zbog nje već ne možeš ni spavati, na lakoću postojanja ubuduće ne računaj. Pročitaj pjesmu, kao novine da čitaš, dok guštaš jutarnju kavicu na rivi. O njoj ne razmišljaš, ništa ju ne pitaš… ona je stvorena da u tvome dahu živi. Osmjehni se životu, ta dao ti je sve, biserje je prosuo pred svaki tvoj korak. Raduj se jer u sebi nosiš i vječni dio nje, što srcu šapće: Ja sam tu, ja sam zrak.  |
- 00:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Lipanj 2024 (14) Svibanj 2024 (3) Ožujak 2024 (1) Prosinac 2023 (1) Studeni 2023 (1) Srpanj 2023 (1) Lipanj 2023 (10) Svibanj 2023 (2) Travanj 2023 (11) Ožujak 2023 (45) Veljača 2023 (16) Siječanj 2023 (10) Studeni 2022 (4) Rujan 2022 (1) Travanj 2022 (1) Ožujak 2022 (2) Listopad 2021 (1) Svibanj 2021 (5) Veljača 2021 (1) Travanj 2020 (2) Ožujak 2020 (7) Veljača 2020 (1) Siječanj 2020 (2) Prosinac 2019 (5) Studeni 2019 (9) Listopad 2019 (2) Rujan 2019 (10) Srpanj 2019 (1) Lipanj 2019 (2) Svibanj 2019 (12) Travanj 2019 (13) Ožujak 2019 (11) Veljača 2019 (15) Siječanj 2019 (33) Prosinac 2018 (11) Studeni 2018 (13) Listopad 2018 (24) Rujan 2018 (26) Kolovoz 2018 (8) Srpanj 2018 (52) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
SLAVICA JUHAS
Objavljene zbirke pjesama: 1. MOJ DVOBOJ 2. CRVENI SNOVI 3. SLANE KIŠE 4. NIKADA NISAM 5. BIJELI PAPAVERI 6. BULEVAR UMIŠLJAJA 7. NEBESKA FRULA 8. VRATA VJEČNOSTI 9. TVOJ ANĐELAK 10. ŠAPTOM NAPISANO 11. SPAKIRANI OSJEĆAJI 12.RUŠEVINE GANGLOTA 13. VIKTORIJIN PLAČ 14. ISTEK VREMENA 15. DOBA BESPLODNOG DUDA 16. SIROTA 17. ZGODNO NEZGODNA Kontakt: slavicajuhas@net.hr Blogovi koje pratim: SJENA DUŠE I ime, i slika, i stih... Sve je ništa. Ja sam život. Ja sam bila u tragu, i bit ću poslije njega. Bezimena. Svako se jutro budim gdje me nema, jer nije duša tamo gdje je tijelo. Ni kad je jurilo za savršenstvom, dalje od tebe nije me odnijelo. Je li moguće da si tu (a nisi), i ovaj svijet da je moj (a nije)? Što sam nam učinila, ne pitam se više. Kad se dobro osjećam, ne postoje grijesi. Što srce upamti, lako se izbriše ako prošlost ne vidiš tamo gdje sad jesi. Ljekovito je otkriti ranjivost onomu koji ne ranjava. Vrijedim li samo koliko me hvališ, tada sam doista vrijedna žaljenja. Hoćeš li me voljeti? Mada se dajem tebi, ali pripadam sebi? Oprosti mi ako te vrijeđa što moj život ne ovisi o tvome. Možeš li preboljeti moju jakost? Voli me. Potajice, noću, kad srce prožme treptaj, tajanstvenoj daljini šalješ obilje oćuta. Zaslijepi me mrežasti mjesečev sjaj i k tebi hitam, mrklim mrakom ogrnuta. A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno. Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši, da u mene zapisuješ sve što ti je važno, da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši. Tamo gdje se zastave drže pod jastucima, a jezici za zubima, tamo nema slobode. Tužnoga li dana kada ´kulturnjak´ postane prostak. Ne srdi se, lijepi moj suputniče, ne žali zbog propuštenih zajedničkih putovanja, jer karte kupiti nismo mogli. Ali, znaj, po svim tračnicama ovoga svijeta, sa mnom se trucka i naš kutak... u kojemu se sanja. A snovi su kockice u mozaiku stvarnosti. Ja sam otok. Tajanstven. Samotan. I tih. Ti si obala. Razvedena. Privlačna. I opasna. Ne volim te, ni u snu. Ne trebam te. Odurna je i sama pomisao da me dodirneš, jer zjenice pamte da se svatko o tebe obrisao. Sama sam ispod svoje kože. Sama. Sama, sretna i sigurna. Hodam sredinom kolnika. Korak naprijed, i trk natrag. Nekoliko koraka u prometni trak, i strah od nepoznate, dublje smrti. Beznadna potraga za mirom dovodi me do spoznaje da nije gotovo ni kad se meso pretvori u prah, jer - kosti dugo traju. (Ljubav se sporo raspada.) Pamtiš li? Prije no što se dostojanstveno povukoh i prije no što postadoh kamena, očovječih te. Ti si i dalje kopao po smeću. Iznevjerio si me. Umirao si sporo, u mojim očima. Ja volim, ali tihim glasom, vjetrove i morsku zvijezdu, mrklinu gorja, sjaj na suzi… al i duha u svom gnijezdu. Kako ćemo si pri ponovnom susretu pogledati u oči, znajući kolike smo boli nanijeli? Bjesniš jer ne znaš kakav je tko, dok ti se predstavljaju onakvima kakvi nisu. A kakvi smo mi? Gdje si? Iza zavjese. Gdje sam ja? S druge strane. Ni za ljubav nemamo hrabrosti. Možda je i ne bismo okusili, ali