U našem se smijehu kriju postiđene misli, prešućene,
gusto natisnute iza prijevarno dobrih raspoloženja.
Otužni dvojac navukao je zastore s naslikanim usnama.
Uzdasi neželjene strasti pomiču zavjese
i hladne usnice razvlače u spasonosni osmijeh.
Čast je pošteđena.
Iza očiju mrki stražari opreza
i najmanju iskru uvlače kroz zjenice.
Da bi izbjegli poniženje,
vladari radije trpe nepodnošljivo peckanje.
Tko bi preživio još jedno frcanje pobude,
vatru želje na poluotvorenim usnama,
plamen ljubavi koji bukti u grudima.
Osvježenje mami, ono je na vrhuncu,
ali strah nikada nije učinio prvi korak.
Ukopao se u umišljaju, iza zavjese,
a prodaje dojam nezainteresiranosti.
Koja lakrdija! Tko ju kupuje?!
Ne, nije opasan tko mi je nevažan.
Tada na zastoru lelujaju promjenjivi oblici
često bojani i prilagođeni
raznovrsnim snovima.
Sve same teške laži. Bolno stvarne.
Tako često ponavljane laži.
Vjerujem im. Najzad.
Nitko nije važan.
Ah, zastor se pomiče! (Moram se nasmijati!)
A srce, ono je strašno ozbiljno.
Ti to nećeš vidjeti jer tvoji čuvari reda
bdiju u utvrdama straha, naoružani zebnjom.
Srde te zlonamjerna ogovaranja
kao da ne znaš da slabost njima popunjava rupe
davno ranjenih, riječju i djelima izbrazdanih duša.
Bjesniš jer ne znaš kakav je tko,
dok ti se predstavljaju onakvima kakvi nisu.
A kakvi smo mi?
Gdje si? Iza zavjese.
Gdje sam ja? S druge strane.
Ni za ljubav nemamo hrabrosti!
Možda je i ne bismo okusili,
ali ovako, nikada nećemo znati.
Smijemo se. Glasno. I odlazimo,
svaki u svoj pakao samoprijekora.
Zavaljena u trošni naslonjač,
pitam se jesi li već razmaknuo zavjese
da bi došao do daha.
Spuštaš li omamljenu glavu na dlan
i piljiš li u nepostojeću točku na zidu,
proklinjući vladavinu i moć straha.
Tko zna, možda smo se bojali ni za što.
Zasigurno, noćas će se grižnja sladiti nama,
a sutra, sutra ćemo korektorom prekriti podočnjake,
navući zavjese stida, probudit ćemo čuvare časti
i, omamljeni, smijati se glupavim dosjetkama.
(Krive misli šalju nas na kriva mjesta
i u kriva stanja.)