ovako, nikada nećemo znati. Pobjeda nezadovoljniku pruža zadovoljstvo, nakratko. Fanfare brzo utihnu, a sve bliža i sve jača je grmljavina neke nove bezvezne hlepnje. Ne bacajte ruže na smeđi lijes (čini se ko da igrate pikado). Ne gađajte trnjem pohabani dres jer staro je tijelo već prešlo u mlado. Čekam da anđeli vrata otvore, a dotad za vas pjevam iz sveg grla. Dignite pogled, pogledajte gore… Prijatelji, rode, nisam umrla! Pitaš li se ikada je li najbolji i najsretniji? Ne traži od mene da vazda svijetlim i grijem. Tvoje potrebe me gase... a put je dugačak. Sutra će riječi, koje nisu moje, letjeti i golicati maštu raznim nebesima. Netko će oćutjeti da naslućuje pokoju suzu. I pitat će se. Drugi će gonetati jesu li slova samo igračke razmaženog derišta. Treći će utišati vlastite misli, i bit će mi zahvalni. Netko se igra s nama. Netko povlači poteze, a ruka je nevidljiva. Da, ništa se ne događa bez razloga. Tu smo. S razlogom. Nama nepoznatim. Ne osvrćem se. Ne pratim sjećanja. Nemam volje za vraćanja. Ovaj život je dragocjen, što god ti o njemu mislio. Svako iskustvo vrijedno je nove borice. (Mnogi su zaspali glatkoga lica.) Svako mjesto gdje je bila vlas, vrijedno je poštovanja. (Mnogi su zaspali sa šiškama na čelu.) Vrijedim li samo koliko me hvališ, tada sam doista vrijedna žaljenja. Hoćeš li me voljeti? Mada se dajem tebi, ali pripadam sebi? Oprosti mi ako te vrijeđa što moj život ne ovisi o tvome. Možeš li preboljeti moju jakost? Voli me. Snovi su najživlji dijelovi stvarnosti. Oni što nariču, dok besvijest grca, kojima se duša rastapa i cijepa, ne čuju ništa doli plač svog srca, ne čuju šapat: O, smrti, kako si lijepa. Veliki su umišljeni, mali su ratoborni, a oni srednje veličine, zadovoljni su. Ta krajnosti se glođu! Ako šest dana jedan vodi igru, sedmoga dana traži suigrača. Ponesi me u srcu, al ne daj da bolim. Ponesi me u očima, al ne daj da pečem. Ponesi me u duši, da te u njoj volim, da pretvorim se u krv i kroz vene ti potečem. U životnoj igri obzirni odustaju. I pobjeđuju. A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno. Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši, da u mene zapisuješ sve što ti je važno, da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši. Nisam tražila puno, tek poneku misao koju u javnosti nećeš i ne smiješ izreći. Sve tajne, koje si do tada u mene zapisao, sa mnom će umrijeti, sa mnom u grob leći. Tipično za samopouzdane - dok padaju crtkaju planove za opstanak i razmatraju buduće dosege. Daj da vidim što si odjenula, i reći ću ti tko si. Daj da čujem što slušaš, i reći ću ti s kim si. Daj da vidim s kime si, i reći ću ti što radiš. Daj da vidim što radiš, i reći ću ti tko sam, tužitelj ili branitelj. Ne bi li bilo besmisleno žaliti za onima koje sam napustila? Sve putem namjerno gubim kako bih uvijek imala sebe. Zato me i ne vole, jer volim sebe. Zato ja odlazim kada oni dolaze. I sve je u redu. Nitko nikome ne fali. Sada mogu voljeti bezuvjetnom ljubavlju... a i ne moram. Slobodna sam voljeti jer ništa ne tražim za uzvrat. Ljubavi imam na pretek. I kada osjećam da me napušta, ko djetešce razigrana, kao žena uzbuđena, izlazim na put kojim će se vratiti. Dopuštaš da biraju umjesto tebe. Ugledaj se u njih i uspjet ćeš protutnjiti nepopljuvanim putom, ali na tom ćeš putu izgubiti nešto vrjednije od pohvale i tapšanja. Sebe. Zato ja ne trpim nikoga za leđima. Ni ispred sebe. Šutljivcem se postaje kada shvatiš da više nema smisla govoriti. Zato gnječim bose noge pod sobom... da otputujem kamo Ja! hoću i da progovorim kada Ja! hoću. Nepovjerljiva sam. Koga slatkorječivi obmanjuju? Med i mlijeko? Koješta! Ohrabrimo se, dopišimo riječ vino. I neka pjesma bude molitva. Što ikome znače laži na papiru, ulaštene strofe, milijunta pjesan? Dijete tmurnih razmišljanja zove se Trauma. Knjiškome mulcu i naputci pozljeđuju uši, savjeti ga zaglušuju kao zvijeri ričeće. Dok vojnici straha ratobore mu u duši, ni ovu pjesmu nesretnik razumjeti neće. Ja nisam tvoj ludi, nedosanjani san, ni za koga nisam ni poželjna zbilja. Ja samo u se spuštam prazan dlan i promišljanjima tumaram bez cilja. Je li moguće da si tu (a nisi), i ovaj svijet da je moj (a nije)? |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||